Bijeli stolnjak, sivi život
Juha od cikle bila je odlična. Jelena je to znala sigurno, jer ju je probala tri puta dok je kuhala, i svaki je put bila zadovoljna. Mlada cikla s trešnjevačkog placa, meso s kosti kuhalo se satima, češnjak je dodala na kraju, kako spada. Na stolu su gorjele svijeće, bijeli laneni stolnjak, isti onaj koji je čuvala za posebne prilike. Petnaest godina braka. I to je valjda posebna prilika.
Vanjske svjetiljke bacale su blagi sjaj po mokrim fasadama. Studeni u Zagrebu uvijek je imao tu mirisnu kombinaciju trulih listova i kiše. Jelena je popravila vilicu s desne strane tanjura, ispravila stolnjak u kutu, iako je već bio savršeno ravan. Zastala je na sredini kuhinje, slušajući kako sat iznad frižidera tiho otkucava.
Tomislav se vratio oko pola devet. Čula je kako se muči s ključem, vrećicu spusti na pod, upali svjetlo u hodniku.
– Što imaš za večeru? provirio je u kuhinju u jakni, crvenog nosa od hladnoće.
– Operi ruke i sjedi, gotova je juha, ima i pečene piletine, napravila sam i salatu nasmiješila se Jelena.
Tomislav je skinuo jaknu na samom ulazu u kuhinju. Prebacio ju je preko stolca i pogledao oko sebe.
– A zašto svijeće?
– Pa jubilej nam je, Tome. Petnaest godina…
On ništa nije rekao, samo je otišao oprati ruke i sjeo. Jelena mu je natočila juhu u tanjur, dodala žlicu domaćeg vrhnja s placa, kako je volio.
Tomislav je probao, gotovo s nevoljom.
– Malko je kisela.
– Meni je baš dobra tiho je rekla Jelena.
– Mama ciklu radi drugačije. Onako sočno, jako. Njen je pravi okus.
Jelena je uzela svoju žlicu.
– Jedi dok je toplo.
– Jedem, jedem… zakolutao je očima Tomislav. Što si ovako bijeli stolnjak stavila? Staviti ćeš mrku.
– Neću.
– Moja mama uvijek stavi tamni, bordo. Praktično i lijepo.
Jelena je gledala u svijeće. Mali plamičak drhturio je kad god bi Tomislav pomaknuo tanjur.
– Tomo tiho je započela danas nam je petnaest godina.
– Znam.
– Nisi ništa rekao kad si ušao.
Pogledao ju je, iznenađeno, gotovo uvrijeđeno.
– Što da kažem? Trebao sam te čestitat’? Daj molim te, svaki smo dan zajedno.
– Pa, ne znam. Samo… petnaest godina je…
– Petnaest godina kao petnaest godina prekinuo ju je. A di je piletina?
Jelena je ustala i donijela piletinu iz pećnice. Zapečena, s timijanom i ružmarinom, kako je Tomislav volio.
– Presušila je rekao je čim je odrezao komad.
– Upravo sam izvadila iz pećnice.
– Predugo si je držala. Mama ju zamota u foliju, bude mekana i sočna.
Jelena si je uzela komadić u tanjur. Vanjska svjetla automobila kratko su zažarila zid, zatim je opet bio mrak.
– Jesi li bio kod svoje mame danas? upitala je.
– Jesam, na brzinu nakon posla. Zašto pitaš?
– Ma ništa. Samo pitam.
Ponovno je pogledao stolnjak.
– Bez veze si stavila bijeli, Jeco, stvarno. Moja mama zna kako treba postaviti stol. Sve po redu: posuđe lijepo složeno, kruh na tanke šnite, a ti… Pogledaj ovaj kruh, režnjevi su predebeli.
Jelena je položila vilicu uz tanjur. Tiho, bez trzaja.
Nešto joj se stislo u prsima, kao šaka.
– Tomislav rekla je mirno, iznenadila se sama sebi koliko joj miran glas. Znaš li što mi zapravo govoriš sad?
Pogledao ju je pomalo nervozno, kao netko koga ometaš u večeri.
– Pa što? Samo govorim da je kod mame bolje. Nisam te uvrijedio.
– Ušao si, nisi čestitao. Počeo si kritizirati večeru, stolnjak, kruh, piletinu. Tri sata sam kuhala, Tomo.
