Zavist najbolje prijateljice
Prijateljstvo između Marije i Zvjezdane bilo je priča iz djetinjstva. Poznavale su se još iz pješčanika u Maksimiru, gdje su ih njihove mame redovno vodile na igranje. Svađale su se oko kantica i lopatica, mirile uz lizanje iste ledene lizalice, povjeravale si osjećaje zaljubljenosti u trećem razredu, te dijelile sve sitne adolescentne tragedije, od prvih prištića do svađa s roditeljima. U školi su ih svi znali kao nerazdvojne rijetko tko bi vidio jednu bez druge.
Dok su bile male, činilo se kao da su jednake u svemu oguljena koljena, iste jeftine traperice iz Importannea. No, s navršenih šesnaest, nastale bi prve razlike.
Marija je procvjetala kao da je zalijevaju nekim čudotvornim napitkom. Visoka, vitka, s prekrasnom gustom smeđom kosom, koju je mama puštala da boji u toplu čokoladnu nijansu, i s tenom koji je odolijevao svemu hormonima, lošoj kozmetici, stresu. Roditelji su je razmazili, nisu štedjeli kad bi trebalo kupiti haljinu ili dobar puder.
Zvjezdana je pak ostala njezina nježna, bljedunjava pratnja. Njezina stroga i praktična majka vjerovala je da su tanke i slabe vlasi najbolje ošišati na dečka. Otac, skladištar u tvornici, podizao je obrve na spomen šminke: Pristojne cure se ne šminkaju. Neka moja Zvjezdana bude pametna, a ne napirlitana. Posjet kozmetičarki nije dolazio u obzir bacanje kuna, govorila bi majka. Tako je Zvjezdana hodala s kratkom, slabo njegovanom kosom, širokim džemperima i vječitim tragovima borbe s prištićima.
Marija, već s navršenih sedamnaest, gutala je modne časopise i odlučila da u svakoj curi spava ljepotica samo treba znati kako je probuditi. Uvalila bi Zvjezdani fen i za pola sata od neugledne frizure napravila odvažni irokez. Nabavila jeftin, ali odličan losion iz ljekarne za njezinu problematičnu kožu. Iskopala iz ormara crnu dolčevitu i uske traperice Zvjezdana je zaprepašteno gledala svoj odraz; otkrila da ima duge noge i izražajne sive oči, koje su do tada krila šiške i nesigurnost.
Vidi ti male, pa ti si cijeli bombon! smijala se Marija.
Zvjezdana se zacrvenjela i okrenula. Riječ bombon joj je zvučala zaštitnički, skoro pa s visoka.
Na fakultet su upisale zajedno Ekonomski u Zagrebu. Roditeljski nadzor je popustio i Zvjezdana je napokon prodisala. Pustila je kosu, naučila se našminkati tako da je djelovala sneno, promijenila ormar i odjenula ženstvenije komade. Ni prirodnu pepeljastu boju nije ostavila, ofarbala ju je u nježnu bakrenu što joj je iznenađujuće dobro stajalo. Imala je i ona svoje udvarače, ne previše, ali dovoljno za samopouzdanje.
Ali titula ružnije prijateljice je ostala. Nije bila meta općeg obožavanja, nego fina rezerva za one koje su znali da kod Marije nemaju šanse. Marija je letjela među svima kao leptir. Muško udvaranje prema njoj često je nalikovalo natjecanju tko će donijeti veći buket, tko izvesti u bolji restoran, tko će je više nasmijati. Marija je sve to prihvaćala nonšalantno, s blagim uviđanjem.
Zvjezdani bi svaki Marijin poklonjeni osmijeh dečko koji je doživljavao odbijenicu izgledao kao da ima sudbinski karakter. Potajno je sanjala da barem jednom bude na njezinom mjestu: okusiti tu silinu pažnje, vladati situacijom. Utjeha su bili povremeni komplimenti i stalno Marijino prijateljstvo. Znala je: Marija joj je jedina prava prijateljica, pa je u sebi gušila crne misli.
