Iznenađenje! reče rodbina, pojavivši se na moj rođendan bez pozivnice. Uzvraćam, rekoh ja. Iznenađenja uvijek plaća onaj koji ih priređuje.
Ivana je pred ogledalom popravila naramenicu smaragdne haljine. Promatrala se kritički, ali zadovoljno. Četrdeset godina. Nekima strašan broj, za Ivanu znamen slobode, financijske neovisnosti, i moći da napokon čvrsto kaže ne.
Ivana, taksi čeka provirio je iz hodnika Stjepan, muž, očiju punih divljenja. Danas si zbilja ko vatra. Jesmo sigurni da nikog ne zovemo?
Stjepane, već smo razgovarali, Ivana uzima clutch torbicu. Nema gostiju, nema kuhanja, nema rezanja salata, nema traženja papuča. Samo ti i ja, skup restoran i tišina. Želim pojesti biftek bez savjeta tvoje mame kako pravilno žvakati.
Stjepan se nasmijao, znajući da su odnosi Ivane i punice Anđe više hladnoratovski: zaleđeni muk prekidan ispaljivanjem neželjenih savjeta.
Dogovoreno. Tvoj dan tvoja pravila.
Restoran Zlatni Paun nije bio izabran slučajno: raskoš, baršunaste zavjese, cijene od kojih osobi običnih prihoda zadrhti kapak i srce. Savršeno mjesto da se jedna žena osjeti kraljicom večeri.
Ušli su u salu, očekujući miran stol do prozora. No administrator ih vodi prema sredini sale, široko se smiješi. Ne prema prozoru.
Vaš stol je spreman, pjevuši. Pokazuje centar.
Ivana se ukipi: umjesto mirnog kutka za dvoje, ogroman stol za dvanaest usred dvorane. Nije prazan.
Na čelu stola, ko svrgnuta carica, sjedi Anđa u svjetlucavoj haljini. Pokraj nje, tata Tomo, dalji rođak što ga Ivana vidi svakih pet godina, trpa jaja sa kavijarom. Nasuprot, šogorica Ružica briše usta mlađem sinu, dok stariji sedmogodišnjak bode vilicom presvlaku antikne stolice.
Iz-ne-na-đe-nje! svečano zagrmi Anđa, čim je spazila ukočeni par. Glas joj zvuči kao da ima radni staž u katastarskom uredu.
Cijela sala se okreće. Stjepan problijedi i gleda Ivanu. Ivana šuti, u oku joj sijevne ona ledena iskra koja obično prethodi egzekuciji hladnim oružjem argumenta.
Mama? promuca Stjepan. Što radite ovdje?
Kako što? Anđa raširi ruke, skoro proli šampanjac. Moja snaha ima jubilej! Mislio si valjda ostavit jadnu curu samu? Obitelj je obitelj! Sjedajte, već smo počeli čekajući vas.
Ivana polako prilazi stolu. Stol puca od brancina, dalmatinskog pršuta, boca konjaka i kamenica koje Tomo promatra sumnjičavo, ali jede uporno kao bager.
Anđa, kaže Ivana sabrano, rezervirali smo stol samo za nas dvoje.
Ma ajde, nemoj budi smrknuta! maše Ružica s čašom vina. Mama je nazvala šefa sale, rekla da nas ima više. Malo su se bunili, ali smjestili su nas super! Ivana, što ti haljina tako gola na leđima? S četrdeset već skromnije, nije to više breskva…
Ružice, imaš majonezu na bradi, procijedi Ivana ledeno. A tvoj mali sad će proliti umak po tepihu iz 18. stoljeća.
Zazvoni staklo kad sedmogodišnjak sruši vazu s cvijećem.
Ništa strašno! nadglasa Anđa zvonjavu. Staklo se lomi za sreću! Konobaru, donesite salatu s rakovima i glavno jelo!
Ivana sjedne. Stjepan se stisnuo, postaje atomska čestica, pod ženinom nišanskom optikom.
Dakle, odlučili ste me iznenaditi, mirno zbori Ivana, razvija salvetu.
Naravno! uzima treći komad ribe Anđa. Znam da stalno štediš, sve sama. E pa ovo je fešta! Tomo došao čak iz Rijeke, s posla se iščupao.
Ja sam utovarivač, leđa sam strgao, treba mi odmora, veli Tomo. A konjak im je vrhunski ovdje, Ivana, nije ona tvoja bljutava rakija za Novu godinu…
Bezočnost gostiju buja. Ružica glasno komentira kako bi Ivana već trebala imati djecu, a ne da sat kuca, nego kuguče, karijera je, kaže, za muške, a ženi je kuhati. Anđa klima, i naručuje najskuplje.
Ja ću jastoga! vrisne Anđa. Nikad probala nisam. I Ružici isto. Djeci desert, najveći!
Mama, pa to je preskupo, šapće Stjepan.
Tišina! presječe ga Anđa. Snaha ima jubilej, plati!
Kulminacija snova dođe za sat vremena. Anđa, rumena od vina, ustane, zveknuvši vilicom po čaši.