– Pa dobro. Što sad? Trebam pljeskat? Tebi je to dužnost.
Jelena je zašutjela.
– Dužnost? ponovila je, kao da prevrće riječ po ustima.
– Da, zna se što je kome dužnost. Ti si doma, kuhaš. Ja zarađujem. Tako treba biti.
– A petnaest godina? To je… samo usput?
– Jeco, što bi ti, dramsku večeru? Mama uvijek kaže: manje romantike, više reda, tako obitelj drži.
Svijeća je podrhtavala. Jelena je ustala, pokupila svoj tanjur, došla do prozora i gledala mokre krovove susjednih zgrada i ogoljelo drvo u dvorištu.
Okrenula se.
– Tomislav, molim te, spakiraj stvari.
Podigao je glavu.
– Molim?
– Spakiraj i idi. Ozbiljno.
Smijuljio se, kratko.
– Zbog juhe?
– Nije zbog juhe.
– Zbog čega onda? Zato što sam rekao nešto o mami? Jelena, smiješna si.
– Meni nije smiješno.
– Uvrijeđena si? ustao je, prekrižio ruke. Pa, bio sam grub… Oprosti ako treba. Sjedni, jedi.
– Ne, Tomo.
Gledao ju je. Nije bilo drame, urlika, ni suza. Samo mir, onaj kakav nije poznavao.
– Ne šališ se izustio je.
– Ne.
Tišina. Sat je otkucavao, svijeće su još gorjele.
– Zbog jednog razgovora? počeo je.
– Zbog petnaest godina jednog te istog razgovora. Idi, Tomo. Uzmi što ti treba sad, ostalo pokupi poslije.
Stajao je još minutu, pa se okrenuo i otišao u spavaću sobu. Slušala je šuštanje vreće. Ostala je na kuhinji, gledala u svijeće one jedine nisu podrhtavale.
Kad je izišao s torbom, zastao na vratima.
– Požalit ćeš.
– Možda rekla je Jelena. Zbogom, Tomo.
Vrata su zalupila, brava je škljocnula. Slušala je kako se gube koraci na stubištu.
Ugasila je svijeće, spremila juhu s ciklom u frižider. Nije imala apetita.
Stan je mirisao na prženi luk i vlagu, kako to već biva u kasnu jesen kad grijanje još ne radi kako treba.
Legla je oko pola jedanaest. Nije odmah zaspala, samo je gledala u strop, slušajući kako se kod susjeda čuje televizor. Samo je o jednom razmišljala: ne plače. Pa to valjda nešto znači.
***
Gospođa Marija otvorila je vrata Jeleni prije nego je stigao pozvoniti drugi put. Uvijek je imala taj šesti osjećaj, kao da stalno čeka.
– Tomice! raširila je ruke. Pogledala torbu. Bože, što je sad?
– Izbacila me rekao je kratko.
– Ona? vratila se nekoliko koraka, pustila ga unutra. Znaš što sam ti uvijek govorila, Tomo! Ajde, sjedni, skuhala sam ti juhu, krumpirovu, s piletinom.
Izuo se, sjeo za kuhinjski stol. Stan je mirisao po juhi, pomiješano s onim osobitim mirisom osamljenih starijih ljudi malo naftalina, malo lijekova i povrh svega kuhinje.
Majka je poslužila juhu, ne prestajući pričati.
– Rekla sam ti odmah, ona nije za tebe. Hladna žena, Tomo. Hladne žene… ni djece, ni radosti u kući. Evo, jedi, kruh sam tanko narezala.
Kruh tanak do prozirnosti. Tomislav je gledao kriške i sjetio se kako je Jelena uvijek rezala debelo.
– Mama… pokušao je.
– Što mama? Samo ti kažem istinu. Petnaest godina te mučila, ništa od nje: ni djece, ni pravog doma. Probaj juhu.
Juha je stvarno bila dobra, bogata okusom. Jeo je bez riječi.
Prvih dana prošlo mu je u snu. Išao je na posao, vraćao se, majka mu je spremala obroke, pričala, lomila kruh. Trećeg dana sama je izvadila stvari iz njegove torbe.
– Nemoj više ovu košulju. Zgužvana je, vidjela sam. Plavu ću ti popeglati, bolje ti stoji.
