– Gospođo, pustite da prođem!
Netko je gurnuo Anu u leđa i ona je nespretno napravila još jedan korak, držeći se za ručke invalidskih kolica da ne sklizne na zaleđenom pločniku. Raspareni kaput, koji ju je već mnogo puta izdao, ponovno joj je pravio probleme jer su mu raskuštrane strane skrivale razlog zašto ide tako sporo, još k tome sredinom pločnika.
– Oprostite!
Mlada žena, očito u žurbi, obišla je Anu i naglo zastala ugledavši Mirka. On je sjedio prekriženih ruku u krilu, ne pomažući mami. Po ovakvom vremenu više bi smetao nego pomogao, vrteći kotače teških kolica.
Ana je uzdahnula i kimnula mladoj ženi:
– Nema veze, požuri dalje!
Popravila je Mirku kapu, duboko udahnula i ponovno uhvatila ručke kolica.
– Idemo dalje? Još imamo vremena. Bar malo.
– Mama, može li se naći vremena i za išta osim liječnika i bolnica? Mirko je odmjerio koliko im je ostalo do kraja četvrti, pa ipak rukama krenuo vući kotače.
– Mirko, molim te, još malo strpljenja. Ovdje je najgore, dalje je čistije, vidiš da nema snijega. Kad prijeđemo cestu, voziš sam!
– Dogovoreno!
– Čekaj, što si zapravo htio? Gdje bismo još mogli ići?
Mirko se snebivao.
– Marko mi je rekao da su na Gornjem Bukovcu otvorili modelarsku trgovinu. Imaju crvenu boju koju mi treba.
– Mirko, to nam je predaleko po ovom vremenu. Rekli su da će opet pasti snijeg do večeri. I spuštati te još i drugi put? Ana nije ni stigla završiti, kad je vidjela kako joj je sin pognuo glavu. Pristaje na njene razloge, ali je razočaran. Znaš što? Ja ću ti otići po boju, samo mi napiši točno koju, pa dok si ti s bakom Verom.
– Što s bakom? Pa ona je danas planirala presađivati cvijeće! Rekla mi je!
– Hej, reviju ti priprema! Zadnji put si je pobijedio triput u šahu. Traži revanš i neće da odustane dok se ne obračuna. Usput, obećala ti je pokazati kako se igra bela.
– Ma to je kartaška igra, mama!
– O, sina! Ne samo igra, to je cijela životna filozofija!
– Znaš li igrati?
– Pomalo. I mene je baka Vera učila, ali ja nisam matema’tičar kao ti. Zato redovito gubim. Treba znati zbrajati i predviđati poteze.
– Kao šah?
– Skoro, ali puno teže!
– Onda može! Ostat ću s bakom. Samo
– Sine, znam da najradije sam ideš u trgovinu, i otići ćemo skupa. Ali daj, pričekaj proljeće. Onda ćemo šetati svaki dan do tamo. I park je blizu, a znaš kako su ti patke drage… Može?
– Ajde…
– Super! Hajde, reci koja ti točno boja treba?
– Crvena! Ali ne ona kao za moje husare, neka druga
Mirko se silno uživio, objašnjavajući što mama treba tražiti, a ruke su mu zaigrale, puštajući kotače. Ana je ponovno uzdahnula i nastavila svoju križarsku rutu, kako je to znala nazivati.
Život joj se, baš u pravom smislu, podijelio na prije i poslije prije dvije godine.
Tog dana dobila je nagradu na poslu i već je zamišljala kako će iznenaditi sina i supruga, kad su joj pokucali na vrata ureda. Ušla je kolegica Sanja, blijeda k’o zid, i prošaptala:
– Ana, traže te… Ne mogu dobiti na telefon…
Ana je osjetila kako joj dlanovi lede, a vid joj zamagljuje.
– Što se dogodilo?!
– Mirko Ana, nemoj se previše uzrujavati, živ je! Voze ga u Klaićevu.
Vozača koji je pregazio njenog sina Ana je prvi put vidjela tek na sudu. Gledao je u pod, ali nije da bi joj to značilo. Znala je da je pokušao doći u bolnicu i razgovarati s njom, ali te dane Ana nije htjela nikoga tko nije Mirko gledati ni u prolazu.
