Nisam je pustio
Jutros, oko pola jedanaest, čuo sam zvono na kapiji. Klečao sam uz vrt, sadio peršin i razmišljao kako bih napokon trebao kupiti novu zalijevaču, jer je stara popucala na vrhu.
Zvono se oglasilo drugi put.
Pa treći, ovaj put uporno i dugo.
Obrisao sam zemlju s rukava i usporeno krenuo prema kapiji. Kraj svibnja, još daleko do rujna, zrak topao, vrt mirisao na svježu zemlju i rascvjetane stabljike. Nikoga nisam očekivao.
Ispred kapije stajala je Mirjana.
U nogama su joj bile dvije velike šarene torbe, nešto dasaka povezano špagom i nekoliko plastičnih posuda s presadnicama umotanim u novine.
Otvori, reče Mirjana. Stojim kao kakav stranac.
Pogledao sam torbe, pa daske, pa nju.
Dobar dan, Mirjana.
Dobar, dobar. Otvori, nemam ruke slobodne.
Niste mi javili da dolazite.
Podbočila se u bokove koliko je mogla s punim rukama.
Što da javljam? Ne dolazim u goste, već živjet ću ovdje do rujna. Ovo je, znaš, moje još od onog vremena kad smo svi sve dijelili.
Nisam otključao.
Samo sam stajao sa svoje strane i šutio. U meni je bila neka tišina, gusta i teška kao zemlja poslije kiše. Iznenadilo me to, jer dosad sam uvijek osjećao grlo kako mi se steže u ovakvim prilikama.
Čuješ li ti mene? Mirjana se približila ogradi.
Čujem, rekao sam. Ali ne budete ušli.
Nastala je duga pauza.
Što si to rekao?
Rekao sam da ne možete ući. Stavio sam novi lokot. Nemate ključ. Niste mi najavili dolazak.
Mirjana me gledala kao da je ograda progovorila.
Zatim reče:
Marko. Znaš ti s kim razgovaraš?
Znao sam.
Znam to već dvadeset dvije godine. Toliko sam u braku s Davorom. Toliko je Mirjana dio mog života. Dolazila kad bi htjela, odlazila kako bi htjela. Premještala tanjure po kuhinji jer tako je bolje. Posteljinu prebacila u drugi ormar jer tamo stoji kako treba. U nedjelju bi došla u sedam ujutro jer ionako ne spavate. Govorila mi kako pogrešno kuham juhu, pogrešno podižem dijete, pogrešno pričam sa suprugom.
Rekla bi to mirnim, uvrijeđenim tonom kojem se teško usprotiviti.
Onda bi nastupio Davor:
Ma nemoj se s mamom svađati.
Ma znaš da je ona to iz najbolje namjere.
Pa što te to košta, pusti ju.
Vikendicu ovdje naslijedio sam od svojih roditelja. Tata je preminuo prije osam godina, mama prije šest. Šest stari kvadrata u okolici Zagreba, mala drvena kuća s dvije sobe, terasa kojoj svako ljeto obećavam popraviti ogradu. Jabuka koju je otac sadio. Gredice koje nose mamine tragove.
To je bilo moje mjesto.
Ne zajedničko, ne kuća svih nas, ne opće. Moje.
Došao bih svako proljeće kad bi u gradu postalo vruće. Vratio se na jesen poskidati zadnje paradajze i zatvoriti vodu. Ponekad bih dolazio i usred lipnja ili srpnja da boravim u tišini, bez televizije, tuđih glasova.
Mirjana je na to mjesto dolazila također.
Nitko je nikad nije zvao. Jednom sam došao u petak i našao je već unutra. Premjestila je saksije na terasu, prekopala pola vrta krivo, rasprostrla svoje stvari po policama.
Htjela sam malo pospremiti, rekla je. Bio je takav nered.
Nereda nije bilo. Bio je moj red, u njemu sam znao sve.
Tad, prije tri godine, nešto se u meni počelo mijenjati. Polako, kao kad se pokvari vrijeme jutro sunce, a prije podne okrene vjetar i shvatiš da ti nedostaje jakna.
