Sve je počelo kao obično planiranje ljetovanja. Ja i žena, naš provjereni stari SUV, ruta dulja od tisuću kilometara u jednom smjeru, i ona slastica iščekivanja puta pred nama. Obožavali smo putovanja autom upravo radi tog osjećaja slobode: voziš kako želiš, staneš gdje ti padne na pamet, skreneš kad ti dune. Bez voznog reda, djece koja plaču u susjednom kupeu niti otkazanih letova.
No, ovaj put napravili smo klasičnu grešku izlanuli smo se pred društvom.
Na jednom druženju, uz grah i gemište, ja neoprezno spomenem kako za dva tjedna idemo na jug. Autom, naravno.
Ma koji datum krećete? odmah su skočili Ivo i Dijana, par s druge strane stola.
Nismo im bili bliski, viđali smo ih tek povremeno u širem krugu prijatelja.
Krenut ćemo petnaestog bubnem ja naivno, ne sluteći ništa.
Pa čekaj, i mi idemo dolje! oživljuje Ivo, odlaže vilicu. Nama godišnji počinje šesnaestog, htjeli smo vlakom, ali karti više nema, ostale samo ona mjesta do WC-a. Vozimo se svi zajedno? Benzin pola-pola, lakše je troškove podijeliti, a i veselije je.
Pogledam ženu jasno mi je iz pogleda: glatko ne. Počinjem smišljati isprike: puno stvari, često stajemo…
Ma samo jedan kofer imamo! ne da se Ivo. A novčano čista milina, gorivo ti je skuplje od škampa po sezoni. Daj pomozi, nismo ti mi stranci.
I naravno, pokleknemo pred argumentom štednje. A i neugodno nam je bilo reći “ne” u lice. Tipična slabost, koju ćeš kasnije skupo platit.
“Tko dobro čini, često se zezne”
Dogovorimo sastanak pred zgradom u pet ujutro. Nas dvoje spremni, gepek složen: naše torbe, voda, alat, dekice. Ivo i Dijana kasne skoro četrdeset minuta.
Ufff, taksist išao okolo, šta ćeš reče Dijana nonšalantno, za sobom vuče kofer veći od perilice rublja i još dva- tri paketa klope.
Dogovor je bio minimalno stvari, pokušam ja.
Ma žena je to, mora imati što obući Ivo se cereka.
Počnemo igrati tetris s prtljagom da uguramo sve.
Sat vremena kasnije počinje show. Dijani vruće, pa klima na maksimum; deset minuta kasnije, Ivo cvokoće zubima. Moja glazba ne valja. Počne poplava zahtjeva: stani tu, stani tamo, piški mi se, kava mi se pije, noge mi se ukočile, Ivo bi zapalio…
Moj plan u kojem ćemo preskočiti prometne čepove pada u vodu. Umjesto ležerne vožnje, idemo poput gradske linije.
Vrhunac je na benzinskoj.
Natočim do vrha, ispadne 350 eura, vraćam se u auto, Ivo gricka hot dog.
Ajmo se podijelit? upitam, mislim na keš ili bar transakciju.
Ma ne brini, na kraju puta ćemo sve zbrojiti pa dijelimo, kaj da sad sitničarimo otkači on rukom.
Nije mi se svidjelo, ali žena šapne: Pusti, kad stignemo, platit će. Dakle, platim još i cestarinu, nitko ni ne upita koliko.
Cijelim putem jedu svoje sendviče, mrvice po sjedalima. Ja molim da ipak paze, a oni kroz smijeh:
Ma nema veze, usisat će se auto.
Stignemo na more, usred noći, iscrpljeni više od društva nego od puta.
“Pa vi ste i tako išli”
Ujutro, odmoran, tražim njih u zajedničkoj kuhinji i vadim bilježnicu troškova.
Dakle krenem mirno. Gorivo 1.200 eura, cestarina 250. Znači, ukupno 1.450, pola-pola, s vas je 725 eura.
Ivo se zagrcne čajem, Dijana razrogači oči.
Kakvih 700 eura? Ozbiljan si? razvlači ona.
Pa što bi drugo, takav je bio dogovor. kažem ja.
Ivo spusti šalicu, pa ispuca:
Pa ti bi ionako išao! Te pare bi potrošio sa ili bez nas. Auto tvoj, gorivo tvoje, mi smo samo popunili mjesta.
Čekaj malo ja već kuham. Dogovor je bio pola-pola. Jesam tolerirao vaše đakonije i koferčine, išao prema vašim pauzama
Ma kakva žrtva, frkne Dijana. Super smo se zabavljali. Mi mislili, to je ono po prijateljskoj osnovi. Da si rekao, našli bi preko Facebooka BlaBlaCar pa bok.
Vozač preko BlaBlaCara bi vas izbacio kod Zadra zbog mrva i kukanja ne izdrži ni žena.
Ovako reče Ivo Možemo dat 100-150 eura, čisto simbolika. Ali 700 eura, za ono što bi i sam platio? Nema šanse, mi nemamo toliki budžet.
Ustanem.
Ma ne treba ništa. Bez brige, nek bude da sam vas častio. Samo, natrag putujete sami.
Molim?! Ivo skače. Nemamo karte! Dogovor je bio i povratak!
Dogovor je bio o troškovima. Obećanje ste prekršili. Lijep odmor!
Ljetovanje svatko na svoju stranu i povratak doma
Sljedećih deset dana jedva da smo ih vidjeli, iako smo svi u istom selu. Sretnemo se na plaži okreću glavu kao da sam im dunavsku struju naplaćivao.
Dan prije povratka stiže poruka od Ive: Ajde, nemoj biti tvrdoglav. Dajemo po 300 eura za vožnju u oba smjera. Idemo svi skupa, nemamo karte, Dijani je muka u busu.
Nisam odgovorio.
Pokupimo stvari, provjerimo ulje, na miru krenemo u zoru kući. Povratak pravi užitak: tvoja glazba, tvoje pauze, konačno malo mira.
Kasnije do mene dođe priča kako sam postao onaj grozni tip iz društva. Kao, ostavio sam prijatelje na cjedilu na moru, zbog parsto eura. Ivo i Dijana po busovima, s presjedanjima, novaca otišlo i previše, sad me svima ogovaraju.
Ali, vrijedi svakog eura. Danas kad netko krene: Ej, voziš prema van grada? Bi nas poveo?, sad samo kulturno, ali čvrsto kažem: Ma, oprosti, mi radije sami na miru.Doduše, ostanem katkad na kavama nakon takvih druženja još koji minut duže, čisto da razmijenim osmijeh s onima koji razumiju. Skupa se ispod brka prisjetimo tih ljetnih sapunica. U meni više nema ni trunka grižnje savjesti. Naučiš na kraju: ljetovanje počinje onog trena kad odlučiš koga vodiš sa sobom a još ljepše bude kad znaš tko nikad više ne ide u tvoj auto.
I sljedeće godine, kad procvatu lipe, samo nas dvoje, stari SUV i cesta. Radio svira baš ono što želimo, brisači zvižde svojoj pjesmu, prtljažnik diše lako.
A mir nikad nije imao toliku cijenu.
