Prazan život Katice
Snijeg više ne peče gole tabane Katica ih više ne osjeća. Samo vjetar reže, kao bičem, po licu, rukama i vratu, probija svu grudnu kost, prekrivenu samo noćnom košuljom. Sijeda kosa joj je otežala, prepuna snijega, kao ledenice. Gusta mećava zviždi i nemilosrdno udara, a Katica više ni ne zna kamo ide, izgubivši se na vlastitome dvorištu. Prislonjena leđima uz ledene daske ograde, sklapa ruke na prsima i jeca:
Da mi je umrijeti čim prije! Uzmi me, Bože Da mi je umrijeti
Zacijelo bi te noći umrla, smrzavanjem, da nije bilo susjede Marije, koja je te večeri izašla pogledati kravu možda se tele okotilo? Ugleda ona da su Katici vrata širom otvorena i svjetlo prolazi kroz pukotinu.
Katica! Jesi li to ti unutra, vrzmaš se po mraku?
Ali Katica samo stoji u kutu dvorišta, skrivena drvećem i vrištavim snijegom, i, sklopljenih očiju, ponavlja kao pokvarena ploča: “umrijeti”, “umrijeti”!
Marija odjuri s dvorišta, potrči kroz Katicinu kapiju.
Katica, gdje si! Katice, luđakinjo jedna, odgovori! Katica!
No, i da je htjela, Katica više ne bi mogla odgovoriti. Jauknuvši, sklizne niz ogradu i, promrmljavši nešto nerazumljivo, spušta svoju raščupanu sijedu glavu na koljena. Sklupčala se. Suzama preplavljene sivo-uvenule obraze ne briše. Naposljetku je netko podigne i pokušava odvuci, ali tijelo joj je ukočeno od zime.
Ajme, stara glupačo! Sad ću! čuje se Marijin glas, pa ode po muža. Zajedno su odvukli Katicu u kuću.
Od tada Katica više ne ustaje iz kreveta. Ujutro dolazi mlada medicinska sestra, čudi se što u njezinih devedeset i jednu godinu nije dobila ni običnu prehladu, već su samo stopala promrzla. Nagnuvši se nad Katicino lice, kaže:
Trebalo bi vas u bolnicu. Trebamo zvati hitnu?
Starica tužno gleda djevojčine crne kose i rumene obraze ozeble od zimskog zraka te odlučno odmahuje glavom.
Nema mene za bolnicu. Ležat ću tu. Nemoj se, drago dijete, zamarati sa mnom. Ništa mi ne treba. Idi s Bogom.
Leži Katica tako dva tjedna. Nitko ne zna, zašto je te noći pošla iz kuće bosa, samo u spavaćici. Svi misle da je to Katicina ludost, no ona je u tome vidjela nešto sudbinsko, nešto tajanstveno. Dan prije sjedila je navečer na krevetu i plela, u slabom svjetlu žarulje, odmotavajući stari vuneni čarapa. Prsti spretnih pokreta, misli posve daleke oči uprte u bijelu točku na zidu. Osmjeh kaplje, pomalo jezivo, usmjeren u nešto davno sjećanja.
Njezina mladost nije donijela ništa veselog. Samo rad i neizdrživa oskudica, a kroz sav taj mrak samo jedan trenutak svjetlosti kratka ljubavna epizoda.
Njega su zvali Ivan.
Ivane Ivane moj šapće starica poluotvorenih usana i osmijeh joj raste, sve širi, sve nerazumljiviji.
Možda joj se te večeri priviđalo, možda je to bio san na javi kako odlazi u polje, iza onog šumaraka gdje završava guščarica. Gleda Katica u daljinu, rukom zaklanja oči od sunca, stoji čekajući. Čeka njega. On je obećao doći. U prsima obuzimaju je strah i nada. I vidi, u srebri žitnog polja, mušku siluetu. Trči mu ususret, smijući se sretno: “Ivane! Ivane!”
U tim mislima je i zaspala. Probudila se kasno u noći, nemirna, prevrće se, pogleda kroz prozor mećava zavija, stakla cvile. Zbaci pokrivač, pruži ruke, i po mraku za zida ide do vrata.
