– Mama, znaš li ti kako to izgleda izvana? govorila je Matea, tiho i bez ljutnje, što je bilo gore od svake vike. Sjedele smo u kuhinji, ona nasuprot mene, s rukama omotanima oko šalice i pogledom kakvim gledaš nekog tko je učinio nešto sramotno, a ni ne shvaća to. Ljudi su vas vidjeli u kafiću. Nazvala me Marina iz ulice i pitala je li s tobom sve u redu.
– Sa mnom je sve u redu, Matea rekla sam joj i spustila šalicu na tanjurić, porculan je nježno zazvonio.
– On ima trideset godina, mama. Trideset. Znaš li što traži od tebe? Cvjećarnicu, stan u centru, udovicu bez dodatnih briga.
– Matea.
– Ne, slušaj me. Ne želim da te koristi. Dobra si, povjerljiva, i dugo si sama. To te čini ranjivom.
Pogledala sam kroz prozor. Iza stakla, zagrebački studeni u sivom mlijeku magle, ulične lampe na Zrinjevcu sjale su tupo i umorno, kao da je i gradu dosta svojih pročelja, svojih tramvaja, tih starih šetača sa šeširima. Pomislila sam kako bi Antun sada nešto rekao o svjetlu. On je uvijek govorio o svjetlu.
– Nije on sponzoruša, prošaptala sam.
– To misliš jer si zaljubljena. A zaljubljeni slabo razmišljaju, neovisno o godinama.
To neovisno o godinama zazvonilo je u meni kao blaga, ali oštra igla. Kao da mi hoće reći pogotovo u tvojim.
Nisam joj ništa odgovorila. Uzela sam šutke gutljaj ohlađene kave i zurila u maglu.
Upoznali smo se početkom studenog, baš onih dana kad se Zagreb pretvara u samog sebe. Ne u razgledničarski Zagreb s katedralom i Gornjim gradom, nego pravi malo vlažan, malo umoran, s mirisom mokrog lišća i tramvajskih šina, s nebom boje pocinčane kante. Otvorila sam Prvi Pahuljasti List u osam, kao svakog jutra, upalila svjetlo, prošla između polica, popravila krizanteme, ispravila kantu s granama drena.
Ime mi je Viktor predložio, moj muž. Prije sedam godina, kad smo tek počinjali. Njega nema već tri. Ime sam zadržala, iako mi je katkad palo na pamet da ga promijenim.
Fran je ušao pred podne. Visok, u tamnosivom kaputu, s mapom pod rukom i rolom nacrta pod pazuhom. Gledao je oko sebe kao čovjek koji nije tamo gdje je mislio, a iznenada mu to odgovara.
– Dobar dan, rekao je. Trebam buket, ali ne znam kakav. To je za jednu vilu na Tuškancu. Obnavljamo je, u petak imamo prvi obilazak za investitora. Treba mi nešto živo, nešto stvarno za hodnik.
– Stvarno, a ne službeno rekla sam.
– Upravo to.
– Kakva je ta vila?
– Sredina devetnaestog stoljeća. Ekletična, s talijanskim detaljima. Keramika i štukature smo pola godine obnavljali. Toplo, zlatno, dobro bi pasalo sve što dugo traje i ne traži puno pažnje.
Dok sam ga slušala, shvatila sam da govori o prostoru kao o živom biću. Odabrala sam eukaliptus, probrala par crvenih i zlatnih amaranta, pa dodala još malo lavande.
– Ovo, rekla sam. Lavanda dugo drži, i pravi je miris za takve zidove.
Gledao je kako slažem buket, drugačije od običnih mušterija kao da gleda nešto vrijedno samo po sebi.
– Razumijete se malo u arhitekturu? pitao je.
– Ne baš. Suprug mi je bio građevinar. Ostalo je nešto znanja.
Iskrenost mi je izletjela.
– Razumijem, rekao je, i nije nastavio o suprugu, i to mi je bilo drago.
Platio je, izašao, pogledala sam za njim kroz izlog. Cvjećarna je nastavila žuboriti kao i obično, Mirjana je pitala nešto o dostavi tulipana, život je išao mirno, bez trzaja.
Došao je i sutradan.
– Investitor je rekao da je buket bio najbolji dio prezentacije, ozbiljno je javio, ali su mu oči smijale.
– Dobra arhitektura i lavanda. Neodoljiva kombinacija.
