Zakleti neprijatelji
Ivan je upravo legao na krevet da malo odmori, kadli kroz otvoreni prozor uleti bijesno lajanje njegova psa. Inače je Roko miran pas, ali danas kao da je poludio laje od ranog jutra, i to nije obično lajanje, nego pravo divljanje.
Ivan je već nekoliko puta izletio u dvorište, ali ništa sumnjivo nije primijetio.
Pomislio je da su možda susjedovi psi protrčali blizu, pa je zato Roko poludio. Takav je on ne voli da se netko nepoznat mota oko njegova teritorija. Nije ni čudo da je svaki put, kad bi Ivan izašao van, dvorište bilo prazno. Od Rokovog lajanja svakome bi srce stalo, pa su susjedovi psi vjerojatno odmah pobjegli.
Oni nisu mogli znati da je medvjed, kako ga je Ivan povremeno zvao, sada zatvoren u svom boksu. Ivan ga je uvijek preko dana tamo držao bio je oprezan. A čim padne mrak, pustio bi ga van. Tko je lud, sam si je kriv, rekao bi kroz smijeh.
Jednom su mu, sjećam se, trojica nesretnika iz susjednog sela pokušali upasti u dvorište. Jedan je izgubio hlače koje su mu zapeli na ogradu, drugi ostavio tenisicu pod plotom, a treći se popeo na drvo na najvišu granu. Policajac je morao zvati vatrogasce da ga skinu, jer nije mogao sići sam. Roko im je priredio takav doživljaj da će ga pamtiti do kraja života.
Najvažnije, pas nikad nije lajao bez razloga. Ali danas kao da ga je nešto izbezumilo.
Roko, dosta više! doviknuo je Ivan, ustao iz kreveta i prišao prozoru.
Pas je na trenutak utihnuo, ali ubrzo se opet rasplamsao silnim lajanjem.
Ivan nije mogao izdržati pa je otišao u dvorište da vidi što je iznerviralo njegovu veliku tornjak.
Kako je i zamišljao, u dvorištu nije bilo nikoga. Roko se odmah smirio kad je vidio gazdu.
Što ti to pjevaš, ha? nasmiješio se Ivan, prilazeći boksu.
Roko je veselo zamahao repom i pogledao Ivana s onim krivim pogledom, svjestan da nije pustio gazdu da odmori, ali nije lajao bez razloga. Sad je, ponovno, kratko pogledao prema kapiji i zalajao iz sveg glasa.
Ivan je hitro okrenuo glavu i uspio vidjeti nešto malo, sivo, kako bljesne prema ogradi. Potrčao je do kapije, izletio na cestu i ugledao…
…običnog mačka.
Gledao ga je tako drsko, samouvjereno, s nekim posebnim stavom.
Što ti imaš tražiti ovdje, drug? nasmiješio se Ivan. Čuj, kao čovjek čovjeku nemoj se motati ovuda, moj Roko… on ne može podnijeti mačke. Ako te uhvati…
Mačak se demonstrativno namrštio, a Ivanu se čak činilo da se podsmjehuje.
I uhvatiti, kažeš? Pa tvoj debeljko neće ni iz boksa stići, a ja sam već iza plota. Trebaš ga bolje hraniti, kao da je izgovarao pogledom.
Ivanu je bilo pomalo neugodno zbog toga što je ovaj podplotaški mačak tako elegantno ponizio Rokicu.
Ma, hajde, gubi se! rukom je Ivan otjerao mačka, vratio se u dvorište i zatvorio kapiju.
I što mislite, je li mačak poslušao? Naravno da nije. Dapače, sad je dolazio u dvorište svaki dan.
Šeta, sjedi kraj boksa kao gospodar, kao da mu je cijelo dvorište pod šapom. Roko može samo lajati, ništa drugo.
Ivan je pokušavao izbaciti drskog mačka ali čim bi napustio dvorište, mačak bi se vratio. Nije mogao ništa protiv njega.
Mačak je, nakon te male pobjede, postao car dvorišta.