Brzo, samo na čas
Izađe bosa, ne sjećajući se ničega, u bijelu bjelinu nad selom. Pruži opet ruku kao da moli:
Ivane
Led prolazi kroz tijelo, ledene stepenice pod tabanima. Gleda ona prema ogradi, ni vjetar ni snijeg je ne sprječavaju.
Ivane! Tu sam! Ivane!
Dođe do ograde, pogleda iza nje, pa potrči ovamo, onamo… Tek tad osjeti da su joj stopala otupjela od hladnoće. Požuri se, potrči uz ogradu do kapije, još uvijek se smiješeći.
Brzo Još s ove strane pogledam…
Ali kapiju više nije našla. Počela je tumarati dvorištem. Izgubila je svaki osjećaj smjera. Gdje god da pođe ili drvo ili ograda ili snijeg do koljena… Tako se izgubila. Tako su je pronašli susjedi.
Marija joj dolazi, donosi joj jesti, priča joj tiho, loži peć. Mlada sestra radi previjanja, maže smrdljivim mastima noge, traži da mjeri temperaturu. Katica radi što mora, ali čim ostane sama, gleda u strop praznim pogledom. Sluša zvukove izvana: lavež pasa, škripu saonica, cvrkut školaraca što se vraćaju kući.
Sve češće je preuzima dremka. Otvori oči ili sviće, ili pada noć. Drva puckaju u peći. Od krova kaplje voda. “Bože, kad ću već umrijeti? Umrijeti”, misli Katica iznova.
Od malena je naučila jednu tešku istinu: njezina sudbina je strma, skliska padina prekrivena glibom i dračem. S nje se moglo samo klizati dolje, udarati o kamenje i žilje. Nitko ne pruža ruku, nitko ne pomaže ustati pod sunce. Tako žive svi, ni ona ne očekuje drugo. Navikla je da je život dugo, bolno padanje, jedino je treba stisnuti zube i izdržati.
Proljeće te godine je kasno i surovo. Umjesto topline, led i beskrajne kiše pretvaraju putove u blato. Snijeg se povukao tek u svibnju, otkrivši žutu, mokru zemlju, nalik staroj životinjskoj koži. Pupoljci kasne, voćke su gole, crne, izgorjele. Katica, noseći mokru maramu, vuče kantice s vodom s bunara, vode se rasipaju po zaleđenim lokvama i kvase joj ispucale bose noge. Preko puta, ispod nagnute ograde, puše i puše muškarci pod dosadnom kišom, promatraju je s podsmijehom, ali Katica prolazi, ne dižući pogled. Odavna je naučila biti nevidljiva, dio tog sivilа.
Katica! zaziva starica Anđa, nekadašnja sluškinja kod gospodarice, oštrim, zapovjednim glasom. Brže u dućan! Reci Anti, neka izda najljepšeg platna za gospođicu. Brzo! I cvijeće naberi!
Katica polaže kante na prag, pazi da ne prolije dragocjenu vodu. Brišući ruke o prljavu pregaču, kreće prema selu. Ima dvadeset i dvije, a čini se da je život već prošao mimo nje. Prije dvanaest godina, nakon smrti roditelja, sirotu, uplašenu djevojčicu, dovela je gospodarica služiti “za koru kruha”. Izraste u visoku, snažnu, šutljivu djevojku s istrošenim rukama i ugašenim očima bez sjaja.
Katica radi od jutra do mraka. Drva cijepa pod jesenskim pljuskom, muze koze u ledenom toru, gnječi glinu za peć, a ruke joj utrnu od hladnoće. Plijevi vrt pod suncem, gdje crne bobice dozrijevaju nadohvat, ali ne smije jednu ubrati gospodarica broji svaku, koprivom bi je ispljuskala. Katica nauči ne gledati oko sebe, bijesno čupa korov, grize usne da ne zaplače, trudi se biti dobra, da je gospodarica bar ponekad ostavi na miru.