– Htio bih još jedan. Za sobu za sastanke. Sasvim druga atmosfera, više svjetla i ozbiljnosti.
Opet smo razgovarali o prostoru i bojama. Uzeo je bijelu eustomu i grančice pamuka. Došao svaki drugi dan. Svaki put našao novi razlog.
Peti dan pitao je ima li dobar kafić u blizini. Rekla sam mu za jedan na Martićevoj dobar je kava i nikad nema gužve. Pitao je hoću li mu praviti društvo. Dvoumila sam se sekundu i pristala, Mirjana će se snaći.
Kafić je bio topao, mirisao na kardamom. Sjeli smo uz prozor, vani je polako padao prvi snijeg te zime, ali onaj, privremeni, koji se topi odmah.
Fran je pričao o obnovi, kako su mjesecima tražili stručnjaka za stare peći. Ja o cvijeću kako protee dolaze iz Južne Afrike i čude se kako prežive zagrebačku zimu. O Tarkovskom smo pričali, oboje volimo Ogledalo, i ne znamo baš zašto. O Pasteru, da pjesme valja naglas čitati.
Pola sata otišlo u dva.
Kad sam se vratila u cvjećarnu, Mirjana me pogledala s blagim podsmijehom. Uhvatila sam se kako se glupo smješkam skidajući kaput. Bilo mi je malo neugodno, kao da me uhvatila u djetinjariji.
Imala sam pedeset i pet. Farbala sam kosu u tamno-smeđu, ali su mi već bile prosijede sljepoočnice. Nisam se obazirala na to više. Ruke su mi bile ruke cvjećarke uvijek pomalo u zemlji, blago ogrebane, nokti neuredni, jedva stigneš. Odavno nisam gledala u ogledalo kao s trideset, tražeći sebe. Sada tek provjeriš, sjedi li sve na mjestu.
Voljela sam Viktora, bila je to tiha, rutinska ljubav odraslih, naviklih na zajedništvo. Bio je dobar čovjek. Kad ga nije bilo, žalila sam iskreno, dugo. Onda sam se navikla na tišinu. Nije bila strašna, samo… tišina. Dugi večeri s knjigom, nedjelje u cvjećarni, pomičeš cvijeće i ne misliš o ničemu posebnom.
I onda eto, taj snijeg izvan kafića. I taj mladi čovjek, koji sluša kako odavno nitko nije slušao.
Nisam si dopuštala misliti o tome izravno. Samo onako, okolo. Govorila sam si: zanimljiv čovjek. Ugodno društvo. Samo studeni, kad svima malo treba topline.
Fran Starčević. Trideset i jedna. Arhitekt, restaurator povijesnih zgrada. Rođen u Osijeku, došao studirati u Zagreb i ostao. Govorio je da je Zagreb grad u kojem osjeća što radi ovdje je svaka stara zgrada zagonetka, zadatak proliven prije sto pedeset godina. Sam živi, na Donjem gradu, u visokom stanu s vječno krcatim liftom. O privatnom životu nije pričao, niti sam pitala.
Dolazio je gotovo svaki dan. Nekad bi uzeo cvijeće, nekad bi samo svratio popričati. Mirjana je gledala, sve joj se čitalo s lica. Ja bih se pravila da ne primjećujem.
Početkom studenog pozvao me na izložbu mladi arhitekt iz Zagreba pokazivao je projekte prenamjene starih tvornica. Fran je tiho komentirao što je dobro, što je pretenciozno. Imao je precizan pogled i nije se bojao reći iskreno, bez krutosti. Pomislila sam, tako to zvuči kod ljudi koji su puno radili s pravim materijalima.
Poslije izložbe dugo smo šetali uz Savu. Bilo je hladno, zakopčala sam kaput do vrata, on mi pokazivao stvari s druge strane obale. Šetnja je bila laka, nenametljiva, tek doticanje laktovima tu i tamo. I baš je zato grijalo iznutra.
– Je li vam dosadno sa mnom? izletjela sam.
Stao je i pogledao me ravno. Bez smiješka.
– Nije. Vama sa mnom?
– Nije, iskreno sam rekla.
Kimnuo je, kao da mu je to najvažniji odgovor, i nastavili smo dalje. Sava je bila tamna i mirna, svjetla na drugoj strani titrala u vodi. Mirisalo je na vlažno i daleki snijeg.
