Sin izdao majku
Jadranka Vuković, 68 godina, stajala je kraj poluotvorenih vrata svoje spavaće sobe i držala u rukama dvije šalice čaja, koje su već odavno izgubile toplinu.
Iza vrata tiho je razgovarao njezin sin Davor, 42 godine. Govorio je glasom kakav koristiš kad ne želiš da te drugi čuju, gotovo šaptom.
– Mama, pokušaj me shvatiti. Ovo nije zauvijek. Tamo su dobri uvjeti, sve sam provjerio. Samostalna soba, tri obroka na dan, medicinska sestra stalno prisutna.
Jadranka isprva nije razumjela o čemu je riječ. Prešla je prag i spustila šalice na stolić. Davor je sjedio na trosjedu i nije se usudio pogledati je u oči.
– O čemu pričaš?
– O domu za starije, mama. Već sam ti govorio, nisi slušala.
– Ne, nisi rekao ni riječ o nikakvom domu.
Konačno ju je pogledao. U njegovim očima bila je ona ista kombinacija krivnje i tvrdoglavosti kakvu je pamtila iz djetinjstva, kad bi razbio loptom susjedov prozor i pokušavao smisliti opravdanje.
– Govorio sam, prošli put kad sam dolazio.
– Davore, prošli put si bio ovdje 20 minuta. Donio si mi vrećicu s narančama i rekao da žuriš. Kada si mi točno stigao pričati o domu?
Ustao je i pogledao kroz prozor. Vani je bio dvorišni vrt koji je Jadranka znala napamet: tri johe kraj dječjeg igrališta, klupa s oguljenom bojom, mačka Cica koja je uvijek sjedila kod ulaza u zgradu. Odjednom joj je bilo važno je li Cica danas na svom mjestu. Pogledala je mačke nije bilo.
– Mama, molim te. Ne dramatiziraj. Dom “Maslinik” nije ono što misliš, nije staro ljudište. Ljudi tamo žive normalno, aktivno. I Zrinka je bila tamo, išla je pogledati kako je.
Zrinka. Znači i ona je upućena.
– Sve mi je jasno, – rekla je Jadranka tiho.
– Što ti je jasno?
– Da to nije tvoja ideja.
Davor se trznuo.
– Mama, nije fer. Oboje mislimo da bi ti tamo bilo bolje. Ovdje si sama, teško ti je. Opet ti skače tlak, susjeda mi je rekla. A tamo su liječnici, ima društva, priroda…
– Davore, ovo je moj stan, – rekla je mirno.
Duga tišina.
– Mama…
– Ne, to je bio moj stan, – ispravila se, jer joj je upravo tad kroz glavu prošla ona kupoprodajna ugovorna klauzula koju je potpisala prije dvije godine. Tada joj je Davor govorio nešto o porezima, praktičnijem vlasništvu, da je to samo formalnost i da se ništa neće promijeniti, tako je barem govorio. Potpisala je jer mu je vjerovala. Bio joj je sin.
– Mama, nemoj tako.
– Kako “tako”?
– S tim pogledom…
Jadranka spusti oči na šalice mlakog čaja. Skuhala je mentu, Davorev omiljeni čaj. Znala je.
– Kada vi želite da se iselim?
– Mama, nemoj…
– Davore, postavila sam ti pitanje.
Ponovno se okrenuo prema prozoru.
– Zrinka smatra da bi do prvog rujna bilo idealno. Nama… treba nam prostora. Njoj treba radna soba, radi od doma. I razmišljamo o renovaciji.
Prvi rujna. Ostala su tri mjeseca.
Jadranka polako uzima šalicu i izlazi iz sobe. Na kuhinji ostavlja šalicu kraj sudopera i dugo gleda kroz prozor u cigleni zid susjedne zgrade. Taj pogled je znala godinama. Trideset osam godina je tu. Prvo s mužem Antom, koji je preminuo prije sedam godina. Onda sama. Ovdje je kuhala pekmez, radila zimnicu, hranila malog Davora žgancima, plakala tiho noću kad nitko nije gledao.
