Kamera! Akcija!
Isuse! uzdahnula je baka Marica, polako vukući dvije velike torbe pri rubu ceste danas je na stanici pazarni dan i nije joj se dalo penjati na nogostup. Stresla se kad je iza leđa odjeknuo zvuk motora i na kraju skočila u stranu kad je kraj nje prozujala kombi vozila, oblijepljena šarenim slikama, a odmah za njima i dva osobna auta, vozeći sumanuto brzo za taman i miran život na selu, kako je baka Marica navikla.
Da te mogu zgaziti, bezdušnici! Prave ovdje trke, ni proći ne možeš ko normalan svijet! pobunila se. Franjo! Franjo, što oni tako jure, kao da ih voda nosi? Je li se što dogodilo? Je li netko umro?
A zašto bi netko umro odmah? slegnuo je ramenima dečko koji je sjedio na klupi, zavukao ruku u vrećicu čipsa, pročešljao je, zaškripio, pa ugurao u usta kolutić krumpira s mirisom luka. To su s televizije, snimat će film kod nas. Kažu, sama Zmija dolazi! dodao je ponosno.
Zmija?! Pravoslavnu zmiju dovode tu?! Poludjeli načisto! Mi mirno živimo, a oni nam otrovnicu vuku! Ko je to naredio? nabila je ruke na bokove baka Marica, zapuhana, pune obraze iznad zgužvanih usana.
Ma dajte, nikad vi niste u toku, bako Marice! Ne znate vi išta o modernim filmovima Franjo gurne još čipsa u usta, otpi gutljaj radenske. Baka, već sjedi do njega, torbe ostavi u sjeni pod grmom ribizla te i sama zaviruje u vrećicu. Nije za vas, kolesterol! skine joj Franjo ruku, sakrije čips iza leđa.
Pa samo bi mrvicu. Čuj, što fali mojem kolesterolu? Znaš kako se kaže? Tko ne pije, ne puši, taj će zdrav krepati! Daj mi samo malo! zamoli tužno Marica, zamuckujući, nogama poskakuje kao đak prvak, gricka usnicu.
Ne. Vi zezate, ja popušim. Nemoj mi ga rušit dušu! odbrusi Franjo izvještačeno izmučen. Na, uzmite onda sve! Zašto opet uzdišete?
Baka Marica već je pomislila da nema više nadanja, lakte položi na koljena, glavu nasloni na ruke u području brade. Ali, kad joj Franjo doda čips, sretno izabere par ploški, pažljivo ih pomiriše, lice joj nalik usirenoj frituli, smreškalo se, usne stisnula, pa otpustila.
Malo su previše ispekli. Ali dobar ti je čips, kudikamo! zaključi pljuckajući. A što to, kažeš, zmiju dovoze? O čemu će film biti? Životinjsko carstvo ili što? pita Marica za svaki slučaj. A što ako pobjegne, sve mi koke podavi ta zmija! Ko njih čuva, ha?
Franjo pogleda baku s licem fritule, zakoluta očima.
Bako Marice, skroz ste izvan filma! Zar ne gledate showbizz vijesti? Nije to nikakva zmija, nego Zmija! To je glumica, iz Osijeka ili Koprivnice, ni sam ne znam. Vodila je onu emisiju Pošto je danas maslac?, sjećate se?
Baka se namršti, pokuša se sjetiti, još čipsa uzme.
Ona raščupana? Ona u rozom kompletiću? pita.
Ma kakva raščupana?! Tamnokosa, mlada, dvadeset i tri, možda, lijepa! Franjo još gutne radenske, pruži bocu baki. Odmahnu rukom.
Mlada i lijepa? I kosa joj lijepa, kažeš? Ne znam ti ja nju, tu Zmiju, i što mi je pričala o maslacu? Kažeš poskupilo? Svašta! Bila sam ti danas na placu, sve isto kao prije! Noge joj prestaju poskakivati. Ma idem, otopit će mi se maslac! I ti, Franjo, ne motaj se po cesti, tko zna što ti filmići rade, dom pođi!
