U svetost majke vjerovati …
Čovjek je bio na robiji na Ugljanu. Kažu, bio je u logoru. A ona… A vidi je sad, još se pravi fina gospođa.
Ma nije ona kao mi. Pogledaj je, prava gospođa… Gospođa Marija! Ona je bila ta koja je pisala žalbu gradskom odboru kad su se dodjeljivale parcele. Tiha, tiha, a vidi ti nje
Aha, samo je već trudna… Švrlja. Što joj je u glavi, pitaš se? Sama s dvoje djece u ovakva vremena!
A zar ti ne znaš? Ima ona udvarača iz Žitoprometa. Pametna, a pravi se kao da je neka intelektualka. Sad trči po odborima, sad opet ganja bogatije muškarce. A muž joj još živ…
Marija
Dva niska, žbukana baraka bila su sagrađena poprečno uz prugu, nedaleko od kolodvora. Iznajmljeni da privremeno služe radnicima na gradilištu cementare i industrijskih pruga. Maričin muž, Ivan, radio je prije rata upravo na toj cementari, bio je voditelj auto-radione. Obećavali su im stan jednog dana, kao i svima drugima.
Sretni mladenci doselili su trideset devete. Na proljeće četrdeset prve rodila se mala Anđela. Sitna, ljubičasta, prerano rođena. Marija se utopila u brigama oko nje…
Ali cementara je ubrzo stala počeo je rat.
Ivane, a što ćemo mi? pitala je Marija muža.
U ovom gradu, Marija nije imala nikoga svog. Njezine roditelje su trideset druge protjerali u Liku. Bakica po ocu još je živjela u dalekom selu Zrmanja. Loše je tamo bilo, misli Marija. Dok je tata bio tu, nosio joj pakete, pomagao. Sad ni ne zna kako joj je.
Ivan je otišao na bojište. Barake, poput Noine arke, stalno su se punile novim nesretnicima, ljudi su adaptirali ruševne prostorije koliko su mogli nije bilo druge.
Od buke vlakova, hučanja i slabih temelja, barake su propadale, ljudi su krpali pukotine vapnom, uređivali krive prozore pelargonijama i zavjesama.
Novac što je Ivan ostavio nestao je brzo. Jednom, kad su nestali i nada i hrana, Marija, noseći Anđelu, otišla je u općinu. Sjela i rekla: došla sam ovdje umrijeti. Primili su je kao čistačicu u jaslicama. Taj posao ju je spasio djecu su, kakti takti, ipak hranili. Tad nisu gladovali kao drugi.
Rat je završio, ali Ivana još nema. Marija i kći ga čekaju… Marija radi u tvornici, dobiva bonove za hranu. Svi čekaju bolje dane, ali nikako da svanu. Tko nije primio smrtovnicu, još čeka svoje. Prošla su strašna, gladna vremena.
S prozora na drugom katu, iz njihove sićušne sobe, Marija i Anđela gledaju vlakove. Voze ljude i robu, stoje po sat-dva na stanici u raskrižju.
Gladna ta godina je bila, Marija je mršavjela. I onako sićušna, sad je bila posve krhka, lice vedro, ali naborano. Anđela je imala šest. I stalno je bila gladna. Bonove su dobivali, ali nedovoljno.
Bila im je to svakodnevica. Marija je davala zadnju snagu, borila se za svaki dan, nadajući se čudu koje bi došlo sutra.
Otac joj je poginuo na ratištu, mama umrla nakon rata. Čuvala je zadnje pismo, gledala izblijedjelu sliku gdje majka u malom šeširiću s velom gleda nježno prema njoj. Lijepa mama… I Marija je obećala mami ne predati se.
Još čekala je svog Ivana. Nitko drugi joj nije ostao… Ali zadnje vrijeme uzaludno.
Nije bilo pisma od njega. Znala je da je njegova postrojba bila opkoljena, da su je izvukli, prebacili na istok. “Premjestili” na daleki front govorila je svima, iako su svi znali gdje je zapravo. Ali vjera nije prestajala vjerovala je i čekala, svaki dan teže.
