Ljubica bila najneupadljivija posjetiteljica na Martinom rođendanu. Djevojke su zajedno pohađale visoku školu u Zagrebu.
Marta širokim gestom pozvala sve koji mogu doći, ali mnoge su djevojke otputovale na selo za vikend. Ljubica, tiha i povučena, usudila se prihvatiti poziv.
Nigdje ne izlazi, a tek nedavno je navršila osamnaest, baš kao i Marta. Samo što je Ljubica odlučila da svoj rođendan ne slavi s gostima
Nije imala prijatelja, a roditelji su je nagovorili da ostane kod kuće, uz baku i djeda.
Tako je, rođendan što se slavi i u petoj i u osamnaestoj godini zamišljeno je pomislila.
Ljubica je voljela svoju obitelj, ali nije znala kad će konačno postati odrasla i samostalna. Kada će netko od dječaka primijetiti njezinu tišinu, neupadljivu ljepotu i nježnost?
Sanjala je o ljubavi, ali se stidjela. Nije bila šarena poput Martine ni kao njezina prijateljica Klara. Djevojke se hrabro šminkale, odijele moderni i ponekad i provokativni odjeći, posebice na predavanjima, na što su profesori skrenuli pažnju.
Ljubicina odjeća uvijek je birala majka, a djedova baka pletla džempere. Ljubica se nalazila u sukobu s tim starinskim čarapama nosila ih je samo kod kuće, i to zimi, kad je mrak na prozoru poput crne baršune.
Danas su se Marta, njezini prijatelji i dečki s visoke škole okupili. Bilo je dvanaest mladića. Kad je gozba dosegla kraj i započeli su plesovi, Ljubica se tiho izašla iz stana i sjela na klupu pred ulaz. Nitko nije primijetio njezin odlazak. Djevojka se stidjela nepoznatih dječaka, iako joj nitko ne obraćao pažnju to ju je najviše mučilo.
Pogledala je na sat.
Mogla bih i otići, možda majka brine pomislila je. Objedala sam da ću se vratiti uskoro
Odjednom je s hodnika izašao dječak, ne jedan od Martinih gostiju. Sjeo je na rub klupe i tužno gledao kroz prozore Martine na drugom katu, odakle je dopirala vesela glazba i smijeh.
Jel tu? iznenada je upitao Ljubicu. Ona je klimnula prema Martinom prozoru.
Kako je tamo? Pleše li? Zabavlja li se? upitao je opet s očima punim tuge.
Ljubica se usudila odgovoriti:
Što? Ne čuješ? Da, zabavljaju se
Pa, baš zato je rođendan odgovorio je dječak. Ja sam se cijeli dan osjećao prazno. Nisam ni slavio. Samo čaj s tortom u krugu obitelji, kao u vrtiću
Ljubica je podigla obrve.
I ja isto. Jeste li mu prijatelj? upitala je, klimajući prema Martinom prozoru.
I da i ne. Volio bih se s njom družiti, ali ona me ne primjećuje. Niti me nije pozvala na rođendan. Mi smo susjedi već dugo. Vidi kako se ponašam prema njoj
Dječak je zacišio. Ljubica je uzdahnula i iznenada rekla:
Ne brini. I ja sve to preživljavam. Što je? Nitko ne primjećuje. Otišla sam i nitko nije primijetio. Dakle ja sam osobanevidljivi. Što jesam, što nisam svima je svejedno
Ma daj, ti pokušao je smiriti dječak. Ali u pravu si. Ima takvih ljudi, kao nas. Nesretni
Ne, ne baš. Neupadljivi. Ne nametljivi, radije. Možda je to i prednost, nekakva sloboda.
Misliš? iznenadio se dječak. Zovem se Pavle. A ti?
Ljubica.
Nekoliko minuta slušali su glazbu, povremeno bacajući pogledi kroz prozore. Svi su iščekivali da Marta iskoči i pozove ovaj par da uđu i plešu, ali nitko ih nije zvao
Bilo mi je drago upoznati te rekla je Ljubica ljubazno. Moram se vraćati kući. Rekla sam da neću dugo ostati
Dođi, pođimo zajedno do stanice ponudio je Pavle.
Koračali su kroz park, razgovarajući i nesvjesno se smijući. Pavle je osjetio kako njegova pažnja razvedri Ljubicu; crvenilo se pojavilo na njenim obrascima, u očima su se pojavile svjetlucave rupe kad je gledala njegove duge trepavice. Počeo je šale pričati, iznova i iznova, da bi čuo njen zvučni smijeh i duže ostao uz nju.
Došli su do stanice. Ljubica je zahvalila Pavlu i spremala se oprostiti, a on nije htio otići dok nije sjela u svoj autobus. Ljubica je, nasumično, propustila prvi autobus i ulazila u drugi
U autobusu mahnula je rukom Pavlu, kao da su dugi godini prijatelji. On je još neko vrijeme stajao na stanici, nesposoban da krene. Bila je to čarolija djevojka s izraženim očima i rupicama na obrazima.
Pavle se okrenuo i krenuo kući. Iznenada shvatio je da želi ponovno sresti Ljubicu, a nije imao ni njen broj ni adresu Kako je tako neugodno!
