Pasji život
I, kako ćemo se ti i ja rastati? A ja bih zapravo trebao doći kući. Hladno je vani zamišljeno je rekao Fedor.
Približio se psu u nadi da će ga proraditi savjest i da će otići. Nije upalilo. Ogroman pas i dalje je ležao na svome mjestu.
*****
Fedor je već nekoliko sati sjedio s najboljim prijateljem u gostionici i pio.
Znaš što, Fede, još po jednu? upitao je Sergej, držeći bocu domaće rakije.
Naravno! nasmiješio se Fedor, gurajući svoju čašicu na sredinu stola.
Večeras je puno pio.
Jer baš mu je trebalo malo mira za živce, a drugačije nije uspijevao. Previše problema ga snašlo u zadnje vrijeme.
Na poslu će ga vjerojatno otpustiti. Sa ženom se rastao prije neki dan, jer
…karakteri se nisu poklopili.
Tako je bar ona rekla.
Iako, prava istina nije bila to. Dvije godine su živjeli nekako, a sad mu odjednom više ne odgovara? Kao muškarac?
Misliš li da je našla nekog drugog? pitao je Sergej nakon što je ispio čašicu.
Siguran sam. Prelako je pristala na razvod i brzo svašta pokupila. Gdje? Ona nema stan svoj u ovom gradu.
Da, sumnjivo doista. A s poslom, što je? Sigurno te otpuštaju?
Gospodin Ivančević mi je rekao da dođem u ponedjeljak u ured. Kaže, razgovor će biti ozbiljan. To znači da je već sve odlučeno. Neka, i tako sam htio otići.
A što ćeš raditi poslije?
Ako iskreno, ne znam, Sergej.
Čuj, mogu uzeti tjedan dana godišnjeg, pa ćemo na ribičiju? Odmorimo glavu. Moja me žena isto zadnje vrijeme gnjavi: kasno dolazim, trošim na cugu, ne pomažem kući Dosadno mi više.
Znaš šta, to ti je odlična ideja! Sto godina nisam išao na ribičiju. Javi mi na vrijeme pa da se opremim moram kupiti štap i odjeću.
Ali to neće biti prije idućeg tjedna. Auto mi je još na popravku.
Što ti se dogodilo s autom? Nikad mi nisi objasnio.
Pa pas je istrčao pod kotače. Vozio sam normalno i odjednom izleti iz ničega.
Sam se bacio?
Da, veliki skroz. Sad imam udubljenje na desnom blatobranu od tog psa. Dosta mi je tih lutalica. Samo problemi.
Istina. Psi bi trebali biti u azilu ili kod vlasnika, a ne po ulici.
Upravo tako.
Znaš, moja bivša je isto pred razvod pričala da ju je pas napao. Išla kući, mirno, kad odjednom iz žbunja iskoči golema psina i zaleti se na nju! Kaže, jedva stigla do ulaza.
Eto! lupio je Sergej dlanom po stolu. Sasvim su obijesni postali ti psi. Samo ih treba maknuti. Inače se ne riješi problema.
*****
Nakon još sat vremena, prijatelji su izišli iz gostionice, zagrlili se i krenuli svatko svojoj kući.
Sergej je odmah otišao jer je živio blizu, dok je Fedoru trebalo još dvadeset minuta pješačiti.
Nije htio zvati taksi. Nije mu bilo žao novaca, nego mu se baš dalo prošetati, da prozrači glavu.
Teško je mislio, poslije tri boce rakije je mozak radio sporo.
Pogledavši na sat, shvatio je da je već gotovo ponoć. Dobra večer! osmjehnuo se.
*****
Kad je Fedor stigao do svog ulaza, ugledao je psa kako leži izravno pred vratima.
Pas je nepomično ležao na hladnom betonu i gledao u prazno. A oči mu
Izgledale su Fedoru jako čudne. Kao da uopće nema života u njima.
Ej, prijatelju, što ti tu radiš? Hajde, makni se lijepo.
Pas je bio velik, i Fedor, unatoč alkoholnoj magli, znao je da ga silom nikako neće otjerati. Samo drskošću, možda.
Šta si se ispružio baš tu? Idi negdje drugdje, tu ti nije mjesto.
No pas nije reagirao, ni uhom. I dalje je odsutno gledao ravno. Kao da mu je već svejedno. Tko mora proći, zaobići će.
