Pravo na svoj svijet
Vuković Marija? ozbiljna žena u tamnoplavom odijelu uhvati Mariju baš na izlasku iz stana. Moramo razgovarati. Vrlo ozbiljno.
Da, to sam ja. A vi ste…? Marija se instinktivno uspravi, iznenađena upadom. Gostiju nije očekivala, a prvo što joj prođe kroz glavu bilo je vezano uz kćer: Je li nešto s Anicom u školi? No odmah odbaci tu misao; klasna učiteljica bi sigurno nazvala da je bilo ičeg ozbiljnog.
Mogu li ući? nestrpljivo upita žena i lagano podiže fascikl koji je držala pod rukom. Na kraju krajeva, to je i u vašem interesu.
Kasnim na posao, tako da ne možete ući, Marija izgovori odlučno, pogledavajući na sat i trudeći se biti pristojna, iako joj se u glasu osjeti doza nestrpljivosti. Bilo joj je dosta što jutro već ide krivo budilica nije radila, doručak je spremala na brzinu, a sad još ova neplanirana posjeta.
Radi se o vašoj kćeri, izjavila je žena bez odugovlačenja. Iz Centra za socijalnu skrb sam. Dobili smo prijavu iz škole.
Marija, koja je već sišla nekoliko stepenica, naglo se okrene. Prijava iz škole? Socijalna služba? Polako je povuče uznemirenost dok se pokušava pribrati.
I što su vam točno rekli da ste došli ovako rano, u ponedjeljak u pola devet? Kod nas je sve u redu stabilna obitelj, imamo dovoljan prihod, Anica ima sve što poželi i nitko je ne zlostavlja. U čemu je problem?
Vaše dijete je potpuno izolirano od stvarnosti! odvrati žena s Instituta za socijalnu skrb, gledajući je ravno u oči.
U kojem smislu? Marija upita zbunjeno, ne shvaćajući kamo to vodi.
Klasna učiteljica je u petak provjeravala čitateljske dnevnike. Znate li što je vidjela?
Naravno da znam, svaki dan potpisujem dnevnik. Anica obožava čitati, to joj je najdraže. Svaki tjedan uzima nešto iz školske knjižnice, redovito kupujemo nove knjige. U čemu je problem?
Djevojčica iz drugog razreda SVE svoje slobodno vrijeme provodi s knjigom! žena je povisila ton, kao da objašnjava nešto očito nekome tko ne želi shvatiti. Čita bajke, potpuno van realnosti! Ne vidite problem? Djeca trebaju biti s vršnjacima, igrati se u dvorištu, razvijati društvene vještine. Ona, umjesto toga, sjedi s knjigom i živi u svom svijetu.
Marija duboko udahne da se smiri. Znala je svoju kćer bolje od ikoga i nije sumnjala kako joj čitanje samo širi horizonte, jača maštu i uči je razmišljati.
Ima li vaša kći puno prijatelja? nastavi žena, nagnuvši glavu kao da proučava Marijin odgovor.
Ima ih dosta, odgovori Marija mirno, ali sigurno. Redovito kod nas navraćaju sestre Jurić iz petog ulaza, još nekoliko djevojčica iz susjednog nebodera. Zajedno pišu zadaće, igraju se, ponekad prirede čajanku. Kad su na igralištu, okupi se cijelo društvo. Anica nije usamljena, lijepo se druži s djecom.
A koliko sama inicira druženja? Možda djevojčice dolaze samo jer je kod vas veliki stan i uvijek ima nešto zanimljivo. Poziva li ona njih? Sudjeluje li samoinicijativno u igrama?
Marija kratko promisli, prisjećajući se posljednjih tjedana. Istina, Anica nije najglasnija i najaktivnija, ali uvijek pronađe zajednički jezik s drugima. Više voli mirne aktivnosti društvene igre, crtanje, čitanje naglas.
Sudjeluje čim je pozovu, odgovori Marija. A kad poželi nešto drugačije, predloži svoj prijedlog. Nedavno su improvizirale kućno kazalište same napisale kratku predstavu, izradile kostime, roditeljima odglumile. To je itekako društveno, možda čak i smislenije nego jurcanje po dvorištu.
