Ajme, Stara kuća i prvi dan
– Stigli smo! Izlazite van! vozač kamiona se zaustavio pokraj starog drvenog ograde i ugasio motor.
Maja je nježno cimnula Magdicu, koja je sklupčana uz njezino rame tiho hrkala.
– Mašo, stigli smo. Probudi se, dušo.
Pospana Magdica protrljala je oči i zbunjeno pogledavala oko sebe, pokušavajući razabrati gdje su.
– Mama, ovdje ćemo sad živjeti?
– Ovdje, pile moje. Ajde, idemo istovariti stvari i pogledati gdje ćemo što smjestiti.
Maja je preskočila visoki prag i podigla kćer u naručje. Iza kamiona pojavio se Nikola, koji je svojih autom stizao za njima.
– Sve ok?
– Sve pod kontrolom. Gdje su ključevi?
– Evo, bivši muž joj pruža svežanj ključeva. Papire od kuće ostavio sam ti na stolu, naći ćeš. U subotu dolazim po Magdicu, kako smo se dogovorili.
– Dogovoreno.
– Pomoći ću ti oko stvari pa moram dalje, puno posla.
Maja je klimnula glavom. Osjećala se još uvijek kao da je netko dlanom preko srca pogladio, ali znala je: kad nemaš izbora, ideš dalje. Bez suza najbolje.
Njih dvoje su proveli pet godina zajedno. Prije mjesec dana Maja je saznala da Nikola ima drugu. I to ne neku avanturu, nego ozbiljno Planira novu obitelj.
Prvo joj se sve zamutilo, kao da je upala u neki drugi svijet. Nije znala kamo dalje, kako i što Tek je jučer znala gdje pripada, imala je snage, sigurnost a sad ništa. Sve san, propalo. Povjerenje u ljude nestalo. Ako je muž mogao tako, što očekivati od drugih? I nije bilo znakova, nikakvih zamjeranja, svađa, ništa. Toliko su normalno živjeli da nije ni posumnjala.
Bilo joj je kao udarac u trbuh. Potpuno joj je srušilo tlo pod nogama.
Nastavila je kao robot brinula o kćeri, kuhala, čistila, radila, ali nije mogla skupiti snage razmišljati unaprijed.
Stan u kojem su živjeli bio je Nikolinih roditelja.
Maja je imala samo staru tetu, također u drugom gradu. Jedino živo biće svoje krvi. Budući da teta više nije mogla većinu obaveza, Maja joj je pronašla susjedu da joj kupuje hranu i lijekove, pazi na nju. Stan svojih roditelja, koji je naslijedila, iznajmljivala je dugoročno novac u pola za Maju, u pola za tetu Ružu. Više puta joj je nudila da se preseli u stan, ali teta nije željela čuti za to.
Kad je Nikola priznao sve, jasno mu je bilo da ne slijede scene. Nije bila takva. Znao je da će Maja samo potonuti. Kad su dobri ljudi dojavili Majinoj uši sve što treba, došao je doma, čekao dok dijete zaspi i pozvao suprugu u kuhinju.
– Znam da si sve saznala. Neću se pravdati. Tako je ispalo. Imamo dijete, moramo misliti kako skupa to proći. Kako dalje misliš živjeti?
– Nemam pojma sjedila je s rukama oko šalice, pogledom prikovanom na stol.
U glavi joj je bilo tisuću pitanja zašto?, zašto baš meni? ali ništa nije pokazivala. Nije mu htjela pokazati koliko je boli. U tome je Nikola bio donekle u pravu: treba misliti na Magdicu.
– Treba možda otkazati ugovor podstanarima.
– Neka ostanu. Znam da sam zafrknuo, i tebe i Magdicu. Razgovarao sam s roditeljima Kako bi ti bilo da se preselite?
– Gdje točno? podigla je obrve.
– Znaš da moji u susjednom selu imaju djedovinu. Nije nova, treba sitnica popraviti, al sigurna, čvrsta i topla. I teta Ruža ti je u blizini. Mama želi tu kuću prebaciti na tebe i Magdicu, što kažeš?
– Je li to otpremnina? nasmiješila se tužno.
Očito, to je bila najpametnija opcija. Nije joj se hodalo susretati Nikolu i njegovu novu. Sve stare navike i ulice postale su bolne. Čak ni igralište više nije bilo isto.
I tako je odlučila: idu dalje, zbog nje i zbog Magdice.
Gradić jest mali, ali škola je dobra, ambulanta odmah tu, teta Ruža joj je pri ruci. Magdica je mala još, oko nje treba stalno biti. Nikola sigurno neće pomagati kao prije znači, morat će pronaći posao.
Čvrsto je klimnula glavom:
– Pristajem.
