– Ti si moja svetica, Brankica. Da nije tebe, mama bi odavno bila u nekoj lošoj ustanovi. Dužnik sam ti do kraja života.
Tako je tiho i ozbiljno govorio moj brat Željko svojoj ženi dok je stavljao kožnu torbu na rame i žurio na posao. Vrata su za sobom zalupila, a Branka je ostala stajati nasred kuhinje.
Imala je tada četrdeset i dvije, ali izgledala bar deset godina starije. Siva koža, podočnjaci, ruke isušene od dezinfekcijskih sredstava, leđa joj stalno zabijena nevidljivim čavlom. Prije sedam godina život joj je stao. Moja majka, Gabrijela, doživjela je teški moždani udar. Liječnici su rekli ono najteže: paraliza donje polovice tijela i desne ruke, teškoće s govorom.
Željko tada nije mogao prestati plakati na Brankinim koljenima. Jedino dijete, skroman inženjer, nije mogao platiti skupe njegovateljice. Branka, tada perspektivna restauratorica starih knjiga, dala je otkaz u muzeju. Prodala je garsonijeru koju je naslijedila od bake, sve da plati prvi ciklus rehabilitacije i skupe lijekove, i preselila se u tamni, starinski stan moje mame.
Pauza na život
Sedam je godina Branka živjela kao zatvorenik u kaznionici. U šest ujutro ustajanje, presvlačenje pelena, vlažne maramice po izmučenoj koži da ne dobijemo rane od ležanja, hranjenje na žlicu ukuhanim juhama. Gabrijela je bila zahtjevan pacijent i često bezobrazna. Pljuvala bi hranu ako bi bila neslana, namjerno bi prevrnula noćnu posudu na čistu plahtu i satima zavijala da traži pažnju.
Branka se nikad nije žalila. Smatrala je sve to svojom sudbinom. Željko je radio od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati, sve novce ulažući u njihovu zajedničku životnu šansu gradnju kuće u okolici Samobora. I zemlju i gradnju upisali su na Gabrijelu, zbog poreznih olakšica za invalide, objasnio je Željko. Branka nije imala snage ni detaljno čitati papire.
U zadnje vrijeme Gabrijela se često gušila vodom; dvaput ju je Branka jedva spasila od gušenja. Strah da će Gabrijela umrijeti dok je ona u dućanu postao je opsesivan. Tada je Branka odlučila promijeniti sve. Kupila je na Hreliću jeftinu kinesku Wi-Fi kameru i sakrila je na ormarić u sobi, iza starih krimića. Trebala joj je samo sigurnost da na mobitelu vidi stanje dok je u ljekarni.
Kraj predstave
Jedan tmurni, kišni utorak Branka je čekala u redu na blagajni. Instinktivno je otvorila aplikaciju na mobitelu. Slika je dolazila sporo; kad se jasan prikaz pojavio, Branki su zastali dah i pokreti. Mlijeko joj je ispalo iz ruku i razlilo se po pločicama.
Na ekranu, paralizirana svekrva sjedila je na rubu kreveta. Sama. Potom je ustala bez ikakva napora, prišla prozoru, otvorila ga, izvadila cigaretu i s guštom zapalila. Onom rukom koja je, navodno, bila nepokretna sedam godina.
Branka je skamenjena gledala mobitel. Tada je u sobu ušao Željko. Taj isti, koji je trebao biti na sastanku u Zagrebu.
Drhtavim prstima Branka je uključila zvuk.
– Mama, opet pušiš unutra! – odbrusio je Željko, ljenjo padajući u fotelju. – Branka će sve namirisati.
– Tvoja Branka je gluplja od bačve. Reći ću da vuče izvana nasmijala se Gabrijela, glasom bez ijednog znaka bolesti. Koliko još moram ovu komediju igrati pred tom budaletinom? Od njenih kaša već imam žgaravicu.
– Strpi se, mama. Još dva mjeseca. Kuća skoro gotova, kad dobijemo gruntovnicu, idem na razvod. Iva je već u četvrtom mjesecu, nema smisla da se nervira. Selimo u kuću, a ovu sluškinju izbacujemo. Ionako nema kamo, ni stana, ni posla, ni kune. Nek zahvali što je imala gdje biti.
– I to ti je, sine moj, istina podrugljivo Gabrijela otresla pepeo Uštedjeli na njegovateljici i čistačici. Rob besplatan. Ajd, vraćam se u krevet prije nego ti mala navrati.
Ledena tišina
U filmovima žene tada razbijaju tanjure i vrište ili se mlate, ali u stvarnosti izdaja ovakvih razmjera isprazni svaki živac. Branka nije pustila suzu. Osjećala se kao oguljena živa rana u ledenoj vodi. Sedam godina. Njena mladost, karijera, neostvarena djeca, prodani stan sve je dala njima, dok su je dan za danom varali i koristili. Infarkt je stvarno bio, ali Gabrijela se već treće godine oporavila. Tada su ona i sin od dijagnoze napravili alat za besplatno ropstvo, kako bi Željko mogao izgraditi novi život s ljubavnicom.
