Ivan se oženio Anamarijom iz inata prema svojoj bivšoj ljubavi. Htio joj je dokazati da nije patio što ga je ostavila. On i Marijana su hodali skoro dvije godine. Ivan ju je volio toliko da mu se svijet okretao: bio je spreman nositi je na rukama i planine pomicati zbog nje. Bio je siguran da sve vodi prema braku. Ipak, nije mu baš odgovaralo kad bi ona govorila:
A zašto bismo sad? Još nisam završila fakultet, a ti u firmi jedva kraj s krajem spajaš. Nemaš normalan auto, ni svoj stan. Helena mi je najbolja prijateljica, ali ne bih baš svako jutro s njom dijelila kuhinju. Da bar nisi prodao roditeljsku kuću, mogli bismo tamo živjeti.
To ga je znalo pogoditi, a ipak, Marijana je bila u pravu. Živio je sa sestrom u stanu od pokojnih roditelja, a tek je ulazio u svijet obiteljskog obrta. Tko je mogao predvidjeti da će morati preuzeti brigu o svemu prije nego završi fakultet? Trudio se zadržati tvrtku na nogama i istovremeno položiti ispite.
Kuću su prodali zajedničkom odlukom s Helenom: važnije je bilo spasiti posao. U tih pola godine dok su čekali rješenje nasljedstva, nakupili su dosta dugova; oboje studenti ona je tek prešla na treću godinu, on bio na posljednjem. Prodajom su pokrili sve što su dugovali, dio uložili u robu za trgovinu i ostavili nešto sa strane za crne dane.
Marijana je smatrala da treba živjeti u trenutku, a ne čekati neko bolje sutra. Njoj je lako bilo tako pričati dok je bila pod roditeljskim krovom. A kad se, ni kriv ni dužan, pretvoriš u glavu kuće i oslonac mlađoj sestri, drukčije gledaš svijet. Kad sve dođe na svoje, i auto će biti bolji, i kuća, i vrt iza nje.
Ništa nije slutilo na zlo. Ivan je čekao Marijanu na stanici ispred kina, dogovorili su se za film preko telefona. Pitala ga je da ne dolazi po nju. To mu je bilo čudno, jer nije voljela koristiti tramvaj. Promatrao je minibus, a ona je stigla novim, sjajnim autom.
Oprosti, ne možemo više biti zajedno. Udajem se, rekla je, gurnula mu neko štivo u ruke i sjela u automobil.
Ivan je još dugo stajao pokušavajući shvatiti što se dogodilo u tih nekoliko dana dok nije bio u Zagrebu. Helena je odmah shvatila sve po njegovom licu:
Već si čuo?
Samo je klimnuo.
Pronašla je bogatog ‘spasitelja’. Dvadesetpetog ovog mjeseca se udaje. Mene je tražila za kumu, odbila sam. Ponašala se iza tvojih leđa kao prava prevarantica! Helena se rasplakala, suosjećajući s bratom.
Smiri se, tješio ju je, milujući po kosi. Neka njoj bude dobro, ali nama će biti još bolje.
Sljedeći dan Ivan se zatvorio u sobu gotovo čitav dan. Helena je stajala pred vratima:
Bar pojedi nešto. Napravila sam palačinke.
Predvečer je izašao s iskrama u očima:
Spremi se, naredio joj je.
Što sad izmišljaš?
Oženit ću prvu koja pristane!
Ne možeš tako! pokušala ga je urazumiti Helena. Ne igraš se samo sa sobom.
Nije pomoglo.
Ako ne ideš sa mnom, idem sam.
Park je bio pun ljudi. Prva djevojka je vrtjela prstom kod glave kad je čula njegovu ponudu. Druga se prepala i odmakla kao od luđaka, a treća mu je, gledajući ga u oči, pristala postati žena.
Kako se zoveš, ljepotice?
Anamarija, odgovorila je.
Idemo proslaviti zaruke Ivan ih odvede u slastičarnicu, sestru i buduću.
