Pomajka je jako dobro znala da Marica uopće ne želi udati se za udovca, i to ne stoga što je imao malu djevojčicu, niti zato što je bio stariji, već zato što ga se iskreno bojala.
Njegov oštar pogled prolazio je ravno do srca, a od straha joj srce sve brže i brže lupa, kao da se želi obraniti od tih pogleda. Marica je uporno gledala dolje, svjesno izbjegavala pogled, i kad bi ga ipak podigla, svi su vidjeli da su joj oči pune suza.
Te suze potom navale niz obraze rumene od srama. Ruke su joj drhtale, a malene šake kao da su željele odmahnuti od pomajke, od nametnutog zaručnika.
Jezik joj se izdao, neka ga, kad je sramežljivo izustila: Idem.
Eto, dogovorile smo se. U takvu kuću, k takvom čovjeku, gazda, grijeh bi bio ne otići! Pa on je prvoj ženi prašinu s ramena otresao, jadna bolesna i slabašna, kroz život hodala kao sjena. On tri koraka, ona jedan, pa zastane da dođe do zraka ko parna lokomotiva, a on je nježno zagrli, utješi, nikad ne poviče kao tvoj ludi otac.
Kad je bio trudna, gotovo je nitko nije ni viđao. Samo bi ležala, a poslije poroda sve djetetu on ustaje noćima, ona klonula skroz.
Tako je njegova mati pričala.
A ti si zdrava ko jabuka, crvena kao mlijeko, posadit će te u kuću na čelo stola. Ti si dobra, vrijedna, znaš sve – i kosu, i srp, i presti, i tkati znaš. Za mladce ne vrijedi, još su nestalni, munjeni, ludosti nisu izbacili, a s ovim sve je jasno. Sreća tvoje, bogme!
Rakijicu ću izvući, okupit ćemo se, a udovcu ne treba svadba ne treba izazivati mrtvu ženu veselicom. Nije ni tražio miraz, rekao je da mu je kuća puna svega.
Franjo se prvi put ženio iz ljubavi, znao je da je Vera često bolesna, krhka, ali ni narod ni zdrav razum nisu ga mogli odvratiti samo nju je htio.
Po selu se govorilo da ga je netko začarao, da nije normalan onaj tko sam sebi bolnicu priredi od života.
Liječnici su rekli, Verine su pluća iznimno slaba svaka hunjavica vodi u upalu, astmu, možda i gore.
Franjo je vjerovao da će je ljubavlju izliječiti, brigom vratiti zdravlje. I zaista, poslije svadbe sve je izgledalo lijepo.
Mladenci su bili sretni, vedri, isijavali su radošću.
Kasnije, kad je Vera zatrudnjela, kao da joj se duša okrenula neprekidan umor, vrtoglavica, sanjivost, toliko slaba da nije ni veš mogla oprati, ni kravu pomusti, čak ni vlastitu dugu kosu počešljati.
Liječnici su tvrdili, to je teški trudnički trud, kad rodi, ojačat će. Franjo je Veru njegovao s ljubavlju, nikad joj nije prigovorio. Majka mu je danju i noću predbacivala što je doma dovukao problem, a ne domaćicu. Branio je ženu kao sokol gnijezdo, a majci rekao da više ne dolazi.
Vera je rodila djevojčicu, Franjo se nadao bolje će biti, sreća se vratila, ali ne zadugo. Vera se jednom prehladila i više se nije oporavila, topila se pred očima.
Odvezli su je u bolnicu, liječnik je rekao ravno i po seljački:
Pluća joj propadaju.
Vera je znala da joj nema još puno. Prvo se držala, smiješak je s naporom silila na usne, ali oči su uvijek govorile bol i strah za novo jutro, za Maricu.
Kao da se pogledom opraštala, kazivala: Zapamti me nasmijanu. Njezina mršavost, istaknuta rebra na leđima, usahla prsa, ogoljele ruke, spuštena ramena, bez riječi su svjedočila blizinu smrti.
Predosjetila je odlazak, pa je zamolila muža za posljednju želju.
Nitko još nije razbio Božje planove. Naša se ljubav mučila sa smrti, snage više nemam, ja sam izmučena i od bola i od misli. Oprosti mi, i ti i mala. Rođena sam da patim, vas sam povukla u nesreću.
Franjo je pritisnuo njezine ognjeve ruke na svoje i ljubio ih. Po teškom, isprekidanom dahu znao je, još malo joj je ostalo.
Zbrkano je govorila o ljubavi i o brizi za kćer, o svemu, a zatim duboko udahnula i polako rekla:
Ženi se s Maricom, ona će biti dobra žena, ti si dobar muž, otac, i ona će djetetu biti dobra majka, kroz što je sve prošla sa svojom pomajkom i sestrama, s pijanim ocem. Znam njezin život, a i moja mati viđa ih svaki dan, vidi ona sve.
Marica je nježna, marljiva, trpeljiva, kćeri zla ne učinit, a tebe će zavoljeti. Sa njom budi kao sa mnom. Ma gledaj je kao da sam ja u njezinu tijelu pored tebe. Oprosti mi na tim riječima, ne crne su mi samo pluća nego i duša od brige za malu, a dalje kako Bog da. Samo jedno, nemoj povrijediti kćer. Inače, proklet ćes biti, s onog svijeta ti govorim. Zadnje riječi rekla je polako, oštro.