Iz sobe izlazi sin. Stane na vrata kuhinje.
– Mama, reci nešto.
– Što očekuješ da kažem?
– Da razumiješ. Da se ne ljutiš.
Okrenula se i pogledala ga. Bio je visok, zgodan, podsjećao ju je na oca. Uvijek joj se činilo da je dobro što je na Antu. Sad više nije bila sigurna.
– Volim te, Davore, – rekla je. – To se neće promijeniti.
Shvatio je to kao pristanak. Vidjela je olakšanje na njegovom licu, uspravna leđa. Pristojno je došao, zagrlio je, nešto govorio kako će češće dolaziti. Riječi nije slušala. Samo je stajala i mislila kako su tri mjeseca dovoljno duga. Puno toga se može napraviti.
***
Istinu je saznala od Mare.
Mara je imala trinaest godina, Davoreva kćer iz prvog braka. Nazvala je baku tjedan dana nakon onog razgovora. Zvala je kasno navečer, glas joj je bio mek, kao nakon plakanja.
– Baka, čula sam kako su razgovarali. Tata i Zrinka.
– Gdje si sad?
– Kod mame doma. Bila sam za vikend kod tate. Baka, ona je rekla da nećeš htjeti dragovoljno u dom. Da će te morati prisiliti.
Jadranka je šutjela.
– Ona je rekla da je stan prepisan i da više ništa ne možeš pravno napraviti. Tata je šutio, baka. Samo je šutio.
– Maro.
– Ne želim da te pošalju tamo. Ti nećeš, zar ne?
– Ne, neću.
– Što ćeš onda?
Jadranka pogleda slike na vitrini. Ante u mladosti. Davor u prvom razredu. Mara na tri godine s kantom na plaži kod Novalje.
– Razmislit ću. Ti se ne brini.
– Baka, mogu li ja dolaziti k tebi? Gdje god bila?
– Možeš, naravno.
Spustila je slušalicu i dugo sjedila u tišini. Onda se ustala i prošla cijelim stanom kao pred dalek put polako i uspravno, dodirujući rukom dovratak u hodniku, gdje su olovkom bili ucrtani Davorevi rastovi kroz godine. Dotaknula je prag prozora koji je Ante nekad sam farbao u bijelo. Ušla u spavaću sobu, otvorila ormar i promatrala svoje stvari kao kroz maglu.
Ujutro je nazvala u gradski ured za imovinsko-pravne odnose i pitala za savjet oko darovnog ugovora. Razgovor je bio kratak i neugodan. Službenica na telefonu objasnila joj je mirnim, službenim tonom da je darovni ugovor neopoziv, da se može poništiti samo sudskim putem uz dokazane prijevare ili pritisak, što je gotovo nemoguće dokazati.
Zahvalila je, položila slušalicu i otišla kuhati povrtnu juhu.
***
Vikendica je bila 43 kilometra od Zagreba. Šest ari, drvena kućica koju je Ante izgradio vlastitim rukama i bio ponosan na nju. Krov je prokišnjavao, peć zadimila kad je bila velika vlaga, ograda se nagnula i zarasla. U zadnje tri godine nitko nije dolazio, osim Jadranke ljeti iz navike, posaditi nešto i pokupiti urod.
Došla je krajem kolovoza s tri velika kofera i dvije kutije. Uzela je što joj stvarno treba: odjeću, suđe, dokumente, fotografije, knjige, vunene deke. Mali televizor iz spavaće, Antoni stari. Šivaću mašinu.
Davor je nazvao sljedeći dan.
– Mama, što se događa? Otišla si. Zašto nisi javila?
– Zašto bih? Prvi rujna još nije, zar ne?
– Mama, pa dogovorili smo se dostojanstveno.
– Davore, ti si mi javio svoju odluku. Ja sam donijela svoju. Sve je u redu.
– No, tamo se ne živi zimi! Nema grijanja, voda iz bunara…
– Ima peć. Znam ložit.
– Ma to je neozbiljno.