– Volim ovu sivu.
– Nema veze. Plava je za tebe.
Šutio je, pojeo kotlete i čaj. Majka bi za stolom pričala o susjedi s četvrtog kata ta je, eto, otišla živjeti sama, i svejedno je zadovoljna u svakoj njezinoj rečenici vrebala je po neka poruka za Jelenu, ali Tomislav nije slušao.
Tjedan dana kasnije majka mu je rekla da mora u subotu s njom u trgovinu. Cipele su ti derutne.
– Mama, ima ih još.
– Vidim ja dobro. Potplat ti se odlijepio.
– Nije.
– Je. Idemo u subotu.
U trgovini je tražila dugo, birala ona, a ne on. On je želio jednostavne crne, ona mu je uzela smeđe s ukrasnom kopčom.
– Vidi kako ti pristaju rekla je.
– Meni nisu lijepe.
– Djetinjast si, Tomo. Ove su bolje.
Prodavačica je gledala u stranu. Tomislav je pogledao u ogledalo blizu blagajne muškarac srednjih godina u smeđim cipelama s kopčom gledao ga je bezizražajno.
Kupio je, što će.
Navečer za stolom majka bi pričala o tome kako ga je sama odgojila, kako je sve to bilo teško, i kako je Jelena to sve bacila pod noge. Tomislav je klimao.
Ponekad bi pomislio na bijeli stolnjak. I na svijeće. Nije mogao shvatiti zašto ih je stavila, zašto mu je to bilo važno. Petnaest godina, pa što onda, što je tu za slaviti?
Ali mislio je o tome.
I još, mislio je kako Jelena nije plakala, ni vikala. Samo je stala ravno, i rekla da ode. Iznenadilo ga je njezino spokojstvo. Očekivao je nešto drugo, na to ga je život naučio.
Mjesec dana kasnije majka mu je napravila raspored. Ne zvala ga tako, ali bilo ga je: U utorak ideš doktoru, naručila sam te, Četvrtkom idemo kod tete Ruže, U petak ne kasni, radim kolač, ne volim čekat.
Tomislav je kasnio jedan petak zbog sastanka na poslu. Zvao je mamu kad je bio u tramvaju. Ona je pričala bez prestanka, držao je mobitel kraj uha i gledao kroz prozor.
Kolač ga je dočekao. Bio je ukusan. Sve je bilo ukusno.
Sjedi za stolom i osjeća kako mu u prsima nešto pritišće, ne bol, već tupa težina, kao da zraka nema dovoljno.
***
Tri tjedna Jelena je živjela kao kroz maglu.
Radila je, vraćala se doma, spremala nešto najjednostavnije za sebe, jela, legla. Najteže je bilo navečer, jer tišina stana bila je prva strašna, a onda je jednostavno postala tišina.
Prijateljica Marija ju je zvala svaki drugi dan. Jelena, kako si, hoćeš da dođem? Jelena je svaki put rekla da ne treba. Marija je ipak došla prvu subotu, donijela vino i kekse, pričale su cijelu noć u kuhinji. Jelena je izrekla sve svijeće, ciklu, mamu, stolnjak a Marija je slušala i ponekad šapnula: Koji idiot, i bilo je lakše.
– Pravu si stvar napravila rekla je Marija na kraju Pravu.
– Strah me priznala je Jelena.
– Proći će.
Nakon što je Marija otišla, Jelena je ostala stajati u boravku, gledala je tamnoplave teške zavjese. Tomislav ih je izabrao godinama prije. Rekao: Guste su, dobro blokiraju svjetlo, praktično. Stajale su tu od onda. Jelena nije razmišljala o njima.
Sutradan ih je skinula.
Borila se sat i pol, teški su bili nosači, morala je penjati na stol. Skinula ih, složila na hrpu, spremila ih u ormar. Soba je odmah bila drugačija. Sivi studeni, hladan, dosadan, ali bolji nego mrak teških zavjesa.
Premjestila je i kauč. Nije sama, zvala je susjeda Ivana, starog i dobrog čovjeka iz ulaza. Sad je kauč bio uz prozor, drugo svjetlo padalo na njega.
Bilo je čudno, ali nekako lijepo.
Počela je spavati bolje od druge tjedna. Noći bez gledanja u strop do zore.