I kako sad ti i ja? A meni je doma na kraj pameti. Hladno je vani.
Fedor napravi nekoliko koraka prema psu, nadajući se da će se trgnuti i otići.
Ali ništa. Ogroman pas i dalje miruje.
Sergej kaže da s vama treba oštro postupati. Ništa vi na ljudski govor, a?
Ohrabrio se, došao gotovo do psa, pa ga lagano dotakne nogom.
Rrrrrrr!
Režiš? I nije te sram na ljude režat? kiselo se nasmije Fedor.
Rrrrrrr!
Nemoguće! Pas si, a ponašaš se kao da su te ljudi neprijatelji. Baš si izgubio strah. Znaš ti što se radi s takvim psima?
Rrrrrrr!
Fedor shvati da nema dogovora, pa mahne rukom: Pa možda će tako barem shvatiti?
Ali tad se dogodi nešto neočekivano.
Pas onda skupi sve snage, jedva ustane, šepa na zadnju nogu i zaleti se ravno na njega.
Fedor niti nije stigao viknuti. Mozak mu je, od pića, bio usporen.
Pod težinom psa zatetura, napravi korak unatrag, spotakne se i padne na klupu, teško udarivši glavom.
U očima se smrači. Posljednje što je vidio bio je tužan, beživotan pogled psa.
*****
Kad se Fedor osvijestio, vani je već bio dan. Bože, koliko sam ležao u nesvijesti?
Polako se pridigne s hladnog betona, nervozno pogleda oko sebe.
Nije htio naići na susjede njima samo daj razlog, pa će pričati do Nove godine.
Ali nikog od njih u blizini nije bilo.
Na klupi su sjedile nepoznate bake, šaputale o puštanju vode u kući.
Pokraj parka prolazili su ljudi. Nepoznati. Na dječjem igralištu igrala su se djeca. Nitko mu nije pridavao pažnju.
Kao da ga uopće nema.
Možda mene stvarno više nema? s užasom je pomislio.
Dobro je zapamtio kako ga je napao pas, kako je pao i udario glavom, izgubio svijest. Što mi se dogodilo?
Stisne jedan obraz.
Aj! Boli…
Ako osjećam bol, nisam mrtav.
Dobar dan! obrati se bakama. Vidite li me? Čujete li me?
Ali, odgovora nije bilo.
Starice su nastavile svoj razgovor, ni ne pogledavši ga.
Što je ovo?
Pogleda pažljivije oko sebe, klupu, kuću, igralište Nešto ne štima, a ne zna što.
Onda shvati. Kuća mu je poznata, ali okoliš je drugačiji neprepoznatljiv.
Primijeti: klupa na kojoj oni sjede nema boju kakvu je on znao. Oblik isti, boja druga.
A i igralište do lani su ugradili novo, a ovo staro. Ništa ne kužim Što znači ovo?
Priđe vratima na kojim stoji jedno obavijest:
Poštovani stanari kuće br. 18, zbog havarije u vodovodu nema vode do daljnjeg 19. rujna 2014.
Što?! Kako sam završio u 2014., a živio sam do maloprije u 2024.? Glupost! Možda je šala?
Osvrne se još jednom. Onda dođe do ugla kuće i pogleda plaketu s brojem.
Stvarno, to je njegova zgrada.
Prije tri godine tu je kupio stan. Ulica i broj se poklapaju. Samo ambijent drugi.
Prije deset godina mene tu nije bilo, zato ne prepoznajem. Znači, sad sam u prošlosti? Ma ne
Opet prilazi bakama i lagano dotakne jednu po ramenu.
Osjeti kontakt, ali oldica ni ne primijeti.
Vjerojatno sanjam… Još se nisam probudio od udarca, pa mi um luduje
Hodao bi okolo dok se ne probudi, ali onda ugleda na igralištu psa.
Počne bolje gledati; isti onaj pas koji ga je pred zgradom napao.
Ali sad je maleni štenac ima možda šest, sedam mjeseci. Toliko, ne više.
Prepoznao ga je odmah: po boji dlake i… očima. Ovaj je pogled teško zaboraviti.
Pokraj štenca dečko od možda devet godina. U kratkim hlačama, majici i sunčanim naočalama.
Po njegovom ponašanju vidi se da ga pokušava dresirati.