Sjeli su, ali je nastala tišina. Helena nije znala što bi rekla, a Ivanu su misli bile samo o osveti. Već je u glavi oblikovao da i njihovo vjenčanje mora biti baš dvadesetpetog.
Mora postojati dobar razlog što ste neznanki dali ponudu za brak, prekinula je tišinu Anamarija. Ako je ovo samo impulzivno, ne ljutim se, otići ću.
Ne, dali ste riječ. Sutra idemo na matični i upoznajemo vaše roditelje.
Ivan se nasmiješio:
Prvo, ‘ti’ molim!
Tijekom mjeseca do vjenčanja viđali su se svaki dan, pričali, upoznavali jedno drugo.
Možeš li mi reći razlog za sve ovo? upitala je jednom Anamarija.
Svatko ima svoje tajne iz prošlosti, izbjegao je odgovor.
Glavno je da nam ne smetaju u životu.
A ti? Zašto si pristala?
Zamislila sam se kao kraljevna koju otac predaje nepoznatom vitezu za muža. Takve bajke uvijek završavaju I živjeli su dugo i sretno. Htjela sam provjeriti je li to moguće.
Nije bilo sve tako bajkovito. Velika ljubav završila je slomljenim srcem, a i nešto novca je otišlo, ali je naučila razlikovati karakter kod ljudi. Odbijala je one šarlatane koji su je samo gnjavili.
Nije hotimično tražila onu pravu ljubav, ali znala je što joj treba: pametan, samostalan muškarac sposoban za djela. U Ivanu je vidjela odlučnost i temeljitost. Da je bio s dečkima, a ne sa sestrom, vjerojatno bi prošla pokraj njega ne osvrnuvši se.
Koja si ti kraljevna? Ivan je zamišljeno gledao, Osna, Snježana ili ona s plavim ružama?
Poljubi pa otkrij, našalila se.
Ali nije bilo poljubaca, niti ičeg dubljeg.
Ivan je sve organizirao za svadbu. Anamarija je birala među onim što bi Ivan predložio. Nije ništa prepuštao slučaju, pa ni kupnju vjenčanice i vela.
Bit ćeš najljepša, uvjeravao ju je.
U matičnom uredu, čekajući na prolaz, susreli su Marijanu i njezinog zaručnika. Ivan je namještajući osmijeh rekao:
Čestitam ti, poljubio je bivšu u obraz. Sretno ti sa tvojom škrinjom punom novaca!
Ne pravi cirkus, nervozno je odvratila Marijana.
Odmah je odmjerila Anamariju visoka, otmjena, lijepa žena, držanje joj je bilo poput kakve kraljice. Marijana se osjećala poraženom na svim frontama. Ljubomora ju je izjedala. Nedostajao je osjećaj sreće; osjećala je da nešto nije dobro procijenila i da neće dobiti ono što je sanjala.
Ivan se vratio Anamariji:
Sve u redu, rekao je uvjerljivo.
Još nije kasno da odustaneš, šapnula je Anamarija.
Nema povratka. Igramo do kraja.
Tek u registracijskim prostorijama, kad je pogledao u tužne oči svoje žene, shvatio je što je napravio.
Bit ću ti dobar muž, izgovorio je s iskrenom vjerom.
Počeo je zajednički život. Helena i Anamarija ubrzo su postale kao sestre, nadopunjavale su se izvrsno. Temperamentna Helena naučila je kontrolirati emocije, a Anamarija je sa znanjem i smirenošću vodila kuću i neprimjetno upravljala svima.
Kao odlična ekonomistica, Anamarija je brzo uvela red u poslovanju i papirologiji. Nakon pola godine otvorili su još jednu trgovinu, a ubrzo i tim za unutarnje radove nisu više samo prodavali materijale, već i uređivali stanove. Dobit se višestruko povećala.
