Uđi, mama, čekali smo te, rekao je sin Dario, dok je snaha Ivana uzela kaput i pružila papuče svojoj svekrvi. Odjednom joj je osmijeh prešao u zabrinuti izraz lica.
Marija je otišla u dnevnu sobu gdje su bili gosti, dok je Ivana klimnula glavom prema podu, i Dario je vidio isto što i ona mokre tragove po parketu. Pogledali su se, ali odlučili kako je bolje ne spominjati to za sada.
Dario i Ivana nedavno su imali radosnu vijest rodili su im se blizanci, sada su već malo narasli, pa su odlučili okupiti najbliže članove obitelji i proslaviti ovu važnu priliku.
Marija, koja je već nekoliko godina u mirovini, donijela je unucima prekrasne pletene stvari koje je sama napravila. Za nešto kupiti u trgovini nije imala kuna, pa zato isprva nije htjela dolaziti u goste, govorila je da će svratiti drugi put, ali sin i snaha nisu popuštali na ovakvu feštu mama mora biti uz njih.
Dječacima su dali imena Luka i Tomislav. Mariju su posebno usrećila ta imena njezin pokojni suprug bio je Tomislav, a otac Luka, pa je sin nastavio obiteljsku tradiciju muških imena, što Mariju nije moglo ne obradovati.
Kako je lijep, sav na tebe, Ivana. A ovaj isti ti, Dario. Ma ne, sad sam potpuno zbunjena, kao dvije kapi vode su! uz smijeh se vrzmala oko kolijevke Marija, ne znajući tko je tko, jer su stvarno bili isti.
Dario i Ivana samo su se šalili i smijali jer ih je bakina sreća, a malo i zabrinutost, neminovno razveseljavala.
Ubrzo su se gosti razišli, pa se i Marija spremala kući. Ivana je pogledala muža, a Dario je predložio:
Mama, možda prespavaš kod nas? Kasno je, možda autobus više ne vozi. A možeš i pomoći Ivani oko beba baš ih danas trebamo okupati i uspavati.
Dobro, sine, kako kažeš, pristala je Marija.
Pomogla je snahi pospremiti stol, potom oprala suđe, sve posložila pa su svi zajedno okupali malene. Koliko sreće se vidjelo u bakinim očima! Snaha joj je stavila Luku u ruke, a ona se pribojavala, još je premalen, što ako isklizne.
Mama, ti si Darija odgojila pa ga nisi ni jednom ispustila! u šali je rekla Ivana.
Eh, bilo je to davno, već sam i zaboravila kako je držati dijete, uzdahnula je Marija.
Ivana je ipak predala Luku Mariji, malac je odmah zaspao, kao da je osjetio koliko mu je to naručje sigurno. Ivana je uspavljivala Tomislava.
Mariji su priredili sobu za sebe kako bi mogla odmoriti, ali san joj nije dolazio na oči. Osluškivala je hoće li Luka ili Tomislav zaplakati. Tako se starica umorila od brige da je tek pred jutro čvrsto zaspala.
Kad se probudila, snaha je već pripremila doručak, a blizanci su još spavali.
A gdje je Dario? upitala je iznenađeno Marija kad je u kuhinji zatekla samo Ivanu.
Mama, samo vi sjednite, Dario će brzo pohitala je smiriti svekrvu Ivana.
Nakon par minuta Dario se vratio, a u rukama je nosio veliku kutiju.
Mama, ovo je za tebe. Otvori! uz osmijeh je rekao Dario.
Marija je otvorila kutiju i iznenađeno vidjela nove čizme. Od šoka nije mogla reći ni riječ.
Djeco, previše su skupe, ne mogu ovako nešto prihvatiti, rasplakala se Marija.
Nisu skuplje od tebe, mama. Navuci ih i nosi za zdravlje, nježno se nasmiješio sin.
Marija je obula čizme, ne mogavši vjerovati otkud su znali da joj treba nova obuća. Stare su joj se raspale, ni za popravak više nisu bile, a za nove nije imala ni jednu kunu.
Tad je jedan od blizanaca zaplakao, a baka je, još u novim čizmama, potrčala prema njima.
Stvarno si divna, hvala ti, tiho je rekao Dario ženi. Da nije bilo tebe, ne bih se sam sjetio.
Što tu ima za razmišljati? Jučer je mama došla, a noge joj skroz mokre. Pogledala sam tragove na podu, njezine stare čizme, odmah mi je sve bilo jasno. Nama je tri tisuće kuna puno, ali opet možemo zaraditi. Tvojoj mami je to nemoguće. Neka ih nosi s veseljem, nježno ga je zagrlila Ivana.
Mariju je grijala neka posebno lijepa toplina, možda od novih čizama, a možda još više od osjećaja da je voljena i važna svojoj djeci.
