Ludosti
Ti, Marica, kakva si bila uvijek čudakinja, takva si i ostala! Zašto ti stalno trebaš tuđe brige vući na sebe?! Zar ti tvojih nije dosta?! Jesi li ih sve riješila?!
Nada je kipjela od bijesa dok je vadila iz torbe stvari što ih je donijela sestri. Sebi ništa ne kupi. Špara, špara, pa opet špara! Zašto? I nikad ne bi priznala zašto. Nema djece, ni šibe, nikad do kraja sretna. Bila je udana, ali taj brak, tako nagao i besmislen, završio je dok nije ni počeo. Već tjedan dana nakon što je muž otišao, Marica je sa ulice u kuću dovela još jednu mačku i smirila se, znajući da će je sestra odsad paziti budnim okom.
A taj presretni muž je svoje stvari pokupio dok je Marica radila, i nestao! Sa sobom je još ponio i Maricine zlatne naušnice, koje joj je nona ostavila u nasljedstvo. Bolje da ih je Nadi dala barem bi bile na sigurnom!
Što buljiš kao tele i šutiš?! Ma jesi ti pri sebi? Obuci to! Možda sam i promašila veličinu, tko zna.
Vesele majice i ta nova suknja očito nisu oduševile Maricu. Nikada nije voljela drečave boje ni čudne uzorke. No, Nadi su baš takve stvari bile srcu drage. Sada je imala na sebi suknju boje limete, onu što je kod nas poznata kao vrisni mi u oči” i duks s leopardovim uzorkom prava modna bomba sezone.
Eto! Sad već ličiš na čovjeka! mrštile su se Nadine obrve, promatrajući Maricu kako povlači kratku majicu nadole. Nemoj biti gunđalo! Lijepo ti stoji! Možda se nađe koji dečko i za tebe, vrijeme ti je! Ja neću biti vječno ovdje, Mare Na koga ću te ostaviti?
Nadin glas je zadrhtao, a odmah ga je Marica prepoznala. Prišla je sestri, spustila nos na njezine grudi i nježno je zagrlila.
Ma, šta si ti meni tužna Nada je stegla sestru, nježno joj milovala sjede upletene srebrne kose. Volim te, ludo jedna. I znaš to dobro
Znam
Ajde pričaj! U što si se opet zapetljala?
Marica je pogledala sestru odozdo i blago se nasmiješila.
Krupna, bučna Nada, bila joj je najbliža osoba na svijetu. Otkako su ostale bez majke, zamijenila joj je i roditelje. Marica je tada imala trinaest. I Nada, dvadesetogodišnja djevojka, nije se prepala odgovornosti. Prekinula je fakultet, pronašla posao, jer se nekako trebalo preživjeti i izvući Maricu na noge. Otac je otišao još dok je Marica bila beba i nikad više nije pitao za kćeri. Mama je bila jaka. Umjela je i kuću držati i djecu odgojiti ne samo pamet nego i dušu dati. Ali to srce, izranjavano i razočarano, napokon je puklo
I Nada je morala preuzeti brigu o sestri.
A Marica Nikad nije bila problematična. Nije bilo ni pubertetskih scena, ni ozbiljnih briga. Možda bi s ulice dovukla novu mačku, moleći Nadu da je prigrli, ili bi pomagala nekoj baki iz susjedstva pa zaboravljala da škola i kućanski poslovi nisu nestali.
Marica je imala mekše i toplije srce od Nade. I ona je to znala.
Ista si kao mama znala je reći kada bi Marica pričala kako je pronašla dom za jedno mače ili drugo. I ona je imala veliko srce, za ljude i za životinje. Samo Marice, nemaš ga za cijeli svijet! I ono ima svoj kraj. Čuvaj se! Šta bih ja bez tebe?!
Nikako! nasmijala bi se Marica, pogledom majke nebo modre, nježne, kao proljetni dan nad rijekom.
Kad pogledaš u takve oči, odmah ti se živi. Jer tamo je i radost, i ljubav, i snaga što ti treba za dušu.
Nada bi grintala na sestru nije bila bez toga. Bojala se za nju. Znala je da je život težak ljudima kao što je Marica. Dali bi posljednju majicu, cijeli život, samo da drugima bude malo lakše. A Marica nije tražila zlatnu sredinu shvatila je još kao dijete da je nema niti ju je ikad bilo. Ravnoteža svijeta je na takvima kao ona jer zla je uvijek dovoljno, a dobrote se uvijek moraš nagledati i tražiti je.
Kad je Marica, tada osamnaestogodišnja, blistavih očiju, došla reći sestri da se zaljubila, Nada je osjetila nešto teško na srcu.