Sve se okrenulo jednog rujanskog dana druge godine. U njihovu ekipu na faksu su upali dvojica slične dobi s novinarstva visoki, pomalo sramežljivi Marko i njegov veseli cimer Dario. Iskre su poletjele čim su se Marko i Marija pogledali; sve se oko njih utišalo. Dario se odmah pripio uz Zvjezdanu. Bio je zabavan, ali već s prvim njegovim šalom, Zvjezdanino, zavidno srce zauvijek se vezalo za Marka.
Kad bi ekipa išla van, Zvjezdana se uređivala satima. Dvaput bi prefarbala trepavice, oblačila najizazovnije haljine iz svog skromnog ormara, pa čak i štikle od kojih su je boljele noge.
Za koga se ti to toliko uređuješ? Za Darija? zadirkivala je Marija, pomažući joj s teškim zatvaračem na leđima. Dario se topi za tobom i u trenirci.
Zvjezdana bi se prisilila na osmijeh. Da znaš, glupačo, za koga su ove štikle, a ne za njega… Odraz u ogledalu ulijevao joj je sigurnost, ali ni na vrhuncu kreativnosti bila je samo simpatična, dok je Marija bila pojava. Marija bi mogla nositi stare traperice i iznošenu majicu i svi bi opet gledali nju.
Svaku Markovu sitnu riječ prema sebi Zvjezdana je dekodirala u nadi. Kad bi ju pitao što misli o novom kolegiju iz makroekonomije, zamišljala je duboki, poseban razgovor. Na pohvalu torbe odmahnula bi rukom izvana, a iznutra joj srce zadrhti kao na izjavu ljubavi. Ali u glavi se brzo oglasio odjek: Vidi samo Mariju.
S Dariom nije išlo. On je brzo zaključio da je njezin interes tek prijateljski i prebacio se na pričljivu brucošicu.
Šteta, stvarno je super dečko, rekla je Marija, dok su prebirale po komadićima pizze u omiljenoj zalogajnici. Dobro ste izgledali zajedno.
Ma daj Površni su oni, kao i tvoj Marko. Vole se malo zabaviti, prespavati pa zaboraviti. Ja sam to skužila odmah. presjekla je Zvjezdana.
Marija ju je pogledala ne previše zadovoljna:
Marko nije takav, molim te, ne pričaj tako o njemu. Nama je stalo.
Jes, jes, vidjet ćemo, svi su isti. dobacila je Zvjezdana, dok ju je iznutra žderala trulež mržnje. U sebi je zapravo željela da Marko ispadne gad, da ostavi Mariju, razbije joj srce. Tad bi njezino svjetlo možda napokon splasnulo, a on pogledao prema njoj, Zvjezdani.
Marija i Marko su se svađali, pomirivali, ljubomorisali, ali on bi uvijek napravio nešto posebno donio Raffaello, odveo je na maksimirsku livadu gledati zvijezde. Davao je sebe.
Pravi manipulator, što ti nije jasno? šaputala je Zvjezdana, dok joj je Marija pokazivala poruku od Marka. Sredi te, pa onda opet razvali. Mrzim takve tipove.
Stani više, zamolila bi Marija. Ma ne znaš ga. Važno mu je da sve bude dobro.
Važno mu je da ima igračku na raspolaganju! Uvjerenje, da nisi jedina frktnula je Zvjezdana, boreći se suzama i zavišću.
Ponekad je sijala sjeme sumnje. Marija bi bila nesigurna, čeprkala, ali Marko bi svaki put iznova potvrđivao svoju ljubav. Čini se da su te svađe samo jačale njihov odnos.
U jednom trenu Marko doista dobiva ponudu za praksu u velikoj medijskoj kući u Splitu drugi grad, velika mogućnost. Dogovorili su: Marija ostaje dok ne diplomira, onda ide k njemu.
Falit ćeš mi, plakala je Marija u zagrljaju te noći. Split, Zagreb, karte za avion, ko da idemo u Rim
Dolazit ću svaki vikend, šaputao je Marko, poljubio joj suze. Štedim za nas
I stvarno, otišao je. Marija se bacila u svakodnevicu čekanja, Zvjezdana je mirnija. Zavist je tinjala ispod površine.
Upetljala se u vezu s Bojanom, dosadnim asistentom sa faksa, ali bezvoljno.