Fedor priđe bliže iz znatiželje. U sebi mu prošlo:
Znači, nije oduvijek bio lutalicaŠto mu se dogodilo?
Nije ni znao sanja li ili stvarno doživljava sve ovo.
Ali iz znatiželje mora ispratiti dalje. Kad se već pružila takva prilika.
Sjedi! Lezi! Sjedi! komandira klinjo. Zašto si tako glup?
Zašto misli da je glup? iskreno se čudi Fedor.
Štene marljivo izvršava sve naredbe, trudi se ugoditi dječaku.
Sjedi! Lezi! Sjedi! ponavljao je uporno iste riječi; drugih kao da ne zna.
Fedor gleda kako ga maleni zafrkava, pa ga kuhaju žuč i tuga.
Imao je želju uhvatiti balavca za uho… Još bolje dati mu remen, da nauči pametnije provoditi vrijeme. Bolje bi knjige doma čitao.
Sjedi! Lezi! Sjedi!
A štene ipak, nevjerojatno, sve ispravno izvodi! Ali dječak je i dalje nezadovoljan. Što mu smeta, nikome jasno.
S vremena na vrijeme plastičnim mačem udari psa i opet iznova ponavlja naredbe.
Čudan je skroz. Ako nije za psa, tko mu ga je uopće dao? revoltiran je Fedor.
Fedor bi mu već prišao, kad najednom klinac vikne:
Tata, neću više psa! Daj mi radije igraću konzolu!
Prilazi mu otac, oko četrdeset godina, potapša sina po glavi, uzme za ruku i povede ga.
Valjda po konzolu, pogodi Fedor. Samo što psa nisu poveli sa sobom.
Štene je prvo sjedilo, zablenulo, shvaćajući što se događa, a onda zalaje i potrči za vlasnicima.
No dječak, okrenuvši se, silovito ga nogom odgurne pa je štene, cvileći, otkotrljalo se do ruba ceste.
Više mi nisi potreban! Glup si! Gubi se vikao je mali.
Otac nije ni reagirao. Kao da ga se ništa ne tiče.
Taj ti je očito bio isti takav u djetinjstvu pomisli Fedor. Kažu, jabuka ne pada daleko od stabla
Kad su neljudi zašli iza ugla, Fedor požuri do štenca, htio ga podići.
Ali nije uspio. Koliko god pokušavao ništa. Shvati odjednom:
Jasno, ja sam tu kao duh. Samo promatraj, ne miješaj se, ne diraj ništa. Kao u kinu.
I onda gleda pasji život. Gleda kako štene vjerno čeka kod ulaza, kako ga bolesni dječak opet mlati mačem, a otac mu šuti, u rukama nova konzola. Čak ni bake s klupice ne reknu ni riječi. Samo ih zanima kad će voda doći.
Tri dana i tri noći štene je čekalo na igralištu, gledalo prema zgradi.
Ali nitko ga nije povukao za sobom. Ljudi su ga, jednostavno, ostavili sudbini.
Štenetu je postalo gladno, pa se počelo motati oko kontejnera, pretraživati ostatke. Ali ni ti ostaci nisu bili česti.
S vremenom, pas je dobio novog vlasnika. Isto beskućnika, samo što je ovaj bio čovjek, ne pas.
A što se vremena tiče…
U toj nekoj magli između sna i jave u kojoj je Fedor bio, vrijeme je išlo kako je htjelo čas brzo, čas sporo.
U početku čudno, kasnije mu nije smetalo.
Taj novi vlasnik isprva je izgledao bolji od prethodnih. Davao mu je hranu što pronađe, razgovarao katkad s njim gledajući zvijezde.
A onda proda štene za bocu rakije nekom neznancu.
Taj ga novi nekoliko mjeseci drži na vikendici, zatim ga dovede u garažnu ulicu, zaključa na lanac, gotovo ničim ga ne hrani.
Par puta tjedno baci mu kosti u zdjelu i stavi snijeg, umjesto vode.
Fedor gleda i jedva suzdržava suze. Kako ljudi mogu biti tako okrutni?
Kad bi se opijao, tukao bi psa štapom. Samo tako, bez razloga.
Moraš biti jak i izdržljiv! derao se. Ne cmizdri, izdrži! Napravit ću od tebe pravog čuvara.
Nakon pola godine neizdrživog života, štene uspije pobjeći kad ga vlasnik pusti bez lanca. Što dalje.