Na poslu sve isto. Jelena odlična računovotkinja: točna, pedantna, pouzdana. Nikad nije kasnila, papiri su uvijek bili sređeni. Šefica, Sanja Božić, stroga ali pravedna, cijenila ju je.
Krajem studenoga Sanja ju je pozvala u ured.
– Jelena rekla je, bez okolišanja sljedeće godine odlazim kćeri u Osijek. Direktor te želi za glavnu računovotkinju.
Jelena je nekoliko sekundi šutjela.
– Mene?
– Da tebe, naravno. Ne vidim bolju. Pristani.
U tramvaju kući Jelena je razmišljala. To je bilo više odgovornosti, više rada. Nekad ju je bilo strah toga. Tomislav joj je jednom rekao: Zašto trebaš karijeru, zar ja ne donosim plaću? Nije ni odgovarala.
Sada je gledala po prozoru pa zašto ne?
Prosinac je prošao u užurbanosti. Završila je male popravke u stanu sobu prebojila u blijedožutu, promijenila zavjese na tanke, lanene, svijetle. Kupila novi abažur, narančasti, uključivala ga svaku večer. Stan se polako mijenjao. Postajao njezin.
Kupila je i nekoliko sadnica pelargonije za prozorsku dasku. Njezin miris bio je blag, zelen, savršeno je pristajao uz lanene zavjese i zidove.
S Tomislavom su poslovno riješili sve preko odvjetnika. Stan je bio njen, nije prigovarao. Ni kasnije nije radio scene možda ga je majka smirila, možda mu je bilo svejedno.
U prosincu je prihvatila biti glavna računovotkinja. Sanja je stisnula ruku, prvi put zaista toplo nasmiješena.
Novu godinu dočekala je kod Marije, u velikom društvu, s djecom, sa psima, s tri zdjele francuske salate. Bilo je lijepo, malo tužno na neki svoj način, kad se okreneš godini iza sebe. Popila je čašu šampanjca, gledala kroz prozor vatromet i pomislila: još sam tu. I dobro sam, zapravo.
***
Zima Tomislavu nije išla.
Majka je odlučila da mora pregledima. Sama ga naručila: doktor opće prakse, karidolog, gastroenterolog, loše izgledaš, Tomo, moraš se pregledat. Sve je prošao. Liječnici su svaki put rekli za vaše godine, sve je u redu a majka je nesretno odmahnula, kao da bi radije nešto našli, da se može brinuti.
Na poslu postao je nervozan. Kolege su to primijetili. Kolega Petar s kojim je pušio na stepenicama pitao ga je:
– Što ti je, živčan si stalno?
– Ništa.
– Kod kuće nešto?
– Ne.
Petar otpuhne, ode. Tomislav gleda dvorište tvornice zima, sivi snijeg, fleke ulja. Nema želje vratiti se u ured, ni kući mami, nigdje.
Pomislio je: kamo bi uopće mogao poželjeti otići?
Nije znao odgovor.
Svake večeri majka je čekala s večerom. I to je bilo, zapravo, dobro. Ali uz obrok stizala su i uputstva: što obući, kuda ići, kad doći, zvoniti kad kasni. Ako se ne javi, zove opet. Poruka na mobitel: Zabrinuta sam, Tomo, gdje si?
Jednom je u veljači ostao kod Petra. Pivo, hokejaška utakmica. Vratio se pola jedanaest.
Majka je u mraku sjedila u kuhinji, upalila svjetlo kad je ušao.
– Gdje si bio?
– Rekao sam.
– Kasnit ću to nije informacija. Brinula sam se. Povisio mi se tlak.
– Mama…
– Jedi, ostavila sam ti. postavila mu kotlete pred nos. Nemoj više gasiti mobitel, tri sam puta zvala.
– Nisam ga gasio, samo nisam čuo. Hokej je bio.
– Hokej rekla je s nevoljkim gađenjem.
Tomislav je jeo i gledao u stol.
Primijetio je posljednjih tjedana da se stalno opravdava. Svuda, zbog svega. Zašto kasni. Zašto ta košulja. Zašto nije nazvao. Zašto nije ovo pojeo.
Sjetio se da je nekoć i on drugima govorio: Mama zna najbolje. Sada mu je ta misao bila neugodna.
U ožujku je pokušao iznajmiti sobu. Samo je pregledavao oglase, našao jeftinu blizu posla. Rekao majci.