Kući sam stigla u jedanaest. Stan na Martićevoj dočekao me tišinom i mirisom stare komode. Izula sam se, natočila vodu i gledala kroz prozor, dolje, na praznu ulicu. Unutra nešto nepoznato ni tjeskoba, ni radost, nešto između. Kao povjetarac, ali topao, iako je studeni.
Pomislila sam: glupo je. Njemu je trideset i jedna, meni pedeset i pet. Između nas je dvadeset četiri godine. To nije razlika to je drugi život. Priča koja se ne događa.
Ali ipak… nešto je bilo. Nisam si mogla lagati, iskrena sam osoba.
Krajem studenog mi je priznao da misli na mene. Bez ukrasa, direktno: mislim na vas i dobro mi je zbog toga. Šutjela sam dugo, sjedili smo u onom istom kafiću na Martićevoj, vani je bio pravi snijeg: bijel, čist, još netaknut.
– Fran, rekla sam.
– Znam što ćete reći.
– I?
– Da je to nemoguće. Da sam mlad. Da što će ljudi reći. Da vas je strah.
– Nije me strah iznenadila sam se što je to istina.
– Onda?
Gledala sam ga lice bez bora, ruke bez pjega, mladost nije bila prednost, nego stanje. Dao mi je tu mladost bez povlaštenosti.
– Ne znam, prošaptala sam.
I to je bila istina.
Počeli smo se viđati, tiho, bez pompe. Išli smo u kino, po malim restoranima u centru, šetali. On je pričao o gradilištima, ja o klijentima o starcu koji petkom dolazi po jednu bijelu ružu i nikad ne kaže za koga je. Smijali smo se istih stvarima. Mogli smo i šutjeti zajedno, što je rijetkost.
Osjećala sam se živom. Ne zbog događanja, nego iznutra nešto što je odavno stajalo pomaknulo se.
O tome nisam pričala Matei. Prvo jer sam mislila proći će samo od sebe, što buš dizala prašinu. Onda jer sam shvatila neće razumjeti. A kasnije više nije ni imalo smisla skrivati.
Marina nas je vidjela u kafiću na Ilici. Sjedili smo uz prozor, on mi nešto pokazivao na mobitelu, nacrte ili slike, ja gledala i smješkala se. Ništa posebno. Samo dvoje ljudi.
Marina je zvala Mateu iste večeri.
– Mama, znaš li kako to izgleda izvana?
Taj razgovor u kuhinji nije bio prvi. Nakon toga još jedan, još stroži. Matea je govorila o muškarcima u godinama da traže lagodan život, da će mu uskoro trebati vršnjakinja, obitelj, djeca. Da ću ostati sama i s bolom i sramom.
– Samo ne želim da patiš, Matea mi je rekla, i u glasu joj je bilo iskreno brige, prepoznala sam to. Dovoljno si ti već prošla. Nemoj više.
– Matejice tad sam tiho rekla prvi put nakon tri godine ne patim.
– To će proći.
– Možda.
Ali ostale su njezine riječi, kao sitna iverka. Nije bila istina, ali nije se dala izvaditi. Uhvatila sam se kako drugačije gledam Frana, preispitujem ga, tražim dokaze ili izlike. Nije bilo lijepo. Promijenilo je nešto između nas, otežalo mene.
I još nešto ogledalo mi je počelo vraćati ono što nisam prije previše gledala. Bore uz oči, vrat, ruke. Teže sam zaspala. Ležala bih i pitala se: što ako je Matea u pravu? Ne jer je on loš čovjek. Zbog vremena. Jer za deset godina meni je šezdeset pet, njemu četrdeset jedan. Za dvadeset meni sedamdeset pet, njemu tek šezdeset. Aritmetika koju ne možeš prevariti.
Taj strah pred starenjem kod žene je poseban. Nije misao, nego osjećaj. Kao propuh kroz zatvoreni prozor. Znaš da je prozor zatvoren, a hladno ti je.
Prekinula sam sve početkom prosinca. Navečer, telefonom, najkraće što sam mogla: razmišljala sam, i mislim da nam je bolje zaustaviti se ovdje. Šutio je nekoliko sekundi, pa pitao:
– Za koga je to bolje?
– Tako je ispravno.
– Za koga ispravno?
Nisam ništa rekla. Samo:
– Fran.
– U redu. Čujem vas.