Anđeli je pričala da je tata junak. I bila je to istina. Imali su i sliku malu, grupnu. On na tenku s drugovima iz čete. Svi stoje i sjede na gusjenicama, uz top. Lice mu se ne razabire, ali Anđela je znala to je tata. Po očima, tamnima kao njezine.
Anđela
Anđela je provodila dane sama doma. Gledala sat i zdjelicu što joj je ostavila mama na stolu. Jedva je čekala dvanaest sati da pojede svoj obrok. Obično kaša i komadić raženog kruha. Nekad bi pojela ranije, pa ljuto gledala na sat što tako sporo prolazi.
Onda bi sjela uz prozor i gledala kroz ulicu. Opet glad. I čekala mamu. Ljeti je nasuprotni voćnjak punio drveće crvenim jabukama. Gledala je već danima kako dečki iz kvarta znaju ići krasti voće, zamišljala kako zagrize jabuku pa slatki sok curi niz bradu. Anđela bi dlanom obrisala bradu, progutala slinu.
Nije dobro krasti! strogo bi rekla mama koja je zapravo bila blaga.
Anđela je to znala, ali je zavidjela dečkima…
Još se bojala zajedničke kuhinje. Mirisa koji se širio. Svakom kako zna i umije preživljavao je. Susjed gospodin Josip jeo je kruh bez gledanja, mlatio kašu, zalijevao mirisnim pilećim žgvacetom. Njegova majka je imala imanje, svi su barakaši smatrali stanovnike tih kuća aristokracijom.
Miris hrane na kuhinji zavitlao bi Anđeline misli, udarao joj toplo u nos. “Kako stane toliko u njega?” mislila je Anđela, njoj bi bila dovoljna jedna žlica. Nije smjela tražiti koricu. Eto, ni ne pojede do kraja Ali nije smjela moliti, a kamoli krasti.
Krumpir
Tijekom jeseni Marija se izborila za njivu s krumpirom. Polje, nedaleko od baraka, bilo je prije kolektivno. Prošle zime pročulo se da će ga dijeliti. Marija je jurila s posla, nataknula rubac na beret, zgrabila (bez veze) lopatu, još po snijegu, i povukla za sobom posrnulu Anđelu.
Tih godina svaki pedalj zemlje bio je dragocjen. Gledale su izdaleka kako i drugi trče na polje.
Nisu stigle. Vikale su na njih, mahale, pokazivale oznake. Netko je već ubo kolce u snijeg, netko crtao granice. Među onima što su uzeli dobre dijelove bili su i vlasnici privatnih okućnica. Marija i Anđela su očajno tražile kakav komadić slobodne zemlje. Anđeline čizmice su škripale od vlage.
Takvu tužnu mamu Anđela nije odavno vidjela. Mama je plakala, vukući je kući.
Nema veze, Anđela. Mi ćemo se još boriti…
Sutradan se mama spremala nešto duže no obično. Raščešljala punđu da izgleda bujnija, izvadila lijepu brošu i zakopčala šal. Otišla je u općinu, tamo nešto ispisivala.
Tjedan kasnije došli su gradski ljudi, cijela komisija, s njima i vojska. Razvukli tablice, iščupali kolce, narod je stražario, ali nisu se usudili raspravljati. Tražili su da ih ne zaborave kod nove podjele.
Marija se veselila. Uvažili su tko ima okućnicu, koliko djece Brzo su otkrili tko je pisao žalbu. Mariji su razbili prozor i nacrtali figu na vratima. Na tome je osveta stala ljudi su je se bojali.
Dobila je pet sto kvadrata, i nekoliko kanti krumpira za sadnju od mjesnog zadruge. Još koju kantu kupila je na placu. Jedva je skinula snijeg, zgrabila je lopatu i krenula okopavati.
Anđela je gledala kako nježna, sitna mama modrim rukama kopa zemlju, znoj curi niz čelo. Mama ne kuka, smiješi se Anđeli koja ide za njom i drobi grude. Trudi se, iako joj bole ruke. Mama joj namješta manje grude.