Zaplakala je.
Tiho, bez drame. Znači ovdje ti je loše. Znači smetam ti, shvatila sam.
Nije uzeo sobu.
Noću bi mu se ponekad Jelena pojavila u snu. Ne romantično, više da nešto radi u kuhinji, ili zajedno putuju u autu. Obične slike. Budio bi se i buljio u strop, u kojem nije bilo ničega osim bjelila.
Pomislio bi: što sada radi? Kako li je?
I odmah nakon toga: ma dobro je ona, sigurno već ima nekog.
To ga je ljutilo.
***
Veljača je došla svijetla i sjajna. Snijeg je stvarno bio bijel, jutarnjim je hodanjem do stanice Jelena škiljila i sjetila se da već odavno želi sunčane naočale.
Kupila ih je. Roze, s tankim okvirom. Nasmijala se sama sebi kad ih je probala u izlogu, bilo je baš dobro.
Novi posao bio je zahtjevan, ali išlo joj je od ruke. Povremeno je ostajala do kasno, rješavala izvještaje, razgovarala s direktorom, Antunom Bašićem, ozbiljnim, nenametljivim čovjekom koji je cijenio točnost. Bio je zadovoljan s njom, osjećala je to.
Kolegice su je gledale s poštovanjem. Mladi asistent Iva donosila joj je kavu bez riječi, samo bi stavila na stol. Jelena bi se zahvalila, Iva bi lagano pocrvenjela.
U ožujku je Marija povukla Jelenu na rođendan kod zajedničke poznanice Mirjane. Jelena nije htjela: nepoznati ljudi, buka. Marija je inzistirala: Prestani sjediti doma! Bit će zabavno, obećajem.
Mirjana je bila vesela, gostoljubiva žena, u očitom prevelikom stanu za jednu osobu, dvije velike mačke i fikus. Dvanaest gostiju. Jelena je prvo sjedila blizu Marije, ali kasnije se raspričala s kolegicom-učiteljicom matematičarkom. Provele su večer pričajući o knjigama.
Ivan je sjedio nasuprot. Nije ga odmah ni primijetila. Bio je jedan od onih ljudi koji ne upadaju u oči: niži, s počecima sijede kose, u običnom sivom džemperu. Malo je pričao, ali kada bi se nasmijao, sve je bilo iskreno.
Kraj večeri zatekli su se sami kod prozora s šalicom čaja. On pitao, ona odgovarala, razgovor je tekao prirodno, lagano. Bio je inženjer, projektant, samac već četiri godine, žena mu je umrla od teške bolesti. Ispričao to bez patetike, kao nešto što je prošlo.
– Poznajete Mirjanu odavno? pitala je.
– Preko njezinog bivšeg muža, ostali smo prijatelji. A vi ste s Marijom?
– Od faksa zajedno.
– Važno je imati takve prijateljice rekao je.
– Jest. nasmiješila se Jelena.
Razmijenili su brojeve. Bez očekivanja. Pisao joj je tri dana kasnije, predložio kavu. Pristala je.
Našli su se u maloj kavani kraj njena posla. Pričali su dva sata. Ispričala mu o razvodu, slušao ju je, bez savjeta, bez osude. Onda je govorio malo o sebi. Izašli su van, kratko stajali na hladnoći. On je pitao može li je zvati opet. Rekla je: može.
Sljedeća je bila šetnja uz Savu. Onda kino. U travnju ju je pozvao na večeru kod sebe.
***
Ivan je živio u stanu na petom katu stare zgrade u Trešnjevci. Jelena se penjala stepenicama, nosila bocu vina i razmišljala: sad ću vidjeti pravo neženjsko leglo. Bila je nervozna, kao čovjek koji dugo nije bio kod drugih bez očekivanja prosudbe.
Pozvonila je.
Vrata su se otvorila. Stan je zamirisao na jabuke, na toplinu i cimet.
– Uđi slobodno nasmiješio se Ivan. Malo sam požurio, stavio sam pitu da se peče. Nadam se da voliš jabuke?
– Volim jako rekla je Jelena.
Stan je bio jednostavan, lagano neuredan, ali živ: knjige i alati po policama, na stolu novine, ništa namješteno radi dojma, već radi života.