Nazvao sam Davora.
Davor, tvoja mama je na vikendici.
Znam.
Znao si pa mi nisi rekao?
Ma znaš da je samo htjela pomoći.
Premjestila je moje stvari.
Pa premjestila je. Premjesti ih nazad.
Vratio sam stvari nazad. Sljedeći dolazak opet isto. Kao neka tiha igra u kojoj je Mirjana imala svoj račun.
Onda je bila priča o ležaljki.
Kupio sam ležaljku u lipnju druge godine. Duže sam tražio po internetu, pronašao platnenu, u plavim prugama. Stavim je između jabuke i starog stupa od ljuljačke.
Sljedeći put nema ležaljke. Smotana na terasi.
Mirjana je skinula, reče Davor kao da je to najnormalnije. Kaže nije lijepo. Od užeta pati jabuka.
Jabuka ne pati od užeta, kažem.
Pa popričaj s njom.
Popričao sam.
Mirjana, vratit ću ležaljku.
To je tvoje pravo, rekla je tonom koji značio sve osim toga. Samo nemoj čuditi se ako jabuka presuši. Ja je gledam već dvadeset godina.
Moj otac ju je posadio.
Znam, bila sam ovdje.
Vratio sam ležaljku. Za tri dana ju je opet skinula.
To ljeto ostala je smotana na terasi, kasnije nestala. Nisam tražio dalje.
Iste godine zatvorio sam zajednički račun s kojeg mi je Davor bez pitanja davao Mirjani novce. Bio je to naš zajednički račun, ali Mirjana ga je, kad joj je zatrebalo, doživljavala gotovo svojim. Novu karticu otvorio sam na svoje ime.
Davor se naljutio.
Zašto si to napravio?
Jer radim i želim znati kamo moj novac ide.
Mama je u teškoj situaciji.
Znam. Pomognem. Ali želim znati na vrijeme.
Nije bio skandal, bio je to razgovor. Davor, blag čovjek, ne zna se ljutiti, samo se povuče u sebe i gleda me s prigovorom. Naučio sam živjeti i s tim.
Ove godine, u ožujku, promijenio sam bravu na kapiji.
Nisam ništa posebno tajio; jednostavno nisam rekao. Nekad nije potrebno objašnjavati baš sve.
I sad Mirjana stoji vani s presadnicama i daskama.
Znaš li ti s kim razgovaraš? ponovila je.
Znam, rekao sam. Vi ste majka mog supruga, poštujem vas. Ali danas ne ulazite.
Kako ti zastala je. Tražila riječ, ali nije ju našla. Dva autobusa sam dovukla ovo! Sve sama nosila jer je Davor zauzet!
Nisam vas tražio.
A tko tebe išta pita! Vrt tu treba raditi, ti kopkaš po zemlji ko ne znaš što radiš!
Pogledao sam ruke prekrivene zemljom. Upravo sam sadio peršin.
Mirjana, rekao sam mirno. Možete ostaviti presadnice kod kapije. I daske, ako želite. Ali unutra ne ulazite.
Što znači ne ulazim? glas joj je postao nosiv, da čuju svi oko nas. Dolazila sam ovdje dok su tvoji roditelji dolazili! Sve znam gdje vam je, bunar, odvod, alat.
To ne mijenja stvari.
A to što si promijenio bravu to je u redu? Ja sam majka tvog muža!
Znam tko ste.
I što to tebi znači?
Mogao sam reći puno toga. Značilo je mnogo, i nije sve bilo loše. Mirjana je pomogla oko Ivana kad je bio mali i bolestan. Donosila staklenke marmelade. Prije petnaest godina posudila novac kad je Davor ostao bez posla i nismo znali što ćemo.
Ali i ova situacija je stvarna. Dvije torbe, daske, presadnice. Do rujna.
Mirjana, došli ste nepozvani. Rekli ste da ćete živjeti ovdje do rujna. Nitko me nije pitao.
A zašto bi te pitao! Nisam ja strankinja!