– Odlično. Mama će te nazvati, dogovorite kod bilježnika. Ja idem.
Pri izlasku iz stana, Nikola se zaustavio na trenutak i tihim glasom rekao:
– Oprosti. Nisam mislio da će ovako biti.
Nije odgovorila. Samo je klimnula, zatvorila vrata, skliznula niz zid i pritisnula rukav na usne, da kćerku ne probudi. I zaplakala.
To i nije bio plač, više kao zavijanje. Sjetila se dokumentarca o vukovima iz djetinjstva; tad je osjećala da nije više žena nego vuk samotnjak.
Dugo je ridala. S plačem joj je otišla sva ljutnja na Nikolu. Ostala je praznina. I jedina misao koja se motala mora pronaći nešto dobro i ispuniti tu prazninu, inače će potonuti zauvijek.
Tjedni su prošli u žurbi, prepunoj obaveza i priprema za preseljenje.
I eto je, stoji pored trošnog, nakrivljenog plota svoje nove kuće. Gleda u zapušteni veliki vrt oko kojeg se kuća ni ne vidi; između drveća vidi se tek rub krova i dio verande.
Magdica ju potegne za ruku:
– Mama, što stojiš? Idemo!
Prošle su stazicom, zaobišle staru jabuku i tek onda vidjele kuću.
Ne, razmišljala je Maja, to je PRAVA kuća. Malo istrošena, ali vidi se čvrsta, s malim potkrovljem i prostranom verandom s vitražima u boji. Usred jesenskog voćnjaka izgledala je baš kao iz bajke. Maja je izvadila fotić i snimila nekoliko slika. Iznenada se osjetila baš ugodno i shvatila da joj je potreban baš taj posao što ju čeka urediti sve iz početka.
Magdica je stajala pored otvorenih usta, prst u zubima. Maja je nježno potegnula je za kapicu:
– Ajde, ruke iz usta, lutko! Iznenadila te kuća?
– Mamaaa, tako je lijepa!
– Slažem se. Idemo proučiti unutra. Moramo vidjeti gdje ćeš ti spavati.
– Da, idemo!
Uspele su se na verandu, ušle unutra. Prostrani hodnik, kuhinja, sobice i velika blagovaona s okruglim stolom, iznad kojega je visio stari abažur s ručno pletenom maramom. Malo je mirisalo na vlagu očito se nije grijalo dugo. No, Maji je svejedno bilo toplo i nekako sigurno u njoj.
– Majo! Sve smo istovarili, platio sam dečkima, povirio je Nikola u sobu. Dođi da ti pokažem kako se pali grijanje i bojler.
Brzo joj je objasnio gdje je što, pozdravio se i otišao.
Maja je otišla u kuhinju.
Stavila vodu za čaj i iz torbe izvukla spremne kontejnere s hranom, da nahrani Magdicu. Skuhala gulaš, izvadila kutiju s deterdžentima i krenula brisati stol.
Kuhinja je bila mala, ali topla, s dva velika prozora na vrt. Ispod jednog stola, Maja je počela čistiti. Magdica je njihala nogama na stolici, promatrajući ormariće i šareni abažur.
Odjednom TRAS! Netko je udario po prozoru. Magdica je cviknula, Maja podigla pogled. S vanjske strane sjedilo je ogromno debeo narančasti mačak.
– Uff, gospodine, mora li baš tako iznenada?! Maja uzdahne. Magdi, gledaj, kakav komad od mačka!
Mačak je gledao ravno u nju.
– Što si tako ozbiljan? Hajde, dođi, ako si već tu! Nešto ćemo ti pronaći.
Mačak je skočio s prozora i nestao.
– Bar sam ponudila, nasmije se Maja. Magdi, peri ruke! Ručamo.
Maja se okrenula prema vratima i ostala paf. Na pragu sjedi mačak.
– Otkud ti ušao?! Pa vrata sam zatvorila!
Mačak šuti, niti se najmanje boji. Gleda ih svojim žutim očima i smiješi se, pa Maja nije mogla ne uzvratiti osmijeh.
Izvukla je komadić kuhane piletine i stavila na tanjurić:
– Izvoli, poslužuj se!
Mačak je ponosno prišao i počeo jest.
Maja provjeri vrata. Sve je bilo zaključano, osim malog proreza pri dnu glavnih vrata starinski mačji prolaz.
Eto, znao je mačak kako se ulazi.
Kad se vratila u kuhinju, Magdica je sjedila na podu kod mačka i nešto mu pričala; ovaj je slušao ozbiljno. Maju, nakon dugo vremena, uhvati smijeh:
– Pravi razgovori!