Pokazalo se da je Anamarija prava mudra kraljevna, usmjeravala je poslovanje tako da Ivan smatra kako su to sve njegove ideje. Trebalo je biti sretan a ipak, njega je tištio nedostatak one uzbudljive ljubavi koju je osjećao uz Marijanu. Sve je bilo mirno, predvidljivo, stabilno. Rutina, mislio je, koja me polako guši. Nije ovo ljubav.
Zahvaljujući Anamariji, proširili su posao: sagradili su prvu kuću za sebe, a onda počeli graditi obiteljske kuće za druge.
Što je posao bolje išao, to je Ivan više razmišljao o Marijani: Nije mogla pričekati. Da vidi sad ovu moju limuzinu i našu vilu! Bio je ponosan na svoj uspjeh, ali ga je sve češće kopkalo Što bi bilo kad
Anamarija je osjećala nemir. Željela je biti voljena, ali ne možeš srcu zapovjediti, pogotovo ne tuđem. Nisu sve bajke stvarnost, tužno je mislila, ali nije gubila vjeru, ime ju je obvezivalo.
Helena je također motrila brata.
Izgubit ćeš više nego što ćeš naći, rekla mu je kad ga je našla kako gleda Marijanin profil.
Ne petljaj se gdje ne treba! odbrusio je Ivan.
Helena ga je strogo pogledala:
Glupane, Anamarija te voli iskreno, a ti se igraš!
Još mi samo treba da mi klinka pametuje, ljutio se. Sve jače ga je vuklo prema Marijani. I napisao joj je poruku.
Marijana mu se požalila da joj privatni život nije uspio. Muž ju je izbacio iz stana, faks nije završila, nema posao, a živi u podstanarskoj sobici u Rijeci.
Ivan je danima razmišljao: Ići ili ne ići? Poklopilo se da je ostao sam nekoliko dana žena otišla kod bolesne bake u selo.
Odlučio je. Dogovorio susret. Jurio je prema Rijeci na krilima nekadašnje ljubavi, nije gledao ni promet ni znakove.
Stvarnost je bila hladna.
Vidi ti mog Ivana! skočila mu je Marijana oko vrata.
Miris neopranog tijela ga je odbio. Odmaknuo se.
Ljudi gledaju.
Ma baš me briga! nasmijala se nepristojno.
Kratka suknja, jeftina šminka, loši parfemi U svemu ju je njegova Anamarija nadmašivala: A bila je ovakva i prije. Kako to da nisam vidio? mučilo ga je, dok je gledao kako njegova bivša pije pivo.
Daj mi koju kunu, znat ću ti zahvaliti, Marijana mu je namignula.
Više nije znao kako da pobjegne.
Oprosti, moram ići, imam posla, ustao je od stola.
Hoćemo kasnije opet sjesti negdje?
Ne vjerujem, rekao je Ivan i mahnuo konobaru. Možete donijeti račun, molim.
Ja bih još ostala.
Neka gospođa uživa u okviru ovoga gurnuo je konobaru pozamašnu novčanicu kuna.
Mladić je razumio i kimnuo.
Kući je vozio drhteći.
Stvarno sam budala, gunđao si je, Helena je bila u pravu! Zašto sam sve to pokrenuo? Ili možda ipak nije bilo uzalud?
Nikad je nisam nazvao Ana ili Anči. Ona mi je najbliža na svijetu, naglo je zakočio, shvativši to. Sjedio je neko vrijeme razmišljajući o svim godinama od svadbe do danas.
Pred očima su mu bili lik njegove žene, njene oči, sjajne kao Jadransko more, smiješak kad ga gleda, nježne ruke koje mu svako jutro popravljaju kosu.
Obećao sam joj sreću, osvrnuo se, pokrenuo auto i nakon nekih dvadesetak kilometara, skrenuo makadamom prema selu.
Tjedan dana je predugo. Nisam izdržao ni dva dana bez tebe, rekao je kad mu je Anamarija dotrčala iz bakine kuće.
Lud si ti moj, nasmijala se kroz suze.
Anči, ljubavi moja šaptao je Ivan i oboje su osjećali u sebi da sada počinje njihova prava bajka.