Branka se sat vremena kasnije vratila kući. Tiho se uvukla u stan. Gabrijela je ležala u krevetu i jaukala:
– Braaanka… vode…
Branka se polako primakla krevetu, smirena lica, pružila šalicu vode na usne svekrvi, obrisala joj bradu i tiho šapnula:
– Pijte, gospođo Gabrijela. Trebat će vam snage.
Nije smjela puknuti. Bila je potpuno nezaštićena: kuća i stan upisani na svekrvu, sav novac od prodanog stana uložen u gradnju. Napravi li scenu, istjerali bi je iz stana sa samo jednim koferom.
Ali Branka je imala na što igrati. Prije pet godina, kad Gabrijela doista nije mogla hodati, dala joj je punomoć za raspolaganje imovinom i računima na deset godina. Sigurna u pokornost snahe, nikad nije išla kod bilježnika da je opozove.
Cijena slobode
Sljedeća tri dana Branka se ponašala kao dosad. Prala je podove, kuhala kaše, smiješila se Željku kad bi on navečer dolazio i ljubio je, pričajući kako je svetica.
A danju je pomno uništavala njihov svijet. S tom opunomoćenjem otišla je u banku i povukla sav novac s obiteljskih računa Gabrijele sve što su štedjeli za dovršetak kuće. To je bio gotovo isti iznos za koji je Branka nekad prodala stan. Zatim je angažirala agenciju za hitan otkup nekretnine. Kuća koja je formalno pripadala Gabrijeli prodana je za šezdeset posto tržišne cijene. Novac je prebacila na privremeni račun otvoren na svoje ime u drugoj banci.
Pravo je bilo na njenoj strani: punomoć je bila važeća, a Branka službeno opunomoćena zastupnica. Prevaru bi bilo gotovo nemoguće dokazati pravno gledano, samo je pretvorila imovinu.
Petak ujutro. Željko je otišao na posao. Branka je spakirala jedan mali kofer vlastitih stvari. Nije uzimala ništa što je kupio njezin muž. Samo staru odjeću, dokumente i laptop.
Prije izlaska svratila je u spavaću sobu. Gabrijela je spavala.
Branka je iz džepa izvukla USB na koji je snimila kameru, ostavila ga na noćnom ormariću pored pepeljare.
Ozdravite, gospođo Gabrijela tiho je rekla. Sada ćete morati hodat sami. Pelene su gotove.
Okrenula se i bez osvrtanja zaključala vrata. Za uvijek.
Život bez iluzija
U ovoj priči nema bajkovitog kraja. Nitko nije čekao Branku iza vrata. Sa četrdeset i dvije završila je u sobici na rubu Zagreba. Dlanovi su joj mirisali na varikinu, a noću su je budili fantomski krici svekrve. Trebale su joj dvije godine terapije i antidepresiva da ponovno zavoli ljude i vrati se restauriranju knjiga. Dio novca vratila je sebi kroz liječenje, dio je potrošila dok je opet učila živjeti. Najljepše godine izgubila je i znala da su nepovratno prošle.
Ali sudbina zna biti kreativnija od suda.
Željko je podnio prijavu protiv Branke, ali policija je odbila postupak punomoć je bila valjana. Kada je doznao da kuće više nema, a računi su prazni, njegova trudna ljubavnica Iva napravila je histeričan skandal, ostavila ga i tražila alimentaciju.
Gabrijela je morala ustati iz kreveta. No nakon godina laži tijelo ti povjeruje u vlastite bolesti. Godinu dana nakon Brankinog odlaska, nakon stalnih prepirki s bankrotiranim sinom, Gabrijelu je pogodio novi, ovog puta smrtonosni moždani udar.
Željko je ostao sam u stanu s mirisom lijekova, majkom koja ni do WC-a ne može sama, s dugovima i bez ikakve nade da će se pojaviti netko tko će besplatno preuzeti njegov križ.
Pouka: Najgori demoni nisu u mraku. Žive s nama pod istim krovom, ljube nas za rastanak, zovu sveci, dok nam čuče na ramenima. Dobrota i samopožrtvovanje divne su vrline, ali kad izgubiš zdrav razum i samopoštovanje pretvoriš se u nečiju stvar. Nikad ne polažite svoj život pred one koji nisu spremni žrtvovati ni mrvu za vas. U protivnom samo punite tuđu hranilicu.
A što biste vi učinili da ste Branka? Biste li godinama njegovali zbog osjećaja dužnosti? Je li njezina osveta muževoj obitelji bila pravedna? Pišite mi u komentarima, ovdje se svakako ima o čemu raspravljati.