Mačak i Magdica su okrenuli glave i, kunem ti se, učinilo joj se da i mačak slegne ramenima.
Netočno netko pokuca na vrata. Maja prijeteći pogleda Magdicu:
– Sjedi tu! Ode otvoriti.
Dobar dan! Ja sam vam susjeda. Pavica Grgurević. Možeš me zvati jednostavno teta Pavica. Evo, izvoli! pruža joj litrenku još toplog mlijeka. Od moje koze! Pijte, da ste živi i zdravi!
– Dobar dan! Maja je iznenađena, ali se brzo snađe. Ja sam Maja, drago mi je! Opa, toplo mlijeko! Hvala puno! uzela je bocu i pozvala gošću unutra. Uđite, slobodno!
Teta Pavica je ušla bez oklijevanja.
Maja je stavila mlijeko na stol, a Magdica se okrenula:
– Dobar dan! Ja sam Magdica.
– Dobar dan, dušo! Ja sam teta Pavica.
– Drago mi je! Znaš možda čiji je onaj mačak?
– Kako ne bi znala?! Moj je! Pravi razbojnik zove se Mijo. Ako puno bude jeo, pošalji ga kući doma ga nahranim, ali neka ne zaboravi loviti miševe.
– Imate vi miševa? Magdica zacvokota.
– Uvijek, pogotovo kad zahladi. I vi ćete ih imati, svak ima u ovakvim starim kućama.
– Mama, nama treba odmah naš Mijo! Odmah mačka!
Maja se nasmijala.
– Polako, Magdi! Teta Pavica, znate li koga tko bi htio malo zaraditi? Trebam nekog da pomogne oko vrta i kuće. Neću sama uspjeti.
– Imaš! Idi k Miroslavu, Miroslav Matić, tri kuće dalje, zelena vrata. Dobar, vrijedan čovjek, sve zna, a ne naplaćuje puno.
– Hvala! Čuj, kad ste već tu, smijem vas ponuditi čajem? Nismo još niti raspakirane, ali imam još keksa i bombona.
– Pa ne bih odbila, nasmije se teta Pavica.
Čajanka je protekla kao prava mala seoska seansa. Pavica je pričala o selu, svojoj ekipi, pa usput pita:
– Majo, kako ste ti i mala baš ovdje završile?
– Naslijedila sam ovu kuću, Maja sakrije tugu, ne daje na sebe.
– A znaš li, kuća ti je tu možda dvadesetak godina stajala zaključana. Mladi i zaboravili, a stariji još znaju da nije sretna ta kuća.
– Šalite se? Što joj fali?
– Ma, ništa strašno, ne boj se! Samo nitko nije dugo tu ostajao. Par godina, pa ode. Ili se razbolio, ili tragedija, il nesretan Tako se priča. Kuću je gradio ovdašnji trgovac za zaručnicu, a ona nije ni godine dana doživjela umrla od nekakve groznice. On je prodao kuću, otišao, i tako od tad Stara je! Više od sto godina. Preuređivali je i nadograđivali, ali nikad nitko dugo nije bio.
Maja zamišljeno prevrće žličicu.
– Zanimljivo Što je, tu je. Vidjet ćemo kako će biti. Mi smo hrabre cure, je li tako, Magdi? Nas se ne prestrašiti samo tako! Onakav dom, valjda ćemo ga otjerati.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Maja se već dobro uklopila. Magdica odlazi u vrtić, a Maja radi u lokalnom foto studiju, fotka vjenčanja i proslave po cijelom kraju. Fotkanje joj je od hobija preraslo u posao, još dok je bila trudna upisala je tečaj. Sad joj radi svakodnevicu ljepšom.
Polako je dovela kuću i okućnicu u red. Prava pomoć stigla je u liku Miroslava visok, jak čovjek kojeg je preporučila teta Pavica.
– Zovi me samo Miroslav, svi me tako zovu.
Sve što je Maja zamislila, uz njegovu pomoć pretvorilo se u pravu malu seosku idilu. Voćnjak je zablistao, ogroman broj voćaka donio je friske voće usred ljeta, Magdica presretna. Popravili su krov, verandu i stepenice. Sve je trajalo, ali vrijedilo je truda.
Kuća je oživjela. Svako jutro je Maja izlazila s šalicom čaja na terasu, lagano milovala nove rukohvate i osjećala mir i spokoj kakav dugo nije.
Završila je sa svim za tetu Ružu; svakodnevno su ona i Magdica navraćale prvo njoj, pa kući. Bilo joj je jasno: preseljenje je bila prava odluka. Smirila se, gotovo da je oprostila Nikoli.