Katkad zastane na trenutak, nasloni se na lopatu, pa kaže: “Još malo, mala moja. Evo kad dođemo do kraja ovog reda, sjest ćemo, ima kruh i čaj u torbi. Moramo prekopati, da ne….”
Mama nije voljela govoriti ružno o ljudima, zato nije završila rečenicu. Obrisanog čela umornim osmijehom gledala je na obrađeni dio. Njihova zemlja njihova nada za dobar urod, dugu zimu, za život.
Onda su kopale, pletjele travu, nosile kante s bunara. U rujnu, iskopali krumpir. Bio je izvrstan. Anđela je više bila sretna zbog mame nego zbog krumpira. Činilo se da bi mama svaku krumpiricu poljubila. Težak vrećasti teret dovukla je na drugi kat. Sitan mamim tijelo nestalo bi pod njim, lice prljavo, ali sretno.
Krumpir su prosuli po novinama na podu, sušili, skrivali od svjetla da ne pozeleni. U sobi je smrdilo na zemlju, ali ih nije smetalo to je bio miris sitosti.
Imale su i mrkve, cikle, malo luka pod prozor. Prava sreća, blagdan punog trbuha.
Nekakva poznanica s posla dozvolila je spremiti vreće krumpira u njihov podrum. Anđela je gledala kako mama broji krumpire prije nego ih povjeri tuđoj podrumarskoj brizi. Bila ju je sram tog brojanja, ali ju je bilo strašno strah prošlogodišnje gladi. Mama je znala da i dobri ljudi gladujući ponekad promijene.
Jabuke
Taman kad su živjele bolje, dogodila se nevolja.
Anđela! dotrčala je susjeda i prijateljica Danica, Idemo, Vjeko ide u voćnjak na jabuke. Ajde, možda i nama da.
Dečki bi, kad se vrate iz pohoda, podijelili im pokoju jabuku. Anđela je sramila dečke dok planiraju krađu, ali uzela bi jabuku kad je ponude. Bio je to slatki grijeh.
Slatko od cikle nije joj ništa značilo. Prvo bi dugo gledala jabuku, valjala je u dlanovima, a onda, skrivena, zagrizla zatvorenih očiju.
Danica i Anđela obično čekaju na uglu duge ulice drvenih kuća sa vrtovima. Odatle su se vraćali dečki. Ovog puta odlučile su hodati dublje u ulicu. Pa ne rade ništa loše, samo šeću.
Anđela je čučnula da zaveže vezicu. Nije joj išlo, izlizana, nikako u rupu.
I tada, iza nje, začula je Danicu: Bježi, Anđela! I zatutnjali koraci.
Vezica nikako, a trčati mora! Digla je glavu i ugledala dječake kako šprintaju prema njoj. Jedan joj gura u ruke vrećicu, tešku, punu jabuka.
Nije ni pomislila baciti je, trčala je s njom što je brže mogla. Vezica joj je smetala, svako malo bi pala. Tek što je stigla skoro do kraja ulice, netko ju je snažno gurnuo. Anđela je pala, ogulila koljena. Netko ju diže na noge. Bila je zadihana, nije razumjela što ovaj gospodin govori.
Sram te bilo? Što ništa ne govoriš, mala lopove?
Nisam ja lopov… mucala je.
A što je ovo? otrgnuo joj vreću, Anđela ga gledala zbunjeno, Gdje živiš? Idemo tvojoj materi…, povukao ju je za ruku.
Išla je poslušno, a tek nakon nekoliko metara shvatila što se događa.
Mama mi je na poslu…
Na poslu? čovjek zastane, Onda idemo kod mene, pa ćemo čekati mamu. Onda ćemo riješiti…
Nisam ja krala… rasplakala se Anđela, Samo sam išla, a oni…
Da, da, tako svi kažete. Koliko puta su mi obrali jabuke, bando. Dosta više toga! vukao je prema svojoj kući.