I tako potrči baka Marica prema maloj kućici u kojoj je već godinama živjela, djeci dijelila bombone i uskrsna jaja, ukrašavala ih sama, kako ju je pokojni muž naučio, njemu za ljubav, pa ispadala prelijepa.
Ljeti je Franjo redovito kod Maricinog plota, skače na vratilu, maše šakama ko boksač, nakratko visi pa ode dalje, a da se nikad ne podigne. Baka Marica mu kaže da ima slab korzet, neka se počne hvatati posla, onda će narasti. Ali Franju nije briga, dangubi po selu, jede čips, dijeli s bakom.
To im je već običaj sjesti, ogovarati vremensku prognozu, Marica priča, Franjo klima, baka ispriča šta je kupila na placu, što je sanjala, on ubaci nešto iz virtualnog svijeta, baka će joooj, pa šepa dalje svojim putem.
Ali danas je Marica išla žustrije, noge zabacivala kao mlađa kobila maslac stvarno topi!
Dalje niz put, stala je začuđeno promatrati otkud su se tu stvorili svi ti kamp kućice, karavani, vagučići, klupe pod kutijama i kontejnerima. Sjede za njima ljutiti ljudi, bulje u laptope, žvaču sendviče. Ti gradski došljaci izgledali su namršteni i napeti.
Baka Marica pogleda ih sa žaljenjem eto što gradska žurba napravi od čovika. Iznad njih lastavice lete, djetlić kucka u stablu, lipa odiše slatkim žutim mirisom, a oni kao ničega nisu svjesni
Na jednom vagončiću je pisalo Mirko, na drugom Leptir, onda Buba, Marica se nasmijala na Bubu, tako joj se mačka zove. Onda Čarapa, Jakica, Tomo
Mnogo vagončića šćućurilo se uz travu, svatko, shvatila je Marica, u nekom živi, možda glumac, sjedi, ponavlja tekst. Za čudo.
Baka potraži sjenu za odložiti torbe, ali grma nema u blizini. Na travu položi, da jaja ne razbije, pa se posveti kostimima, puloverima, hlačama i čudnim predmetima na vješalici ispred vagona.
Pomno razgleda, što valja na desno, što ne na lijevo.
Zašto je netko tu na setu koji ne pripada? iz vagončića Čarapa proviri koščati muškarac. Marica odmah pomisli: Ovaj sigurno glumi negativca, kako je samo odvratan! Maknite uljeza! Mulja po rekviziti, zaviruje! vrisne tanko Čarapa.
Nisam ja ništa, samo gledam! Došli ste tu, tratite djetelinu, a ja sam možda tu sanjala s dragim! Ovo vam je na prodaju, rekli su u dućanu, second hand, moja unuka objašnjavala, nosio pa prodaj drugome! ne da se Marica. Sa mnom ti nemoj!
Stvarno, dokle više ovo neznanje i tamna masa?! Zaštitaru, odvucite ovu babu! histerično zavrišti Čarapa, raščupa svoje tanke vlasi, zalupi vratima.
Dva nabildana lika u crnim odijelima priđu, zgrabe Maricu za laktove, lagano je podignu s tla. Nogama se nogači po zraku, oni se grohotom smiju.
Pustite me! Imam stvari tamo! bori se Marica, popravlja stare vunene trenirke što su bile od njezina muža, također svoj second hand, nagne glavu i zaviče, kako to samo seljanke znaju kad im odvode djecu:
Ljudi, pa što je ovo?! Ubijaju me, spašavajte! Spasite dušu kršćansku!
Udahne duboko, ali već doleti Franjo.
Ma ne treba vikat, bako! Pogledaj ih samo, a mi slabi. Idemo doma. Topit će ti maslac, šteta. I koke su ti pobjegle oko sela. Ajmo! šapće on.