Jednom je čak ukrao komad mesa iz Rokove zdjele zdjela je bila u boksu, a Roko je ležao u kutu, umoran od besmislenog lajanja, pa je sivi mačak iskoristio priliku. Na kraju ga je još javno žvakao pred velikim psom.
Ivan je sve to vidio, i u njemu se nakupilo ogorčenje.
E, tako ćeš ti meni… šapnuo je ljutito Ivan. Pripremit ću ti veseli život, vidjet ćeš.
Ivan je odlučio ostaviti boks otključan tijekom dana Roko može gurnuti vrata šapom i izaći kad god poželi.
Dosta je bilo, neka konačno zavede red u dvorištu, pomislio je Ivan.
Mačak je već dosad iznervirao i njega i psa nikome nije dao mira.
Međutim, baš kad su tog dana Ivan i Roko čekali svoga nepozvanog gosta, mačak nije došao. Nije došao ni idućih nekoliko dana.
Roko je zbunjeno gledao Ivana, a Ivan je samo slegnuo ramenima.
Možda je i bolje ovako, sad je mirno nasmiješio se Ivan, iako je bio malo neiskren.
Priznajem počeo je Ivan osjećati neku čudnu, tihu čežnju za tim dosadnim mačkom. Zvuči glupo, ali tako je bilo.
Roko se navikao lajati na svojeg protivnika, navikao se na uzbuđenja i sad mu je bilo dosadno.
Nakon još nekoliko dana, Roko je počeo gledati Ivana molećivo, kao da ga pita gdje je naš sivi smutljivac?
Ivan je znao, pas ga gledao, pa je razumio sve.
Misliš da mu se nešto dogodilo? Pa, s kakvim karakterom nije ni čudo. Hajde, Roko, idemo prošetati, možda ga negdje sretnemo.
Ivan je otvorio kapiju, izašao na ulicu, i stao kraj svojeg auta. Gledao lijevo i desno, a Roko je pratio gaze, okrećući svoju veliku glavu na sve strane.
I žestoko njuškao zrak, nadajući se poznatom i omraženom mirisu sivog mačka ali to nije bilo jednostavno. Miris gnoja iz susjednog dvorišta prikrivao je sve ostale mirise.
Ivan je prošetao ulicom na jednu, pa na drugu stranu, vratio se do kapije nema mačka.
I taman je uhvatio kapiju da vrati Roka unutra, kad ga je ukočio pogled lijevo. Negdje blizu, nešto čudno se događalo. Jasno je čuo mačje vrištanje i bijesno lajanje.
Za minutu, sivi mačak izleti na cestu, šepajući na jednu šapu, a ispod njega juri pas pravi gradski doberman.
Ivan je znao čiji je to pas svake godine ljeti, pa čak i zimi, iz Zagreba dolazi obitelj s dobermanom. Izgleda, sivi je pokušao iznervirati gradskog psa kao što je radio s Rokom, ali ovaj put nije uspjelo.
Doberman ga je, izgleda, ugrizao Ivan je na mačjem tijelu vidio tamne mrlje.
Dok je Ivan gledao kako sivi juri prema dvorištu, zaboravio je na Roka.
A Roko, bez traženja dozvole, što nikad ranije nije napravio, potrčao je prema sivom mačku.
Roko! Gdje ćeš?! viknuo je Ivan, zamišljajući što će biti s mačkom. Doberman ga već ugrizao, a sad će ga i njegov pas dotući. Roko, stani!
No, pas nije slušao. Trčao je odlučno ravno prema mačku.
Mačak se uplašio, zastao na cesti, shvatio da mu je život na koncu.
A onda… Roko staje kraj mačka, njuška ga, i potom s lajanjem nalijeće na dobermana.
Potjerao ga je do kraja ulice. Doberman se, srećom, u zadnji tren okrenuo i pobjegao.
Inače bi prošao loše u cijeloj selu nema psa koji bi se mogao suprotstaviti Roki.