Niste domaćica. Vikendica je moja, moji roditelji su mi je ostavili.
Aha, tvoji roditelji! frknula je. Tako sad pričaš. Znači moji roditelji, moja kuća. A Davor, on tu nema što raditi?
Davora uvijek ima mjesta. Vas ću zvati kad budete dobrodošli.
Nekoliko sekundi tišine.
Susjeda iz kuće pokraj prošla sa psom, starim žutim tornjakom. Mirjana je bacila pogled prema njoj.
Dobro, rekla je tiho. Dobro sam poznavao taj ton, mirniji od vike. Zvat ću Davora.
Zovite.
Izvadila je mobitel, utipkala broj i uključila zvučnik.
Davor, dođi. Žena me ne pušta na vikendicu.
Davor je zvučao kao da je na poslu, smiren ali napet.
Mama, što ne pušta?
Tako. Došla sam s presadnicama i daskama, vukla sama, a on stoji i ne otvara. Kaže nije ga očekivao.
Marko, sada Davorov glas direktno iz mobitela, pomalo nesigurno. Marko, otvori mami.
Odstupio sam od kapije da vidi da nisam otišao.
Davore, rekao sam dovoljno glasno da čuje. Tvoja mama došla je nepozvana, najavila da će ovdje živjeti do rujna. Ja je nisam zvao. Jesi li ti?
Tišina.
Pa mi smo pričali.
Pričali ste.
Mama, jesi li rekla meni?
Ma nema što govoriti, Mirjana odmahne. Ja svake godine tako. Što ima objašnjavati.
Davor, rekao sam. Ako mama uđe danas na ovu parcelu, ti spremaj stvari i odlazi kod nje živjeti. Do rujna, kako je ona mislila. Bit ćeš tamo, a ja ovdje.
Potpuna tišina iz zvučnika.
Mirjana me gledala.
Što ti to pričaš, rekla je, ali sad bez žestine.
Kažem što kažem, rekoh. Davor, čuješ?
Marko, to je već
Čuješ?
Čujem.
Dobro.
Nisam otišao. Ostao sam kod kapije. Na vrtu su pjevale ptice. Jabuka je bacala sjenu na travu, dan je bio topao, čak ugodan, da nije Mirjane s daskama izvan kapije.
Razumiješ li ti što radiš? upitala je, glas umoran, skoro gorak. Uništavaš obitelj.
Ne, obitelj uništava kad se gazi granice, rekao sam. Ne lokot.
Kakve granice! Jadni moj Davor, čuješ!
Mama, iz zvučnika Davora. Možda ostaviš stvari i odeš danas, pa kasnije dogovorite?
Kad budemo dogovorili, javit ću, odvratio sam. Danas ne.
Marko! sad već zahtjevno. To je nepoštovanje!
Mirjana, nepoštovanje je doći bez najave u tuđu kuću i reći da ćeš tu biti četiri mjeseca.
Tuđu! diže ruke. S Borisom sam ovdje bila kad nisi znao gdje Davor živi!
Znam. Ipak, ovo je moje mjesto. Mojih roditelja, sada moje.
Mirjana spusti mobitel. Još je nešto govorio Davor, ali ona prekine vezu. Pogleda mene, torbe, daske.
Stvarno misliš ovo?
Mislim.
Nakon dvadeset dvije godine. Kao da sam kći, maltene, pokušala je.
Mirjana, znam da ste puno učinili za nas. Istina je. Ali to ne znači da možete doći kad poželite i ostati do rujna.
Dakle sad sam strana.
Niste strana. Majka ste mog supruga. Pozvat ću vas kad budem spreman.
Kad budeš spreman, ponovila je, kao da citiram liječnički termin.
Nisam odgovorio.
Još je stajala, zatim uz mukotrpni napor pokupila stvari. Daske su smetale, presadnice su ostale na putu.
Ne želite presadnice?
Ne. Radi s njima što hoćeš.
Krenula je niz ulicu, sporo, teško. Pogledao sam za njom. Nije bila krivnja, niti žaljenje, samo dubok umor od ponavljanja istog.