Opasnost gubitka kokica, Maricu prene, otme se zaštitarima, podigne se, doda Franu torbe i požuri kući. Kako su mi pobjegle? Pa stavila sam škarniclu kak mi ti pokazao
Nemoj vi sad vikati savjetuje Franjo. Gledaj, to su važni ljudi, Zmija, kažu, kod župana na ručku. Da te ne uhapse!
Uhapsite? Odvedeš me, ha? Tu mi je muža zbog šake brašna poslalo u Zagreb, a zamalo ga zbog toga nisu ubili, ali netko se smilovao pa ga vratili uzdahne baka.
Za šaku?! Pa može sa se rasulo! čudi se Franjo.
A, sine, šaka je tad suha zlata bila, bio rat, glad, baš završio. Možda je bilo i još nečega, tko zna. Ali gdje su mi koke, a?! Cipi-cipi-cipi! zavika baka. Vrata zatvorena, nemoj ti meni, Frane, mutiti! Donesi torbe, dobit ćeš jesti. A gdje ti je mater?
Ja sit. Ona u službi, mora dežurat, doktori manjkaju! zastenje dečko.
Franjina mama, Nives, radila je u lokalnom domu zdravlja, često ostajala duže, tri dana ne pojavi se, pa padne u krevet. Franjo donese čaj s medom, pravi kojim mu je znala baka Marica darivati. Nives otvori oči, nasmiješi se.
Oprosti, sine, tako je ispalo, opet nismo stigli u kino šapne ona. Franjo se privije uz nju, poljubi je u čelo.
Ma ništa, mama. Popij, podgrijat ću ručak. Ispekao sam malo pljeskavica i krumpira, može?
Bio je Franjo samostalan, pomagao mami, zamjena ocu. On je umro dvije godine ranije, rak. Nives se nikad nije oprostila, ni sebi oprostila, što nije mogla spasiti najbližega
Hoću. Krumpir s kapulom?
A-ha.
Kifle s prezlima?
A-ha.
Pa kad je a-ha, idem! Popijem čaj i dolazim. O, Frane, kakav si ti meni dobar! Nives ostavi šalicu, zagrli ga, sjede tako, pa na ručak. Tako već dvije godine
Baka Marica pogleda dolje prema dečku, nasipe lice-fritulu, zastenje.
Eto, mama ti radi, ljude spašava. I ti mene spasi, vidiš, skoro su mi filmići odveli baku Ajde, peri ruke, ja radim sirnice. Hoćeš od ribizla ili jagoda? odreže Marica, zavrne rukave plave trenirke k laktu, uzme zdjelu, stavi mirisavi sir, potraži brašno
Franjo opere ruke, priskoči pomagati.
Baka Marica nije im bila rodbina, ni prva susjeda. Franjo stanuje u zgradi od crvene cigle, preselili kad se Nives zaposlila u ambulanti. Slučaj ih spojio.
Jednog jutra baka došepala do ambulante, sjela na klupu, drži lijevu ruku desnom, stenje ali ne traži pomoć.
Zašto niste zvali Hitnu?! kasnije pita Nives kad je opazila baku na klupi. Franjo je bio donio kontejnere s ručkom, kaže: Neka baba vani cvili.
Ma kome ću kvariti dan? Vidim kako Hitne nema, vi trčite ko muhe. Odradila sam noć, pa došla. Pala sam na vrtu Sjedim dok crne točke prošle pa ću dalje do prijemnog
Slika, gips, nude joj da ostane na promatranju. Ne pristaje, zove ih na pite.
Kakve pite, pa jednu ruku imate, bandit pravi! smije se Nives.
Ali, stara joj se dopadne, blaga, ručice male, lice nalik frituli, trenirka s muževog ramena, nepokolebljivo nosi gumene kaljače. Kako god pokušavala promijeniti, kupiti barem tenesice, nije htjela…
To je bilo prije godinu dana. Sad je Franjo redoviti gost, nikad na teret, već pomaže. Nives lakše, kad zna da je pod bakinom budnom paskom, ipak mu je petnaest godina, a svašta u glavi.
