Probudila sam se u gluho doba noći, kao da mi vlastiti trbuh težio sto kila. Tri sata ujutro. U tišini stana čulo se samo škripavo disanje mog muža i tiho kucanje starinskog zida sata iz hodnika.
Pokušala sam se okrenuti na drugi bok, ali stari kauč je izdao zvuk kao da će se svaki čas raspasti. Ante, koji je spavao uza zid, nemirno je zastenjao:
Ajde, Marica, prestani se vrtiti. Ustajem za četiri sata, smiri se malo.
Zastala sam i zapravo se bojala i disati. Posljednjih pola godine to mu je bila omiljena rečenica. Kao da je zaboravio da blizanci nisu neki moj hir, već ogroman teret. Postao je sav tuđ, stiskao svaku kunu, svaki račun je pregledavao i frknuo bi kad bih ga zamolila da kupi malo voća.
Jesi vidjela cijene, a? gunđao bi gledajući račun. Jabuke jedi, domaće su, u sezoni. Breskve su, znaš, luksuz. Ja sve vučem, a ti doma ljenčariš.
Tiho sam skliznula iz kreveta i odvukla se do kuhinje, držeći se za leđa. Noge toliko otekle da mi papuče jedva idu. Sjedila sam pored zamračenog prozora i gledala praznu ulicu. U stomaku mi je bila knedla, strah pred susret s bebama, ali i strah od povratka u stan pun predbacivanja.
Ujutro Ante postane nervozan dok se sprema na posao. Glasno baca stvari, traži drugi par čarapa, lupa vratima ormara.
Jesi mi popeglala košulju? ne gleda me.
Na stolici ti je, Ante.
Možda si mogla zašiti dugme, otpada svakog časa. Uglavnom, odlazim. Kasno ću, imam sastanak kod direktora. Ne zovi me, šef je strog, skuplja mobitele.
Ode, ni zbogom. Vrata se zalupiše, pa mi zvuk gornje brave odzvanja u ušima. Ta brava je zapekla i iznutra se teško otvarala, samo kad bih se svom snagom nagnula objema rukama.
Kasnije sam odlučila pospremiti hodnik. Trebalo je izvaditi kutiju s dječjom odjećom od sestrične. Stavljam stolicu kao oslonac.
Samo ću uz rub, šapućem si tiho.
Popela sam se, posegla rukom. Zavrtilo mi se u glavi, od slabosti. Noga mi sklizne s laka javora stolice. Tresak. Pad.
Srušila sam se na bok, udarila kuk. Kriknula. Tada me u donjem dijelu trbuha propara bol kakvu nikad nisam osjetila.
Ne, prebrzo je… prošaptala sam, pokušavajući ustati.
Novi val bolova slomi me još jače. Shvatila sam: stiglo je vrijeme. Mobitel mi je bio na noćnom ormariću, metar dalje. Pužem po podu, ostavljajući mokar trag. Svaki pokret nova je bol.
Zgrabila sam mobitel. Prsti mi drhte, pred očima šarene točkice. Prvi na popisu: Ante. Tik ispod njega Ante Petrić (Direktor). Spasila sam šefov broj prije mjesec dana, kada sam morala hitno potpisati dekret, a moj muž nije dizao slušalicu.
Nazovem Antu. Zvoni. Nitko ne odgovara. Odbijen poziv.
Opet zovem. Korisnik trenutno nedostupan.
Panični strah rastopio me. Sama sam. Vrata zaključana, a ležeći ih nikad ne bih mogla otvoriti. Hitna pomoć bi došla i stajala pred zaključanim vratima.
Gotovo naslijepo sam upalila poruke. Vid mi se mutio. Bila sam uvjerena da pišem mužu.
Moram u bolnicu, vrata su zaključana! Počelo je, pala sam, ne mogu ustati. Dođi ODMAH, molim te!
Pritisnula sam Pošalji i mobitel mi sklizne iz ruku. Zaslon se ugasi.
Ante Petrić, direktor velike građevinske firme iz Zagreba, baš je u to vrijeme vodio važan sastanak. Bio je strog čovjek, nije trpio kašnjenja. Zaposlenici su ga se pomalo bojali.
Mobitel mu kratko zavibrira na stolu. Pogled mu ode ulijevo. Poruka.
Namršti se. Broj poznat Marica, žena njegovog voditelja nabave, Ante Kovačevića. Dobra žena, povučena, jednom pristojna prigodom potpisivala papire.
Petrić pročita poruku. Lice mu se naglo promijenilo.
Sastanak gotov! zagrmio je ustajući.
Ali šefe, nismo završili s planom… pokuša glavna računovotkinja.
Svi van!
Izišao je iz ureda, uz put zove svog vozača. Kovačević je nedostupan.
Prokletnik, promrmlja Petrić.
Nazove šefa osiguranja:
Odmah mi saznaj gdje je sad Kovačevićev mobitel. I pripremi auto ispred firme. Idem osobno.
Minutu kasnije dobiva lokaciju. Kovačević ni blizu gradilišta. Pojavljuje se točka kod nekog wellness centra kod Samobora.
Petrić stisne vilicu, lice mu se ukoči.
Juri terenac, probija se kroz promet. Do njihovog stana ima kojih petnaestak minuta. Njegova žena je umrla prije pet godina, srce. Znao je kakav je to osjećaj bespomoćnost kad pomoći nema.
Petrić utrčava na treći kat, trza kvaku zaključano. Iza vrata čuje tih glas.
Ne čeka ni hitnu. Nasloni se na zid, zaleti i iz sve snage udari u vrata. Brava krikne, ali izdrži. Drugi put već popušta.
Marica je ležala sklupčana u hodniku.
Marice!
Otvori oči, mutno ga pogleda.