Ujutro se Pavle probudio i odmah potrčao do Martine. Uzbrzo je popeo stepenice i zazvonio na njezine vrata.
Djevojka je otvorila i, s namrštenim licem, rekla:
Pa šta opet Ne idem s tobom u šetnju, Papo. Nikad. Rekla sam ti
Ma ne posramio se Pavle. Htio sam te pozvati Ali trebam broj tvoje kolegice iz grupe. Jućer je bila kod tebe. Moram joj nešto predati Ostavila je nešto na klupi Daj mi broj, molim te.
Čiji? iznenadila se Marta.
Zove se Ljubica.
Ljubica? Koja Ljubica? Marta se na trenutak zamislila. Ah, Ljubička Pa dobro, čekaj.
Nekoliko minuta kasnije Marta je izvadila komadić papira.
Na Romeo. Pa, Ljubičko, ti tiho Kad je to bila? nasmijala se i zatvorila vrata.
Sretan Pavle, držeći zapisek kao talisman, potrčao je kući. Cijeli dan je skupljao riječi za razgovor i drhtao od uzbuđenja. Predvečer je nazvao Ljubicu. Pozvao ju je na šetnju i obećao da će joj kupiti sladoled. Na njegovo iznenađenje, Ljubica je radosno pristala. Glas joj je na telefonu zvučao mekše i slađe nego ikad.
Šetali su parkom, jeli sladoled i otkrivali jedno drugo. Njihovi karakteri i interesi bili su iznenađujuće slični.
Sad sam ja jača, rekla je Ljubica dok su se rastajali, smiješeći se. Sljedeći put ne idemo u park, nego u kino. Hoćeš li?
Od tog dana Ljubica i Pavle nisu se rastajali. Često su išli u kino, muzeje, a nakon godine postali su par koji je putovao zajedno, kad su ih već smatrali zaručnikom i zaručenicom.
Dva godine poslije zaljubljivanja vjenčali su se.
Majka Ljubice je uzviknula da je preuranjeno da se kći uda, a baka je, nasuprot, rekla:
Bravo, Ljubi! Našla si svoju sudbinu i vjenčala se. To je ozbiljno. Nema više lova na druge mladiće. Pavle će biti dobar muž, brinuće se o tebi kao o djetetu. Što još trebaš?
Eto ti tiho, šaptale su kolegice iz grupe. Prva je skočila u brak, a dečko sretan, svijetli.
Oboje su zasijavali. Ljubica i Pavle pronašli su jedno u drugom razumijevanje, brigu i ljubav o kojoj su sanjali.
Godinama su s osmijehom prisjećali se klupe pred ulazom, koja ih je spojila na cijeli životNa svjetlima grada, dok su se zvijezde ušaptale kroz prozore katedrale, Ljubica je pomislila na sve one tihe trenutke kada je vjerovala da je nevidljiva. Sada, kad je Pavle stajao uz nju, ruke im su se ispreplele poput dva puta koja su se konačno našle, a srce je tuklo u ritmu koji je oboje pripremao za novi početak.
U prvom redu, dok je njihovo ime odzvanjalo kroz crkvene zvone, Marta je, s osmijehom koji je sakrio i svoje sumnje i radosnu ljubav, podigla čašu i nazdravila: Za one koji čekaju da ih netko primijeti, neka im svaka tiha noć postane most prema svjetlu.
Svadbeni stolovi bili su prekriveni cvjetnim aranžmanima od bijelih ljiljana i lavande, a na svakoj čaši bila je mala čašica sladoleda podsetnik na prvi susret u parku. Kad su se mladi para prvi put pogledali, svako je vidio odraz svoje duše u drugom, a oko njih je plesala tiha melodija koju su sami pisali.
Nakon svečane gozbe, pod mjesečinom, Ljubica je uzela Pavlovu ruku i tiho šaptala: Zahvaljujem ti što si mi pokazao kako je biti primijećen, ali i kako je biti slobodan. Pavle ju je poljubio na čelo, a u tom trenutku se u daljini pojavila starija žena s šarenom torbom bila je bakina, koja je donijela stari džemper s ručno pletenim čarapama. Neka ti toplina ove čarape podsjeća da, iako je svijet velik, naša priča uvijek počiva na malim, toplim nitima, rekla je, a Ljubica je osjetila kako se sjećanja stapaju s budućnošću.
Dok su šetali prema izlazu, svaka svjetla grada odražavala se u njihovim očima svjetla koja su nekada bila daleka, a sada su blistala iznutra. Ljubica je shvatila da je najvažniji korak bio prvi izaći iz sjene i dopustiti drugome da je vidi. Pavle je, s druge strane, shvatio da nijedna tišina ne može trajati kad srce želi razgovarati.
U toj tihoj noći, pod zvjezdanim plaštom, njihova priča se nastavlja ne kao šarena priča iz crtića, nego kao knjiga s papira koji diše, ispisana radošću, strpljenjem i neprestanim otkrivanjem. I dok je prvi jutarnji zrak obasjavao grad, Ljubica i Pavle su znali da će, bez obzira na sve oluje, uvijek imati jedno drugo svjetionik u kojem se odražava njihova jedinstvena, nevidljiva svjetlost.