Jer, dat će sebe sve do kraja! Komu? Hoće li taj čovjek znati što dobiva?
Ispalo je da neće.
Davor Nadi odmah nije sjeo. Prolazan, nervozan, gledao je Maricu k’o dijete bombon slini, ali ne dira. Kasnije je Nada shvatila zašto čekao je da je skroz veže uz sebe.
O tome kako s Maricom postupa, saznala je Nada tek kasnije. Davor je zabranio ženi dolaziti kući k sestri. Nada se začudila, ali nije odmah prigovarala možda samo žele biti samostalni. Mogla je to razumjeti.
Ali nije mogla prihvatiti kad je Marica prestala ići k njoj. Ulovila je Davora na ulazu i upitala:
Što je s Maricom?
Ma ništa. Ne miješaj se, nije tvoja briga! odrezao je Davor, sitan i nervozan, tek do Nadina ramena visok.
Tada je shvatila nešto ne valja. To što nema kontakta s Maricom, njezina je greška. Nije ju smjela ostaviti samu s Davorom. O, kako je pogriješila!
Izvući ključeve od histeričnog Davora bilo je pitanje minute. Prislonila ga je uza zid i rekla:
Šuti, molim te. Nemoj plašiti susjede.
Davor se nije ni usudio uzvratiti. Nada nije bila niti tiha, niti pokorna kao Marica. Povukao se, znajući da, kad Nada vidi što je napravio sestri, jedva će živu glavu nositi.
Monstruozna modrica ispod Maricina oka ostavila je Nadu bez riječi. Nikad joj na pamet nije palo da bi netko mogao udariti takvo stvorenje.
Nemoguće!
Zašto si šutjela? Zašto mi nisi ništa rekla?! stiskala je Nadu jecajuću sestru.
Bojala sam se Znala sam da ga ne bi štedjela
Bojala si se za njega?! odmaknula se Nada, bojeći se izgubiti kontrolu.
Za tebe! Marica šmrcnula pa sama pošla u zagrljaj, jedinom biću na svijetu kojem je bilo stalo do nje.
Marica se više nikad nije udavala. Bilo je udvarača, nije joj falilo pažnje. Kako i ne bi, takvoj ljepoti?! Visoka, vitka, oči poput Jadrana, narav bože dragi! Bez zlobe, bez zavisti, nježna, mirna duša u ludom svijetu. Marica je bila čista kao izvorska voda i isto toliko potrebna. Bez nje možeš, ali iz kaljuže neće svatko piti.
Nada ju je na početku nagovarala da si sredi život, da ne bude sama, ali ubrzo je shvatila Marica se boji. Do suza, do panike, boji se da ne dođe neki novi Davor koji će joj ukaljati dušu, slomiti vjeru u dobro. A to je Marici bilo najvažnije. Zato je Nada prestala pokušavati popraviti njezin život, prihvatila je kako jest i usmjerila se na svoj.
Stari školski kolega, isto tako krupan i pomalo nespretan kao ona, dočekao ju je. Oženio je Nadu, onu istu kojoj se divio još od petog razreda, misleći da mu uzvratiti neće.
Nadini klinci živahni Saša i tiha, zamišljena Iva bili su Marici kao vlastita djeca.
Maro, možda bi ti trebala roditi? Ma i bez muža! Nas ima. Podići ćemo ga svi! Razmisli! nagovarala bi je Nada, gledajući kako Marica gleda njezinu djecu.
Ne, Nado. Ja se bojim
Čega, luda glavo?
Mogu li ja biti dobra majka? Mogu li dijete naučiti pameti ako ga sama nemam? Ti stalno kažeš da ja nisam baš Zašto bih onda učila dijete? Nije to za mene, Nado. I imam ja djece Sašu i Ivu. Oni su mi najrođeniji! Za više mi ljubavi ne bi dosta
Nada je umukla. Znala je da neće Maricu nagovoriti. Ali uspjela ju je nagovoriti da promijeni posao.
Vrtić je dobar, Marice, stvarno je! Ali ti bi trebala negdje gdje tvoje srce može dati više.
A di je to?
Eto, recimo dom za djecu. U vrtiću sva djeca imaju roditelje i ljubavi koliko žele. A u domu toga nema. Razmisli.
Marica nije razmišljala. Radila je. Već dva tjedna kasnije počela je novi posao. Ne u domu, nego u ustanovi za djecu bez skrbi, kako je zaključila ta djeca koja nemaju nikoga, nemaju ni malo ljubavi.
