Dnevnik, 28. rujna
Pa Đurđica, Marka svi poznaju! Ugledan je, uspješan muškarac, i što je najvažnije, nema nikakvih financijskih problema. Pa imaš ti, kćeri, priliku za trosoban stan u centru Zagreba, novu Škodu u garaži, i krznenu bundu pravu, pravu norku. Ormar pun bundi, cijela garderoba! Takav ti je on zaručnik, idealan… Boljeg nećeš upoznati. I ja stvarno ne razumijem zašto ga odbijaš?
Ne znam… zamišljeno sam odgovorila majci, gledajući kroz prozor u ulice Maksimira.
Zaista nisam znala.
Kad mi je Marko, nakon gotovo pola godine udvaranja, iznenada ponudio brak, iskreno rečeno ostala sam zatečena.
Valjda sam navikla da se svi muškarci okolo mene zadovolje flertom i nikad ništa ne odvedu do kraja.
A nisam prolazna, kako bi moja teta Anka rekla. Za mene uvijek govore: Sva je svoja. Bog mi je dao i lijepo lice, i pamet.
Muškarci kad bi me sreli, bio to Jarun, kafić u Martićevoj ili korzo u Rijeci, piljili bi u mene pogledima da sam se osjećala ko na rentgenu. O čemu su tad razmišljali, mogu samo nagađati.
Još od vrtićkih dana, škole u Dugavama, faksa na Filozofskom uvijek sam bila u središtu muške pažnje.
I na poslu, kamo sam kao prevoditeljica došla nedavno, uvijek me okruže. Svi odreda, i mlađi i stariji, gledaju me s nekom dozom zadivljenosti, dapače češće s požudom. S tolikom pažnjom ne bi čovjek očekivao da ću biti sama.
Jedan će me izvesti na večeru u restoran Gallo, drugi u CineStar na noćnu projekciju, treći ponudi put u Split na more. A u tridesetoj Boginja, kako su me dečki kriomice zvali, još nije bila udana.
Moju majku, Ružicu Stipančić, to je strašno žuljalo.
Đurđica, dušo, iznenađena će ona koliko još misliš odugovlačiti? Zar ćeš zauvijek ostati cura? Ljepota ne traje vječno, to dobro zapamti! Kreneš li ovako, zadnji vagon će ti otići. Pa trideset ti je, ni muža, ni djece to ti nije normalno!
Slažem se s njom donekle. Ali što sam mogla?
Muškarci koji su me okruživali, nisu mi nudili brak. Čak ni mislili na to.
Jednima je sloboda važnija, drugi imaju pečat i ženu u Osijeku. Nekima sam bila još jedno osvajanje.
Svi su željeli vezu bez obaveza da se prošetaju gradom, pokažu pred ekipom, odu sa mnom na večeru, more, možda i van Hrvatske.
Ali kad samo spomenem ozbiljnu vezu i brak, nestanu k’o magla iznad Save.
Tužna slika: nitko, koliko god lijepa i pametna bila, nije spreman pozvati te pred oltar. A ja više ne želim naivno izlaziti.
Valjda sam odrasla…
Jednom mi je netko predložio da se viđamo jednom tjedno.
Hvala, ali radije ću teretanu posjećivati, više koristi odgovorih.
Nije ni prošlo pola godine i na poslu se pojavio novi udvarač Marko Antolović. Bio je šef zamjenik direktora i po statusu nitko mu nije mogao parirati.
Na ručkove u “Vinodol” me vodio, svaki dan ruže i Bajadere, a bonus na plaću mjesečno sam dobivala samo ja.
Đurđice, mogao bih doći do tebe u goste? slatkasto je navaljivao.
Ako vas nije strah moje mame, dobrodošli nasmiješila sam se.
Mislila sam kako će ga to obeshrabriti, no ubrzo dogovori posjet. Prava upornost, pomislila sam.
Obično bi dečki nestali pri spomenu Ružice. Ali Marko je bio uporan, preuporan.
Sve više sam se pitala osjećam li išta prema njemu. S jedne strane, imponiralo mi je što se trudi, otvoreno govori o budućnosti.
S druge, nisam osjećala leptiriće prema njemu, kako bi rekla moja prijateljica Maja.
Ali pristojan je, naočit, s onim samopouzdanim trbuščićem koji u tim godinama dođe kao ordinarij.
Nosio je cvijeće, slastice, hvalio moju ljepotu pred mamom i žalio se na usamljenost sve ima, ali nema ženu i djecu.
Kakva tragedija, nagađala bi mama kroz poglede prema meni, treba mu pomoći!
Tako je Marko sve češće svraćao. Uskoro je stigla i prosidba.
Mama je to jedva dočekala:
Ja bih na tvom mjestu pristala odmah! smiješeći se, gledala me u oči.
Razmislit ću… to mi je bilo jedino što sam uspjela izustiti. Razmišljanje mi je potrajalo tri tjedna.
Mamina i Markova upornost svakim su danom sve više pritiskali. S jedne strane on, s druge mama.
Shvatila sam da ću morati popustiti. I priznala Marko stvarno nije najgora opcija: pažljiv, drag, nije škrt i jedini koji je stvarno ponudio brak.
Prihvatila sam zaručnički prsten. Dijamant je blistao, a kroz 29 dana čeka me slavlje u matičnom uredu na Zrinjevcu.
Mama je birala haljinu, planirala meni u Dubravkinom putu, slala pozivnice svima iz familije, pa i polufamilije.
