Nebo se izlilo još jednom, a kapi su tako udarale po limenom krovu benzinske da si se osjećao kao da će poplava odnijeti cijelu cestu do Rijeke. Tamo gdje su blinkale reklame iznad mokrog asfalta, motori su bili poredani kao da su psi čuvari zadnje karte za preživljavanje.
Unutra, miris benzina pomiješan s davno prekuhanom kavom parao je nos. Ispred kase je stajao dječak, možda pet godina, toliko istrošen da je izgledao kao da ga je oluja sama izbacila na kopno. Mokar do gole kože, poderanih hlača, tresao se od gladi i zime dok su mu suze neumorno klizile niz prljavo lice, iako ih je svakom silom pokušavao obrisati.
Na pultu sendvič, zamotan, svjež. Dječak ga je pokušavao dohvatiti, prsti su mu drhtali.
Vlasnik benzinske ga je trgnuo natrag.
“Odlazi, mali.”
Dijete se streslo.
“Gladan sam…”
Uz aparat za kavu stajala je družina bajkera, šutke prateći situaciju. Većina njih je brzo sklonila pogled.
Svi osim jednog. Njihovog vođe.
Bio je to onaj tip kojeg ljudi puštaju prije u redu, bez da ga itko pita. Visok, s prosijanim brkovima, lice tvrdoglavog starog vuka Slavko Lončar, poznat na cesti kao Vuk.
Cijelo to vrijeme nije rekao ni riječ.
Dječak se okrenuo da ode, ramena su mu posustajala.
Tada se, baš iz poderane majice, ispod vrata, izgurala srebrna medaljica. Kliznula na lancu. Slavko je reagirao brže nego tri motoristička refleksa zajedno i uhvatio medaljon netom prije nego što je pao na keramiku.
Otvorio ga jei ostao zapanjen.
Unutra, izblijedjela fotografija. Disanje mu se promijenilo. U prostoriji je naglo postalo hladnije, tiše.
“Taj medaljon…”
Dječak je podigao glavu kroz suze. “Mama ga je čuvala.”
Slavki su ruke zadrhtale, ali nije ni trepnuo, oči su mu zalijepile za sliku.
Jer tu, među sjećanjima koje je dvadeset godina zakapao, bila je žena koju je jednom volio možda jedina koju je ikad volio.
Ponovno je pogledao dječaka. Ovaj put ga je zaista pogledao. I tiho, skoro šaptom ispustio:
“Kako ti je mama zvala mene?”
Dječaku su rukavi kapali po crno-bijelim pločicama, prsti su mu vrtjeli poderanu krpu gotovo do krvi.
Pogledao je Slavka ravno u oči.
“Rekla je… ako ikad nađem čovjeka s vukovim prstenom…”
Malena ruka pokazala je prema Slavkovoj desnici. Na njoj teški srebrni prsten, prepoznatljiv svakom u toj prostoriji. Bajkerima je dah zastao.
“…da ga zovem tata.”
Tišina je pukla kroz benzinsku kao granata.
Kava je ostala stajati na pola puta do usana.
Vlasniku je lice posivjelo.
Žena pokraj lutrije prekrila je usta rukom.
Svi bajkeri su se okrenuli. Nisu bili šokirani time što je maličanin rekao nešto neočekivano šokirala ih je Slavkova faca; nikad ga nisu vidjeli ovako ranjivog.
Slavko Lončar. Lik koji je preživio i Lepoglavu i švercerske zasjede, i još uvijek nastaje priča kad se spominje tko ne prolazi njegovom ulicom.
A sada, ruke su mu se tresle ko svježe izbačene srdela.
Kleknuo je pred dječakom, lanca s medaljonom i dalje u ruci, oči prikovane za klinca. “Kako se zove tvoja mama?”
Dječak je gutao knedle.
“…Mirjana.”
Slavko naglo sklopi oči, kao kad te pod Tuškancom pogodi prvi šamar bure.
Mirjana. Dvadeset godina. Dvadeset baksuznih godina.
Posljednji put ju je čuo taj dan kad je skladište u Luci izgorjelo.
Jack je otvorio oči i sad je u njima bilo nešto što zamiruje i gadove.
“Gdje je ona sada?”
Dječaku su usne zadrhtale. Pogledao je prema prozoru na kome su kapi formirale šare.
“Vani.”
Svi bajkeri začuli su zvuk kiše i naglo pogledali napolje.
Pred benzinskom, pod blještavim natpisom, bio je stari tamni kombi Zastava, motor je još tutnjao. Slavko skoči tako da mu je stolica otkotrljala do šanka. Vlasnik se stresao.
Nitko nije niti pitao, niti disao.
Ionako su svi znali: Slavko Lončar nije ganjao ništa ni za koga stvari su bježale od njega.
Sve dosad.
Izjurio je na kišu, kapljice su parale lice kao ledene kovanice.
Vrata kombija su se sporo otvorila.
Žena je izvirila, tanka, blijeda rukom se držala za bok, crvena fleka širila se preko krpene jakne.
Slavko se ukočio.
“…Mirjana.”
Glas mu je pucao.
Žena ga je pogledala, vidjela prsten, pa su joj oči stvarno zarosile. Nisu to bile suze iz sapunice, nego razvaljene od svih godina preživljavanja.
Slavko je zakoračio prema kombiju, prvo polako, zatim brzo.
“…Svi su rekli da si mrtva.”
Mirjana se nasmijala bolno, kao da ju je nož narezala.
“Nisam,” promukla je, gledajući u sina koji je oprezno virio s ulaza. “Rekli su da ćeš ti biti sigurniji ako mene ne bude.”
Slavko je stisnuo šake, kiša je postala još ledenija.
“Tko je to rekao?”
Mirjana je pogledala iza sebe.
I taman tada crna svjetla na cesti za Zagreb. Tri sumnjiva crna SUV-a. Vozila su se kao da ih progoni sam vrag.
Svi bajkeri u benzinskoj su ovo vidjeli i momentalno… sve se promijenilo.
Motori su upaljeni, lanci su zveckali, noževi škljocali. Kacige su se navlačile.
Mirjana je drhtala:
“Bježala sam sedam godina.”
Slavkovo lice postalo je bijelo kao čista posteljina iz Zadra.
Sedam, ne dvadeset.
Tek je tad shvatio.
Dječak. Njegov dječak.
Pogledao ga je opet. One oči, brada, stav u inat svemu.
Nije trebao test očinstva, sve mu je bilo jasno.
Mirjana je stisnula zube, pogled suznih očiju.
Onda šapat od kojeg su svi u prostoriji maknuli ruke prema oružju:
“Nisu mi ga ukrali…”
Stanka.
“Odgajali su nasljednike za Lončarovu krv.”
Prvo je otupiš, a onda shvatiš ponekad je sudbina okrutnija od bure na Velebitu.