A kako živjeti ako ne znaš što je ljubav? Kako ikad pronaći put, ako ti nitko nije pokazao kako je kad te netko voli?
Počelo je novo poglavlje Maricina života. Ispunjavalo se polagano, ispisano sitnim, urednim slovima; s vremenom su se nizala imena dječaka, djevojčica Onima koje je njezino srce dotaknulo, otkrila je kako ipak postoje ljudi kojima nije svejedno.
Samo je živjela. Disala za tu djecu, svako dijete što bi joj došlo pod ruke, postajalo bi malo drukčije, uzimajući dio onoga što je u sebi imala ona. Nije mogla za njih napraviti neko čudo, ali pomogla bi im prvih dana, a kasnije bi svako svoje pilence pratila kad bi napuštalo dom, davala im je posuđe, posteljinu, učila ih kuhati, prati, brinuti se o sebi. Sve ono što ih nikad nitko nije učio.
Imala je običaj sve oslovljavati s mačak, ribica, ptičica, što je neke znalo živcirati, ali s vremenom bi se i oni najtvrđi nasmijali kad bi ih srela na ulici i rekla:
Ribice moja, zašto nisi platio grijanje prošli mjesec? Oduzet će ti!
Mama Mare, odmah ću!
A što ti je s jaknom? Rekla sam ti sto puta da cure ne vole zapuštene! Pustit će teva tvoja Marina, pa ćeš plakati!
Neće! Vjenčat ćemo se za mjesec dana.
I nisi rekao?!
Ona vam radi pozivnice! Zabranila je da kažem, ali ajde, provalio sam Mama Mare, kako vi to možete? Ne pomislim ni reći, a vama već sve ispričam!
Ne znam! I o svadbi nisam čula ništa, okej?! Marini veliki pozdrav! Kaži joj da idemo ovaj vikend brati višnje za kompot i džem ako nije odustala, neka pođe. Ti nas dočekaj s kantama na busu! I zovi Gogu njemu sam obećala višnje za knedle, ali nositi ih preko cijelog Zagreba ni ne pomišljaj! Leđa me razvaljuju.
Odlazili bi svatko na svoju stranu, ali nit koja ih je spajala, nije pucala. Tankim vlaknima, povezivala je te ljude u jednu veliku, pomalo čudnu, ali snažnu porodicu.
Naravno, od svih koji su cijenili Maricinu dušu, bilo je i onih koji nisu dopustili da dobro u njima prevlada. Svašta se događalo.
ZnalI su je i lagati. Neki bi joj iz torbe ukrali novčanik, kune, sitnice. No sve to bilo je ništa prema onima koji su joj spočitavali njezinu dobrotu.
Ne možete ništa učiniti! Oni su bili nitkovi, takvi će i ostati. Zašto vam treba to? Zašto ne mislite na sebe?
Takve komentare nije ni slušala. Žao joj je bilo što ljudi pune srce gorčinom, pa bi Nadi znala reći:
Kako bi oni znali što znači biti dobar, kad u životu nisu ljubav doživjeli? Kako će dati nešto što sami nisu nikad imali? To nije moguće
Najgore se dogodilo kad je Marica mislila da je konačno na ispravnom putu, da nema razloga skretati sa staze koju je sama odabrala.
Izvan doma, vraćajući se kasno nakon posjete Nadi zbog Ivanine rođendanske proslave, dočekali su je pred vratima i udarili po glavi. Tukli su je nemilosrdno, baš kao da žele zauvijek potvrditi sami sebi da, eto, ni ljubavi ni dobrote nema, niti može biti, u čovjeku.
Našao ju je susjed, vraćajući se pripit iz gostionice. Kad je vidio prebijenu Maricu kod ulaza, odmah mu je sve došlo.
Bez duše ste! Kako vas nije sram?! Mare, Mare, otvori oči, zlato moje! tresao je susjed.
Kad je shvatio da nema odgovora, odmah je zvao hitnu.
Nada je doletjela u bolnicu, cijela obitelj s njom, čim je čula što se dogodilo.
Hoće li preživjeti?! trčala je za svakim liječnikom koji bi joj proletio kroz hodnik.
Ništa joj nisu odgovarali. Samo su je zamolili da se makne ili da ne smeta. Tek pred podne, iz intenzivne su javili Marica je preživjela. Bit će dobro, napravili su sve što su mogli.
Nada je izjadala, suzama zalila bolnički pod, a onda shvatila odasvud u čekaonici dolaze ljudi, njezina velika obitelj, svi oni koji su Maricu zvali mama. Malo po malo, napunila se bolnica uplakanima, uplakanima od sreće što je živa.