Što bi joj isprike promijenile? Vratile Mirku zdravlje? Ili okrenule sat na onu strašnu minutu, kad se sve slomilo?
– Zašto ste jurili tako?
Samo to je Ana pitala vozača.
– Majka mi je umirala… Nije htjela reći koliko je loše… Tek je nazvala neposredno prije… Da stignem… Da se oprostim. Znam da sam kriv.
– Znam…
Nije joj od toga bilo lakše. U glavi joj je bila samo briga za Mirka, za onu vražju reanimaciju i vrata kojoj nije smjela ni prići. Ništa bolje nije bilo ni kasnije, ni kad je liječnik monotonim glasom nabrajao što bi i kako trebalo Ana je već tada znala: Mirko neće hodati. Nikad. Nijedan stručnjak to ne može promijeniti. Teško, nemoguće to je bila službena rečenica.
Nije tada razmišljala o sebi ni suprugu. Nikad nisu imali dubljih problema, a sad su planuli u različite strane. Ona, koja je prihvatila situaciju, i on, koji nije mogao prežvakati stvarnost.
– Jesi li normalna?! Moramo sve pokušati! vikao bi Davor.
– Mi više nemamo što pokušavati.
– Sve gluposti! Ako ovi liječnici ne znaju naći ćemo druge!
– Dobro, traži ih onda.
– Radim, kad da još to stignem?!
– Zvučiš kao da to nije i tvoj sin…
– I tvoj je isto!
Ana je tražila. Liječnike, klinike, i najmanji tračak mogućeg čuda. No ponekad, izgleda, sudbina pokupi sva čudesa iz košarice ne gledajući put kome ih nosi, pa ga jednostavno ispusti na putu, kao dijete igračku. Njihovo čudo je bilo izgubljeno. I vrlo brzo Ana je shvatila treba nekako život nastaviti.
Reći da je bilo teško ništa ne reći
Ostala bez posla jer je morala biti doma. Nesporazumi s mužem prerasli su u otvorene svađe koje je Mirko čuo, pa joj se od mučnine činilo da će naprosto pobjeći uz Savu pa gdje god stigne. Svaki put kad bi u Davorovim očima vidjela predbacivanje, bilo je gore nego bilo koja optužba.
– Da si ga ti čekala pred školom kao sve majke, ovo se ne bi ni dogodilo!
To su bile riječi ledene gromade bačene među njih dvoje. Pokušao se ispričati, ali je Ana već osjećala ledenu bodlju kako se širi njihovom kućom. I boli, i probija srce, a ona… Nema više snage.
– Odlazi…
Stigla je i druga povreda, kad je spakirao kofere i otišao, zalupivši vratima toliko da se Mirko trgnuo iz sna.
– Mama, što se dogodilo?
– Spavaj, sine. Otišla je nesreća…
– Zauvijek?
– Zauvijek. Sada smo sami. Ona nas više neće smetati.
Je li joj bilo lakše?
Nije. Još je sve bilo zamršenije. I gledala je kako se Mirko trudi shvatiti sve što se dogodilo, i pokušavala mu olakšati.
Tako se slučajno dogodila prva kutija s vojnicima.
– Vidi, Mirko!
– Što je to?
– Figurice. Nisu još gotovo, treba ih bojat.
– Zašto?
– Da postanu pravi.
– A zašto su tako čudno odjeveni? upitao je okrećući figuricu jahača.
– To su husari, nisu moderni vojnici.
– A kakvi su onda?
– E, sad ćeš čuti!
Sjedili bi tako zajedno, prelistavali knjige, tražili najbolje načine za farbanje. Ana je zadržavala dah gledajući kako Mirko oživljava. Pokazala se sjajnom idejom.
Godinu dana kasnije Mirko je imao cijelu vojsku, a navečer bi vodili bitke po tepihu i raspravljali se je li važnija konjica ili pješaci.
– Mama! Ti si Napoleon! Radi po pravilima!
– Nemoj zapovijedati! Imaš svoju vojsku!
– Al, mijenjaš povijest! protestirao bi Mirko dok je mama pomicala njegove figurice.
– Da se povijest može mijenjati, sine… šaptala je Ana i odustajala od svojih poteza.