– Vrlo je ozbiljno – rekla je i osjetila kako nešto duboko u njoj, što je tjednima drhtalo, sada postaje čvršće. – Davore, jesi li dobro?
– Ja? Mama, brinem za tebe.
– Znači sve ti je u redu. Dobro, imam posla. Nazovi ako što trebaš.
Prekinula je vezu i otišla krov provjeriti.
S krovom je bilo loše, u kutu verande daske su istrunule i propadala je kiša. Jadranka je pronašla u šupi katran-papir i čavle, popravila kako je znala nespretno, ali dovoljno da ne curi po glavi. Onda je obišla okućnicu, pogledala bunar, probala vodu. Bila je hladna, čista, lagano željezna.
Susjednu parcelu razdvajala je jadna ograda, a pripadala je Nikoli Perkoviću, čovjeku u sedamdesetima, koji je stalno živio tu zadnjih pet godina otkako je otišao u mirovinu. Jadranka ga je znala iz viđenja, povremeno izmijenili sadnicu ili riječ usput.
Došao je do ograde iste večeri. Nizak, žilav, s kratko podšišanim brkovima, u kariranoj košulji.
– Dobra večer, susjeda. Vidim, stigli ste s koferima?
– Ostat ću tu zimu, – rekla je.
Zastao je, pogledao nabrzinu popravljeni krov.
– Bit će onda dobro peć provjeriti. Cijev vam je vjerojatno začepila, nitko nije ložio prošlu jesen. Pazite na dim.
– Znate za cijev?
– Čuo sam vas na krovu, ali i pratio sam koliko sam mogao. Pazio sam na parcelu.
Jadranka ga pogleda pažljivije.
– Hvala vam. Nisam znala.
– Ma ništa. Želite da bacim oko na dimnjak? To je brzo kad znaš.
Za sat vremena peć je grijala bez dima. Nikola je na verandi pio s njom čaj i šutio. Ta šutnja nije bila neugodna, nego mirna, kao kad se ljudi razumiju bez riječi.
– Ovdje ste dugo stalno? – upitala je.
– Pet godina. Nakon što mi je žena umrla, stan sam prepustio djeci, došao ovdje. Grad mi nije trebao.
– Nije vam samotno?
– Navikao sam. Vama?
Ispričala je ukratko. Nije sve, samo bitno. Slušao je bez upadica, bez previše sućuti, što joj je bilo lakše podnijeti od prevelikog sažaljenja.
– Zna se dogoditi – rekao je kad je završila. – Djeca ne znaju što rade. Misle da znaju. Kasno shvate.
– Moj sin je dobar čovjek.
– Ne sumnjam.
– Samo je ona jača, – rekla je tiho, začudila se tom priznanju.
– Sad ćete vi biti jača, – rekao je jednostavno.
Nasmiješila se.
– Ja, s 68, zimu sama na vikendici s trulim krovom?
– Ma možemo mi to popraviti. Ja ću pomoći.
Popio je zadnji gutljaj, ustao.
– Ujutro ću baciti još jednom oko na cijev. I daske na verandi treba zamijeniti. Imam viška materijala u šupi.
– Ne želim vam biti teret.
– To ćete vi procijeniti, – rekao je i otišao.
***
Rujan je prošao u poslu. Radila je kao luda, rano ustajala, ložila peć, kuhala krumpir, izlazila van. Trebalo je do hladnoća pospremiti vrt, prekopati gredice, pripremiti drva na vrijeme. S drvima je pomogao Nikola, dovezao prikolicu, složili zajedno ispred šupe. Radili su uz rijetke rečenice, što joj je sve više odgovaralo.
Davor je nazvao sredinom rujna.
– Mama, kako si?
– Dobro.
– Hladno je već…
– Toplo je. Ložim peć.
– Mama, to ti nije komforno… Da nađem što bliže gradu, ima domova gdje je ljudima lijepo…
– Davore, meni je ovdje lijepo.
– Mama…
– Kako je Mara? – upitala je.
Zastao je.
– Dobro. Najviše je kod Vesne ovih dana.