I tada je Nada prvi put, možda, spoznala kakvu sestru zaista ima. Ne svoju Maricu, na koju se uvijek ljutila poput kakvog Grgurosava, nego onu Mariju za kojom su tugovali svi ti ljudi.
Sunce moje Maro, što bismo mi bez tebe?!
A Marica, ležeći, kao da je čula šapate onih koji su čekali. Kad je otvorila oči, zvala je Nadu.
Vaša Nada je tu, dolje čeka. Dopustit ćemo joj da dođe čim vas prebace u sobu. Sad odmorite!
One koji su napali Maricu, uhvatili su brzo, gotovo isti dan. Puno truda je trebalo da ih zaštite od bijesa onih koji su Maricu voljeli. Motiv se nikad nije saznao nije ni bilo važno. Marica je, gledajući ih na sudu, samo okrenula glavu. I taj maleni, tihi pokret bio im najgora kazna. Nešto je u njima tada puklo. Samo je jedan, kasnije, iz zatvora poslao pismo s isprikom. Marica ga je pročitala, ranjenom rukom napisala odgovor i zamolila Nadu da joj pomogne prodati malu garsonijeru.
Zašto, Mare?
Želim promjene. I ne želim da me pronađu.
Dobro, razumjela je Nada. Dobro je što je u centru, sigurno ćemo naći kupca. Naći ćemo ti nešto mirnije, znaš i sama, nešto što si možemo priuštiti.
U redu.
Ali, Maricina djeca nisu mirovala. Neki su tražili stanove, drugi pregledavali papire, treći zvali agencije. I pronašli su joj odličan, veliki dvosobni stan u centru, kojeg su vlasnici prodavali jer su odlazili van. Stan je bio katastrofa, ali nisu pustili Maricu odmah unutra.
Pričekaj, mama Mare! Sredit ćemo sve pa te selimo. Mjesec-dva, možeš izdržati?
Marica je u svoj novi stan ušla nekoliko tjedana kasnije. Djeca su ga očistila, obojala, sami su složili namještaj kad je Marica ušla, zanijemila je:
Takvu ljepotu nisam vidjela ni u palači!
Nije bilo luksuza, ali sjaj u očima onih koji su uređivali bio je za Maricu dragocjeniji od svega. Svaki čavao, zabijen s ljubavlju, vraćao joj vjeru u ljude. Plavilo je ponovno sjajilo u njezinim očima, ono modrilo što je uvijek dalo nadu drugima.
Sada je imala više mjesta za svoje mačke i one koje je odlučila štititi. Nada se svađala i gunđala kad bi dovela nekog štićenika da privremeno kod nje živi, i odmah tražila odvjetnika da pomogne osloboditi stan.
Upornosti i jezika Nadi nikad nije falilo; ulazila je kod svakog načelnika, ne bojeći se.
Imate li vi srama, gospodo?! Nema ništa lakše nego dirati siročad. Ali ja ću vam svaku kunu pratiti dok ne dobiju što im pripada
Pa bi nadodala ime onih koji su upravo stanovali kod Marice.
Nadu nisu baš voljeli, ali nisu je se ni usudili odbrusiti. Imala je veze u medijima, znala gdje pritisnuti i na kraju bi uvijek istjerala pravdu.
Djeca bi, malo po malo, dobivala svoje, selila se iz Maricina stana, a Nada bi kratko odahnula, znajući da će za mjesec, dva opet trčati po uredima i zvati Zagreb, tražeći pomoć. Sve u gradu već su ih zvali ludima. No nju to nije diralo. Radila je ono što treba. Marica je pomagala djeci, ona Marici. Tako je ispravno.
Što tu treba mudrovati? Treba raditi!
Što je sad, Mare? pogleda Nadu u oči.
Djevojka, Nado. Ni kuće ni stana, a dijete ima.
Čekaj malo. Kakvo dijete? Koliko ima godina?
Devetnaest.
Ajde Muž?
Niti traga. Nikoga nema. Nema muža, nema roditelja.
Ima tebe, nasmije se Nada, gledajući sestru u zelenoj majici. Ma ne paše ti taj zeleni!
Nado!
Ajde, ne kukaj! Sve ćemo srediti. Vrijeme imamo. Razmislit ćemo i riješiti!
I opet će Marici oči zaigrati, a Nada će tiho uzdahnuti, zahvaljujući nebu što joj je dalo sestru koja toliko zna o ljubavi. Jer nije važno kako ona dođe niti u kojem se obliku pojavi; važno je da postoji. Zar to nije dovoljno? A tko te zbog toga zove ludom, što ga briga?
Kakva razlika?!
