Postavila sam muža pred težak izbor.
Mama, zašto idemo baki Mariji? Meni se ne ide, tamo je dosadno.
Pogledala sam Miru u retrovizoru. Sjedila je iza, zagledana u svoj ružičasti tablet, ni ne podižući pogled dok je pitala. Ima tek šest godina, a već zna govoriti takvim tonom, kao da nam čini uslugu što je uopće prisutna.
Zato što je danas rođendan Tvrtku, tvom rođaku. Sjećaš ga se?
Sjećam. On je zločest.
Mira!
Okrenula sam se prema njoj, ali Josip mi je spustio ruku na rame.
Nemoj sad, molim te. Ne danas.
Pogledala sam muža. Sjedi za volanom, ukočen. Kao da ne idemo njegovoj obitelji na dječji rođendan, nego na ispitivanje. Tamnoplavo odijelo, bijela košulja koju sam sama glačala još jutros. Potrošila sam pola sata na tu košulju, znajući da će svekrva odmah primijetiti svaku nesavršenost pa će šutjeti, ali onim pogledom svima dati do znanja da nisam dobra domaćica.
Ne počinjem ništa, Josipe. Samo objašnjavam djetetu zašto idemo.
Objašnjavaš kao da ide negdje gdje je nitko ne voli.
Pa, vole li nas tamo uopće?
Nije odgovorio. Ispred nas se upalilo žuto svjetlo na semaforu pa je Josip stao. U tišini auta čule su se samo Mirine igre na tabletu i zvuk lažnih kovanica koje preskaču po ekranu.
Slušaj, dogovorimo se ovako rekao je tihim glasom, gledajući naprijed. Dođemo, čestitamo Tvrtku, ostanemo dva, najviše tri sata, i idemo kući. Nema razgovora o prošlosti, nema prigovora, nema rasprava. Samo obitelj, običan rođendan. Može?
Htjela sam mu reći da nisam sigurna možemo li mi to uopće. Svaki put si obećamo, svaki put pokušamo, a na kraju opet sjedim u kuhinji kod svekrve i slušam predavanja o odgoju djece ili o tome koliko previše radim i malo mislim na obitelj. Koliko moja pokojna mama nije znala kuhati kao Marija.
Ali šutjela sam. Samo sam klimnula i okrenula se prema prozoru. Ulice svibanjske, obasjane suncem, prolazile su pored nas: žene u laganim haljinama, muškarci u košuljama s kratkim rukavima, djeca sa sladoledima. Subota, ona prava, kada ti je samo do parka ili knjige na balkonu, nipošto do vožnje kroz grad k ljudima koji te gledaju kao stranca.
Mama, hoće li Tvrtko dobiti puno poklona? Mira je ipak odvojila pogled od tableta.
Valjda hoće, rođendan mu je.
A ja, hoću li i ja nešto dobiti?
Ponovno sam se okrenula. Mira me gledala svojim velikim smeđim očima, punima iščekivanja. Navikla je da na svakom slavlju i njoj nešto zapadne. Sama sam je tome naučila, sada mi je bilo jasno. Svaki Božić, svaka maskenbal zabava u vrtiću, svaki posjet mojim prijateljicama završavao je s igračkom ili čokoladicom za Miru.
Mira, danas nije tvoj rođendan, danas je Tvrtkov. Njegov je dan, njemu ćemo mi pokloniti dar. Sjećaš se, jučer smo mu kupili slagalicu?
Sjećam. Ali i ja hoću slagalicu!
Doma imaš cijelu sobu punu igračaka nije izdržao Josip. Možeš li izdržati jedan dan bez novog poklona?
Mira je napućila usne i vratila pogled na tablet. Pogledala sam Josipa, primijetila kako mu zglobovi pobjeđuju od siline kojom stiska volan. Znam što misli: njegova mama sigurno će primijetiti ako Mira oplete po svome. Što će kasnije reći, što će govoriti sestri. Dugo, možda tjednima.
Ostatak puta proveli smo u tišini, prekinutoj samo udarcima po tabletu i šumom automobila. Gledala sam kuće, drveće, oblake, i mislila kako sam si prije tri godine obećala da više nikad neću kročiti u taj stan. Tada, nakon one svađe, kad mi je Marija rekla u lice da ne znam biti žena ni majka.