Onda je stigla eksplozija. Marija blijeda kao zid u suzama ispriča: trudna je, tek nekoliko tjedana.
Moraš pobaciti, presiječe je Zvjezdana. Marko je karijerist, mrzit će te što mu rušiš planove.
Marija ipak javlja Marku. Nakon prvotnog šoka, rekao je: Idemo zajedno kroz to, trebat će ti moja podrška, štedimo za stan, ja ću doći po tebe.
Zvjezdanu je zapeklo: nije se maknuo od Marije. Volio je stvarno. To dijete ga veže za nju zauvijek. Sve što je priželjkivala sricalo se u poraz. Ostala je mržnja.
Odlučila ih je razdvojiti. Po svaku cijenu.
Marku je posao jeo vrijeme. Redoviti neplaćeni prekovremeni, javljanja u gluho doba… Marija sama u Zagrebu, trudna, umorna. Zvjezdana je zabadala prst u ranu.
Opet ga nema? brinula se. Zna li on kako je biti trudna? Pravi otac, nije što tražiti.
Marija je, i trudna, bila prelijepa. Cvala je, obrazi su joj se zarumenjeli, oči omekšale. Komplimenti su letjeli, a najuporniji je bio Ivan, poznanik od zajedničkog frenda. Kad je shvatio da nije slobodna, povukao se, ali ostao blizu, vozio je na pretrage, iznosio vrećice.
E to je pravi frajer gurala je Zvjezdana. Nije u Splitu, nego tu
Jednom je Ivan zaboravio granicu. Pokušao je Mariju zagrliti malo jače, ona ga je oštro odbila i izgalamila. Zvjezdana je, nenametljivo, ulovila trenutak mobitel u ruci, fotka na kojoj izgleda kao da se maze.
Izbriši to odmah, gnjevno je tražila Marija.
Ma naravno, klimala je Zvjezdana, spremivši sliku za dokaze.
Sljedećih tjedana je bilježila svaki trenutak kada je Marija bila s Ivanom, na roštiljima, druženjima, u kafiću. Skupljala dokaze prevare.
Onda je slučajno morala u Split, pomoći bolesnoj sestrični.
Odi i pozdravi mi ga vidi kako je, zamolila je Marija, puna čežnje.
Naravno, razgledat ću situaciju… Ako nešto skriva, ti ćeš prva znati. obećala je Zvjezdana.
U Splitu je do u detalja izrežirala nastup. Umjereno dotjerana, tužna, pažljivo našminkana tako da joj oči izgledaju još sivlje i ranjivije.
Marka je dočekala s veseljem, podgrijala dom, pa nakon večere, kad su se opustili:
Marko moraš znati. Marija nije sama, nije vjerna. S Ivanom je… pokazivala je slike, odabrala one na kojima su im ramena gotovo spojena.
Ivan? To mi nije spomenula šokirano je promrmljao Marko.
Niti neće. Ne znaš ti pola teško mi je reći, ali bolje da znaš istinu, nego da te pravi magarcem.
On je bio prestravljen, zgađen, a Zvjezdana je iznutra trijumfirala. Kad je htio odmah nazvati Mariju, ispriječila se Strpi se, nemoj kriviti Mariju iz bijesa, nek ona neka prva kaže.
Istovremeno je zvala Mariju, plakala:
Marko ima drugu! Ona iz redakcije Ma ne mogu, grozno ih je skupa gledati
Marija je neutješno plakala, Zvjezdana je, kao najbolja prijateljica, molila ne zovi, nemoj ga moliti, pusti ga neka se javi.
Kad je Marija ipak nazvala, Marko nije odgovorio onako povrijeđen, odigrao je po scenariju.
Zvjezdana je otišla još dalje. Došla je sljedeći dan Marku s viješću:
Pobacila je, i već je kod Ivana. Kaže, nema povratka, dijete nije trebalo biti, ti si prošlost.
Zvala je Ivana, predstavljajući se kao Marijina zabrinuta prijateljica, i zamolila Ako te Marko bude tražio, reci da joj ne treba. Ivan, zaštitnički nastrojen, pristao.