Vratio sam se u vrt pod jabuku.
Dan je tekao dalje. Pjevale su ptice. Susjed je brujao trimerom.
Presadnice sam presadio paradajz, volovsko srce. Dobre sadnice, moram priznati. Zemlja fina, stabljike čvrste.
Kasnije sam otišao u grad. Davor je bio kod kuće. Sjedio je u kuhinji, pio čaj, gledao u stol.
Mama je bila uzrujana.
Znam.
Zvala je triput.
Čuo sam. Nisam odgovarao.
Davor mirno:
Marko, zašto si bio toliko oštar?
U čemu?
Nisi ju pustio unutra.
Došla je bez najave, s četiri mjeseca stvari.
No dobro, nije ti strana.
Ostavio sam vrećicu na stolac, skinuo jaknu, otišao oprati ruke. Nisam žurio.
Vratio sam se, natočio vode, sjeo nasuprot njemu.
Davor, jesi li joj dozvolio dolazak?
Nije odgovorio odmah.
Davor.
Pa, pričali smo da bi mogla ljetovati
Znači, dozvolio si.
Nisam joj branio.
Isto ti je to, rekao sam. Znao si, a nisi mi rekao.
Mislio sam da ti ne smeta.
Zašto?
Slegnuo je ramenima. U teškim pričama to mu je najčešći odgovor.
Pogledaj me, Davor.
Pogledao me.
Kažem odmah. Ako se to ponovi dođe li tvoja mama nepoznat i ne najavi mi ti ideš k njoj. Nisam zaprijetio. Samo pričam kako će biti.
Mirno me gledao.
Ozbiljan si.
Jesam.
Okrenuo je šalicu, vratio na mjesto.
Mama misli da sve radim da ju ponizim.
Neka misli, rekao sam. Nisam je ponizio. Samo nisam pustio gdje nije bila pozvana. Razlika je.
Plakala je.
Nisam odgovorio. Znao sam da jest. Znala je kad treba. Tri faze: uvrijeđena vika, pa molećivo tiho, pa suze. Skoro uvijek redom.
Idem leći, rekao sam. Umoran sam.
Ustao sam. Davor je ostao u kuhinji.
Bio je utorak.
Srijedu je šutio. U četvrtak se otopio. U petak pitao idemo li na vikendicu zajedno. Pristao sam.
U subotu ujutro stigli smo. Dok je Davor iznosio stvari iz auta, ja sam gledao jabuku. Mjesto za ležaljku.
Kupio sam novu u travnju. Složena je na terasi.
Pomozi mi je staviti, kažem.
Ležaljku?
Da.
Ne govoreći ništa, zavezao je konop između jabuke i stupa. Ležaljka se razvukla, plava, pamučna. Drugačija, nije ona stara.
Dobro? pita.
Dobro, kažem.
Legao sam. Iznad mene nebo, jabuka, malo vjetra. Davor je ušao napraviti kavu.
Osjetio sam mir. Ne onaj kad se ništa nije dogodilo, nego kad za nešto neprijatno, znaš da je ispravno.
Danima dalje nitko nije zvao. Mirjana zove Davora, ali ne mene. Ne pitam ga što pričaju. Njegova stvar.
Za dva tjedna susjeda Ruža, umirovljenica s obližnje parcele, povikala je preko ograde.
Marko, je li istina da više Mirjana ne dolazi?
Istina.
Dobro je to. Lani mi je sve uši napunila kako krivo sadim rotkvu. A ja je četrdeset godina sadim.
Prvi put nakon tjedana pošteno sam se nasmijao.
Što je s onim tvojim staklenikom? pita Ruža.
Mislim ga staviti.
Trebaš daske?
Trebam.
Imam viška, uzmi.
Tako jednostavno, bez drame.
Jednom mi Davor navečer reče:
Mama je sad kod Sanje. Kod njene nećakinje. Čuva unuke.
Dobro.
Veseliš se?
Razmislim.
Ne, ne veselim se, ali ni nisam žalosan. Dobro je da je tamo.