Otišla sam, zalupila vratima. Josip je istrčao za mnom, molio da se vratim, da se ispričam. Nisam se vratila. Vozili smo se doma taksijem, on sav u šutnji, a ja gledala kroz prozor i pitala se je li to kraj; treba li spakirati stvari i otići kod sestre blizu Osijeka.
Ali nisam otišla. Jer sam voljela Josipa. Jer imamo Miru. Jer nisam naučena predavati.
Nakon te svađe gotovo godinu dana nismo viđali njegovu obitelj. Onda je Josip molio da dođem barem za Božić, pa onda za Uskrs. Opet nisam željela. Tek kad je Marija završila u bolnici sa srcem, pristala sam posjetiti je. Došle smo s Mirom, donijele voće i cvijeće. Svekrva je bila blijeda, postara, osjetila sam nešto nalik žaljenju.
Zahvalila je na voću, pomilovala Miru po glavi, rekla da joj fali unuka. Ni riječi o svađi. Kao da ničega nije bilo.
Pomislila sam tada, možda tako i treba. Možda je tako odraslost progutati uvredu i nasmiješiti se.
Ali jučer, kad mi je Josip javio da idemo na Tvrtkov rođendan, shvatila sam da nisam zaboravila ništa. Uvreda je u meni kao trn, javlja se svaki put kad joj prilika dopusti.
Stigli smo rekao je Josip, i trgnula sam se iz misli.
Stajali smo pred poznatom zgradom u Novom Zagrebu, na četvrtom katu, gdje je Josip odrastao i gdje je njegova majka provela više od četrdeset godina. U tom stanu uvijek sam se osjećala strano.
Mira, ugasi tablet. Idemo rekla sam mirno.
Izašli smo iz auta. Josip je uzeo iz prtljažnika šarenu veliku vrećicu slagalicu što smo je birali sat vremena, ja sam bila za nešto skromnije, Josip je inzistirao da kupimo nešto pristojno.
Što znači pristojno? pitala sam sinoć u trgovini.
Da ne izgleda kao da škrtarimo.
Pa to je dar djetetu, a ne natjecanje tko je jači.
Znam. Ali mama će primijetiti. I Martina isto.
Dala sam se nagovoriti. Kupili smo slagalicu za šesto pedeset kuna, iako mi je sve to bilo previše. Ali Josip je bio u pravu: njegova obitelj primjećuje sve što pokloniš, koju torbu nosiš, gdje kupuješ kruh. Sve je važno.
Popeli smo se na četvrti kat, lift opet nije radio. Mira se žalila da je umorna, pa sam je primila za ruku i gotovo vukla gore. Josip je išao naprijed, sav nategnut u ramenima.
Na katu je Josip zastao.
Jesi li spremna?
Htjela sam reći nisam spremna, da bih najradije otišla kući, da ne želim opet glumiti da je sve dobro. Umjesto toga, nasmiješila sam se i kimnula.
Spremna sam.
Pozvonio je. Iza vrata su se čuli glasovi, glazba, smijeh. Slavljenik i gosti već su počeli Josip je namjerno računao da stignemo malo kasnije.
Vrata je otvorila Josipova sestra Martina dvije godine mlađa od Josipa, ali uvijek se doimala puno starijom: kratka, crveno obojena kosa, oštro lice, uske usne, prekinuti osmijeh.
A stigli ste napokon! stala je sa strane da nas pusti unutra. Brzo, brzo, već reže tortu!
Bok, Martina Josip joj je poljubio obraz. Promet je bio užasan.
Da naravno, promet pogledala je prema meni. Bok, Ana.
Bok.
Pozdravile smo se brzo i osjetila sam kako mi ruka u njezinoj hladna. Ili mi se samo činilo hladno, možda sam ja bila hladna.
A tko nam je ovo narastao? Mira? Martina se sagnula do Mire. Skoro te nisam prepoznala!
Mira je šutjela, sakrivši se iza moje suknje. Zadnji put su se vidjele kad je Miru imala tek tri godine.