Kad je Marko konačno pokušao čuti Mariju, dočekao ga je muški glas:
Nemoj zvati više. Što si trebao, dobio si.
Zvjezdana je zatim brižno tješila Marka. Dozvolila si da ostane kod njega. Uselila u stan, spasila ga od tuge. Ostavila faks, zaposlila se kao tajnica u obližnjem uredu. Na vani je bila slika žrtve, u sebi je slavila.
Marija je ostala sama. Ivan je pomagao prijateljski, bez pokušaja više. Bila je uvjerena da je Marko samo pobjegao od odgovornosti. Najviše ju je boljelo to što njezin bivši nije ni pitao za nju, ni za dijete kao da ga nije briga.
Jednom je kroz suze rekla Zvjezdani, koja je već bila Markova cimerica:
Rekao je i meni da je dijete samo moja stvar, da ne želi ništa znati. Moraš to prihvatiti.
I Marija je povjerovala. Kako posumnjati u najbolju prijateljicu?
Marko i Zvjezdana predali su papire za vjenčanje. Marko je radio sve automatski, nije davao Zvjezdani da razglasi sreću. Sebi, ni drugima.
A ipak, jednom je iz neizvjesnosti sve ispričao Dariu, starom kolegi. Dario se šokirao, poželio mu sreću, ali pijan noću poslao Mariji poruku: Znaš da se Marko ženi sa Zvjezdanom?
Za Mariju to je bio kraj. Danima je ridala, misleći kako je ovo konačan dokaz izdaje. Oboje su me prevarili…
Ivan, sabran, složio je kronologiju. Sve prebrzo, preglatko. Sve se, čudno, poremetilo baš kad je Zvjezdani najviše odgovaralo.
Pokušao joj je to reći, ali Marija više nije mogla. Kakva razlika, Ivane, završili su oni, ON i ONA izbrisali su me.
No, Ivan nije odustao. Pronašao je Markov broj preko poznanika i zvao, uporno. Nakon nekoliko pokušaja, Marko se javio, spreman prekinuti, ali kad je čuo: Dijete nosiš, a ti ni ne pitaš za nju!
Kakvo dijete? zadrhtao je.
Zar si mislio da je abortirala? Ti nisi normalan. Ona je u petom mjesecu, plače svake noći
Razgovor je trajao skoro sat vremena. Marko, razoružan novom istinom, mahnito je slagao stvari po stanu, drhtio.
Kad se Zvjezdana vratila, dočekao ju je pogledom ledenim poput bure.
Spakiraj se i gubi se, sad.
Marko? Što?
Razotkrio sam tvoj podmukli plan. Nestani.
Marko, bila sam zaljubljena u tebe cijeli život! Dobro nam je
Odvratna si mi. Uvijek si bila samo blijeda sjena. Mrziš svjetlo, pa si ga pokušala ugasiti. Idi.
Ostala je na stubištu, slomljena, ali bez traga grižnje savjesti samo bijes. Samo je ona izgubila.
Marko je spakirao torbu, kupio kartu za autobus prvom linijom za Zagreb i zvao Mariju.
Kad je začuo njen oprezni, promukli glas, srce mu je stalo.
Marija ja sam. Ne prekidaj.
Što želiš?
Da znaš istinu. Sve je lagala. Zvjezdana je sve iskonstruirala. Ja sam bio slijepac
Dugo je šutjela. Je li uopće važno? Prekasno je. Umorna sam od svega. Pusti me na miru, Marko.
Dolazim. Moram te vidjeti.
Ne. Ne dolazi. Ja jednostavno ne mogu.
Prekinula je.
Marija je sjedila u tišini, držeći ruku na trbuhu. Glava joj je brujala. Ako je Marko u pravu, što je napravila Zvjezdana? Kakvu je štetu napravila ona sama, tako lako povjerovavši?
Nije htjela vidjeti nikoga. No, ujutro je na vrata navaljivao Ivan:
Dolazi Marko. Zna sve, sve je jasno. Zvjezdana je muljala cijelo vrijeme.
Marija je slušala bez riječi.