Nije više zvao. Nije više svraćao po cvijeće. Svako jutro otvarala sam lokal i slušala vrata. Mirjana šutjela. Krizanteme stajale u kanti. Studeni prošao, došao prosinac, pa siječanj.
Siječanj u Zagrebu poseban mjesec. Tamno, bijelo, beskrajno dugo. Mrak u četiri, zora u deset, između sivo polusvjetlo. Radila sam, čitala, pričala s Mirjanom o cvijeću i isporukama. Nedjeljom kod Matee, igrala s mačkom Markom, pila čaj, slušala zeta Ivicu priča o poslu. Život je tekao točno, kako treba.
Ali bukete sam sada slagala drugačije. Nisam odmah shvatila. Mirjana je jednom oprezno rekla:
– Ružo, Vaši buketi su u zadnje vrijeme… hladni. Kupci uzmu, ali fali im nešto.
Gledala sam bijelu eustomu, zeleni ukras. Lijepo. Ispravno. A fali…
Mislila sam o njemu. Ne stalno, ali jesam. Sjetila bih se kako govori o prostoru, kako sluša ono što mi se činilo sporedno, a njemu je bilo važno. Kako bi mi dotaknuo lakat uz Savu. Takva sitnica. A baš ta najviše vrijedi.
Jednom me Matea upitala:
– Kako si?
– Dobro.
– Onaj čovjek više ne dolazi?
– Ne.
Kimnula je, vidno joj je bilo lakše. Pogledala sam svoju kćer pametna, dobra, želi mi najbolje, ali njeno i moje najbolje nisu imali isti oblik.
Veljača je proletjela. Tad sam ponovno pročitala Doktora Živaga. Nisam znala ni zašto baš sad, samo sam ga uzela. Čitala sam navečer pokraj lampe, u fotelji koja je nekad bila Vikin omiljena. Kad sam završila, dugo sam sjedila i nisam razmišljala o Živagu ni o Lari, nego o tome kako je to kad biraš ispravno, a ne stvarno.
Krajem veljače, Mirjana me zove:
– Ružo, tu je paket za vas. Ostavljeno na vratima. Veliki.
Došla sam, pred vratima drvena kutija, duga i uska. Unutra, među piljevinom, bijele grane forsitije zimske, iz staklenika, s još zatvorenim pupoljcima. Kartica bez potpisa: Ona cvate prije lišća. Ne čeka dopuštenje.
Mirjana je stajala i gledala me.
– Ne gledaj tako, rekla sam joj.
– Ništa ne kažem, slegnula je ramenima.
Forsitiju sam stavila u veliku vazu kod ulaza. Za tri dana grane su se razcvjetale žutim cvjetovima. Čitava cvjećarna je postala drugačija. Ljudi su dolazili i pitali: što je to, mogu li kupiti.
Ožujak. Snijeg se topio sporo, s nevoljkom. Mislila sam o forsitiji, o kartici bez potpisa čovjek koji gradi kuće i zna kako prostor razgovara s ljudima.
Nisam zvala. Samo sam mislila.
Rođendan mi je bio osmog ožujka. Uvijek malo nespretno među mimozama i čestitkama, tvoj osobni datum se stopi s praznikom. Navršila sam pedeset i šest. Matea i Ivica su došli s tortom i pjenušcem. Sjedili smo, razgovarali. Matea je izgledala nekako krivo, iako se trudila. Ivica opet o ribi. Marko je na prozoru filozofirao.
Gledala sam tortu s rozim ružama i čašu s pjenušcem i mislila: eto, ovo je život. Dobar, topao, uređen. Kćer blizu, zet dobar, stan topao, lokal ide. Pa što fali.
Znala sam što fali, nisam samo htjela to izgovoriti.
Otišli su, sjedila sam s čašom uz prozor. Već je bio mrak. Ožujak u Zagrebu je varka danju tiho obeća proljeće, navečer opet zima. Ulica prazna, lagani vjetar. Mislila sam na forsitiju, na sutrašnju isporuku tulipana, na svojih pedeset i šest i što ja to, sama, sjedim uz čašu razmišljajući o čovjeku od trideset jedna.
Zazvonilo zvono na vratima.
Odem otvoriti, ni ne razmišljam tko je možda susjeda, možda je Matea nešto zaboravila. Otvorim vrata.