Pri tom je zadnjom snagom stisnula mužovu ruku.
Franjo je plakao, suze su zamaglile sliku žene, po dahu je osjećao kako mu voljena odlazi. Njeno mirno anđeosko lice s blagim osmijehom gledalo je u jednu točku. Ruka je još uvijek držala njegovu.
Ljubeći je od čela do stopala, jecajući i obećavajući da će učiniti sve kako je željela tako je godinu poslije žene došao prositi Maricu.
Pomajku je na to navezala Franjina punica i ona je željela unuci dobru majku. I sama je bila bolesna, znala je da joj nije još dugo, pa je htjela da unuka i zet urede život.
Samo je ona znala kroz što je prošao njezin zet, i koliko mu je bio dobar muž njezinoj kćeri.
Svatovi su prošli kao u magli. Znajući koliko je djevojčici teško bez majčine pažnje, i njemu bez domaćice, odlučio je ispuniti ženinu želju. Unaprijed je promatrao Maricu, zapazio njenu poslušnost, radinost, ljepotu, čak ga je podsjećala na ženu ista pletenica, isti osmijeh, isti hod.
Ponekad ga je vuklo da joj se približi, zagrli je snažno, a zatim u tišini zamisli lice žene. Marica sama sebi nije znala objasniti zašto je pristala za Franju. Možda zato što je dosadila ulogu sluškinje pomajci, možda od napora s pijanim ocem, svega a možda joj je žao bilo djevojčice?
Ali, kad već pristala, znala je, bit će joj još jedna teškoća naučiti voljeti Franju i biti mu prava žena.
Nakon prosidbe, Franjo je poželio da se Marica zbliži s njegovom kćerkicom.
Vera je rijetko izlazila, cijelo vrijeme provodila uz kćer. Svaka minuta bila joj dragocjena, često bi je muž po noći zatekao kako šapuće nešto djetetu, savjetuje je za život kad je ne bude.
Franju je srce boljelo od pomisli što je Vera uspijevala prenijeti maloj. Malena Anđela bila je domaće dijete, strancima nije prilazila, imala je svog tatu, mamu, baku i jednu mrzovoljnu staru babu.
Franjo je doveo Maricu da vidi dijete, da ostanu koji sat skupa, daleko od pretjerano vesele pomajke, koja se ponašala kao da se napokon rješava krave koja ne daje mlijeko.
Sama s Franjom, Marica je uglavnom šutjela, ali primijetila je da nije mrk, već naprotiv ljubazan i obziran. Otvoreno ju je pitao ima li ona svojega dragoga, jer ako ima, maknut će se. O ženinim željama nije ni riječi rekao.
Kuća je Maricu oduševila divan namještaj ručne izrade, mnogo stručno izvezenih slika u drvenim okvirima premazanim lakom, sve prostrano, svijetlo. Malena Anđela, vidjevši Maricu, odmah je postala vesela, uopće se nije bojala naprotiv, prva joj je prišla i koketirala.
Donijela je igračke, molila Maricu da se igraju. Pritom ju je stalno pokušavala dotaknuti ručicom, gledala radoznalo i ponekad se smješkala. Marica je u igri nekoliko puta nježno zagrlila djevojčicu i rukom joj popravila dugu kosu, baš kao maminu.
Hajde, dopusti mi da ti napravim frizuru, pa ćeš biti baš kao princeza!
Franjo je gledao njihovu igru i komunikaciju srce mu se steglo od radosti.
Bilo ga je strah Maricu dovesti doma, jer Anđela je često pitala za mamu, gledala kroz prozor tražeći je, trčala na vrata očekujući da svaki novi dolazak bude njezin povratak.
Franjo joj je pokušavao sve objasniti, ali djevojčici od četiri godine nisu trebala objašnjenja, već topla majčina ruka, blaga ljubav.
Znao je, koliko god davao pažnje i nježnosti, nikada neće nadomjestiti majčin dodir i toplinu.
Bojala se i da će pogriješiti s Maricom. Ali vidjevši kako se Anđela rastužila što Marica odlazi, Franjo je osjetio mir.
Anđela uzela Maricu za ruku, povela u svoju sobu, maknula prekrivač, složila jastuke kao prava mala domaćica, pa s veseljem skočila u krevet i veselo skakutala do stropa.
Marica se tad prisjetila dolaska pomajke kod nje, kako ju je stalno prigovarala i uskraćivala svaki komad kruha, skrivala slatkiše za svoje kćeri, tukla po rukama za loše odrađen posao, uvijek su joj ostale stare poderane haljine nakon sestara, pijani otac bi spavao na podu, a nju bi obuzeo očaj pokrivala bi ga vlastitom dekom. Sjetila se riječi pomajke da će je prvom prilikom poslati iz kuće kao nepotrebnu kobilu, prokletstava, i s knedlom u grlu prišla je Anđeli.
Čvrsto je zagrlila i legla pokraj nje. Djevojčica je odmah usnula u zagrljaju. Franjo od sreće nije znao što reći Marici. Pili su čaj i šutke gledali jedno drugo, osmjehivali se. Nije je pustio kući.
Nije pustio i gotovo!
Žena treba biti uz svog muža, a ne se vraćati tamo gdje za njom nitko ne žali.
Umjesto sebe