Napravili su sirnice. Franjo Maricu posadi na počasno mjesto, doda tanjur, prelije džem u zdjelice, da im Nives, donese žličice, vilice, natoči čaj.
E, svaka čast gazdi! nasmije se stara Marica, noge joj bole, ramena stežu, vrijeme opet na kišu, neće jagode dozreti, bit će vodene, ne slatke.
Samo što su razdijelili sirnike, kad začuju prigušeno jecanje kroz prozor.
Ti jedi, Frane, doći ću odmah. To ti je susjedica, njezin Mato opet u brigama, rekli mu otkaz i sad poludi.
Marica se odgega do prozora, dovikne nekoga, vrata se otvore, uđe visoka, snažna žena. Franjo se začudi takvima.
Sjedaj, Stanka moja, popij s nama čaja. Ništa se ne brini. Mato je dobar, nedaće prolaze. Frane, goste poslužuj! šaptala je baka.
Franjo pazi, i stalno škica prema Stanki, velika je ko drvo!
Ubrzo svrati poštarica Iva, mlada kikotavka, pogleda prema Franji, u stilu što vi tu radite, gradski?
Gradski su svi iz šestokatnica.
Jeste vidjeli, došo film! povjeri Marica okupljenima. Franjo kaže, i zmiju dovesli. Budite noću mirniji, da vas ne ugrize kakva kobra, nismo mi Indijci pa sviramo zmijama!
Ma nije zmija, bako Marice! pobuni se Franjo, odgurne žlicu od džema. Glumica!
Franjo baš ne voli žensko društvo, nervira ga kad ga ispituju, a Iva baš gleda, ni ogovaranja ne voli.
Ma i velim, Franjo, glumica stiže. Tako ih u cirkusu zovu četveronožni artisti! pokušava smiriti baka, položi topla ruka na njegovu.
E, al Zmija se skroz u akcijskim filmovima bije! tresne šalicu Iva, skoro se zadavi od oduševljenja. Vidjela sam je u jednom, jaka, odvažna, bori se ko prava
Ma sve to kaskaderi rade! odrunda Stanka. Kosti na njoj, sramota! Gdje joj je majka gledala?!
A što će majka, šta joj fali? Kćer milijune zarađuje, pa i majki pretekne. Svi zubi već novi, moja baka evo dvije godine jašari! Glumice ionako, sve za lovu Iva se počeše, ugrizao ju komarac.
Bolje, Iva, ne ogovarati. Nemoj, ajme evo i kiše! Marica zaviri kroz prozor, lijep pljusak. Što će sada oni uz vagone i krpice? Ko cigoši, majke mi! A meni, vidi, su htili uhapsiti, Franjo mi spasio
Nabraja baka što se sve dogodilo, kako je gledala rekvizitu, kako ju iz rupe izvlačila dva snagatora, a Franjo ih glatko pomeo.
Cure aaa, uuu, Iva već po tijelu procjenjuje, Stanka šuti.
Kiša lijeva po krovu, čaj grije iznutra, svi bi spavali.
Franjo zahvali na jelu, planira kući.
Ali, kod kuće ne dolazi. Odjednom upadaju, predvodi ih Čarapa, trudi se izvinuti i diviti interijeru, za njim tri tehničara s opremom i jedna žena s koferom.
Baka Marica zatečena, trebalo bi nešto upitati, ali kao da je nitko ne sluša, samo ju mole neka se ne uzrujava. Čarapa mumlja nešto Franji, Iva kriči, Stanka stoji kao planina ispred Marice, baka viri iza Stankine ruke, zbunjena, ali zainteresirana.
Franjo, što hoće? Nisam ništa uzimala! Sve sam vratila, kaži im! Sirnika nema, pojeli smo.
Ne treba sirnike. Bako Marice, moraš s njima, položi joj ruku na rame. Tako treba.
Neću, ne ide ona. Ne dam! reče Stanka, svi znaju da može muža oboriti na pod, a ne staricu zaštititi.