Vesna je bila njegova prva žena, Marijina majka. Razveli su se prije devet godina, bez velike buke. Vesna je bila dobra žena, uvijek korektna prema Jadranki.
– Često je viđaš?
– Pa… trudim se. Zrinka nije sretna kad sam duže.
Jadranka ne odgovara. Vanjski vjetar šušti lišćem jabuke iza kuće.
– Dobro, mama. Ako što zatreba, zovi.
– Hoću.
Zna i ona, i on neće zvati.
Listopad je došao s kišama. Cesta je bila loša, autobus sve rjeđe, okolne vikendaše nitko nije viđao. Sve tiše i mirnije. Jadranka je ujutro s kavom sjela ispred kućice slušala kišu po lišću. Nije bilo strašno, samo tiho.
Ponekad bi na večer plakala. Bez glasa, jednostavno od umora ili kad spoznaš nešto što dugo nije htjelo biti izrečeno. Mislila je na stan, na renoviranje kojeg je već vjerojatno bilo. Na tragove djetinjstva na dovratku koje će netko samo prebojiti. Na Antinu bijelu boju na prozoru. Na 38 godina života sažetih u nekoliko kutija u kutu ove drvene kućice.
Ali ujutro se ustajala, ložila peć, išla raditi. Jer je trebalo.
Nikola je dolazio gotovo svaki dan, nekad s alatom, nekad s domaćom kapulom ili kompotom. Pili su čaj, pričali o svemu i ničemu. Govorio joj je o svojim sinovima što žive u Puli, dođu jednom godišnje. O pokojnoj ženi Anici, koju je mijenjao polako i nježno, bez dramatike. O tome kako si treba rasporediti snagu kad sam vodiš okućnicu.
– Ne bojite se zime sami? – upitala ga je jednom.
– Navikne se čovjek. Vi ćete također.
– Nisam sigurna.
– Probajte.
Tako je Nikola rješavao stvari bez puno riječi.
***
Zima je stigla već u studenom, ozbiljna prava zima. Napadao je snijeg koji nije otišao do proljeća. Autobus nije vozio svaki dan, pa je Jadranka ostala gotovo odsječena od Zagreba. Prvi tjedan svaki dan je zvala Maru.
– Baka, je l ti toplo? Jedeš li?
– Jesam, dušo, toplo je i jedem. Kako si ti?
– Dobro. Tata je bio za vikend. Pitao za tebe. Zrinka je čekala u autu.
– Neka…
– Baki, tata je bio tužan.
– Njegova stvar, Mara.
– Ljutite li se na njega?
Jadranka promisli.
– Ne. Tužna sam, to nije isto. Ljutnja želi da netko pati. Tuga samo prihvatiš kako je.
Mara šuti.
– Baka, ti si pametna.
– Samo stara, dijete.
– Nije to isto.
Jadranka se nasmije. Iznenadio ju je taj smijeh, ugrijao je poput rakije.
– U pravu si, Mara, nije isto.
Siječanj je bio najteži. Smrzavice, drva nestaje brzo, po noći se moraš buditi k peći. Jednom je pukla cijev, tri dana je nosila snijeg i topila na štednjaku. Nikola je stigao s izo-trakom i fenom, popravili sve do večeri smrznuti do kože.
– Hvala vam, – rekla je kad su sjedili uz peć. – Ne znam što bih bez vas…
– Snašli biste se, – slegne ramenima.
– Ne bih.
– Možda ne, ali pokušali biste. To je najviše.
– A ne smetam vam?
Pogleda je kao iznenađen.
– Niste vi meni nikakva smetnja. Susjedi smo.
– Svašta su i susjedi…
– Ali ipak nismo samo tako svi.
U veljači joj dolazi Mara. Bez najave, s ruksakom i narančama.
– Mama te pustila? – otvara vrata Jadranka, ne vjeruje svojim očima.
– Dovela me do autobusa. Kaže, brine za tebe.
– Reci joj hvala. Dođi, hladno je.
Mara tapka unutra, pipka peć.
