Ured je žamorio kao i obično. Uletjela je voditeljica s nekom neuglednom djevojkom.
Upoznajte se, cure. Ovo je Danijela, zamijenit će Kostu kod vas. On je napredovao! Sigurna sam da ćete se super slagati. rekla je Tamara Petrović i isparila iz prostora ko dim iz lonca.
Danijela je zauzela Kostičino mjesto za stolom, izvukla šarenu šalicu i mali portret muškarca. Odmah se bacila na posao kao da radi tu već godinama.
Zazvonilo je za ručak i ekipa je, kao po zapovijedi, jurnula na gablec. Ostala je samo Marina, koju je proždirala znatiželja: tko to Danijela drži na slici na stolu?
S okvira ju je gledao zgodan muškarac s osmijehom širokim ko Jadransko more i zubima bijelim kao reklama za pastu.
Tko bi to mogao biti? misli Marina. Možda glumac? Pjevač? Ili nešto treće?
Brzinski je poslikala portret mobitelom i pridružila se ekipi na ručku. Cure su sjedile za istim stolom, upijajući svaku Danijelinu riječ.
Upoznala sam Tomislava prije tri godine, ni ne biste vjerovale pod kakvim okolnostima, smijat ćete se! krenula je Danijela.
Pričaj, pričaj! navijale su sve.
Misli su je prebacile tri godine natrag. Tada je radila u jednoj velikoj sredini. Je li logistika pogriješila ili ona ne zna se, ali poslala je pogrešnu isporuku baš u firmu Tomislavove familije. Poslali su baš nju da “pegla” stvar.
Danijela nije imala ukrašen izgled ni trunke šminke, ali je bila pametna i sposobna pregovaračica. Izvana “siva beštija”, a na poslu pravi piton zamota, zategne, postigne svoje, ali uvijek nježno. Šef je znao s kim ima posla pa je poslao baš nju.
Treći kat, ured 312, Tomislav Radić. priopćila je tajnica.
Ušla je bez kucanja.
Dobar dan, ja sam Danijela. Poslali smo vam pogrešnu robu, logistika nam je sve smuljala
Objasnila je sve mirno, pogledom ravno u oči, bez ijedne treptavice. Tomislav se jedva pribrao bio je uvjeren da ju je sanjao doslovno noć prije. Crvena, bakrena kosa blago poskakuje, zelene oči ko planinska trava.
Danijela se spremala na “profesionalni napad”, kad Tomislav kaže:
Ma nema potrebe za žalbom, Danijela, računam da se ovo više neće dogoditi.
Zahvalila, pozdravila i otišla. Dva dana kasnije, Tomislav je, valjda, došao na ideju iz nekog romantičnog filma čeka ispred ulaza u ured.
Danijela izlazi posljednja.
Danijelice! povika on, mašući rukom. Vidjeli smo se prije dva dana.
Dobar dan, Tomislave, naravno da se sjećam mrtvo-hladno, ni najmanje koketiranja.
Imam dvije ulaznice za kazalište. Majka mi je bolesna pa ne može sa mnom ispalio je Tomislav jedno malo bijelo konstruktivno.
Mogu ići, a kada je predstava?
Za dva sata. Imaš vremena presvući se, ako ti treba. Pokupim te.
Vidi ti njega, lukava čovjeka! pomislila Danijela i pristala.
Čekao ju je pred zgradom, a kad je izašla, nije mogao vjerovati crna, uska haljina, srednja peta, figura rezana kao iz časopisa. Jedva ju je prepoznao, toliko je zablistala. Šminka suptilna, večernja.
Sjedi kraj nje, šmekeri, povremeno baca pogled. Jasno je da Danijela zna sve o kazalištu raspravlja o predstavi kao stručnjak.
Nakon predstave, predloži restoran. Danijela uljudno odbije “sutra pregovori, nema zezancije”. Doveze je kući i otpravi.
Kraj tjedna, Tomislav opet pred uredom, pa idu u šetnju. I tako, svaki tjedan.
Dvije mjeseci kasnije, Tomislav kao iz topa:
Mama te želi upoznati, jesi za?
Sanjala sam taj susret. odgovori Danijela.
Majka Vera dočeka ih raširenih ruku, izvuče džem od divljih jabuka, domaći kolač od marelica i brdo finih stvari. Razgovor opušten, Danijela prepričava recept svoje bake za pekmez od jabuka, priča o tati, što je poginuo na poslu, i mami, povjesničarki u osnovnoj školi.
Tomislav je odveze kući.
Mama je oduševljena tobom, presretan sam.
I tako, sve češći izlasci. Nakon godinu dana vjenčanje, prava slavonska fešta.
Zašutjela je Danijela. Cure je slušaju, pola zavide, pola ne vjeruju. Samo Marina misli:
Što je on našao u toj “sivoj miši”? Ni kože ni kosti. Kojom srećom baš nju zaboli. A ja, noge ko štule, zgodna, stalno me vuku ko u crtiću, al’ na kraju ispadne ili oženjen ili fućka odma.
Zazvonilo, sve opet u košnici prema računalu. Marina šapne Svetlani:
Vidi, molim te, to joj je muž. Jel’ ti vjeruješ? Ja ne. Sve ona laže. Kao, takav je odabrao nju!
Kasnije, izlaze iz ureda, a kad Danijela izađe, zatrubi auto. Izlazi onaj isti frajer sa slike.
Danijelice, tu sam! maše joj Tomislav.
Pa nemoguće, zbilja je to njezin muž? misli Marina, gorko. Zašto ne ja? Pa bolja sam.
Cure gledaju za njima. Svaka misli svoje.
Često kad vidimo takav par, zapitamo se: “Što je on našao u njoj?” Očito je našao nešto baš po svom guštu. Ljepota uopće nije presudna. S lijepima se svi maze i šale, ali doma za ženu biraju sasvim druge. Zašto, neka oni odgovore, mi možemo samo nagađatiDok se Tomislav i Danijela smiju, Marina zakopčava baloner i odlazi prema tramvajskoj stanici, u sebi grickajući pitanje koje ju je mučilo čitavo poslijepodne. I onda, dok hoda, shvati: svaka od njih ima svoj portret na stolu, manje ili više stvaran. Njezina slika još nije uslikana, možda još ni stvorena. Možda neće doći frajer s kazališnim ulaznicama, možda će samo jednom, iza velikog monitora kad se svjetla pogase, ugledati nekog tko zna pogledati pravo kroz nju. Možda je to sve ljubav mirna, uporna, nedramatična. I možda nije ljepota, već toplo mjesto uz šarenu šalicu, na kraju radnog dana, ono za čim svi zapravo tragamo.
A na drugom katu zgrade, s prozora, Tamara Petrović gleda svoje cure kako izlaze u večer i smiješi se, jer zna što one još ne znaju: svaka ima svoj trenutak, samo ga mora prepoznati kad naiđe.
Dole pod uličnom svjetiljkom, Danijela i Tomislav nestaju u gradskoj vrevi, rame uz rame. Marina još jednom pogleda njihova leđa, zatim pogleda u nebo a noć joj, iz nekog razloga, prvi put poslije dugo vremena, izgleda blistava i puna mogućnosti.