Subotom loži banju, nosi teške kante vode iz rijeke, zagrijava kamen do crvenila, od sparine joj se vrti. U gustoj pari pere krupna leđa gospodarice, sve dok joj se ne smrači pred očima. Starica se okreće, zapovijeda: “Još! Jače trljaj!” Katica ju brusi, suši, oblači pa vraća unutra. Glava joj bruja, povraća joj se. Gazdarica nariče, štipa je, a kad je dobre volje, dragim glasom je potapša po licu: “Ti si mi moja tegleća kobila.” To Katica shvaća. Niti se ljuti ni sanja o drugom životu. Svejedno joj je kakvu krpu dobije, o kome se priča, ni s kim razgovara. Nikada ne miruje, a bez nje gospodarica više ne može.
Jednom, gledajući kako Katica s tabureta briše veliko ogledalo, gospodarica zamišljeno upita:
Katica, bi li se udala, ha? Hoćeš?
Katica silazi, cijedi krpu i ravnodušno odgovara:
Kako želite.
Ili ćeš djevojkom ostati?
Svejedno mi je.
Baš tako! tapne je gazdarica po ramenu. Bolje ti je kao djevica. Da rodiš djece, samo vriska i briga. S takvom guzicom deset bi mogla nahraniti!
Htjede se prekrižiti zbog kćeri, ali se zamisli. I htjela bi Katicu odati “iz dosade”, ali joj je žao izgubiti marljivu radnicu. Namršti se i ode na zov kćeri. O toj temi više ne razmišlja.
Taj razgovor nimalo ne dira Katicu. Njezina je duša ravna, tupa, bez želja. Snažna, zdrava, a ne želi ništa, ni osnovne stvari kao drugi ljudi. Kao da je zid dijeli od svijeta zid umora, tuge, pokopane nade. Umorni muškarci navikli su na njezinu šutljivu ljepotu i hod bez strasti, pa niti je svojski žele. Konjušar Stipe jednom reče: “Ljepota Katice nije za ljude, ona je Božja.” Tako bi i ostalo, da sudbina ne pomrsi stvari.
Bilo je to početkom lipnja, kada je zrak napokon omekšao, a livade zazelenjele. Dvor se sprema za velike goste. Gospodaričina bolesna kći prima mladoga gradsko gospodina, potencijalnu ženidbu. Katicu šalju u polje nabrati tratinčica za dnevni boravak. Silazi niz brijeg prema rijeci, polako gazi po skliskoj travi, kad joj se na stazi ispriječi nepoznati mladić. Na sebi ima dotjeran prsluk, bogato izvezenu košulju, cipele blistaju. Pogled mu je razmetljiv, drzak, uredna kosa blista. Bio je to Ivan, konjušar iz susjednog imanja, došao s mladim gospodinom. Stojeći, široko razmaknutih nogu, gleda Katicu kao konja na pazar.
Dobar dan, ljepoto, smješka se, promatrajući njezine snažne ruke i široka prsa ispod izblijedjele košulje.
Katica ga ne pogleda. Samo zakorači da ga zaobiđe, ali on opet stane ispred nje.
Što hoćeš? tiho upita, i dalje gledajući u zemlju.
Kako se zoveš?
Ko me zvao, taj zna, a tebe se ne tiče! odgovori i ode, ne pogledavši ga.
Ivan dolazi i svaki tjedan. Njezin pogled osjeća dok prži zidove vapnom, dok pere bezbrojno suđe na dvorištu. Uvijek mu je na putu kod bunara, kod štaglja. Prilazi joj s prostačkim šalama, pokuša je štipnuti, ali ona ga mirno ignorira. Jednom, dok je išla po brašno, zaskoči je u štaglju, zgrabi je objema rukama. Katica ne vikne. Sve što je učinila, jest da ga je tako snažno odgurnula da je glavom udario o gredu. Pogleda ga, potpuno mirno:
Sam si kriv…
Popravi maramu, otrese haljinu i izađe. Ivan sjedi, trlja potiljak. Umjesto da se naljuti, u njegovim očima bljesne nova iskra ne samo požuda, nego žestoka radoznalost. Nije naviknut na takve žene.