Kuća za drvenom ogradom, velika, uređena, zelenih škura i izrezbarenih okvira na prozorima, utopljena u žutim cvjetovima. Vrt se savio pod jabukama, za kućom koza bleji, krava muče.
Unutra: veliki stol pokriven stolnjakom, regali puni knjiga i keramike, porculanske šalice, tepih na zidu s bajkovitim motivima. Anđela sjedi na fotelji, leđa uspravnih. Osjeća se kao pred smaknućem. Žao joj mame, više nego same sebe.
Ubrzo vidi i gazdu. Malen, plećat, ćelav. Na njemu prugasti sako, u džepu olovke. U kući živi i njegova majka, polugluha starica kojoj viče:
Ništa više ne čuješ, majko! Pred nosom ti kradu, ti šutiš. Da se nisam s posla ranije vratio… sve bi odnesli! Lopovi! Slušaš li išta?
Anđela sjedi, srce joj lupa. Kad bi joj sad rekli da nestane, umrla bi na mjestu.
Gazda nervozno hoda, a njegova majka šepa do Anđele.
Bojiš se? Ne boj se. Samo on grdi, a ništa ti neće biti. Jesi gladna?
Anđela odmahuje nije. Strah je nadjačao glad.
Gladna si ti, gladna… priča baka i donosi tanjur mirisne juhe.
Gleda je tužno, a Anđela se srami, misli da jede pohlepno. Gazda ulazi, pogleda djevojčicu, baku, prođe dalje.
Prva u kuću dotrči Danicina majka, teta Mira.
Gospodine Borise, djevojčice nisu krale, majke mi! Hodale su, jesu, ali nisu one…
Boris nije pustio Anđelu, rekao je da dođe njezina mama. Javili su Mariji što se dogodilo, ona je dotrčala zadihana, bere na zatiljku, izvinjava se i steže preplašenu Anđelu.
Ma dobro, šta sad… Znam ja sve. Nije ona preskakala moju ogradu! Samo su je natovarili ti mangupi! Boris je omekšao na Marianu.
U ruku joj je gurnuo nekoliko jabuka. Marija ih vraća, ali on ih pruži Anđeli.
Neću nikome prijavljivati, ne brinite, reče im.
Anđela je sretna, gleda mamu, ne zna zašto nije i ona sretna. Pa nisu ih kaznili. Misli da je mama tužna zbog nje, jer je bila skoro lopov. Sad će doma biti ozbiljan razgovor.
Ali nije. Mama šuti, zamišljena.
Uskoro je Boris došao u goste. Donio Anđeli pitu, ona je odmah pojela, topla, s krumpirom i dinstanim lukom, topila se u ustima.
Radoznalo je Borisu gledao krumpire, pitao za urod. Mama stavlja čaj, ali tonula je, tužna sva i napeta. Razgovarali su o poslu, vremenu. Anđeli se činilo da mama jedva čeka da ode. Kad je napokon otišao, mama je laknula.
Ali Boris je došao opet. S velikom tekom bombona, kakve Anđela nije nikad probala. Šalju je van. Pomislila je da će mama biti sretna, no nakon toga mama je plakala. Možda ju Boris grdi zbog jabuka?
Mjesec kasnije dolazi Danica:
Tvoja mama ima udvarača, ha?
Kakvog udvarača?
De, de, ženika! Ali ona neće za njega… Moja baka kaže da bi trebala. On radi na Žitoprometu. Ima imanje, a baka stara. Vi ste siromašne, gladujete, zima ide, a tvoja mama tvrdoglava…
Kakav ženik? Ima ona muža! za Anđelu je tata bio živ, malo zadržan junak rata. Znala je da ga mama čeka, da gleda sliku, prebire pisma. Tada joj je lice djetinje sretno. Sigurna je mama voli tatu.
Ženik, ženik. Samo ona neće. Previše je ponosna, baka kaže. A možda ti je tata i mrtav.
Anđela se s prijateljicom ne ljuti. Glupa Danica, ništa ne shvaća. Ako je poginuo, došla bi smrtovnica, kao što su dobijale druge. Mama bi bila izvan sebe, vrištala, kao susjeda teta Nada kad je primila smrtovnicu. Ali mama… mama uvijek kaže da će se tata vratiti.