Klimnuo je. Kasnije reče:
Znam, nisam bio u redu što ti nisam rekao.
Da, kažem.
Nećeš reći da je sve u redu?
Neću. Nije bilo. Sad je bolje.
Klimnuo je, kratak razgovor, samo riječi, bez suza, bez zagrljaja. Dovoljno.
Lipanj je bio topao.
Prvu subotu došao sam sam. Rano, dok je po dolinama bila magla. Otključao svojom novom bravom, prošetao do kuće, pristavio kavu.
Presadnice paradajza što je Mirjana donijela već su cvjetale. Volovsko srce. Fini grmovi.
Peršin je izniknuo.
Uz ogradu, na mjesto gdje nije ništa raslo, posadio sam božure. Tri grma, ružičasta. Godinama sam to želio, uvijek odgađao. Ove godine jesam.
Nek’ ih nema cvjetova božuri u prvoj godini često ne cvatu, ni druge nekad. Ali bili su tu. Koren. Početak.
Sjeo sam u ležaljku s kavom.
Jabuka iznad mene, lišće šuška na povjetarcu.
Na štap kod gredice sletio čvorak, sjedio minut, odletio.
Ležao sam bez misli, ili su bile sve zajedno ali tiho. Pomislio kako ipak trebam popraviti ogradu na terasi. U nedjelju Davor dolazi, možda ćemo roštiljati. Lani sam zaboravio kupiti maline. Ivan sada živi u drugom gradu, javlja se rijetko. Na mamu i na to kako je voljela sjediti baš ovdje, s knjigom.
Ništa od toga nije tražilo hitno djelovanje.
Sve je samo bilo.
Sljedeći vikend opet sam došao. Dva sadnica maline, posadio uz ogradu.
Ruža je gledala preko mreže.
Dobra malina?
Kaže na etiketi remontantna.
Remontantna je fina. Samo je redovito zalijevaj.
Hoću.
Sad ti tu mirno, reče, zastane.
Je, kažem.
Mir, to je dobro. Mi smo tako cijeli život, neki kažu dosadno, meni odgovara.
I meni kažem.
Ruža klimne i ode.
Ispružio sam se, pogledao maline, gredice, ležaljku. Pogledao sam božure sada samo snažni listovi, bez cvijeta.
Vratit ću se u kuću, napraviti sendvič. Popravit ću stazu ispred, propao je pijesak. Možda poslije legnem u ležaljku s knjigom; već tri tjedna leži nedovršena.
Običan dan.
Zapravo, baš to mi je trebalo.
Tri tjedna Mirjana nije zvala. Onda me iznenada zove, ne Davora, mene. Na ekranu ime, nekoliko sekundi gledam, odgovorim.
Slušam, Mirjana.
Dobar dan, glas jednak, ni topao ni hladan. Pitam, presadnice su uspjele?
Uspjele su. Dobre grmove si posadila.
Dobro.
Prekinula je.
Gledao sam par sekundi u mobitel. Kratko, a možda najiskrenije ikad.
Spremio sam mobitel i otišao zalijevati paradajz.
Krajem srpnja došao je Ivan. Živi u Rijeci, radi u nekoj firmi ne razumijem ga, ali kimam. Došao s prijateljem Tinom, obojica preplanuli, glasni, kakvi mladi dečki znaju biti.
Prvu večer roštiljali smo. Davor je bio tu. Svi sjede na terasi, toplo, već noć, svijetle lampice što sam ih lani okačio.
Tata, kaže Ivan, tu nekako bolje.
Kako bolje?
Pa, mirnijje. Prije bi uvijek osjećao da nešto ne valja, sad je normalno.
Sve je isto, rekoh. Ista ograda, iste gredice.
Nije. Nešto se promijenilo, ne znam što, ali osjeća se.
Davor ništa ne dodaje. Samo gleda u žar.
Tin, koji ne zna ništa, jede roštilj i govori kako je divno, u Rijeci nema takvih vikendica.
Ima i tamo, kaže Ivan.
Ali nisu ovakve.
Ovakve kakve?
Mirne.