Katica, iako nije posve ravnodušna, nema ni prave djevojačke radoznalosti za Ivana. On joj probudi neobičan osjećaj, kojem se sama čudi. O njemu ne razmišlja ni kad ga nema. Bio je samo povod nečemu novom u njoj.
Otkako je Ivan u blizini, Katica češće osmjehuje. Poželi ponovno osjetiti ono čudno, žareće srce, što je nenadano razbudio. Ustaje rano, gleda magle izjutra, muze kravu, promatra sunce nad horizontom, rosom prekrivenu travu. Želi pasti u tu zelen i smijati se. Samo živjeti. A kad shvati da sanjari, trzne se, vrati se poslu. I tako prođe mjesec.
Ivanove udvaranja ne donose ništa osim jednog poljupca, koji joj je pokušao ukrasti u podrumu, a za uzvrat zaradio težak šamar. Katica ga je mirno i snažno udarila po obrazu, tako da mu se odjednom nije dalo više ništa pokušavati. No njegova upornost ipak nije prošla bez odjeka. Jednog dana, dok je prosipala vodu i Ivan joj priđe pomoći, Katica mu se tiho osmjehne ispod oka. Drugi put ga je izdaleka gledala kako zaigrano muze konja. On se tome nadao. Ali njihova priča ako je uopće priča ostala je kratka.
Jednom, Ivan stane u obranu dječaka koji su ulovili na plemićkoj njivi, optuženog za krađu. Gazdarica je naredila da ga konjušar izbičuje. Katica, prepoznavši u dječaku sebe samu, pokuša stati ispred biča, ali je konjušar odgurne. Na to ona zgrabi komad drva, spremna udariti ga. Mnoštvo zanijemi. Tad Ivan pritrči, istrgne bič iz ruku konjušaru i vikne:
Odlazi odavde! Gazdarici ću sam sve reći! Odlazi!
Žene potrče do uplakanog dječaka, pitaju ga za ime, smiruju ga. A dječarac promuca, pa zajeca:
Mama mi je jučer umrla Umrla
Katica na to pritisne usta rukom. Kao teškim kamenom pogode je sjećanja iz djetinjstva. Otrgne gumb, prekine konac s križićem oko vrata, šmugne u sobicu, padne na krevet. Jeca. Ramena joj drhte, prsti grabu staru prostirku. Plače za sobom, zbog bespomoćne ljutnje, tuge za nečim što nikada nije imala ni ime joj ne zna.
Ivan je pronađe. Tiho ulazi, sjeda pored nje, bez riječi obujmi joj ramena. Prvi put ga ne odbije. Prisloni se uz njega, osjeti snagu njegova mladog tijela i zašuti. Suze teku, ali jecaj prestane. Sluša njegovo disanje, pa prošapće:
A što je onkraj šume? Što dalje?
Grad, odgovara zbunjen pitanjem. Velik grad. Trgovine, crkve, dućani.
A dalje?
Onda još veći grad. Pruga tamo vodi. A poslije more. Daleko, kažu.
Katica šuti. Nikad nije vidjela more. Ni rijeku preplivati nije znala. Sad joj to više nego ikad treba da ga vidi, da pobjegne odavde gdje je tukli, gdje je krvavim rukama radila, gdje je zovu “tegleća kobila”. Želi postati čovjekom. Okrene se Ivanu, primi ga za lice grubim dlanovima, pogleda mu u oči, prvi put:
Hoćeš li me povesti? Oženiti?
Ivan uzmakne, neodlučan. Voli zadirkivati djevojke, ali nije spreman na ozbiljan korak. Muca, okreće pogled, govori o novcima, da život nije jednostavan. Katica ga više ne sluša. Kao da joj se otvorio svijet. Postaje odvažna, gotovo luda u iznenadnoj odluci da bježi s njim; ona ga sama ljubi, šapće kako joj nije stalo što će selo reći, samo da bude s njim, samo dalje odavde. Te noći izgubi bakreni križić s vrata pukne konac, padne. Ne traži ga. “Neka bude tako,” kaže, s neobjašnjivim prizvukom ponizne sudbine.