Fran je na pragu. U onom istom tamnosivom kaputu, s nacrtima pod rukom. Bez cvijeća. Samo stoji.
– Sretan rođendan, kaže.
– Odakle znaš?
– Pitala sam Mirjanu.
– Mirjana, ponovim tiho, ne znam ni sama kako.
– Nazvao sam je. Mogu ući?
Maknem se. Ulazi, skida kaput, pogleda dnevni, spusti nacrte.
– Što je to?
– Planovi. Kuća u Samoboru. Kupio sam parcelu u listopadu, gradim od studenog.
Gledala sam ga.
– Od studenog?
– Da. Ima stakleni aneks, vidi ovdje. Razvukao je papir, pokazao. Staklenik, puno svjetla, automatsko zalijevanje, ventilacija. Za cvijeće. Tvoje.
Gledala sam nacrt, ruke mi se tresle.
– Fran…
– Znam što ćeš reći. Ali prvo ću ja.
Složio je nacrte, sjeo na trosjed, kao netko tko zna da će razgovor trajati.
– Ružo, gradio sam tu kuću cijelo vrijeme dok nismo pričali. Svaki dan, dok si odlučivala što je ispravno, ja sam išao na gradilište. Ne iz inata, ni iz očaja. Nego jer sam bio siguran. Ja ne dolazim da te nagovaram ni objašnjavam. Dolazim reći jedno. Hoćeš li se udati za mene?
Bilo je tiho. Niz ulicu je prošla auta.
– Znaš li što govoriš? pitala sam.
– Znam.
– Meni je pedeset šest. Tebi trideset jedna.
– Znam zbrajati.
– Vjerojatno nećemo imati djece.
Smireno odvrati:
– Nemamo svojih uzmimo. Mislio sam o tome. Ne treba mi dokaz ljubavi u djetetu. Trebate mi vi. Ne želim gubiti niti jedan dan zbog brojeva u osobnoj. Ni jedan.
Teško sam disala. Ali ne od tuge, nego kao da sam napokon stala licem prema vjetru, koji više nije hladan.
– A Matea…?
– Matea je tvoja kći. Nije tvoja majka.
Nije zvučalo grubo. Samo točno.
Šutjela sam dugo. Gledala nacrt staklenik uz jug, veliki prozori, instalacija za zalijevanje označena tankim linijama. Forsitija koja cvjeta prije lišća. Strah od mišljenja drugih nije oprez, samo strah. I umorila sam se od straha.
– Dobro, rekla sam na kraju.
Nije me zagrlio. Samo je izdahnuo. Tiho, kao čovjek koji je dugo nosio nešto teško, pa napokon spustio.
– Dobro, ponovio je.
Matea je doznala za tjedan. Došla sam joj sama, nisam htjela telefonom. Sjeo mi je Marko u krilo, Ivica se povukao u sobu, i rekla sam:
– Matea, udajem se za Frana.
Dugo je šutjela. Marko predeo. Iza prozora kišio je travanj.
– Mama.
– Da.
– Sve si odlučila?
– Jesam.
– Znaš da ti ne mogu to odobriti?
– Znam. Ne tražim odobrenje. Samo te molim, ne nestaj iz mog života.
Prišla je prozoru, stajala leđima. Onda se okrenula, oči joj bile crvene.
– Jesi li sretna?
– Da rekoh.
– Stvarno?
– Stvarno.
Još dugo je šutjela.
– Ne kužim to, jedva izusti. Ali u redu. U redu, mama.
Nije bilo slaganje. Bilo je to primirje. I to je bilo dovoljno.
Vjenčali smo se u svibnju, skromno. Matični ured, kao svatko. Mali ručak kod kuće. Matea došla, malo stidljivo, ali je ipak bila tu. Ivica točio šampanjac i gledao kroz prozor. Mirjana donijela buket od forsitije i bijelih božura. Fran me držao za ruku i gledao kao onda, kad nisam imala riječi.
Kuća u Samoboru bila je gotova do srpnja. Dva kata, svijetla cigla, veliki prozori. I staklenik. Prvi put sam kročila unutra sredinom ljeta. Mirisalo je na zemlju i drvo. Svjetlo se prosijavalo kroz staklenu krovnu ploču. Pomislila sam: eto, ovo je to mjesto koje je izmislio za mene.