Glupa ta Danica!
Hajdemo na Sašin brijeg sanjkati se… dječja srca ne znaju za odrasle brige.
Pismo
Jesen je polako donosila prvi snijeg. Bijelila travu mrazom, ledila lokve. Onda bi iznenada pokrila zemlju bijelim pokrivačem preko noći. Snijeg je bio svuda: na krovovima, klupi u dvorištu pa i šeširu poštara.
Anđela iz prozora vidi da im poštar, dundo Miro, dolazi pred ulaz. Sjeća se iz djetinjstva, još za rata, kad bi Miro stajao pred vratima i vikao: “Nije smrtovnica! Pismo!” Ili ne bi ništa vikao tada su znali: smrtovnica. Bio je strog, zatvoren. Po uručenju smrtovnice, potegnuo bi iz boce, dao i obitelji. Mnogi više nisu ni znali piti, a onda bi Miro mirno odlazio dalje, nosio vijesti.
Anđela se bojala poštara. I nakon rata bi pisma, ali i smrtovnice, još stizale.
Pismo za vas, pruži joj Miro omotnicu.
Anđela mu zalupi vrata pred nosom, ali on još čeka. Viri kroz vrata, koja otvori na brzinu, markicu primi i baci na stol pa se zavlači smotano na kauč, da je ne vidi. Boji se što ako je smrtovnica za tatu! Ne zna čitati. Treba čekati.
Mama se vraća, umorna, zabrinuta. Ne vidi pismo. Anđela joj, nakon što se presvuče i malo odmori, pokaže omotnicu pa sakrije lice među koljena od straha. Ali podviruje… Mama brzo otvara pismo, baca pogled, pa opet gleda u kuvertu i otraga, kao da nešto još traži.
Anđela ne izdrži, skoči s kauča i obuhvati mamu, zagleda u pismo. Nije kao uvijek prije nekoliko riječi i brojki. Brojke Anđela poznaje.
Mamin izraz zbunjen, ali ne plače, ne kida kosu.
Mama, je li tata umro?
Mama je pogleda, kao da ne razumije.
Što? Ma ne, Anđela… Tata je živ. Samo neće se još dugo vratiti. Razumiješ? Neće još doći…
Anđela se baci mami oko vrata. Neka! Neka ne dođe samo da nije smrtovnica, neka mama ne plače.
Pročitaj mi. Pročitaj…
I mama čita. Da je tati dobro, da ih voli, da će se sresti opet. Čita dugo, a Anđela se čudi kako se mnogo može pisati s nekoliko riječi.
A brojevi? Što znače te brojke?
Mama brzo skloni pismo.
To su datumi. Samo datumi kad je poslao. Anđela, nemoj nikom reći da je tata pisao. Neka to bude naša stvar.
Zašto? Danica kaže, tata je mrtav pa ćeš se ti udati za Borisa, da ti je on kao, dečko.
Gluposti! Ne slušaj. Tata je tu. Nije on poginuo, živ je. Nemoj slušati nikoga, čuješ li?
Anđela obeća.
Na proljeće su opet sadile krumpir. I čula je, u polju, razgovor mame i Borisa.
Marija, razmislio sam. Neka bude. Ja pristajem na sve. Neću odustati.
Ne, Borise. Odlazite. Mi ćemo same.
Ali znaš da treba samo da prstom pokažem…
Znam…
Boris je bio ljut, ali im je pomogao saditi krumpir, kopao tiho.
Krajem proljeća Danica je brbljala da Anđelina mama nosi dijete koje nije tatino, nego “od Borisa”.
I Anđela je primijetila da je mama trudna čeka bebu. Djeca tada nisu znala za takve stvari. Anđela nije mogla vjerovati Danici. U njezinoj glavi dijete nije moglo biti ništa drugo do tatino i mamino. I ničije drugo.
To jednostavno nije bilo moguće…