Smijali su se, razgovor je otišao drugim putem.
Slušao sam i mislio Ivan je u pravu. Nešto se ovdje promijenilo. Ili u meni.
Drugi dan zajedno smo išli na tržnicu, iz navike kao kad je bio dijete. Sad hoda uz mene, viši za pola glave.
Tata, pričate ti i baka Mirjana?
Ponekad.
Ljutita je?
Valjda. Ne pitam.
Ivan šuti.
Dobro si postupio.
Iznenadio sam se.
Znaš?
Tata mi je pričao. Došla je, nisi pustio.
I što misliš?
Mislim da si napravio dobro. Uvijek je ona tako radila. Ti si trpio, trpio.
Snalazio sam se.
Tata, nisi se snalazio, trpio si. Nije isto.
Pogledao sam ga.
Pametan si postao.
Oduvijek sam bio, nasmije se.
Kupili smo borovnice, kruh i neki sir što ga je Ivan odabrao. Sir je stvarno bio odličan.
Treći dan Ivan i Tin otišli su, Davor na posao. Ostao sam sam.
Izašao sam u vrt.
Jabuka je tiho stajala. Ležaljka se njišala na vjetru. Božuri uz ogradu lisnati, još bez cvijeta, ali čvrsti kao da sve znaju.
Prišao sam, čučnuo, dotaknuo ih.
Dogodine ćete cvasti, rekao sam naglas.
Zvučalo je blesavo. Pričati božurima. I mama je pričala. I jabuci. Kaže da čuju.
Možda i čuju.
Zadnji tjedan kolovoza Davor je došao sam na vikendicu. Ja sam bio u gradu zbog posla. Zvao je navečer.
Popravio sam ogradu na terasi, kaže.
Stvarno?
Nije baš ravno, ali drži.
Dobro, rekoh.
Šutimo.
Mama je kod Sanje. Dobro joj je, unuci je vole.
Drago mi je.
Stvarno ti je drago?
Stvarno.
Pauza.
Čuj, Marko, hoću da znaš znam da sam često rekao ili napravio krivo. Govorio da ne dižem tenzije s mamom umjesto nečeg drugog.
Znam da znaš.
Nije mi to isprika, samo želim da znaš.
Znam, Davor.
Običan razgovor telefonski, tih, bez dramatike. Sjedim u kuhinji, vani kiši, lonac juhe na štednjaku.
Dobro, Davor. Sutra dolazim.
Dobro. Donesi kruh.
Donijet ću.
Spremio sam mobitel. Promiješao juhu. Pogledao van.
Rujan se približio. Uskoro će krumpir, zadnji paradajz.
Pomislio sam na božure u zemlji, korijenje, početak.
Dogodine će cvasti.
Ujutro iznenada zove Mirjana.
Imaš vremena?
Malo. Recite.
Htjela sam duga pauza reći da možda nisam bila u pravu. Tada. S vikendicom.
Ne požurujem ju.
Nisam navikla da mi se kaže ne, kaže Mirjana Boris nikad nije. Davor isto nikad. Ti do sad isto nisi.
Sad jesam.
Čujem.
Opet pauza.
Neću reći da si sve napravio kako treba, doda. Bitno. Nije mogla bez toga. Al’ shvaćam da je to tvoje mjesto.
Da.
Mogu doći jednom na jesen? Pogledat jabuke. One su bile dobre kod tvog oca.
Možeš. Javi se unaprijed.
Hoću.
Pričala još o Sanji i unucima, novoj sorti malina kod Sanje. Neutralno, kako se rade mali razgovori da ublaže neugodnost. Slušao sam.
Oprostili smo se.
Natočio još čaja. Gledao kroz prozor.
Kiša je stala. Sunce blijedo, jesenje, a još par dana do jeseni.
Navečer Davor došao s kruhom.
Je li te mama zvala?
Je.
I?
Pričali smo.
Gledao me, kao da želi više.
Normalan razgovor, dodao sam. Pitala je za jabuke. Doći će na jesen.
Dopustio si?
Javi se, doći će.
Davor s olakšanjem.