Presađivala sam tamo reznice. Monsteru, fikuse, nekoliko orhideja iz zagrebačkog stana. Sjeme lavande ponijela. Vikendima bismo oboje dolazili, on radi u radnoj sobi, ja u stakleniku nađemo se za ručak. Neobično sretno. Jer je obična sreća.
Djevojčicu smo našli nakon godinu i pol. Zvala se Lana. Imala je godinu i pol, riđa, ozbiljnih smeđih očiju i obrva savijenih kad razmišlja. U domu je gledala dugo, ozbiljno, a onda mi uhvatila prst. Osjetila sam tada nešto što ne bih ni sad mogla prepričati bez da mi se glas ne promijeni.
Matea je čula za Lanu i prvi vikend došla u Samobor. Gledala je dugo djevojčicu, onda ju uzela u naručje. Lana je mirno gledala, pipala joj naušnice, Matea se zasmijala. Kratko, zbunjeno, ali iskreno.
Nešto se tog dana promijenilo između nas. Ne sve. Nije Matea odjednom podržala sve, ali napetost, što je dugo živjela u njoj, postala je manja. Kao da je Lana sve napunila samo svojim postojanjem. Sitna, riđa, ozbiljna.
Vrijeme je teklo. Lana se navikavala na kuću, na staklenik, na miris zemlje i cvijeća. Fran joj je čitao navečer, poluozbiljno, poluzaigrano. Ja bih stala na vratima, gledala njih dvoje, i znala, u životu ima stvari koje ne planiraš, ne možeš osigurati. Sama biraš hoćeš li ih prihvatiti. Ja sam ih prihvatila.
Prvi Pahuljasti List na Martićevoj je radio i dalje. Mirjana je bila šefica tijekom tjedna, ja bih navratila dva-tri puta. Osmislila sam novu liniju buketa Bez razloga jer najljepše cvijeće daruješ bez ikakvog povoda.
Listopad je te godine bio topao. Drveće se žutilo i crvenilo, staklenik pun jesenskog svjetla, drugačijeg od ljetnog. Meko, liježe kroz staklo. Ni hladno, ni toplo. Pravo.
Jednog je subotnjeg jutra Matea došla u Samobor, bez najave. Po pozivu s kapije. Otvorila sam, iznenadila se. Ušla je, pogledala oko sebe, pogleda Lanu koja na klupici premeće zemlju u loncu.
– Što sadiš? pita Matea i sjeda uz nju.
– Lavandu, ozbiljno će Lana.
– Zašto?
– Da miriše.
Matea se nasmijala. Fran je donio čaj iz kuhinje, stavio na stol, Drago mi je da si tu, rekao je, i dobila je: I meni. Ni višak, ni manje.
Stajala sam pokraj s police, slušala kako Lana tumači lavanda mora na svjetlo, jer voli sunce. Otkud zna, tko zna.
Fran je stao kraj mene, nije ništa rekao, samo je bio tu. Kroz stakleni krov vidjelo se nebo, visoko, rijetki oblaci. Mirisalo je na zemlju i drvo, lavandu.
– Neće joj biti hladno? upita Matea, gledajući Lanu.
– Ne, kažem ja. Ovdje je toplo.
– Vidim, veli Matea. Pošuti. Mama, moram reći nešto.
– Ne moraš, prekinem je polako.
– Moram. Bila sam u krivu. Ne u svemu, ali bojim se za tebe, to je istina. Samo… gledala sam krivu stvar.
– Matea.
– Pusti me. Gledala sam godine. Morala sam gledati tebe.
Pogledam je. Ima to lice kao kad je kao dijete htjela reći oprosti, a nije znala kako.
– Gledaš li me sad? pitam.
– Gledam.
– I što vidiš?
Šuti malo. Lana se igra, vani grana jabuke, zadnji listovi zlatni.
– Vidim da ti je dobro, kaže Matea. To je sve.
Lana podigne glavu s lonca, pogleda Mateu.
– Teta Matea, kaže joj. Hoćeš i ti saditi?
– Hoću, Matea. Nauči me.
– Hoću, Lana, ozbiljna.
Fran se lagano nasmiješio. Osjetila sam mu ruku kraj svoje, tiho doticanje. Isto ono iz onog šeta uz Savu, kad je pokazivao na drugu obalu. Nisam se povukla.
Iznad staklenika, visoko, širilo se listopadsko nebo. Tiho, mirno, bez kraja.