– Lijepo je tu stvarno dom, ne hotel.
Dijete je naraslo, ozbiljna, s Davorevim tamnim očima.
– Baka, pričaš mi o djedu? Kako ste vi ovdje bili mladi?
Sjednu uz čaj. Jadranka joj priča: kako je Ante dizao kuću, kako su prvu noć spavali u kaputima od zime, kako su sadili prvu krumpir i veseli kao djeca svaki plod. Kako se mali Davor bojao ići iza kuće i stalno zvao mamu.
– Je l bio strašljivac?
– Ne. Samo puno mašte. Izmišljao u mraku čudovišta.
– A poslije?
– Odrastao. Mašta ostala, strahovi se promijenili.
Mara zastane.
– Baka, jel misliš da tata zna što radi?
– Ne znam, dijete. Njegova odgovornost, ne moja.
– Ali nije pošteno.
– Nije. Ali pravda rijetko dolazi baš kad treba.
– Ipak nekad dođe?
– Nekad dođe nešto drugo, važnije.
– Što?
Gleda kroz prozor, vani snijeg i tišina, bijela polja i borovi na vidiku.
– Mir, – kaže. – Evo ovaj prozor, ovaj čaj, ti si tu. To je najvažnije.
Mara šuti, polako klima glavom.
***
Ožujak donosi otapanje i miris mokre zemlje i borovine. Jadranka jednog jutra izađe na trijem, shvati da joj je dobro. Ne “usprkos svemu”, nego jednostavno jest.
Stoji na hladnoći, sluša topljenje i misli možda je to ono što ljudi zovu: izdržati. Ne pobijediti, ne vratiti sve, nego samo izdržati i postati opet netko svoj samo malo drukčiji.
Nikola zovne preko plota.
– Jadranka, rasada mi gotova, krastavci i rajčice. Treba li vam?
– Naravno, hvala!
– Donijet ću večeras. A snijeg je skliznuo kod ograda, pogledajte ima li dotrajalih dasaka.
– Provjerit ću.
– Imam ja u šupi još ako treba.
– Nikola, možda ću sad i sama znati.
– Bit ćete, – i smije se u brk.
Travanj dovede pravu radnu sezonu. Treba prekopati sve gredice, gnojiti, očistiti bunar. Radi danima, spava mirno, jede s apetitom. Manje misli na stan, ne zaboravila, samo prestalo boljeti svaki trenutak. Ostao je ožiljak.
Davor nazove opet u travnju, ali drugačijim glasom.
– Mama, kako si?
– Dobro. Posla ima, proljeće je.
– I, mislim na tebe.
Tišina.
– Dobro, Davore.
– Dolaziš li do grada? Bar na dan?
– Ne.
– Zašto?
– Jer mi je ovdje dobro. Ovdje je sada moj dom.
Tišina.
– Kako je Mara? Je l dolaziš do nje?
– Bila je u veljači, ponovno će, Vesna dopušta.
– U redu, dobro je, mama.
***
Ljeto na vikendici je bilo drugačije nego što je pamtila. Nekad je doživljavala to kao “gost”, povremeno i iscrpljena od zemlje, željela gradski komod. Sad je sve bilo njezino, svaki urod, svaka tegla džema, svaki dan iskustvo njezine ruke.
Mara je došla na cijelo ljeto. Vesna je zvala u lipnju, pitala može li Mara biti kod bakinog preko ljeta.
– Bit će mi drago, – reče Jadranka. – Pomaže mi.
– Često mi o vama priča, – rekla je Vesna. – Drago mi je da ima vas.
– I meni da imam nju, – rekla je Jadranka.
Mara je došla s knjigama, bilježnicom, pomagala u vrtu, ložila peć, vadila vodu iz bunara. Navečer na trijemu pila bi bakinu mješavinu ljekovitih trava.
Nikola se odmah zbližio s Marom. Učio ju je raspoznavati ptice, pričao o bunaru, prognozirao vrijeme. Mara ga je slušala uspravno, s onom radoznalošću koju samo djeca imaju.