Hajde, reci teti Marti dobar dan pogurnula sam je lagano.
Dobar dan šaptom, pa opet za suknju.
Joj, koja sramežljivica nasmijala se Martina. Ajde, idite mama je u kuhinji, a Tvrtko s ekipom u dnevnoj. Odmah ćemo tortu rezati.
Ušli smo i poznat miris me obavio: pola lavanda, pola pite. Marija je uvijek imala vrećice sa suhim cvijećem u ormarima, uvijek je vikendom pekla kolače. Danas, po mirisu, nešto s jabukama.
U hodniku je bilo puno cipela: dječje tenisice, ženske sandale, muške cipele. Znala sam svi su već došli. Izula sam svoje nove lakirane sandale, one što sam ih kupila baš za danas, i obula balerinke. Mira je prigovarala, nije htjela izuti sandalice, pa sam ih samo skinula, zanemarujući Martinin pogled.
Josipe, idi ti kod Tvrtka, čeka te on još od jutra reče Martina. A mi cure u kuhinju.
Cure. Zgrozila sam se. Imam četrdeset i dvije, devetnaest godina braka, dijete, radim kao glavna računovotkinja u građevinskom poduzeću, otplaćujem kredit i porez, a ona me zove cure.
Josip me pogledao, na njegovom licu nešto poput molbe. Kimnula sam. Otišao je u dnevnu s darom, ja sam držala Miru, idući u kuhinju.
Kuhinja prostrana, sunčana s pogledom na dvorište. Na prozoru pelargonije, na zidovima vezene krpe, na stolu čipkana stolnjak. Sve poznato, kao prije dvadeset godina, kad sam prvi put došla.
Za stolom sjedi Marija. S nekakvom gospođom, koju ne poznajem, obje se smiju. Kad smo ušle, svekrva je dignula glavu i osmijeh joj postade ukočeniji.
Ana! Drago mi je što ste došli! ustala je i vidjela sam ostarila je. Kosa skoro potpuno bijela. Bore dublje, leđa pogrbljena.
Ali pogled isti istražuje, probada, procjenjuje.
Dobar dan, Marija poljubimo se formalno, jedva da se stisnemo.
Dobar dan, kćeri. A tko je ovo? Moja unuka? spusti se do Mire. Prelijepa! Prava baka!
Opet se Mira sakrije iza mene, pa ju pomazim po glavi.
Mira, pozdravi baku.
Neću.
Neugodna tišina. Marija se uspravi, u očima joj nešto bljesne, možda razočaranje, možda prijekor.
Djeca znaju biti sramežljiva kaže mirno, ali tonom koji jasno poručuje: pristojno dijete zna pozdraviti, a majka bi je tome trebala već naučiti.
Umorna je od puta opravdavam se, svjesna kako zvučim.
Naravno, naravno. Sjednite. Hoćete čaj ili dobar kavu? Imam kavu iz Italije.
Čaj, hvala.
Sjednem, Miru pokraj sebe, a nepoznata gospođa mi se ljubazno smiješi.
Ja sam Danica, prijateljica Marijina. Drago mi je.
Ana. I meni je drago.
Marija se mota oko štednjaka, uzima šalice, toči čaj. Gledam joj leđa i pitam se: što su razgovarale prije nego smo ušle o djeci, vremenu ili o meni?
Kako si, Ana? upita svekrva, ne okrećući se.
Dobro sam.
Još uvijek radiš u onoj firmi?
Da.
Imaš puno posla?
Dovoljno.
A tko pokupi Miru iz vrtića kad si ti dulje na poslu?
Evo ga, mislim.
Ja je uzmem. Imam klizno radno vrijeme.
Ah, dobro. Pomislih da ste možda uzeli neku tetu-čuvalicu. Sad mnogi tako rade.
Ne, sami rješavamo.
Marija stavi šalicu pred mene i sjedne nasuprot. Gleda me onim svojim pogledom, izdaleka.
Smršavila si.
Nisam, ista sam.
Nisi, jesi. Lice ti je upalo. Više jedi, Ana. Muževi vole kad su žene malo punije.
Stisnula sam usne. I ovo je poznato komentari o mom izgledu, kilaži, odjeći. Uvijek uz lažnu brigu, ali uvijek s porukom koja bode.
