Mama, već ti je 65 godina. Vrijeme je da idemo kod javnog bilježnika i sredimo papirologiju za nasljedstvo kuće prigovarala je sestra na obiteljskom okupljanju.
Prije tjedan dana moja mama je slavila 65. rođendan. Nije htjela veliko slavlje, samo je pozvala nekoliko najbližih da malo posjedimo kod kuće u selu. Ja sam joj donio prekrasan buket ruža, toplu kućnu haljinu i još papuče kao set. Stavio sam i 400 eura u kuvertu, uvijek dobro dođe.
Ali, žena i djeca nisu mogli doći. Sin se razbolio, kći ima natjecanje, a Ritu su hitno poslali na službeni put u Zagreb. Djeca su ipak nacrtala baki veliki crtež na kojem smo svi zajedno ispred kuće.
U selo je došla i moja mlađa sestra Marija:
Čuj, zaboravila sam mami nešto kupiti. Reci joj da je ova haljina i od mene i od tebe.
Dobro, ali zar si zaboravila da joj je rođendan? I to ovako važan.
Ma, Ivane, pojma nemaš koliko imam problema na poslu!
Moja sestra je uvijek bila malo nesamostalna. Rodila je s 19 godina od nekog dečka iz studentskog doma. Taj ju je ubrzo ostavio, a alimentaciju nikad ne plaća. Tad sam radio na gradilištu pa sam joj slao novac kad god sam mogao, da ima za hranu, dječju hranu i odjeću za malu Kristinu.
Čak sam uspio dogovoriti mjesto za Kristinu u vrtiću i Mariji pronašao posao prijatelj mi je trebao prodavačicu u trgovini. No, izdržala je samo tri mjeseca i dala otkaz.
Od tada preživljava od povremenih poslova radi nokte u salonu, produljuje trepavice, što joj već dođe pod ruku. Lani je otišla raditi u Njemačku, Kristinu je ostavila mami na čuvanje. Vratila se nakon tri mjeseca s nekih 9.000 eura, koje je odmah spiskala kupila si novi mobitel, a kćeri laptop. Ja danas toliko zaradim za mjesec dana na firmi, ali puno radim.
Mama je bila presretna što smo došli; pripremila je raznih delicija, a još su došle i susjeda Mira i teta Kata.
Ipak, naše slavlje završilo je svađom. Marija je baš za stolom započela priču o nasljedstvu:
Mama, na koga ćeš prepisati kuću?
Ajme, Marijo, što to pitaš. Podijelit ćete sve pošteno, naravno.
Kakvo pošteno? Ivan već ima svoj stan i firmu. Ja još uvijek podstanarim. Zašto bi njemu pripala kuća?
Pričala je kao da će mama sutra umrijeti, bez imalo srama pred gostima.
Marija, nije sada vrijeme za to. Ne kvari slavlje.
Pa kad ćemo, ako ne sad? Mama, imaš 65 godina. To su već ozbiljne godine. Nemoj čekati, idi kod bilježnika i napiši darovni ugovor na mene.
Teta se skoro ugušila od čaja kad je to čula. Nisam mogao više trpjeti Marijino bezobrazno ponašanje pa sam je odveo u kuhinju:
Jesi li normalna? Što pričaš takve gluposti za stolom? Već si mamu pokopala?
Ne petljaj se u naše stvari! Ja sama odgajam dijete, a ti i ostali…
Sama? Zaboravila si tko ti je novac nosio i tko je s Kristinom sjedio? Sad će ti samo zid pomoći kad ja krenem!
Marija se teško uvrijedila. Uzela je dijete i otišla bez pozdrava. Počela mi još prijetiti da će me tužiti, ali njene prijetnje me baš briga.
Mama se jedino zabrinula zbog Marije. Sada je Marija zabranila Kristini da se čuje s bakom, čak ne diže ni slušalicu. Sve zbog kuće. Mama plače i hvata se za srce.
Više ne znam što da radim s njom. Odrasla je žena, a ponaša se gore nego dijete.
Što mislite, treba li pokušati pomiriti se sa sestrom ili ne?