Od tad mladi pas postaje lutalica.
Isprva je još vjerovao ljudima. U njemu je tinjao tračak nade da među njima ima nekoga kome će biti potreban.
Ali ljudi su ga odbacivali. Na kolodvoru, tržnici, pred dućanima gdje god bio, svugdje su ga tjerali.
Sve više osjećao se protjeran iz svijeta ljudi. Preživljavao je kako je znao, ali
nevjerojatno ni jednom nije režao na čovjeka. Pa ni ako su ga odbacili.
I kad bi ga mučili, trpio je. Po očima mu se vidjela patnja.
Ne zato što su ga odbacivali, već zato što među ljudima nema čovječnosti. Barem je on nije doživio.
Što ti hodaš tu?! galamio je čistač, mašući metlom. Sve mi pokvariš! Bježi odavde!
Nemoj mi praviti oči! vikao je mesar na tržnici. Ovo je meso za ljude, ne pse.
Dobar dan! U parku hoda ogroman pas bez brnjice. Dođite odmah! zvala je neka žena komunalce.
A pas nije ni pogledao prema njoj, ležao je u hladu pod stablom.
Ali kad su stigli lovci na glave, morao je pobjeći.
Nije bilo ni trunke radosti u njegovom neželjenom pasjem životu.
Svugdje su ga tjerali, tukli, viknuli, kamenje bacali. On je ipak uvijek tražio…
…svojeg ČOVJEKA.
Onoga kome će biti potreban. Mada mu je vjera nestajala da takav postoji.
Fedor je išao za njim, gledao i sve češće prezirao ljude.
Barem one koji su odgajali lutalice, koji su nanosili bol.
Ništa ti nije skrivio, ljudi! vikao je Fedor. Samo pokušava preživjeti.
Naravno, nitko ga nije čuo. Samo je stiskao šake od nemoći. Ništa ne može promijeniti. Ta nepravda prema onima koji su ljude smatrali prijateljima.
Taj pas nije imao ni ime.
Nitko ga od prijašnjih vlasnika nikad nije ni imenovao. Pa mu je Fedor odlučio dati ime.
Znam da me ne čuješ. Znam da si navikao biti bezimen. Ipak, zvat ću te Grga. Nekako ti odgovara.
*****
Jednom je Grga pokazao pravo junaštvo. Spasio je dijete od pijanog romobila koji je jurio kroz park.
Majka dječaka, mlada žena, u tom trenutku telefonirala, i nije vidjela ni opasnost.
U zadnjem trenu Grga gurne dječaka na travu i spasi ga.
Žena se okrene kad romobil već prođe, dijete plače od šoka, a pas leži uz njega.
Pomozite, ljudi! Pas je napao dijete! zavrišti žena, hvatajući se za glavu.
Odmah nahrupi dobronamjerna masa, naoružani kamenjem i štapovima, jurnu na psa kazniti ga.
Grga jedva uteče, i nikad više ne dolazi u taj park.
Prolaze dani i tjedni, mjeseci i godine.
Pas je sve češće svraćao u kvart gdje je i Fedor živio. Tamo gdje je prvi put bio napušten.
U početku bez nečeg posebnog. Ali jednom je Fedor svjedočio…
Grga je spavao na pločniku, a prema zgradi išla je Fedorova bivša žena Milica.
I to ne sama, već u društvu šefa, gospodina Ivančevića, onog što mu je prijetio otkazom.
Eto, što je život bio je Fedor iznenađen. A ja nisam ni znao da se oni znaju…
U stvarnosti je taj dan bio na putu, pa se nisu trebali skrivati.
Kad ćeš se razvesti od njega? Ne mogu više bez tebe u toj svojoj velikoj kući šaptao je Ivančević.
Uskoro, Leksi. Mislim da će se kroz par mjeseci sve riješiti.
Leksi?! čudi se Fedor. A on stariji 20 godina od nje. Može joj biti otac.
Milica, u zabavljenoj šetnji, ni ne primijeti da je stala Grgi na rep.
Naravno, pas zalaje.
Ali ne iz bijesa, već straha. Nije to očekivao.
Vidi ti psa! Ne vidiš li da ljudi idu!? Milica izvuče papar sprej i poprska prema Grgi.
Pas od straha potrči, a jedva što je progledao, umalo sruši samu Milicu i pobjegne u grmlje.