Ivana, počne otrovno slatko, četrdeseta je, ženski život je kratak. Želim ti da ne misliš samo na sebe. Vidi Ružicu troje djece, muž pije al ima kuću. A ti? Uredi, teretana. Egoistkinja si. Ali volimo te, velikodušno. Za obitelj!
Za obitelj! zagrmi Tomo.
Ružica se ceri. Stjepan steže šake, spreman skočiti, ali Ivana položi ruku na njegovu. Ustane, dvorana zanijemi. Osmijeh Ivane natjera konobara da korakne natrag.
Hvala, Anđa, glasno i jasno, oči ste mi otvorili. Zaista jesam razmišljala sebično. Mislila sam, rođendan je moj. Vi ste pokazali da je najvažnije obitelj.
Punica kima, ponosna.
Pa kad ste već spomenuli darežljivost i iznenađenja… stane Ivana. Konobaru!
Mladić se stvori trenutačno.
Izvolite nas naplatiti, molim.
Već? začudi se Ružica, žvačući jastoga. Nismo ni desert pojeli!
Uživajte, dragi moji, nježno veli Ivana.
Konobar donese račun u kožnoj fascikli. Ivana otvori: iznos golem, možeš kupit visokokvalitetan polovni auto. Za dva sata rodbina pojela i popila kao mali proračun Primorja.
Opa! zviždi Anđa. Stjepane, vadi karticu!
Ivana zatvori fasciklu i pruži je konobaru.
Mladiću, glasno da svi čuju, imamo odvojene budžete. Dva Cezara, dva ramsteka i mineralna to je naš račun.
U dvorani muk. Čuje se zujanje muhe iznad aspika.
Kako to misliš? Anđino lice crveno. Ivana, to je neka štosa?
Ništa od šale, Ivana prisloni karticu na uređaj. Piiiip. Plaćeno.
Ne možeš tako! vrišti Ružica. Pa tvoj je rođendan! Ti si nas pozvala!
Ja? podigne obrvu Ivana. Nisam vas zvala. Sami ste rekli: Iznenađenje!
Ustaje, namješta haljinu, gleda punicu odozgo.
Upali ste mi na slavlje bez pozivnice, naručili ste što niste pitali, vrijeđali ste me. Svatko tko radi iznenađenje taj ga i plaća.
Stjepane! jaukne Anđa, držeći se za srce. Tvoja žena je poludila! Učini nešto! Pritisak!
Stjepan polako ustane, promatra porodicu. Zadrži se pogledom na majci, onda na Tomi, koji pokušava utrpati bocu pod stol, naposljetku na sestri i nećacima, umazanim u sosu i mrvicama.
Mama, mirno, Ivana je u pravu. Ako ste htjeli feštu, evo vam je. Uživajte. Mi idemo. Mislim da nas dvoje još imamo planove.
Uzme Ivanu pod ruku, krene prema izlazu.
Prokleti bili! počne kletva Anđa, zaboravljajući pritisak. Nek nemate novca nikad! Ružice, zovi policiju!
Policiju ne treba, prekine ozbiljno upravitelj restorana, golemi Dalmatinac s bubicom u uhu. Iza njega stoje dva zaštitara. Ali račun se mora isplatiti. Cijeli. Odmah.
Ivana i Stjepan hodaju prema vratima, kroz salvu kletvi i vike.
Nemam toliko kuna! cika Ružica, mlata rukama. Neka Tomo plati, najviše je pojeo!
Ja?! plane Tomo, rumen Pa samo sam probao salatu! Sve je to baka naručila!
Tko je ovdje baka?! vrišti Anđa, gubeći dar govora.
Na svježem splitskom zraku, Ivana udahne duboko, osjeti olakšanje.
Jesi dobro? pita Stjepan, grli je.
Znaš nasmije se Ivana iskreno, najbolji rođendan ikad. Kao da sam skinula sa leđa ruksak od cigle kojeg sam vukla deset godina.
Neće nam ovo oprostiti, prasne Stjepan u smijeh.
Nadam se. Sada znaju: iznenađenje se zna vratiti.
Epilog (tjedan dana kasnije)
Anđin broj davno je bio u crnoj listi, ali vijesti dolaze putem zajedničkih poznanika. Kazna je bila brza i nemilosrdna: gotovine nisu imali. Svađa u restoranu trajala je dva sata.
Upravitelj tvrda srca: Tomo morao ostaviti sat za zalog obiteljsku relikviju i potpisati zadužnicu. Ružica je zvala muža koji je dojurio i izgrdio ih, vidjevši dug. Štedio je za gume i servis sada Ružicu čeka period škrtosti.
A Anđa? Simulirala je srčani udar, ali Hitna je utvrdila akutnu opijenost i prejedanje. Mula za bundi ode za dug restoranu.
No pravo zadovoljstvo je drugo: rodbina se počela međusobno glođati. Ružica krivi majku, Anđa okrivljuje Tomu zbog alkohola, Tomo traži sat nazad. Protuiv Ivane koalicija nestala.
Ivana pije kavu i čita knjigu. U stanu mir. Nitko ne zvoni, ne traži novac, ne dijeli životne mudrosti.
Pravda to je jelo koje se najbolje servira hladno. I idealno, s posebnim računom.