Otac se više nije pojavljivao u Mirkovom životu. Osim što je, kako je obavijestila bivša svekrva, dobio novo dijete i otišao s novom suprugom van Zagreba, negdje u Austriju.
– Ana, oprosti… za sve…
– Draga moja, pa što mi to govoriš?! Ti si uz mene i Mirka cijelo vrijeme! Bez tebe bih poludjela!
– Oni se sele
– Kamo? skoro joj je pao čajnik iz ruku.
– Van, negdje za Graz… Sve pripremljeno, i papiri i stan… Mene ne uzimaju…
– Kako to?
– E, tako. Nisu me trebali. Nova snaha ima mamu. K svom unuku me pustila samo da ga vidim. Jednom. I dosta! Bit će sami svoj gazda… Imala sam obitelj I nemam više ništa…
– Zar ste vi meni tuđi? Zar Mirko nije vaš unuk zauvijek?
– Ana, ne tjeraj me… Sve znam, i čujem kao majka… Sve je krivo! Mora biti drugačije…
– Možda upravo ovako treba biti. Lakše je bez nekoga tko ionako nije bio uz nas. I nije vas on izdao nego mene. Naši odnosi s njim nemaju veze. Mirku treba baka, a meni vaša podrška. Ne gubim svoju obitelj. Pa ni vi svoju, ako tako odlučite. Hoćete ostati?
Vera nije ništa rekla. Samo je zagrlila Anu i shvatila da je sve odlučeno.
Kad se voli, nema kamenčića pod prsima. Važno je da čovjek zna da ni kod voljene osobe nema kamena, i onda se ne boji.
Od tad Ana zna: ima Mirka i Veru. I to je dovoljno. Najbolja prijateljica Sanja ubrzo se distancirala, “ne može gledati Mirka takvog…”. Ana nije imala snage ni volje raspravljati. Sanja je napokon počela živjeti svoj život… Pa nek’ je sretna.
Problemima kraja nije bilo.
Snalazila se koliko je mogla, a što nije uspjela, tu je bila Vera. Kad je Mirka imala kome ostaviti, Ana se vratila na posao. Vera je bila dnevna podrška oko svega, a navečer odrađivala s njima i šetnje.
Spustiti Mirka i kolica s trećeg kata stare šestospratnice u kojoj nije bilo dizala, značilo je male egzibicije svaki put. Još je mogla podići Mirka, ali znala je, doći će dan kad to neće moći.
Ana je žicala po institucijama za rampu, ali je to bilo kao tražiti iglu u plastičnom sijenu. Odbijanja stalno, a rješenja nikakvog. Vera bi predlagala selidbu:
– Ana, možda da kupimo kuću van Zagreba? Mirko bi više vremena bio na zraku…
– A kako do ambulante, do škole? Kako nastavne sadržaje, internet, učitelje? Sve mu treba! Ne možemo izvan grada…
– Ma dobro… Vera bi klimnula i ponovno odmjerila situaciju.
Promijeniti stan za neki s pristupom za kolica? Ali nove zgrade bile su preskupe. Niti jedno zamjene nisu odgovarale.
– Nitko ne želi malu dvicu na trećem katu. Znate, to vam više nije dobro na tržištu govorili su agenti.
Ana bi zahvaljivala, a iznutra kipjela.
Zašto ne može sama odlučiti o Mirkovoj budućnosti? Zar je osuđena na kaznu sudbine koja se poigrava s njima?
Ali, izgleda, sudbina ipak nije bilo toliki zlikovac. Možda samo zaboravna teta, ali ne i okrutnica.
U danu kad ju je na pločniku gurnula ona užurbana dama, došao im je Ivek.
– Gospođo, treba li pomoći?
Glas od iza nje iskusni bariton. Okreće se, a tamo brkati, niskog rasta starac.
– Ma nije potrebno, hvala! Mogu sama!
No, nije je ni slušao. Spretno je preuzeo ručke kolica i pružio Mirku ruku.
– Ja sam deda Ivek. A ti, mali, paši mamu malo. Vidi je, umorna je skroz.
– Trudio sam se. Ali galami!
