Jedna starica iz okolice Samobora udomila je štene tornjaka. Kuja je rasla i sve pazila, lajala na nepoznate, gutala cijelu zdjelu hrane za tren oka, češala leđa o staru drvenu ogradu dok ju skoro nije iskrivila, pa je znala i pokušati povući staricu za haljinu kad bi joj prišla preblizu. Štenetu je trebala pokojapredaha i igra. No, jednog dana starica je umrla. Nije zbog psa, samo nije pož ivjela do devedesete. Došli su onda njezina djeca i unuci, do obiteljske kuće podno Sljemena. Tamo na lancu, pod jablanom, sjedi njezina kuja. Gledala je te ljude pogledom punim očekivanjatakva gozba ne dolazi svaki dan, svo to šarenilo vitamina i raznolikosti na jednom mjestu.
Počeli su se domišljati što sad sa psom. Uspavatišteta. Držatistrah. Pustitinije pošteno. Svijet nije toliko grešan da zaslužuje takvu kaznu. Dogovorili su se da je daju u dobre ruke, a ako treba, i doplatit će za onoga tko prihvati tu dlakavu neman. Čovjek koji voli hraniti pse zdjelama i češkati ih grabljama iza ušijui njega, zamisli, imaprijavio se. Svakojake ljudske psihe ima u Zagrebu.
Pozvali su veterinara. Smislili su plan: dat će joj uspavljivanje, brzo je prebace u novi dom, usput prekriže novog vlasnika i stave svijeću, za zdravlje ili pokoj dušenikad ne znaš. U okrečeno vrijeme dođe veterinar s puškom, s onim praznim pogledom ljudi što hrabro gaze tuđe sudbine. Napuni veterinarnu zračnu pušku sa špricom puna sredstva za smirenje i jednim hicem pošalje kuju ravno u kraljevstvo sna. Otkopčali su je s lanca, stavili na ceradu i odvukli.
Strpali su ju u prtljažnik, gdje su sjedili svi. Vozač je bio novi vlasnik, naprijed sjedio veterinar, jer ipak udobno mora biti stručnjaku. Izasva rodica, unuci, i sinovi stare bake. U autu se pričalo, žalilo, planiralo.
A onda se kuja probudila.
Podigla glavu, gledala oko sebe s čuđenjem. Svuda ljudi, sjede, promatraju. Gledaju i oni nju, nemo i raširenih očiju. Veterinarogromnih očiju. Novi vlasnik, također. Nije se ni okrenuo prema cesti, ionako ga nije zanimalo što je ispred auta.
“Kako zanimljivo,” pomisli kuja.
“Ima li gore raja,” prošapta netko iz rodbine.
Kuja odmah dođe naprijed, među putnike. Pa što bi čekala? Vlasnik je pokušao dohvatiti kvaku, spreman iskočiti iz auta, sada sasvim svejedno što je za volanom. Kuja ih je sve počela lickatiredom: rodbinu, svojeg novog gospodara, pa čak i veterinara, koji ju je upravo uspavao. Nije čovjek, ali eto, sudbina.
Tako su shvatili da su se prevarilinije ona nikakav ljudožder. Ostatak puta svi su bili mokri do kože. Odozgojer je slina od psećih poljubaca curila u potocima. Odozdojer ih je u trenutku probuđenja preplavila toplina i osjećaji.
Moja draga i neobična vikendica…