Sala je primila stotinu uzvanika, Marko je naglašavao: slobodno, Ružice, samo pozovi koga želiš.
Sve je izgledalo savršeno, osim što sam se ja osjećala kao netko tko samo prati raspored. Samo sumnje u meni: je li ovo stvarno moj put?
Đurđica, kak’ se nekaj buniš?! Imaš sigurnost, auto, odmor u Opatiji, sve. Ljubav, pa tko to danas ima? Ljubav je precijenjena svi idu za komforom. A kakav prsten ti je dao, to ni u zlatarni nisam vidjela! odvraćala je Maja.
Mama je ponavljala istu mantru. Marko je idealan. Bolje neću naći…
***
U bijelo ukrašenom mercedesu, u vjenčanici iz snova, trudila sam se izgledati radosno i smireno.
Nisam gledala Marku u oči, jer su nalikovale koštičkama višnje. Pokušala sam, kako je mama govorila, gledati u njegovu dušu: Svaki čovjek ima dušu, Đurđice, i svaka je posebna na svoj način.
Pokušavam, ali ne vidim ništa.
Na putu za matičara dođe opet nervoza. Kasnimo. Ja bih najradije da auto stane. Da mi dadne još nekoliko minuta…
Marko požuruje vozača: Ajmo brže! Opet kasnimo.
Nije želio zakasniti na vlastito vjenčanje, ali najviše je, točno osjećam, jedva čekao stati pred sve i pokazati da sam njegova.
Kao trofej. To me boljelo.
U zadnje vrijeme, kamo god izađemo, naglašavao je da pripadam samo njemu. Gledam sebe u ogledalu: A što ako nisam najljepša? A ako naiđe netko bolji? Sve više pitanja.
Vozač se nenadano naglo zaustavi skoro smo prevrnuli. Marko je pao na pod vozila na sve četiri. Ja sam se uspjela zadržati za naslon.
Jesi normalan? Gdje si auto naučio voziti?! viknuo je Marko.
Oprostite, malen mačić skače po cesti…
Ne možeš ga zaobići? nervozno će Marko. Neka, ako ga pregazimo, sam si je kriv!
Marko! Kako možeš biti takav?! povikala sam.
On, bez trunke empatije, samo je slegnuo ramenima. Ja sam pritisnula lice na staklo i tražila mačića. Kad je vozač krenuo dalje, nisam izdržala otvorila sam vrata i izletjela, ni ne pazeći na stopalo.
Đurđice, nemoj! otrčao je za mnom.
Nisam ga slušala. Počela sam tražiti mačića među autima. Našla sam ga i zgrabila, osjetila kako mu srce lupa. Primila sam ga čvrsto.
Đurđice! Zaprljala si vjenčanicu! Što će ljudi reći?
Moj život, moja vjenčanica, Marko. Spasila sam jedno biće.
Mene brine tvoja haljina! Znaš koliko je to sve koštalo.
Oh, sad je i novac bitan… odmahnula sam. Dobro je da sam se dvoumila! I da, evo ti prsten izula sam ga i bacila Marku pred noge.
Zgrabivši mačića, krenula sam prema trotoaru ignorirajući zvonjava mobitela u torbici mamma, Marko, tko li sve.
Nisam željela biti tuđa lutka. Ja i ovaj sivi mačić, imali smo dovoljno stresa oboje.
Marko je trčao za mnom. U bijelom, s mačkom u naručju, bježala sam po ulici. Odjednom, kraj mene je stao plavi Renault, vozač otvorio vrata:
Uskakanj, ako ne želiš opet tog tvoje bivšeg za vratom! nato simpatični Nikola uz osmijeh.
Nisam ni trepnula. Uskočila sam i ubrzo smo se udaljavali.
Predomislila si se pred matičarem? Ja sam Nikola, slučajno sam sve gledao. Svaka čast.
Đurđica. Ne znam gdje su mi oči bile kad sam pristala na tu “savršenost”. Da nije mačića, možda bih uništila život i sebi i njemu.
Nikola se nasmijao, pogladio mačića. Pričali smo cijelim putem. Iskreno, vjerovala sam mu od prve.
Ponudio je zadržati mačića kod sebe dok ne nađem stan ima veliki stan u Novom Zagrebu, živi sam.
I tako sam svaki dan dolazila do njega, nosila hranu, pijesak, igračke. O njemu mi je pričao dogodovštine s mačićem. Smijali smo se nestašlucima kada bi razderao zavjese.
Bila sam sretna s Nikolom. I opuštena.
Kako da ga nazovemo? A da bude Miki? pitala sam ga.
Miki je odlično! I ja sam baš to mislio nasmijao se.
Mačić je mjauknuo kao da potvrđuje.
Prošao je mjesec i pol otkako sam otkazala svadbu. Tražila sam stan, neuspješno. Nikola mi je ponudio da se uselim. Pristala sam bez puno razmišljanja.
Bolje to nego s mamom koja i dalje zamjerala što sam odbila Marka, a u bivšoj firmi nisam mogla ostati jer je Marko bio svuda.
Pristajem! dva mjeseca poslije, prihvatila sam njegovu prosidbu.
Naša svadba bila je skromna na Dunavu, malena ekipa, a s nama i nasmijani Miki.
Mama nije došla, nije čak ni nazvala. Njen izbor. Ali mene, Nikolu i Mikija, to ne sprječava da budemo baš sretni što smo se našli.
Takva je moja priča.