– Fini je deda Koli, – kaže Mara.
– Susjed i prijatelj, – Jadranka ispravi.
– A ipak kao deda.
– Drugačiji, ali… da.
Jednog dana Mara je upita:
– Baka, je l ti s njim lijepo?
– Je.
– Samo prijatelji?
Jadranka se nasmije i prijeteće digne obrve.
– Nemaš ti što izmišljati.
– Samo pitam.
– Prijatelji – to je već puno.
Mara ne prigovara.
U srpnju Davor zove i pita smije li doći.
– Dođi kad hoćeš. Kada?
– Vikendom.
– Mara je ovdje.
– Znam. Moram razgovarati.
Ne misli puno na taj razgovor. Što bude, bit će. Prestala je očekivati od Davora određene geste i riječi.
***
Davor dolazi bez Zrinke. Auto parkira pred kapijom, pogleda dvorište, uređene gredice, novu verandu, čiste zavjese.
Mara potrči, zagrle se. Jadranka ih gleda s trijema otac i kći, slični, ukočeni jer se rijetko viđaju pa ne znaju otkud krenuti.
– Bok, mama, – kaže Davor. – Ručak je, zar ne?
Za stolom prvo pričaju sitnice, Mara o ljetu, vrtu, pticama. Davor sluša, jede juhu, klima glavom. Jadranka ga prati smršavio je, podočnjaci.
Nakon obroka Mara odlazi čitati. Davor ostane, vrti žlicu.
– Mama, moram nešto reći.
– Reci.
– Zrinka želi… da Mara ide u internat. Kaže da dijete smeta, nije njeno, nije dužna. Govorio sam joj, ne možeš je natjerati, ali ona… ona zna manipulirat. Mara je slučajno čula prošli tjedan, zatvorila se i plakala pola dana. Ja sam ju odvezao Vesni.
– Znam, – kaže Jadranka. – Mara mi je rekla.
Davor je promatra.
– Ispričala ti je?
– Zvala me jedne noći, plakala. Umirila sam je.
– Mama, oprosti.
Izgovara to tiho, bez patetike. Zato je i imalo težinu.
– Zašto tražiš oprost?
– Za sve. Za stan. Za to što sam slušao nju, a ne tebe. Za dom. Za izdaju.
– Davore…
– Pusti me da završim. Mislio sam da radim ispravno za sve. Govorio sam si da će ti biti dobro u domu, tamo skrb, doktori. Nije bilo iskreno. Htio sam ući Zrinki u susret. Nisam imao snage reći joj ne.
– Zašto?
– Ne znam. S njom uvijek ima svoj način. Uz nju se osjećam nevažan, kao da ono što želim ja, moja djeca, moja mama nije važno. Samo ono što ona hoće.
Jadranka ga motri. Njezin dječak, 42 godine, još uvijek dijete koje se boji mraka.
– Voliš li je?
Dugo šuti.
– Više ne znam. Možda sam i volio, ali sad… toga više nema.
– Što ćeš sad?
– Odlazim od nje. Već sam joj rekao. Nije se iznenadila, čini mi se i ona je umorna.
– Imaš li gdje biti?
– Iznajmio sam manji stan. Ne tražim da se vratiš u svoj bivši stan. Samo sam došao… da kažem.
– Da kažeš, – završi Jadranka.
– I da pitam možeš li me oprostiti?
Jadranka ustaje, gleda kroz prozor. Mara sjedi na klupici, čita. Ljeto je, večernje svjetlo zlaćano, posebna tišina.
– Već sam ti oprostila, – izgovara tiho. – Ne znači da se vraćam. Ali ti si moj sin. To ostaje.
Osjeti njegov uzdah.
– Mama.
– Da?
– Smijem dolaziti?
– Naravno. I ova vikendica je tvoja. I Ante ju je i za tebe pravio.
Kad se okrene, Davor sjedi tako da je zadnji put tako sjedio kao dijete bolesno, spremno vjerovati kad ga mama drži za ruku.
***
Mara nije otišla s ocem.