Socijalna radnica nešto zapiše u svoj notes pa pogleda Mariju.
Jeste li sigurni da razumijete potrebe svoje kćeri? Možda joj nedostaje stvarne komunikacije, a knjige samo nadomještaju ono što joj fali u stvarnosti?
Mariju preplavi novi val ljutnje, ali zadrži smirenost.
Uvjerenja sam da je Anica sretna, reče ozbiljno. Uči, razvija se, ima prijatelje, radi ono što voli. Knjige nisu bijeg, nego način otkrivanja svijeta. Ako želite, slobodno pogledajte njen dnevnik, sobu, raspored. Ali neću dopustiti da sudite na temelju nagađanja.
A ostali učenici iz razreda? ne odustaje žena, gledajući je sve prodornije. Učiteljica tvrdi da se Anica slabo druži s njima i na odmoru uvijek čita!
Marija osjeti kako joj živci igraju, ali nastoji ostati mirna, iako je ton dosta oštar:
Zar nije dobro što voli čitati? Na polici imamo razne enciklopedije, nije to samo literatura za djecu. Uči, širi znanje, potiče logičko razmišljanje. Ili bi, po vama, bilo bolje da cijeli dan visi na mobitelu i surfa po besmislenim videima, kvari oči i ne koristi mozak?
Njezine riječi zvučale su čvrsto, gotovo prkosno. Marija nije shvaćala kako netko može problematičnim smatrati nešto što je za nju samo dar. Anica koristi svoje vrijeme smisleno, a ne beskorisno nije li to za pohvalu?
Ali… pokuša nešto još reći socijalna radnica, no Marija je odlučno prekine.
To bi bilo sve. jasno zaključi, zakorači ka izlazu iz stana. Kako se ono zovete? Još se nismo upoznale.
Žena se nevoljko predstavi:
Anita Kovač.
Dobro, a prezime?
Kovač, ponovi tiše.
Izvrsno, kratko zapiše Marija, spremajući podatak za daljnje korake. Već danas šaljem pritužbu na vas i razrednu učiteljicu. Radije se bavite obiteljima gdje ima stvarnih problema, a ne nama držati lekcije o odgoju.
Na trenutak zastane da skupi misli. Nije htjela biti bezobrazna, ali morala je postaviti granice.
Anica je odlikašica, uči engleski, trenira standardne plesove, pristojna je i pažljiva. Zna kako sklapati prijateljstva i uvijek rado pomaže mlađima. A vi umjesto da pohvalite, upadate s optužbama. Posjetite radije obitelj Novak u zgradi preko puta tamo ni majka ni otac ne rade, prava potreba za pomoći. Ovdje to sigurno nije slučaj.
Anita Kovač problijedi, usne joj se stisnu. Pokuša se oporaviti:
Ne morate me učiti mom poslu!
Ako ovako nastavite, teško da ćete ga više raditi, suho odvrati Marija, otvarajući vrata. Doviđenja.
Ne čekajući odgovor, požuri niz stepenice, bijesna zbog gubitka vremena zbog ljudi koji izbjegavaju suočiti se s pravim problemima. U kvartu je više obitelji u potrebi, ali njima nitko ne ide ovako upadati doma. Lakše je kontrolirati normalne roditelje, kratiti vrijeme u urednim stanovima, nego se nositi s neredima i agresijom u obiteljima s istinskim problemima.
Pogleda na sat ostaje joj samo dvadeset minuta do posla, a najkraća ruta autobusom traje najmanje dvadeset i pet minuta, bez gužve. Omota šal oko vrata, ubrza korak i stane na tramvajsku stanicu, u glavi još jednom vrteći razgovor s Anitom Kovač iz Centra za socijalnu skrb.
Odsječena od stvarnosti? Kako se usudi? Anica je pametna, otvorena, voli učiti. Ne čita napamet pita, raspravlja, izvodi zaključke. Zar je to loše?
Prisjeti se sinoćnje večeri kada je Anica oduševljeno pričala o novoj enciklopediji o svemiru, crtala planete i objašnjavala joj zašto Pluton više nije prava planeta. I ima ona prijatelje. I te kakve!
U uredu je već dočekuje strogi pogled šefa. Ivan Vukas sjedi za stolom, fokusiran na monitor. Čim uđe, pogleda ju.