Ivan dolazi još dvaput. Tajno se viđaju: u sjeniku, starom podrumu, izvan sela u šipražju. Katica procvate, hoda uzdignute glave, oči joj sjaje, obrazi rumene. Počinje se smiješiti nespretno, kao da sve uči ispočetka.
A onda je sve stalo. Vjenčanje gospođe prođe glasno, mladi gospodin odvodi ženu u grad. Ivan, naravno, odlazi s njima. Nitko nije Katici javio. Doznavši to od kuharice, Katica samo nijemo sluša: “Otišao je tvoj, Katica. S gospodinom. U vjetar traži.”
Katica čeka. Svake večeri izlazi na cestu, gleda prašnjavi put u šumu. Stoji satima, sklopljenih ruku, gleda daleko, dok ne padne mrak. Prestaje jesti, ne spava. Mršavo, lijepo lice joj postaje prozirno, oči upale, ali gore nemirnim svjetlom. Anđa viče, kritizira, baca zdjele, ali Katica se samo smiješi blaženim osmijehom. Uvjereno čeka: on će se vratiti. Mora.
Prođe vruće ljeto s nevremenom i kišama. Dođe jesen, mokra, siva, maglovita. Katica obožava gledati daleki horizont kao da, bude li uporna, Ivan će doći. Ne pita više za njega, kad joj nešto kažu, ne čuje. Vjeruje da ga neke zle sile priječe. I još: ako je imala dane svjetlosti dok je ljubila Ivana, i ako ih najviše želi, onda ni on ne može ne željeti isto. A za to treba samo čekati. Šuti, ne govori puno, stalno misli, bijesno grabi posao, žuri sve dovršiti. Ostatak vremena sjedi i gleda ničim, kroz sve. Dani, mjeseci, godine slijevaju se u jednu nejasnu zbrku. Katica čeka.
Jednog dana, krajem listopada, kad su stabla goli, a polja crna od vlage, Katica radi u vrtu, iznenada podiže glavu. Na rubu polja, tik do šume, ugleda usamljenu mušku figuru. Srce joj zastane. Učini joj se Ivan. Skoči, odbaci alat i potrči, posrćući kroz blato, viče hrapavim glasom:
Stani! Stani!
Čovjek ne gleda, ne čuje. Katica potrči do nabujae rječice, ne zna plivati, a on je daleko. Popne se na balvan kraj vode i gleda ga, suze zadržava da se ne izgubi iz vida. Silueta se topi, spaja s bojom košulje, nestaje. Katica se propinje na prste, želi mu biti bliže. Napreže vid, ali nema više ništa, samo beskrajna zelena livada.
Pronađe je susjeda Mara, okopavajući maline. Dođe, odmahne glavom:
Što sjediš tu? Opet si trčala
To je bio Ivan, kaže Katica, ne okrećući se.
Koji Ivan?
Konjušar iz susjednog imanja.
Misliš iz one stare kuće? Ma, di si ga se sjetila! Čemu ti on?
Čekam ga.
Što ćeš čekati? uzdahne Mara. Nema vremena. Čula sam da se davno, još prije rata, oženio. Živi dolje u Dugoj Resi.
Ne laži, tiho Katica, u glasu takva praznina da se Mara trgne.
Ne lažem, bleso! Moj šogor ga vidio. Djecu ima, puno. On je invalid godinama, pregazio ga vagon. Leži, ne ustaje. U siromaštvu. Možda je već i umro, loš mu je bio glas. Zašto se smiješ?
Ha ha ha! odjekuje Katicin smijeh. Razbarušena kosa, dignuta suknja, bijela koljena na suncu. Smijeh čudan, životan, gotovo bezuman.
Jadna glava, još se i smije! prekrsti se Mara, naglo ustaje. Čovjek možda pod zemljom, a ona se kezi
On je mlad, lijep, zdrav, Katica pokazuje na prsa, oči joj luduju. A znaš li tko sam ja?