Dobro sam, hvala.
Samo ja se brinem. Znaš da vas volim kao vlastitu djecu. Jučer mi je Josip rekao da dolazite, radovala sam se! Već sam mislila da ste zaboravili put do nas.
Zauzeti smo, tiho izgovorim. Mira ima vrtić, aktivnosti, mi posao.
Svima je život užurban. Samo što obitelj ne smije zaboraviti. Obitelj je najvažnija, Ana.
Pila sam čaj, šutke, vruće. Mira se vrpoljila, dosadno joj je.
Mama, mogu li ići pogledati drugu sobu? šapnula mi je.
Možeš, ali budi tiha.
Mira odjuri, a Marija je isprati pogledom.
Živahna vam je, baš kao Josip kad je bio dijete.
Da, dosta je aktivna.
Sluša li tete u vrtiću?
Uglavnom.
Uglavnom? Znači, ponekad ne?
Spustila sam šalicu.
Zna se dogoditi. Ona je dijete.
Jasno. Sva su djeca različita. Eno, recimo, Tvrtko je vrlo poslušan. Martina ga je fino odgojila, u školi odličan, doma pomaže. Zlato.
Danica kimne.
Vidjela sam, sjajan je. Sam dočekuje goste, zahvaljuje na darovima. Tako pristojan dječak.
Kuham u sebi. Ne izgovaraju direktno, ali poruka je jasna: Tvrtko je divan, Mira nije. Moja je to krivnja.
Iz dnevne sobe dopiru dječji smijeh i Josipov glas. Zamišljam ga kako se smije, glumi sreću, kao da smo svi jedna velika složna obitelj.
Marija, mogu li do Tvrtka, čestitati mu? ustala sam.
Naravno, samo nemoj dugo, uskoro ćemo tortu rezati!
Izlazim i osjećam njihove poglede u leđa. Hodnik je tih, iz dnevne se čuje cika. Prislonim se uz zid, zatvorim oči. Tek deset minuta ovdje, a već mi je dosta svega.
Mobitel u džepu titra. Poruka od Josipa: Kako si?
Napišem: Dobro. Laž, ali što drugo da kažem da mi je svekrva već uputila tri otrovne opaske, da se osjećam kao na ispitu gdje padam prije nego sam počela?
Iz dnevne izlazi neki muškarac, klimne glavom, uputi se u WC. Stojim naslonjena na zid i mislim koliko još ovdje moram biti. Dva, tri sata? Previše.
Teta Ana?
Okrenem se, na vratima dnevne stoji dječak u bijeloj košulji i tamnim hlačama. Tvrtko, slavljenik. Viđala sam ga samo na fotografijama, uživo je prošlo pet godina.
Sretan rođendan, Tvrtko!
Hvala nasmiješi se. Tata mi je rekao da ste donijeli poklon.
Tako je. Vjerojatno je u dnevnoj.
Velika kutija, slagalica?
Vidjet ćeš uskoro.
Kimne i ode natrag. Pristojan dječak. Onakav kakav bi, po Mariji, i Mira trebala biti.
Zadahnula sam i prošla do dnevne. Trebala sam pozdraviti ostale, odglumiti da sam sretna što sam ovdje.
Dvanaestak ljudi, odrasli na kauču, djeca oko stola sa kolačima i salatama, pokloni u kutu. Poznala sam neke: Josipova rodica i muž, rodbina. Pogledi puni znatiželje.
Josip je razgovarao s nekim, ali čim me vidio, ustao je.
Ovo je Ana, moja žena.
Pozdravila sam par puta, izdržala komentare tipa Naposljetku se upoznasmo i Josip nam puno priča o vama. Nije on nikad pričao o meni, vidjelo se po svemu. Uvijek je šutio o privatnome pred majkom.
Mira je sjedila u kutu, opet za tabletom. Došla sam joj.
Mira, spremi tablet. Nije pristojno ignorirati društvo.
Neću. Dosadno mi je.
Mira.
Ali mama!
Nekoliko ih je okrenulo glave. Osjetila sam kako crvenim.
Spremi tablet, rekla sam.