Gospođo Vuković, opet kasnite, kaže hladno, bez podizanja pogleda s ekrana. Ovo vam je treći put ovaj mjesec.
Marija duboko udahne, skupljajući pribranost.
Oprostite, gospodine Vukas, izgovori, birajući riječi. Dogodilo se nešto ozbiljno. Morala sam riješiti hitnu obiteljsku situaciju. Prekomjerno postupanje jedne socijalne radnice, zamislite. Otišla je predaleko.
Trebate li pomoć? Trebam li znati više?
Hvala, ali sve je pod kontrolom. Za vrijeme pauze za ručak poslat ću potrebne pritužbe u nadležne službe, nasmiješi se blago. Tko ne radi svoj posao, treba odgovarati.
Ivan kratko promisli pa odmahne glavom:
Dobro. Nadam se da shvaćate da više neću tolerirati kašnjenja.
Naravno. Hvala na razumijevanju.
Marija požuri do svog stola, upali računalo i pokušava se fokusirati na posao. No misli joj stalno odlutaju na jutarnju neugodnost s Anitom Kovač. Stisne i otpusti šaku nekoliko puta, kao da otresa napetost.
Trebam nazvati školu, odluči, gledajući u ikonice dokumenata na ekranu. Trebam saznati tko je točno prijavio i što je rečeno. Ne smijem to pustiti.
Cijeli dan izviruje na mobitel, ali gusti raspored i stalni mailovi onemogućuju kraći predah. Tek nakon što je završila hitne zadatke, uspije nazvati razrednicu.
Dobar dan, gospođo Perković, ovdje Marija Vuković, Aničina mama, sigurno istakne. Morala bih razgovarati s vama.
O čemu se radi? glas učiteljice zvuči oprezno, kao da se sprema na neugodan razgovor.
Jutros me posjetila radnica Centra za socijalnu skrb, nastavi Marija, pazeći kako bi prepriječila ljutnju. Rekla je kako je škola prijavila da je Anica odsječena od stvarnosti. Htjela bih znati tko je točno poslao prijavu i što vas je potaknulo na to.
Kratka tišina s druge strane, dok učiteljica prikuplja misli. Na kraju uzdahne:
Gospođo Vuković, nisam željela da ovo ode tako daleko. Iskreno, nisam mislila da će završiti u Centru. Samo… Zabrinjava me što Anica previše vremena provodi s knjigom i slabo se druži. Na odmorima sjedi sama i čita. Kad je pozovem da se pridruži, ljubazna je, ali radije bi natrag za knjigu.
Marija stišće slušalicu. Osjeća onaj poznati zaštitnički osjećaj, ali duboko udahne:
Ozbiljno mislite da imate pravo mojoj kćeri određivati kako će provoditi slobodno vrijeme? Ima ona prijatelja i više nego mislite. Pita s kim želi biti otvoreno, odbrusi hladnjak, odlučno. Baš me zanima, zašto je gurate u društvo onih koji je zadirkuju? Učiteljica pokuša odgovoriti, ali Marija joj ne dopusti dijalog. Da, zadirkuju! Nema smisla uljepšavati.
Samo želim da svi budu u razredu složni… pokušala je učiteljica. Nekad stvarno budu grubi, to stoji, ali samo zato što Anica ne želi biti s njima… To su djeca…
Vaš je posao rješavati sukobe, a ne ih ignorirati! Već sam napisala pritužbu, uskoro ćete je dobiti. Pustite da vas netko drugi uči radu vi ste očito skloni pokrivati vragolane u korist nekih roditelja. Ova priča završava uskoro. Doviđenja!
Mislila sam najbolje… učiteljica se još jednom obrati, ali Marija je već završila razgovor.
***************************
Cijelu noć Marija je vrtjela scenarije: razgovarati s Anicom, s mužem, pokušati opet obaviti razgovor sa školom… Do jutra je svejedno bila sigurna u jedno Anici treba okruženje u kojem će se njezine sklonosti i interesi poticati, a ne kažnjavati.