Ali uljezi već oživjeli po prostoriji, nešto fotkaju, premeču, maje se tehnika, lampe s bijelim svjetlom.
Apokalipsa podiže ruke Marica, voli tu riječ, ima svečani prizvuk.
Fani, šminkaj je lagano, samo da bude primjetna, a vi, žene, glave pokrijte. Imate marame? Mora sve biti kao prave! zapovijeda Čarapa, češka se po ostatku kose.
Zašto marame? Koga mi to pokapamo? prva prigovori Stanka.
Uloge, draga, uloge! Predsjednik vijeća vas ne može odmah primiti, a vi pričate sa zapisničarkom ovom ženom! Čarapa pokaže prstom na Maricu. Ona gnjavi, vi joj dajte papire i pisaću mašinu! Ma, Mirko, gdje si? Napustio film usred snimanja! zgraža se Čarapa, pravim imenom Krešo.
Još ranije je snimio staricu sjajnog tipa kad je razgledavala kostime, doznao gdje živi. Iz običnog svijeta, rađaju se odlične role, samo pogurni!
Ništa, Krešo, mi ćemo odraditi. Samo malo smirivala ga je Fani, pufnala četkicu pudera po bakinom licu-frituli. Marici je godilo što su je napokon zamijetili, iako joj se činilo da sanja, ali ni san nije bio loš.
Bit će, Krešo, bit će! Fani ga pogladi po ramenu, on zatvori oči pa skoči do prozora, viče snimatelju neka dođe.
Ajmo proba. Marame gore? Sati dolje, nema modernih satova kod nas. A-ha a-ha već se kroz osmijeh smiješi Krešo, Stanka se namršti, Iva blista.
Svi nešto govore, Krešo viče, Fani ga tješi, operator skače s kamerom, tko koga, odjednom uleti mala djevojčica, u sandalama i kabanici, kosa mokra, nosić prćast, baš kao mlada Marica. Dotrči do stola, gdje tipka po pisaćoj mašini zapisničarka Marica, pogleda sve i zaviče da štala gori!
Trenutak zapanjenosti, onda Marica skoči, gurne Stanku, skoro je sruši na Krešu, htjede van.
Kamo idete?! Fani ju zaustavi. Lije, kišaaaa!
Kud idem? Štala! Tamo su krave! Ne razumijete, ljudi ste! šapne baka, iznenađena. Frane! Zovi vatrogasce!
Marica se zapetlja u kabanici, odbaci je i trči spašavati stoku
Krešo ju stigne kod kapije.
Marice! Draga! Nema nama tu stada, po scenariju je! Trebali smo efekt, ali ovo je najbolje, vaše susjede su odlične, umjesto statista! Odradit ćemo naknadno, odlično ste se snašle! Stanite malo, mila!
Krešo diše teško, hvata se za srce, mljacka ustima.
Marica udahne, zna da štale stvarno nema.
A što ova curica, što dotrča? Zašto tako? Dođi, nasloni se na mene, dođi doma. Imam krastavaca, voliš kiselišće? Dam ti. Ne dahći tako, preplašiš me! šapće ona, vodi Krešu kući.
Tamo snimatelj već na laptopu pokazuje što je snimio: zgrčeno lice Stanke, zbunjena Iva, odlučna Marica, Franjo u kadru češka bradu kažu, snimat će iznova
Mokra djevojčica koja je unijela zlu vijest, još stoji u kutu, gleda kroz prozor.
A ti? Hajde dajem ti ogrtač, idi presvući se. Nevalja biti mokar! dirne je baka. Mršava si, ništa ti ne daju jesti? Teško je mladima danas Frane, skuhaj čaj za sve!
Djevojčica se osmjehne.
Ma što vam je! Sve je ok. Samo kod moje prabake je baš ovako mirisalo, po brašnu, džemu i drvu Bila sam mala, malo se sjećam, ali mirisi ostaju. Mogu malo ostati dok mi donesu odjeću?