I što onda? On zna istinu, ali ja nikada više neću vjerovati kao prije. Sve je srušeno. Kako mu mogu oprostiti što je mislio najgore o meni? S tobom?
Ivan je šutio. Bio je zadovoljan što je pravda izišla na vidjelo, ali znao je povratak povjerenja nije pitanje dana.
Barem ga saslušaj, rekao je tiho. Zbog djeteta.
Marko je stigao navečer. Stajao je pred vratima, nervozan, držeći sportsku torbu.
Pokucao je tiho, pa jače. Marija mu je otvorila lice joj je bilo spušteno, upale oči.
Nije čekao poziv, samo je stao ispred nje, ruke po strani.
Nisam tu da prosim za oprost. Ne zaslužujem ga. Došao sam reći istinu. Bio sam idiot. Povjerovao sam njoj zato što me bilo strah da si me napustila.
Marija je šutjela, gledala ga kroz zid tuge.
Je li ti živjela kod tebe?
Da.
Jeste li bili skupa?
Da, priznao je, hladan od srama. Nije značilo ništa. Samo bijeg. Alkohol.
Dosta. prekinula ga je. Ne trebaju mi detalji. Sve je jasno.
Zagrlila se rukama. Znaš što je najgore? I ja sam povjerovala Zvjezdani. Plakala sam misleći da si monstrum jer sam joj vjerovala više nego sebi. Najboljoj prijateljici.
Gledala ga je napokon u oči.
Što sad?
Nema starog povjerenja, ali ako daš šansu, ja ostajem ovdje. Tražit ću posao u Zagrebu, živjet ću u studentskom domu, ako treba. Bit ću uz tebe i dijete. Sve ću ti vratiti ako ikad mogu.
Nije odgovorila odmah. Dala mu je posteljinu za kauč.
Ujutro idem na pregled. Ako želiš, idi sa mnom. Sad pusti me.
Marko je, sretan barem mogućnošću pokajanja, otišao.
Pisali su molbe, uređivali dokumente, tražili stan. Prvi dani su bili ledeni: razgovarali su samo o nužnom. Tema Zvjezdana bila je zabranjena.
Jednom navečer Marija upita:
Što ti je govorila? Kako je slagala?
Malo po malo. Najprije je sumnjala da previše provodiš vremena s Ivanom. Onda je pokazala slike. Kada sam već potpuno povjerovao u prevaru, rekla je da si pobacila. I na kraju dogovorila da me Ivan odbija kad zovem.
Marija je šutjela.
Bila je uvijek lukava Samo nisam mislila da će taj mozak iskoristiti ovako.
Nisi ti kriva, rekao je Marko odrješito.
Vremena su prolazila. Polako su pričali o budućnosti. Uređivali su dječju sobu, razmišljali o imenima, tražili Marku pravi posao.
Jednog dana stigla je kratka poruka s nepoznatog broja: Oprosti mi. Sve sam uništila. Znam. Marija je pokazala Marku.
Izbriši. Potvrdila si njezino postojanje, to joj treba.
Možda ipak žali?
Žali samo što nije uspjela.
Poruku je izbrisala. Oboje su znali da je Marko u pravu.
Vjenčali su se skromno roditelji i dvoje prijatelja. Ivan je bio kum. Rasplakali su se samo kad je u Zagorskim Selima, pred matičarem, Marko stavljao Mariji prsten.
Uspjeli su unajmiti mali stan u Rijeci. Porod je bio dug i težak, Marko nije ispuštao Marijinu ruku. Kad se rodila Lucija sitna, tamnokosa djevojčica oboje su zaplakali od olakšanja. Lucija: tako su, jedino, mogli zvati nekoga tko je sve izdržao.
O Zvjezdani nisu više čuli. Povukla se, nitko nije znao kamo.
Jednom, kad je Lucija imala šest mjeseci, šetali su Zvonimirskom i promatrali malenu kako veselo prati golubove.
Znaš, rekla je Marija, mislim da ne možeš uništiti pravu ljubav. Možeš je raniti, provjeriti do pucanja, ali što ostane, to je stvarno.
Marko ju je zagrlio, prislonio uz sebe, dok im je mala Lucija razigrano pokušavala uhvatiti goluba.