Dobro.
Dobro, stavi kruh, perem ruke, onda jedemo.
Kupaonica, voda teče.
Čujem ga u kuhinji kako stavlja kuhalo, vadi kruh, postavlja tanjure. Zvukovi koje dvadeset dvije godine poznajem.
Ništa se nije promijenilo i sve se promijenilo. Oboje istina, ne isključuju se.
Prvi tjedan rujna opet stignem sam. Vaditi krumpir, zadnji paradajz, pripremit vrt na zimu. Posao što ga volim jer ima kraj, znaš sve unaprijed.
Dan siv, miran. Vonja po zemlji i listu.
Radim satima, odmor. Ulijem čaj u poklopac termosice, odnesem do ležaljke.
Legao sam.
Siva nebesa. Jabuka iznad mene, tiha.
Uz ogradu božuri, već zeleni, debeli.
Dogodine procvali.
Ležao sam, čaj se hladan. Jakna me štiti od studeni.
Dobar dan, začuje se izvan ograde.
Ruža.
Dobar, odvratim.
Božuri vam fino idu. Dobar sort?
Običan. Rozi.
Rozi su najljepši. Dogodine cvatu.
Dogodine, kažem.
Ruža još komentira nešto o susjedima, što cijelo ljeto grade i sad su konačno gotovi, sad je mir. Ja slušam, gledam nebo.
Reci, kaže Ruža je l’ istina da ti je svekrva kod nećakinje?
Istina.
Dobro joj je tamo, unuci, sve to.
Vjerojatno.
A ovdje ti je mir?
Zastanem.
Je, kažem. Mir je.
Eto, tako treba. I ja sam sa svojom svekrvom ali to je duga priča, ne misli da si usamljen. Svi mi tako nekako.
Ne mislim.
Najvažnije je ne izgubiti sebe. Ostalo dođe.
Ode Ruža. Koraci joj zaograde zamru.
Ležao sam u ležaljci. Čaj gotov. Iznad mene sivo nebo, žuti listovi na jabuci, prvi znaci jeseni.
Zatvorio sam oči.
Nisam morao ništa odlučivati. Nikome ništa objašnjavati. Nisam morao glumiti. Samo sam ležao, slušao mir, mirisao jesen i znao da sve ovdje, baš sve od jabuke do božura uz ogradu, od kapije s novim lokotom do malo krivo popravljene ograde, moje je.
Ne svačije, ne po starini ili krvnoj vezi. Moje.
Iz susjedne kuće čuo se smijeh djece, nešto je palo na drveni pod. Obični zvukovi vikendice.
Mobitel zazujao.
Davor.
Jesi još tamo?
Jesam.
Sutra ujutro dolazim. Popravit ću ogradu kak’ treba. Ti si rekla da je kriva.
Ti si sam rekao. Ja samo potvrdio.
Svejedno. Doći ću. Treba i jabuke obrati.
Treba. Dođi.
Dobro. Jedi što, znaš da zaboravljaš.
Ne zaboravljam.
Zaboravljaš. Znam te.
Nasmiješio sam se malo.
Dobro. Neću zaboraviti.
U redu. Vidimo se.
Vidimo se.
Spremio sam mobitel.
Nebo iznad mene, jabuka, miran sivi dan. Sutra Davor dolazi, beremo jabuke. Kad zatvorimo vodu i zaključamo kuću, doći ćemo opet u listopadu. Poslije zima, vrt pod snijegom, božuri pod zemljom, korijen čeka proljeće.
Ustao sam iz ležaljke.
Treba još iskopati zadnji red krumpira. Pokriti staklenik. Napraviti poštenu večeru, leći ranije.
Uzeo sam lopatu i otišao prema vrtu.
Susjeda Ruža već kosi trimer. Potpuno običan zvuk vikendice.
Sad znam ponekad je najvažnije reći ne. I biti miran s tim, čak i ako je neugodno. Štititi svoj mir, svoje mjesto i svoje granice ni za koga osim sebe. Kad sam napokon to naučio, sve je došlo na mjesto.