Idućeg dana Marija pronađe popis škola koji je već dugo skupljala na mobitelu i javi se ravnateljici obližnje gimnazije školi kojoj je godinama bacala oko za eventualni prijelaz. Zakazuju joj termin odmah sljedeći dan.
Gimnazija je bila baš onakva kakvu si ju je zamišljala. Široki hodnici, sunčane učionice, pano za crteže i priznanja, nasmijana lica profesora i učenika.
Ravnateljica, Dubravka Barišić, pozove je u prostran ured pun knjiga i fotografija raznih školskih događanja. Pažljivo sasluša Marijine brige i ništa joj ne upada u riječ.
Imamo dosta izvannastavnih aktivnosti: dramska, prirodoslovna sekcija, likovna radionica… Radimo zajedničke projekte, izložbe, predstave. Tako učenici stječu prijatelje u vlastitom tempu, bez prisile. Potičemo i posebne interese svakog djeteta, pojasni ravnateljica.
Mariju preplavi osjećaj olakšanja upravo to je ono što Anici treba. Ovdje je nitko neće tjerati da pomaže lijenčinama ni prepisivačima, kao što je to bila praksa u prijašnjoj školi.
To i želim za svoju kćer, prizna Marija s osmijehom. Nije glasna, više voli znanost i knjige nego galamu, ali je društvena u manjim skupinama. Samo neka okruženje to i priznaje.
Dubravka se nasmiješi:
Bit će joj dobro u ovom okruženju, vidjet ćete.
Nakon tjedan dana Anica prelazi u novu školu. U početku je pomalo zbunjena novo društvo, raspored, lica, ali Marija ne žuri s pitanjima, znajući koliko prilagodba zahtjeva vremena.
Kako je tjedan odmicao, Anica otkriva učiteljicu biologije čije su priče o korijenju biljaka toliko zarazne da čak i najdosadnije teme postaju zanimljive. Ubrzo upoznaje djevojčicu iz paralelnog razreda koja također voli čitati. Nekoliko dana kasnije, kući dolazi oduševljena:
Mama, radimo projekt o biljkama svi su prihvatili moj prijedlog za dnevnik opažanja!
Marija se smiješi i s radošću sluša. Svakim danom vidi kako Anica postaje sve otvorenija, kako joj rastu samopouzdanje i radost.
Jednog večera, dok ju je spremala za spavanje, Anica joj šapne:
Mama, ovdje se osjećam dobro. Nitko se ne ruga ako nosim knjigu na odmor. Sve je normalno.
Marija je poljubi po kosi:
Najvažnije je da si ti sretna.
Anica se nasmiješi i brzo utone u san, a Marija još dugo sluša njezino mirno disanje, sigurna da su donijele pravu odluku.
***
Prolazi nekoliko mjeseci. Anica i dalje obožava knjige navečer je najčešće nalazite s Enciklopedijom Hrvatske na koljenima ili romanom u ruci. Ali, stekla je i nove prijatelje često su kod njih Anamarija i Vilma, zajedno rade plakate, pripremaju izložbu učeničkih radova ili dogovaraju nastupe. Više nije usamljena na odmoru sada razgovara, dijeli dojmove o pročitanom.
Uključila je druge u svoja znanja na izletu je djevojčicama pokazala osnovne korake iz plesne škole. Plesale su po igralištu, smijale se i ponosno tražile još lekcija.
Mariji je laknulo. Njezine žalbe nisu pale u prazno. Socijalnu radnicu prebacili su na rad s tzv. najzahtjevnijim slučajevima, a svaki joj je postupak pod povećalom. Upozorena je da sljedeća greška znači otkaz.
Što se tiče stare razrednice, nakon što su škole dobile anonimne upite i inspekcije, skinuli su je s mjesta razrednice. Nova učiteljica potvrdila je sve Marijine tvrdnje ispostavilo se da je propuštala reagirati na loše ponašanje zvijezda razreda, a dodatno je uzimala darove od roditelja te djece. Na kraju je otpuštena, posao je dobila jedino u školi na rubu grada, gdje nema tko raditi.
A Anica? Ona je sve zadovoljnija, šarenije joj je dječje društvo, stabilniji svijet. I čuva svoj pravu ljubav knjige bez da se toga itko srami.
Plaća, naravno, i dalje dolazi u kunama.