On dolazi redovno, provodi vrijeme s kćeri, što je dodatno olakšalo sve. Nije bježao od odgovornosti, pomagao je. Maja je odlučila ne kopati po prošlosti: i ona je možda griješila, posvetila se djetetu, muža zapostavljala. Nema smisla više. Glavno je da Magdica zna: ima i mamu i tatu koji, gledano izvana, ne žive zajedno, ali je vole.
Teta Ruža joj je znala reći:
– Tako ti je to, Majčice! Ne nosi tugu u srcu. Može ona biti mala, ali što je više nosiš, veća postaje. Pusti! Sjeti se dobrih stvari! Gle kakvu si curicu rodila! Na to budi ponosna, a ostalo neka ode. I znaj dijete gleda i pamti. Upamti, kakva ćeš joj ostati u sjećanju?
Maja klimne i samo šuti, svjesna svega.
Upoznala je sve susjede. Jedni bi navratili na kavu, drugi na priču, pa su se i djeca krenula stalno igraju kod nje. Sljedeća je bila teta Mara naučila je Maju peći kruh iz krušne peći. Magdica je bila presretna, pila je mlijeko bez problema čim joj je Maja dala toplu koricu krhkog kruha.
Kasnije se zbližila i sa susjedom barba Ivanom. Jednog dana nosio joj je ogroman lavor jagoda:
– Ovo su ti Scarlett, prava Engleska! Kad se navikneš pokazat ću ti kako posaditi.
Nakon što je Miroslav s njom uredio verandu, Maja je postavila veliki stol, izribala stakla i pod. U kutu je bio stari ljuljački stolac za kojim je Magdica ludovala uvukla bi se navečer s mačkom Mijom, kojemu je kuća postala drugi dom. Maja je s vremenom naučila pripaziti kamo staje na stepenicama Mijo je redovno ostavljao svoj miševi ulov na pragu kao poklon. Iako nije bilo potrebe, uvijek bi ga pustila unutra; Magdica je bila zaljubljena u Miju.
Samo joj je Zina, susjeda iz druge kuće, bila previše sveprisutna. Malo starija, brza na jeziku. Odmah shvatila kod Maje su uši slobodne za ogovaranje. Prvo nije shvatila koliko Zina voli pričati tuđe priče, ali brzo bi promijenila temu ili pustila Zinu da sama priča.
– Teta Pavice, kako joj stati na kraj? požalila se Maja.
– Ništa tu ne pomaže. Ako prestaneš puštati je u kuću, grdo će te ogovarati. Ja sam je preodgojila s mačkama ona alergična.
– Da nabavim još mačku, ili psa možda
Zina je znala kome može ogovarati i nije odustajala lako. Maja joj pripremi čaj, navuče osmijeh i upali si unutarnju muziku, čekajući da Zina sama ode.
S vremenom je Maja uočila da kad bi Zina došla k njoj, uvijek bi joj se nešto dogodilo. Prvi put je poderala novu suknju na netko-gdje-vidio čavao. Drugi put sjela pored stolice. Ili je to bio duh kuće, ili nešto drugo, ali Zina je polako zaboravila na njih.
Jednog jutra, dok je orezivala grmove, čula je Zinu kako prepričava teti Pavici:
– Nemoguće da živi sama s djetetom, a da neki frajer ne dolazi! Sve je u redu u kući, sve tip-top, pa jasno je gunđala je Zina.
– A-aaaa, Zina znaš dobro da joj je Miroslav sredio kuću, i to je normalno platio posao!
– Ali kuća znaš da svi govore da je prokleta? Što ona tu još radi? A ljudi joj dolaze stalno meni ne dolaze.
– Zato što, draga moja, nije mjesto ono što privlači ljude, već kakav si čovjek! Maja je super, zato joj svi dolaze. Ajde sad, imam mlijeka na štednjaku! sitno kroz smijeh, Pavica ode.
Maja tiho ode kroz vrt, smijuljila se.
– Mamaa! Gdje si? dozivala je Magdica s verande.
– Tu sam! Jutros si se rano digla?
– Ne još! Pogledaj!
Maja se okrenula za njom. Stazicom iz vrta dolazi Mijo, nosi u zubima malo narančasto mače. Kad je stigao, baci pogled kao da joj predbacuje što mu zamjera.
– Hvala ti, Mijo! Tebi se čini da treba još jedan?
Mačak zamrnja, ostavi poklon i ode kod tete Pavice. Očito, misija završena.
– Dakle, Magdi, valjda stvarno treba Kako ćemo ga zvati?
– Mali Mijo!
Maja digne mače na dlan:
– Dobrodošao, Mijo Junior! Ajmo u kuću, vrijeme je za doručak!
Magdica prasne u smijeh, navali na vrata, a iz kuće zamiriše svjež kruh i toplo mlijeko.