– Jasno, dico! Daj ovamo! Drži čvrsto moj vrećicu s mandarinama… Pošteno se čuvaju samo kod dobrih! Ajmo!
Kolica su poletjela preko snježnog humka, Ana nije mogla vjerovati. Deda Ivek je bio hiperaktivan, Mirka nasmijao put do ambulante.
– Gdje vas da ostavim? Ne žurim.
– Dobro ste, ali stvarno možemo same.
– Ti si ljepotica, ali tvrdoglava! ispod brka Ivek se smješkao, čisti mandarinu, pola daje Ani, pola Mirku. Zar ne smijem uživati malo u dobrom društvu?
– Kako hoćete… Ana je odustala pred šarmom.
Pregled su obavili. A sljedeći dan, oko podneva, zvono na vratima.
– Dobar dan! Primite goste?
Ana gleda jučerašnji junak. Mirko odmah veselo skače:
– Deda Ivek! Ti si! Mama, pozdravi ga, molim te!
Par dana kasnije, Ana više ništa nije razumjela. Ded, nekako, riješio skoro sve njene probleme u jednom tjednu.
– Ana, pričao sam s tvojim susjedima, Petrićima iz ulaza do. Imaju stan identičan tvom, ali u prizemlju. Pristaju na zamjenu. Večeras dolaze pogledati. Traži još koju kunu za popravke, tvoj je bolji!
– Što ako im ne paše?
– Pristaju, ti samo reci. Ovo sam saznao u garaži, tamo ga svi znaju od vrtića. Oni ne griješe.
– Kako vi sve to organizirate?!
– Ljudi, Ana, ljudi! Ivek slegne ramenima. Pitaš se kako sam pronašao gdje živiš?
– Da, kako?
– Lijepo sam pitao. Gdje je ona gospođa s velikim očima i sinom koji ne hoda? Svi znaju.
– Znaju… Mirko se ubacio. Deda, budem i letio?
– Aha! Kad dođe ljeto, doć ćeš ti sa mnom, pokazat ću ti!
– Daj, bar nagovijestite!
– Ma, dosta nagovještaja! Ne brini, nisi ti curica.
– Nisam!
– Pametan si, pravićeš čuda! Ako sredimo, na ljeto šećeš sam.
– Uraa!
– Ma, truba si, Mirko! Al pametan. Gledaj, Ana, našao sam masera, bivšeg vojnog doktora, zna tehnike sa Tibeta. Treba ga odnijeti Mirku, možda može pomoći.
– Ivek, nama su već rekli da nema nade.
– Ana, ne predaj se! Nema točke dok se živi. Svašta se može. Ja sam živ to je dokaz.
– Ispričajte?
– Sve! I kako sam plivao Jadranom i tri puta potonuo, i kako sam letio! Pričat ću sve, ali poslije.
– Zašto poslije?
– Jer danas pomažem Iliji iz 32 zgrade, majstor je za zavarivanje. Pomaže s rampom!
– Ali, treba vam dozvola za to!
– Vidi! pokazuje papirić. Dozvola! Svi susjedi potpisali. Dobri su ljudi. One koji su zaboravili, podsjetili smo.
– Tko smo MI?
– Pa ne misliš valjda da bih sve sam? Vama pomaže i vaša upravnica, Verica, sve žene. Kakav cvjetnjak ovdje imam!
– Vi ste šarmer, deda Ivek!
– A šta drugo? Da sam mlađi, oženio bih tebe! Ti si žena na milijun!
– Ajde, pusti sad!
– Sad ne ideš nigdje. Vi ste moji. Ja i dalje pazim vas, ionako nemam više za što drugo živjeti! Moram vas čuvati!
Obećanje je održao. Ubrzo su preselili. Ana po praznom stanu gleda vrata široka za kolica, koja su trudom Iveka i susjeda proširena, rampa na ulazu, sve je išlo glatko.
– Oprostite zbog smetnje s rampom. Ali znate da je nužno…
– Ana, neka je! Dao Bog zdravlja tvom Mirku!
Ana, navikla na neugodne poglede, pitala je Ivu:
– Zašto su svi ovako dobri prema nama?
– Boje se, Ana. Misle da će nešto loše navući. Sram ih je i malo. Ali ne svi.