Nakon prigovora ipak je poslušala. Spremila uređaj u moju torbu i opet se zavuče u kraj. Sjela sam do nje, osjećajući kako me svi gledaju. Prezir?
Martina uđe s tacnom puna čaša vina i soka.
Ajmo, gosti, k zdravlju slavljenika! Tvrtko, ovamo, sine!
Tvrtko stane do nje, zagrljeni, svi vade mobitele.
Za našeg dečka! Nek bude zdrav, pametan i radostan!
Nek bude odličan đak!
Nek veseli roditelje!
Svi su nazdravili. Kušala sam vino, kiselkasto, jeftino. Josip je stajao uz mene, osjetila sam koliko je napet.
Pokloni! povika Martina. Sjedni, sine, svi će ti sada donijeti dar!
Tvrtko sjede, jedan po jedan nude kutije. Prva, neka teta, donijela je pribor za crtanje. Tvrtko uredno zahvali, otvori, pokaže.
Onda neki stric, velika kutija, robot na daljinsko upravljanje. Djeca su oduševljena, slavljenik zrači.
Wow! Hvala, to sam baš htio!
Pa još knjiga, slagalica, društvenih igara, odjeće. Krevet poklona raste, uz svaki osmijeh, svi pohvale. Pristojan dječak.
Mira je gledala u darove, u očima sam joj vidjela iznenadnu pohlepu. Zavist.
Mira, ne gledaj tako, šapnula sam.
Zašto njemu toliko darova? šapne uzrujano.
Zato što je njegov rođendan.
A kad je moj?
Za četiri mjeseca. Na jesen. Sama znaš.
To je jako dugo!
Tiše. Sad nije vrijeme.
Josip je tada donio dar. Velika šarena kutija s vrpcom. Tvrtko je razvalio papir, uzviknuo.
Opa! SuperTehnik 3000! Mama, to je baš taj što sam htio!
Martina se nasmijala.
Eto vidiš, stric i teta znaju što voliš. Hvala vam puno.
Tvrtko je najprije zagrlio Josipa, pa, sramežljivo, i mene.
Hvala, teta Ana.
Nema na čemu, uživaj.
Gosti su komentirali poklone, naglas spominjali koliko takvi koštaju, kako su edukativni i lijepa gesta. Marija je dignula obrvu.
Baš ste se potrudili. Dobar je to poklon.
Stisnula sam ruku. Potrudili smo se, naravno, da se ne prigovori. Poklon kao mjera svega.
Mira me povukla za rukav.
Mama, hoće li mene netko darovati?
Sagnula sam se.
Ne, Mira. Nije tvoj dan.
Ali ja želim poklon! I ja želim!
Mira, molim te, šuti.
Nije slušala. Ustala je, prišla Tvrtku pa jasno, pred svima:
Tvrtko, možeš li mi dati jedan tvoj poklon?
Svi se utišaše, pogledi prema njoj. Tvrtko zbunjen.
Što?
Pa imaš ih puno. Daj jedan meni?
Skočila sam, povukla je prema sebi.
Mira, idemo sada.
Ali ja želim! Ja želim poklon! Zašto on dobije, a ja ne? Ja želim slagalicu! Hoću robota! Hoću!
Martina se ukočila. Marija prekriži ruke, u očima joj ponos: Zar sam vam rekla?
Josip ju je pokušao smiriti.
Mirice, dušo, hajde, izađimo na trenutak.
Neću van! Poklon hoću!
Pala je na pod, nogama po tepihu, prava prava histerija: krikovi, suze, slina.
Stajala sam nad njom, osjećala poglede, osudu i prezir.
Nešto je u meni puknulo.
Mira, ustani. Idemo. Odmah.
Podigla sam je. Držala je čvrsto, vrištala je.
Ana, pusti, nemoj tako, Josip me hvata za rame, ali ga odbacujem.
Neću prestati! Tri godine sam šutjela! Tri godine sam gutala vaše prigovore, vaše poglede, komentare! Nisam dobra domaćica, nisam dobra majka, nisam… dosta mi je više!
Martina je stala ispred mene.
Znaš li ti s kim tako razgovaraš? Ovo je naš dom!