Tako se dogodilo, nitko nije planirao. Na rastanku Mara je rekla da želi ostati, da kod bake ima što raditi. Davor pogleda Jadranku, ona slegne ramenima.
– Ako joj Vesna dopušta.
Vesna je dopustila. Mara ostane.
Prođu kolovoz, rujan. Mara ide u malu seosku školu dva kilometra dalje. Prati je prvog dana, gleda je kako hoda makadamom s ruksakom, misli: život se uvijek složi drukčije nego zamisliš.
S Davorom sad priča redovno telefonom. Razgovori su mirni, iskreni. Priča joj o poslu, kako se privikava na stan, kuhanje. Daje mu recepte, on sluša.
– Mama – pita jednom – fali li ti grad?
– Nimalo.
– Ništa?
– Evo, baš ništa. Iznenadila sam se.
– Drago mi je. Bitno mi je da si dobro.
– I meni je, sine.
Nikola je jednom pitao hoće li preuzeti brigu za Maru i službeno.
– Mislim da hoću, – rekla je Jadranka. – Trebat ću razgovarati s Davorom i Vesnom. To je i njena želja.
– To je prava stvar. Dobro joj je ovdje.
– Volite je?
– Vrlo mudra djevojčica. Takvoj treba jednostavno okružje.
Jadranka ga pogleda.
– Dobro je poznate.
– Svašta sam vidio. I vas sam naučio poznati. Niste ista kakva ste došli prošle jeseni.
– Kako ne ista?
– Slobodnija. Ne od obaveza iznutra.
Razmisli.
– Istina, – kaže.
Zastanu opet u šutnji. S druge strane plota ozime pšenice kojima Nikola priđe za zanimaciju, samo da vidi što će narasti.
– Nikada ne mislite da ste pobjegli od života? Da ste previše odvojeni?
– Prvo da, onda više ne. Ovo je isto život. Ne “manje”, nego drugačiji.
***
Listopad donosi hladnoću. Jadranka loži peć kao od šale, Mara piše zadaću za stolom, Jadranka kuha juhu.
– Baka, trebamo napisati sastav: o osobi koju poštuješ.
– O kome ćeš ti pisati?
– O tebi. Mogu?
– Možeš, samo nemoj pretjerivati.
– Neću lagati. Samo istinu.
– Koju?
Na trenutak Mara stane.
– Da si došla tu praktički bez ičega. Nisi se slomila. Nisi se zgorčila. Nisi se žalila.
Jadranka miješa juhu.
– Žalila sam se sama sebi.
– A to je pošteno. Žaliti se tiho je pristojno.
Jadranka se okrene.
– Gdje si to pročitala?
– Nigdje. Sama sam smislila.
– Onda možeš staviti u sastav.
Mara se nasmiješi i piše dalje.
Vanjsko nebo tamni, ptice dozivaju na polju, juha krčka. Na polici slike: Ante, mali Davor, mala Mara.
Vrata škripe. Nikola ulazi s teglom kiselog kupusa.
– Dobar miris.
– Sjedi, uskoro je gotovo.
Mara donosi tri tanjura, slaže ih, donese kruh.
Sjednu za stol.
Vani već mrak, u prozoru trepere tri sjene nad toplom juhom, lampom i parom iz lonca. Zamućena od starog stakla, ali prava.
– Baka – pita Mara – dolazi tata sigurno idući vikend?
– Rekao je da dolazi.
– Dobro. Želim mu pokazat kako nam je. On nije nikad bio ovdje ljeti, samo zimi.
– Ljeti je drukčije, – kaže Jadranka.
– Bolje?
Gleda Maru, Nikolu koji mirno jede, stol, teglu kiselog kupusa.
– Puno bolje, Maro.
– Neka dođe pa vidi, – kaže Mara.
Za kraj, pišem ovo kao podsjetnik sebi, iz dana u dan: život nam donosi razorne promjene, ali mir, rad i dobri ljudi grade dom. Naučio sam najvažnije je ne zatvoriti srce, kakva god sudbina bila.