Gospodine Petriću…? Gdje je… Ante?
Ja sam tu umjesto njega. Izdrži.
Podigne me pažljivo.
U autu vozi kao sumanut, svi mu se miču s puta. Marica na stražnjem sjedištu jedva diše.
Samo izdrži, stigli smo, ponavlja tješeći, ozbiljnog lica.
Kod bolnice ih dočekuje tim s nosilima Petrić je već zvao ravnatelja.
Jeste li vi muž? pita medicinska sestra u brzini.
Ja sam otac, reče grubo. Puna odgovornost na vama za nju i male.
Šeta po hodniku, ne može sjesti. Tri sata kasnije, iz operacijske izlazi liječnica.
Dobro je, dvije muške glave. Bilo je komplikacija, ali stigli smo na vrijeme. Težina mala, pratit ćemo ih, ali dišu sami. Majka je slaba, ali bit će u redu.
Petrić nasloni čelo na hladni prozor.
Hvala.
Nazove Kovačevića opet. Napokon se javlja. Glas mu miriše na rakiju, a u pozadini čuje se glazba i ženski smijeh.
Halo, šefe, jeste zvali? Evo, na gradilištu sam, slaba mi je veza…
Gradilište, kažeš? Petrićev glas leden. Beton u Wellnes Samoboru istovarate?
Pauza.
Gospodine Petriću, ja…
Otkaz, Kovačeviću. Bez preporuke. Ne želim te više vidjeti u Zagrebu. I nadaj se da ti supruga može oprostiti. Ja na njenom mjestu ne bih.
Budem svjesna tek drugi dan. Soba sama, tiha. Na ormariću boca Jamnice i sok od jabuke.
Vrata se otvoriše. Uđe Petrić, odijelo bez kravate, lice umorno.
Kako se osjećaš?
Gospodine Petriću… pokušam se dignuti, rez me zategne. Hvala vam. Isprike, krivo sam kontakt upisala…
Zahvali sreći što jesi, sjedne na stolac. Moramo ozbiljno razgovarati.
Ispriča mi sve. O pozivu, wellness centru, otkazu. Govori otvoreno.
Sad će te zvati, moliti. Stan je njegov?
Od njegovih roditelja, šapnem, gušeći suze. Nemam kamo. Samo teta u Zagorju daleko.
Petrić šuti, brže lupa prstima po koljenu.
Slušaj ovako. Imam kuću u Gornjem Bukovcu, dva kata. Ja tamo samo spavam. I gostinjsko krilo mi stoji prazno. Možeš ti tamo s djecom dok ne staneš na noge. Treba mi netko za pomoć oko kuće, tuđe ne volim. Računaj to za posao.
Pa ne mogu… sa dvoje male djece, kakva pomoćnica?
Možeš. Naći ću ti pomoć, nemoj brinuti. Marice, mene smiruje kad u kući ima života.
Otpusno pismo dođe u miru. Ante pokušava upasti u bolnicu, ali zaštitar ga otjera. Vani pod prozorima viče pijanim glasom.
Gledam kroz prozor, ali u meni više nema bijesa. Samo praznina.
Petrić me osobno pokupi. Utovari stvari, pričvrsti autosjedalice.
Idemo kući, jednostavno reče.
U njegovoj kući iznenadni mir. Ogromna kuća napokon živi. Vonj dječjeg pudera, svježe oprane plahte.
Direktor nije ni strašan ni grub. Navečer, kad dođe s posla, nezgrapno ali pažljivo uzima jedno dijete pa drugo u naručje.
Što je, junaci moji? zagunđa tiho. Odrastate?
Mali, Luka i Goran, gledaju ga krupnim očima.
Bivši muž nestaje. Čuvši da mu je Petrić zatvorio sve puteve za posao, ode mami na selo. Novac šalje sitan, ali mene više nije briga. Prvi puta nakon dugo vremena osjećam sigurnost.
Dvije godine su prošle.
Postavljam stol pod sjenicom. Nedjelja, srpanj prži. Petrić peče roštilj.
Dječaci jure travnjakom, hvataju nekakvog bumbara.
Tata, gledaj, buba! vikne Goran, pokazuje prstom.
Zastala sam s tanjurom u ruci. Petrić se ukočio. Prvi put ga je nazvao tata. Dosad je bio samo Ante.
Petrić odloži kutlaču, obriše ruke i podigne Gorana. Buba? To ti je trut, jako koristan.
Pogleda me toplim pogledom, što ga nikad ne pokazuje drugima.
Marice, sjedne pokraj mene. Nisam romantičan tip, teško mi ide s riječima. Ali mali su u pravu, nisu mi tuđi. Nisi ni ti.
Izvadi iz džepa kutijicu, običnu kartonsku.
Već dvije godine smo zapravo prava obitelj. Hajde da to formaliziramo. Uzet ću dečke kao svoje, dat ću im prezime. Tako da ih nitko nikad ne smije ni uvrijediti. Pristaješ?
Gledala sam ga kroz suze, ali ovaj put nisu bile od boli, gdje sve izgara iznutra. Bile su to suze olakšanja. Imala sam oslonac nešto za što se vrijedi boriti.
Pristajem, Ante, nasmiješim se kroz suze.
Onda dogovoreno. I nemoj me više zvati službeno, molim te.
Navečer, kad smo djecu stavili na spavanje, sjedili smo uz prozor. Čaj se hladio. Negdje daleko, bivši muž vjerojatno po selu žali prijateljima na život. A ovdje, u domu koji mi je postao dom, tiho su disala dva dječaka, koji su sad konačno imali pravog oca.
Ponekad greška u jednom broju mobitela može promijeniti cijeli život. Ali najvažnije je ne pogriješiti u čovjeku.