Mačak je, iskoristivši priliku, nestao iz vidokruga. Ivan je gledao za svojim psom, pa nije ni primijetio da je sivi nestao. Tek večeras, kad je izašao u dvorište nahraniti Roka, zamalo je ispustio zdjelu iz ruku. Mačak je bio tamo živ, zdrav, s očima punima zahvalnosti. Položio je glavu na Rokovu šapu, nešto tiho preo, a Roko je pogledao gazdu kao da mu govori:
Gazda, spasio sam ga sad ga moram čuvati do kraja života.
I nije bila šala Roko je zaista postao osobni čuvar sivog mačka. Dopustio mu je čak da jede iz svoje zdjele nevjerojatna velikodušnost za takvu zvijer.
Mačak je uspio otopiti led u Rokovom srcu više nisu zakleti neprijatelji, nego pravi prijatelji.
No, ovo nije kraj priče. Ivan je, s mačkom, otišao u grad veterinari u Osijeku su morali zašiti ranu na mačkovoj šapi. Bila je ozbiljna, nije se mogla sama zacjeliti. Nakon toga, sivi je ostao kod Ivana, a Ivan i Roko su brinuli za njega nevjerojatno, do jučer su ga htjeli ubiti.
Nakon nekog vremena, pred kapijom se pojavi lijepa mlada žena.
Roko je zamalo zalajao na nepoznatu, ali shvatio je da bi ju prestrašio, pa je samo tiho zalajao. Ivan je čuo i izjurio iz kuće.
D…dobar dan! pozdravio je Ivana nepoznata. Tražite mene?
Žena je pitala je li možda Ivan vidio sivog mačka možda je dolazio u dvorište. On je moj vrlo drzak mačak. Pokusala sam ga držati zatvorenog, ali moj Tomić stalno pobjegne i skita se. U Zagrebu je stalno u stanu, ali sad sam kod mame u Đakovu ona je nakon moždanog udara, pa mačak nikako da se navikne. Obično se vraća na večer perem ga, hranim, ali zadnjih nekoliko dana ga nema ne znam što da mislim.
Znate, mislim da znam gdje je vaš Tomić nasmiješio se Ivan. Uđite u dvorište. Ne bojte se psa neće vas dirati. Hajde, idite.
Gdje, k vašem psu? Zašto?
Sad ćete vidjeti.
Žena je oklijevala, ali Ivanov pogled bio je topao i iskren pa mu je povjerila. Kad je prišla Roki i pogledala tko je pokraj njega sklupčan, ostala je bez riječi.
Tomiću! Kako si dospio ovdje? Što ti je? zabrinuto je upitala žena, vidjevši da je mačku zavijena šapa. Pogledala je Ivana je li vaš pas ugrizao mojeg mačka?
Ne, ne, naprotiv mi smo ga spasili pocrvenio je Ivan.
Od koga ste ga spasili?
Ako nemate žurbe, mogu vam ispričati što je bilo bit će vam zanimljivo.
Ivan i Ana (tako su se upoznali) su sve prepričali, a ona se smijala glasno.
Nevjerojatno Tomić vam je živce trošio, a vi ste ga spasili.
Eh, takvi smo mi s Rokom dobroga srca nasmiješio se Ivan. Ali, mačak se sad polako oporavlja, i fizički i duševno. Sad je prava maza. Više nas ne nervira.
Bio je uvijek takav, samo ga je zrak i sloboda promijenila, možda sam mu manje pažnje dala jer brinem o mami, učimo ponovno hodati, a to je spor proces.
Dođite i s mačkom u goste nesigurno je rekao Ivan.
Razmislit ću koketno je odgovorila Ana.
Šest mjeseci kasnije cijelo selo slavilo je svadbu Ivana i Ane. Tomić i Roko su bili također, a i doberman iz Zagreba koji je ugrizao mačka. Sada ga je prepoznao, pa ga je gledao ispod oka, ali kad su mu se susreli pogledi s Rokom, pravio se kao da se zabunio.
Ovo je priča koja mi je pokazala katkad nas život natjera da promijenimo mišljenje o onima koje smo smatrali neprijateljima. Treba samo dati priliku, jer možda se iza mržnje krije prijateljstvo veće nego što smo ikad mogli zamisliti.