Odmah presvuci, mama ti nije rekla da se u mokrom ne smije? strogo pokaže na sobu Marica. I kosu obriši, ručnik je na špajzi. O, a ruke ti plave, dijete, ne može to! Frane! Čaj brže!
Curica posluša.
Franjo zgrabi priliku, povuče Maricu u stranu i šapne joj.
To ti je ona, Zmija! šapuće on.
Gdje?! razrogači Marica oči.
To, što si je poslala presvući!
Tako mala? Pa kako radi trikove?! A ti veliš, zvijezda Zar zvijezde znaju biti takve? zamišljeno Marica, sjeti se Zdenke Kovačiček. Ima i manjih, ali rijetko. I prezime, zmijsko, a djevojčica mila
Opet svi za stolom, Krešo donosi roštilj, baka Marica, kao obećano, vadi krastavce. Svi se smiju, pričaju u glas. Franjo ne skida pogled sa Zmije.
Sasvim obična cura, a ime čudi se i on, kasnije shvati da joj je to scensko ime, odmahne glavom. Luđaci, baš kao što baka veli
Krešo naredi, svima se isplati honorar, dugo viče preko telefona, objašnjava da nisu pronevjerili ništa, nego platili vrhunsku glumu. Zmija se smije, slušajući ga u vagonu. Krešo sitan, ali kao muškarac nudi sigurnost, s njim nije strašno!..
Na jesen, kad je film izišao, cijelo selo je gledalo po televiziji Maricu zapisničarku, gledalo Stanku, Ivu, Franju, ponosno što su naši igrali, svitili.
Film je bio dobar, o životu, svima drag.
A Zmija, ili kako je Marica zove Daria, još je puno puta posjećivala staricu, donosila nešto domaće, željela obradovati. Zašto? Možda zato što je kod bake Marice uvijek dobro zvijezdama, Stankama, Franji i Dariama. Tu toplinu kad jednom osjetiš, tražit ćeš cijeli život a kad je nađeš, griješ se blizu, koliko možešI tako, u Maricinoj kuhinji, pomiješali su se mirisi svježih sirnica, kiše, ribizla i neobičnih gostiju. Svjetla s filmskog seta odavno su se ugasila, ostavivši iza sebe tek prašinu na krilima lastavica i priče što su među seljanima tihim šaptom živjele. Daria je na vratima svako toliko donosila ušuškane džemove i oprezne osmijehe, Franjo bi dotrčao nakon škole pa dogurao Ivu i Stanku, sad već uvježbane u statiranju, a Nives bi, umorna od dežurstva, sjedila uz peć i šutke pijuckala bakin čaj.
Baka Marica je gledala to veselo društvo oko svog stola, osjećala toplinu u prsima i osmijehom ispeglala svaku boru dana. Van, pred kućom, na žici su se sušile šarene marame koje su nosile u filmu, a kroz prozor iz daljine je dopirao zvuk dječjeg smijeha i cvrčaka.
Vidi, bako, tvoji su svi na televiziji! usklikne Iva, dok na ekranu protrči kadar s njezinom i Stankinom maramom.
Marica samo kimne, pogladi djetetovu kosu.
Neka, djeco, sve je dobro kad su lica vesela. Film dođe i prođe, ali prijatelji i ruke za stolom to se ne zaboravlja.
Franjo se nakašlje, Daria namignu, a svi u glas zapjevaše staru pjesmu o maslacu i kolu, smijući se tim malim, važnim stvarima.
Kiša je prestala, nebo se otkrilo, i dok su zvijezde izbijale iza oblaka, baka Marica podigne čašu čaja i tiho reče:
E, da znate, ovo je pravi film života.
I kao da je sama sudbina režirala, usred smijeha, mrak i svjetlost se pomiriše, a selo neko vrijeme glumljeno, neko vrijeme stvarno ostade upisano u srcima svih koji su jednom sjeli za bakin stol i okusili komadić sreće, ispod jorgovana, među ribizlima, na malom platnu svakidašnjeg čuda.