Tko?
Žena mu. Djecu još nemamo, nismo stigli.
Luda. Toliko je godina prošlo Njemu je skoro pedeset! povuče je Mara za ruku. Hajmo.
Katica se smije, pogleda Maru ne vidi ništa.
Zašto lažeš? A? Zašto?
“Bogu hvala, pomisli Mara, odlazeći. Prava blaženica, neka je Krist ne kazni,” i još jednom se prekrsti, micajući se od Katice koja sjedi na zemlji.
Od tog dana cijelo selo otvoreno Katicu smatra bogomdanom. Više ne čeka kao nekad. Radi na zemlji još toplije i žustrije, kao da radom zaguši bol iznutra. U slobodne trenutke sjedi na pragu i gleda šumu, iza koje, vjeruje, postoji more. U njezinom pogledu zauvijek ostaje tiha, duboka praznina pa je svi križaju i zaobilaze.
Dok još ima snage, usred lipanjskog podneva, kad zrak miriši na božure i lipe, Katica odijeva čistu izveženu košulju, češlja dugu, prosijedu kosu, izlazi na livadu i dugo gleda prema šumarku gdje se plavi rub spaja s nebom. Stoji nepomično, još uspravna, premda uzdrmana, i u stavu joj ima nečeg prašnjavog, starog, kao da u ovoj zemlji čeka cijela stoljeća. I kad netko iz sažaljenja upita koga još iščekuje, tiho pod osmijehom s mirom odgovara:
Svoju sreću. Ona je tamo, iza šume. Ivan je obećao doći danas.
Jadna! Sveti Bože!
Samo vjetar šumi u krošnjama, rijeka nosi svoje tihe, vječne vode, a daleko, iza šume, iza polja, iza gradova, šumi more za koje Katica nikada nije doznala ništa osim tihog, zavodljivog imena.
Vrata njezine kućice zaškripe. Marija ulazi ložiti peć. Katica je pogleda praznim, ugašenim očima.
I, kako su ti noge? pita Marija.
Starica promrmlja nešto nerazgovijetno. Marija se približi.
Molim? Nisam čula!
da mi je već umrijeti Neće on više doći. Ostaje mi još samo umrijetiMarija sjedi kraj nje, tiho i bez riječi. U sobi treperi žućkasto svjetlo, svijeća dogorijeva, a vani, u tišini predzore, topi se zadnji snijeg. Katica leži sklupčana, kapci joj poluspušteni, dah joj postaje plitak. Sluša sve slabije: šum peći, kapanje kiše, škripu bunarskog užeta iz susjedstva, udaljen lavež psa. U jednom trenu, kao kroz izmaglicu, čuje nečije tihe korake pred vratima. Ne zna je li to budućnost, prošlost, san ili samo varka staroga srca. Vrata se otvaraju skoro nečujno.
Pred njom, u odsjaju svijeće, stoji silueta u sjaju, pod kapom nakrivljenom poput nekadašnjih dana. Osmijeh, mlad, snažan, poznat. Ivan podiže ruku, kao da je zove. Katica ustaje bez boli, lako, mekano. Po prvi put dopočinje i pohodi, laganim korakom, kroz vrata i put prema bijeloj poljani. Čini joj se neka ruka pruža se njezinoj, nebo je lagano, mirno, nestvarno blizu.
A kad Marija ujutro uđe, pronađe staricu onako kako je i legla: tiho, sa sitnim osmijehom na usnama, ruku nježno pruženih naprijed, kao da nešto daruje. Kraj prozora, sunčeva zraka nježno obasja sivu kosu, a iz vrta dopire pjesma vlažnih kosova. Iznad šume lebdi svjetlo, mirno, beskrajno.
Iza te kućice, na rubu sela, Katicin život ostane utisnut u prašnjavom putu, u mirisu lipe, u titraju rijeke i u legendi koju žene pričaju pred san: da negdje iza šume more šumi još uvijek, čekajući one koji nikad nisu stigli, a koji nikad nisu prestali vjerovati.