Znam. Ali ja sam žena vašeg brata! Majka vaše nećakinje! I imam pravo na poštovanje!
Poštovanje se mora zaslužiti, oštro reče Martina.
Zaslužiti? Devetnaest godina! Dijete! Kuća, posao, sve! Što još trebam?
Da se ponašaš pristojno. Da ne radiš scene. Da nas ne kriviš za odgoj svog djeteta!
Krivite vi sve ostale osim sebe! Toliko ste podijelili ovu obitelj, da Josip stalno mora birati između nas!
Josip zatvori oči, pogne glavu.
Ana, molim te.
Pogledam ga. Znam da želi da prestanem. Da zaboravim, da se ispričam, da se pretvaram da je sve dobro.
Ali ne mogu.
Josipe, ne mogu biti više uvijek kriva. Umorna sam. Tvoju obitelj nikada neću zadovoljiti.
Nije istina, izgovori tiho.
Istina je! zemem Miru za ruku i krenem prema vratima.
Kuda ideš?
Doma.
Ana, daj, pričajmo.
Nemamo više što pričati. Ili biraš nas, ili njih.
Pobijelio je.
Stavljaš me pred izbor?
Sami ste se tamo stavili. Kad si šutio kad te tvoja majka ponižavala, kad si šutio na Martinin cinizam, kad si me stalno tjerao da podnosim. Sad biraj.
Nije odgovarao, stajao je, spuštene glave.
Uzela sam Miru, izašle smo iz stana. Zatvorila sam vrata, hodale prema stepenicama. Mira je plakala, a i meni su suze same tekle, ali išla sam naprijed.
Na ulici sam pozvala taksi, sjeli smo unutra. Mira mi je zaspala na ramenu, snuždena, ja sam je nježno gladila po kosi i gledala prozor, drveće, ulice.
Mobitel zvoni. Josip. Ne javljam se. Zove opet. Odbijam poziv, ugasim mobitel.
Kod kuće sam Miru ostavila na kauču, pokrila je. Sjedila pored nje, gledala je. Spava, nos joj mrmlja, obrazi od suza.
Moja djevojčica. Razmažena, ali voljena.
Znam da sam i sama kriva što joj popuštam. Da je previše mazim. Ali drukčije ne ide. Želim joj dati ono što meni nikad nije dano pažnju, sigurnost u ljubav.
Ali gdje je ta granica kad briga postane slabošću, a ljubav razmaženošću?
Ne znam.
Prošlo je možda dva sata kad sam čula ključ u vratima. Josip se vratio. Izašla sam do hodnika, nije me pogledao dok se izuvao.
Bok, rekla sam.
Bok.
Otišli smo u kuhinju. Stavila sam grijati vodu za čaj, on sjeo za stol.
Spava?
Da.
Tišina. Duga, teška.
Mama je užasno povrijeđena, prošapće.
Znam.
Martina kaže da si se ružno ponijela.
Možda.
Ana, znaš li što si joj rekla?
Sipam čaj i stavljam šećer.
Znam što sam rekla. Rekla sam istinu.
Kakvu istinu? Ona voli Miru!
Jesi siguran? Vidjela ju je tri puta u tri godine.
Prolazi rukom preko lica.
Stara je, bolesna. Teško joj je putovati.
Ali redovito ide kod Martine, svaki tjedan.
Martina je bliže! Ti si na drugom kraju grada.
Nije drugi kraj svijeta, Josipe. Četrdeset minuta tramvajem.
Nijemi smo. Sjednem do njega, ruke na šalici.
Ne želim više svađe. Ali ne mogu više podnositi da me stalno procjenjuju.
Ti pretjeruješ.
Ti gledaš kroz prste. Ili ne želiš vidjeti.
On me pogleda.
Što želiš da napravim?
Da budeš na mojoj strani. Da kad tvoja majka kaže nešto ružno, ne šutiš, nego kažeš svoje.
Ja branim tebe!
Ti pokušavaš sve pomiriti. Ne možeš. Tvoja majka neće pomirenje. Ona želi sve po svom.
Moja majka je iz drugog vremena.
Ja neću živjeti po njenom vremenu.
Otvori prozor.