Pa tako je to pas iz grmlja nju napao?! bijesan je Fedor.
A povjerovao joj je, da su ju skoro izgrizli. Čak išao tražiti psa. Da ga je bio našao… Tko zna…
Ali to nije bio jedini šok. Jednom Grga kasno noću prelazi cestu i…
…primijeti mačića.
Sićušna i drhtava loptica sjedi na hladnom asfaltu, nigdje ne zna kud bi. Izgubljen je u velikom gradu. U tom trenutku auto izleti iz zavoja, farovi zasvjetle.
Grga pokrije mačića tijelom, u nadi da će vozač izbjeći. Nije ni pomislio. Kad je skužio tko je na cesti, još je više stisnuo gas.
A kroz staklo Fedor vidi pijano, zlobno lice…
…svog najboljeg prijatelja Sergeja.
Je li moguće da me i on lagao?
Grga pazi, uhvati mače za šiju, ali u toj sekundi ne stigne pobjeći.
Auto ga okrzne.
Zaurla od boli, ali dovuče se do pločnika, pažljivo pusti mačića, pa pogleda pijanca što izlazi iz auta i viče:
Zar ne vidiš da ljudi voze!? Stojiš nasred ceste ko car! Sljedeći put nećeš imati sreće.
Prvi put Fedor primijeti kako su Grgine oči ispunjene bijesom. Skoro se zaleti na Sergeja, ali ovaj se, preplašen, užuri u auto i bježi.
Ni pomislio nisam da su ljudi koje znam baš takvi, reče Fedor, prateći šepavog psa.
Ide za Grgom, oko njih postaje sve mračnije. Fedor ne primijeti odmah, ali onda mu se zavrti u glavi i izgubi svijest.
*****
Probudio se Fedor pored svoga ulaza.
Glava mu puca, noć još traje. Na satu pet do ponoći.
Osloni se rukom na klupu i ustane. Pas leži pokraj zatvorenih vrata.
Leži na betonu, gleda u prazno. Oči kao bez života.
Izgledalo je ništa nije novo. Ali bio je to osjećaj da se promijenio. U tih par trenutaka nesvjestice proživio je deset godina teškog pasjeg života.
I nije bitno je li to bio san ili čudo iz prošlosti, Fedor je znao da psu treba pomoć. Samo on mu sada može pomoći.
Grga obrati mu se nježno. Ne boj se, neću te povrijediti.
Pas okrene glavu prema njemu i jedva primjetno mahne repom.
Pokuša se dignuti, ali ne može. Snage više nema Niti želje za životom.
Čemu živjeti ako nikome nisi bitan? Koji je smisao?
Fedor mušo priđe, pomiluje ga, uzme u naručje, otključa vrata i uđe u stubište.
Unutra je mrak, oči se brzo privikavaju i tamo, daleko, nazire se svjetlo.
Svjetlo nade
Što je sve prošao ovaj pas, ne bih ga mogao ostaviti mislio je Fedor uspinjući se na četvrti kat. U svoj stan. U jedini dom kakvog je štene ikad imalo.
*****
Tjedan dana Fedor nije ispuštao Grgu iz vida. Vozio ga je veterinaru, svakog jutra i večeri vodio u šetnju. Kupao najboljim šamponom.
Vratit ću te na noge, prijatelju, samo ti ne odustaj. Bori se, molim te. Radi mene.
I ne znajući, Fedor mu je vraćao vjeru u ljude. Makar na kraju života, Grga je osjetio da je nekome važan… Pa barem jednom čovjeku.
A Grga bi rado još jednom prošao sav taj težak put…
…da samo još jednom nađe svog ČOVJEKA.
*****
Tek što su se Fedor i Grga vratili s večernje šetnje, zazvoni telefon.
Ej, Fede! čuje Sergejev glas. Auto je popravljen, idemo sutra na ribičiju. Spreman?
Zdravo, Sergej. Ribičija otpada.
Kako to? Pa ti si bio za! Kupio sam gajbu rakije, novi šator. Sve bezveze?
Ispada da da. A inače znaš što? Nemoj mi više zvati. Nikad.
Šta? Pa mi smo prijatelji!
Fedor ne objasni ništa više, već samo isključi mobitel. Pogleda Grgu i nasmije se:
Ne trebaju nam takvi prijatelji što ne vole pse. Je l tako, Grga?
Vau!