– Vi se ne bojite?
– Ne bojim! Možda su ljudi samo zaboravili biti ljudi odgovorio je Ivek.
Načeo je Ivek sve probleme, a najviše joj dugovala što je kod novog masera liječnik nenametljivo spomenuo nadu.
– To je tek tračak šanse, Ana, ali vrijedi pokušati. Treba otići na Rebro. Moj kolega je kirurg, možda može napraviti nešto… Naveo sam ga da pogleda Mirka.
Ana je strepila zbog novca.
– Ne brini, Ana! Vera, prisutna razgovoru, odmah je presjekla. Prodajem stan, bit ćemo u jednom. Zvala sam i njegovog oca, on sudjeluje. Nema više inata. Moramo Mirka dići na noge! Ja ću biti uz tebe.
Ana nije imala riječi kad život pruži šansu, nema mjesta ponosu.
Operacija je bila pola godine kasnije. Kolicima više nisu trebali, rampa je preseljena nekome kome je potrebna. Mirko je koračao, još s poteškoćama, ali bio je to početak.
– Kak ste izdržali? pitala ju je gospođa kojoj su prenosili rampu.
– Nije to moja zasluga. Sad znam, anđeli postoje. Njih imam nekoliko. Moj prvi je Ivek, Ivan Ivanković. Moj i Mirkov. Je li tako, Mirko?
Mirko se nasmiješi, pogleda djevojčicu Sonju koja mu pokazuje novu kolica.
– Mama, mogu li prošetati sa Sonjom oko zgrade? Nećemo daleko!
Ana pogleda majku djevojčice, koja se trzne, a zatim joj se i osmjehne.
– Može! Svi zajedno, pa na sladoled!
I opet, u još jednoj obitelji malo tiše. Navrati tračak nade.
Treba se samo malo prepustiti. Dati joj prostora pa će narasti, donositi smijeh. A tuga, ljuta i čupava, povući će se, još jedanput zalupiti vratima, ali taj zvuk više nitko neće čuti.
Pa kad Mirko još jednom prošapće sudbini: Molim te, još jedan papirnati aviončić pomogla si već meni!, ona će, baš kao i uvijek, izvući taj aviončić, staviti ga na vjetar i dokučiti komu još udijeliti komadić sreće.
Kaže li ti tko da čuda ne postoje, Ana će potvrditi: E, postoje! Samo nekad dođu prerušena u dedu s vrećicom mandarina.U tom trenutku Ana osjeti kako je, nakon svih tih teških godina, prvi put napokon lako disati. I zrak je bio drukčiji, ispunjen dječjim smijehom što su Mirko i Sonja ostavljali za sobom dok su se gubili niz stazu, majke za njima, a Ivek s Verom ostajali na klupi, raspravljajući su li mandarine bolje iz Metkovića ili s Korčule.
Ana ih je promatrala, osjećajući kako nešto stara i gruba konačno nestaje, a krila joj izrastaju možda ne ona što nose kroz oblake, ali sasvim dovoljna da podignu sreću, izmaknu prošlosti i poguraju život prema svjetlu.
I ono što je nekad bilo teško, sada je nosilo novu težinu ukusnu, obećavajuću, s okusom zajedništva i tihe zahvalnosti. Znala je: susret s dobrotom nije slučajnost. Svi smo nečije čudo, samo treba prepoznati kad je vrijeme da budemo anđeli, s vrećicom mandarina u ruci, ili samo s osmijehom na licu, spremni podijeliti teret i svjetlo.
Kada su zajedno došli do sladoleda, Mirko je nespretno uhvatio Anu za ruku, podignuo pogled i rekao: Mama, mislim da sam ovaj put sretan baš do neba.
Ana je stisnula njegovu ruku i znala da, gdje god krenuli, tuga će im još ponekad prolaziti kroz život ali neće ostati. Jer oni su sad imali ono što se ne može izgubiti: jedni druge.
I kad je, na povratku, vjetar podigao bijeli papirnati aviončić s klupe, nosio ga visoko, visoko iznad krošnji, Ana se nasmiješila.
Znala je komu leti onome tko ga baš sada najviše treba.
A oni, oni su po prvi put bili posve slobodni.