Cijeli život sam joj htio udovoljiti. Ali sad shvaćam da sam prestao biti dobar suprug.
Prilazim, grlim ga s leđa, lica mi na njegovim leđima.
Josipe, ne tražim da se odrekneš majke. Tražim zdrave odnose. Da shvati da imaš obitelj, život, pravila.
A ako ne shvati?
To je njen izbor. Naš je da živimo kako želimo.
On se okrene, zagrli me. Tako stojimo, slušam mu srce.
Volim te, kaže.
Volim i ja tebe.
Ne znam kako dalje.
Ni ja. Ali naći ćemo način.
Odlazim do Mire. Spava, ruku raširenih. Pokrijem je, poljubim u čelo.
Zbog nje je sve počelo. Ili zapravo zbog mene i mog nesnalaženja, mojih pokušaja da nadoknadim manjak pažnje od strane bake.
Vratila sam se u kuhinju, Josip na mobitelu.
Mama piše, zove nas sutra na razgovor.
Sutra?
U dva.
Idemo?
Ne znam. Ti želiš?
Razmišljam. Hoću li moći opet sjesti za taj stol, gledati Mariju u oči, slušati je?
Ići ću, ali samo ako me podržiš.
Obećajem.
Onda idem.
Spremamo se u tišini. Ja stavljam istu haljinu, Josip bijelu košulju. Miru ostavljamo kod moje sestre.
Opet smo u autu. Istim ulicama, ali danas je oblačno, sve u sivome.
Došli smo. Četvrti kat, pozvonimo.
Otvara Marija, blijeda, umorna.
Uđite.
Sjedamo u kuhinju.
Hoćete li čaj?
Ne.
Duga tišina.
Pa? reče napokon svekrva.
Duboko udahnem.
Marija, želim se ispričati zbog jučerašnjeg vikanja. Krivo je bilo.
Kimne.
Dobro.
Ali ne ispričavam se za ono što sam rekla. To je istina. Odnosite se prema meni s predrasudama. I prema Miri.
Njeno lice se očvrsne.
Ne slažem se.
Ne primjećujete. Svaki put kad dođemo, nešto ćete prigovoriti meni, mojem vijeku, izgledu, odgoju Mire.
Ja samo kažem što mislim.
Vaše mišljenje mi zvuči kao kritika.
Dugo šuti.
Možda stvarno katkad budem gruba. Ali želim najbolje za sina i unuku.
Najbolje im je mir u kući.
Gleda Josipa.
Slažeš se?
Kimne.
I što sada?
Možemo pokušati ispočetka kažem. Zaboraviti stare prijekore. Graditi nešto na poštovanju. Ne kao svekrva i snaha, nego kao dvije odrasle žene s istim ciljem.
Marija dugo ne govori. Onda uzdahne.
Možemo pokušati. Ali neću se promijeniti za jedan dan.
Ne očekujem. Ni ja nisam savršena.
Prvi put otkako je poznajem, ne gledam u njezinim očima prijezir, već neku vrstu razumijevanja.
Josip nas primi obje za ruku.
Hvala vam.
Pričali smo još kratko, o Miri, o ljetu koje dolazi. Razgovor oprezan, ali početak je tu.
Kad smo išli, Marija me zagrlila. Iskreno.
Dovedite Miru sljedeću subotu. Ispeći ću pitu.
Doći ćemo.
U autu Josip upita.
I, što misliš?
Ne znam. Ali dat ćemo šansu.
Kod kuće nas čeka Mira, vesela, crta sliku.
Mama, vidi! Naša obitelj!
Na slici nas troje, a malo dalje baka i djed. Svi se držimo za ruke.
Lijepo, kažem i zagrlim je.
U tom trenutku, pomislim, možda će sve stvarno biti dobro. Teško, polako, ali hoće.
Kasnije, dok Mira spava, Josip i ja sjedimo na kuhinji, pijemo čaj.
Što sad? pitam ga.
Slegne ramenima.
Ne znam. Ali barem pokušavamo.
Dosta je i to.
Zagrlio me. Slušali smo tišinu našega doma, dok je nad Zagrebom noć spuštala sjene, a u mojoj glavi gorjela nada da za nas još ima vremena.