Pomagala mu je napraviti salatu. Rezala je rajčicu, on sir. Povremeno su pričali, povremeno šutjeli. Šutnja nije bila mučna.
Jelena se uhvatila kako čeka sad će reći da je bolje s krastavcem, ili da treba drugi preljev, ili barem prevrnuti očima zbog stola.
Ali Ivan ništa nije rekao. Sjedili su, natočio je vino, pogledao stol, pa nju.
– Hvala što si došla rekao je.
Samo toliko. Bez ali, bez kritike.
Pogledala je u tanjur i osjetila kako joj je iznutra, tiho, lakše. Kao da je godinama nešto držala stegnuto, i sada je napokon mogla otpustiti.
Kroz prozor je ulazio travanjski sumrak. U daljini su gorjeli lampioni, a grana ispred prozora imala je prve sitne listiće. Pita je mirisala po cijelom stanu.
Pričali su dugo. Jelena je govorila o djetinjstvu, o tome kako je htjela biti učiteljica pa završila kao ekonomistica. Ivan o svom posljednjem projektu, obnovi stare škole. Bio je to korektan posao obnavljaš ono što je bilo uništeno.
Kad je odlazila, ispratio ju je do stepeništa.
– Drago mi je što smo se upoznali rekao je.
Vraćala se doma i razmišljala ne samo o njemu. Razmišljala je o piti i o tome kako je moguće tek tako: doći nekome i ne bojati se mlataranja. Doći i pojesti večeru. I vratiti se kući lakša.
***
Ljeto je prošlo tiho i lijepo.
Ivana je često viđala, ali bez presije. Nije forsirao ništa, nije žurila ni ona. Išli bi na plac subotom, ona kupila zelje, Ivan ribu. Skuhali bi zajedno, bilo je jednostavno, drugačije, bez previše nervoze.
Jedne noći u srpnju ostala je kod njega. Nije se vraćala kući jer je već bilo kasno. Ujutro je skuhao kavu i donio joj u krevet. Ne kao u filmovima, bez posebnih gesta. Samo donio i sjeo pored nje.
– Radiš danas?
– Od podneva.
– Hoćeš da ujutro skoknemo do placa? Trebala bi biti dobra trešnja.
Jelena je uzela kavu objema rukama. Kroz prozor je ulazilo plavo ljetno jutro, mirisao je zrak, čulo se cvrkut ptica. Poželjela je plakati, ali ne od tuge, nego od nečeg drugog kad shvatiš da ti je zaista dobro.
– Hoću rekla je.
Na jesen ju je Ivan pitao bi li se preselila k njemu. Nije to bila formalna prosidba ni s prstenom, samo navečer, dok su prali suđe:
– Jeco, a da preseliš k meni? Stanu ima prostora, i meni bi bilo ljepše.
– Treba mi malo da razmislim.
– Naravno, razmisli.
Razmišljala je dva tjedna. Onda pristala.
U studenom se preselila. Svoj stan je izdala, odlučila ga ne prodavati za svaki slučaj. Preselila je knjige, pelargonije, abažur, lanene zavjese. Ivan je odmah pomaknuo regal u radnoj sobi za njene knjige zajedno su ih složili, njegove stručne i njene romane, i izgledalo je dobro.
U prosincu su prijavili vjenčanje. Bez pompe samo njih dvoje, Marija i Ivanov prijatelj Marko kao svjedoci. Onda izašli na ručak, bilo je ukusno, opušteno. Marija je plakala, ali od sreće, govorila je.
A u siječnju Jelena je saznala da je trudna.
Stajala je u kupaonici s testom u ruci, dugo gledala dvije crtice. Sjela je na kadu, deset minuta nepomična.
Imala je četrdeset i tri godine. Nije mislila da će imati djecu. Tomislav nije htio, ili je ona nije iskreno htjela, nikad nisu ozbiljno razgovarali, vrijeme je prolazilo. Ginekologinja nikad nije rekla da ne može ali Jelena je sama sebi odavno rekla: ne ide.
A evo.
Ivan je crtao u radnoj. Izašla je, stala na vrata. Osjetio je. Okrenuo se.
Pogledao joj u lice.
– Što je bilo? tiho je pitao.
Ispružila mu je test. Pogledao, šutio nekoliko sekundi. Onda ustao i čvrsto ju zagrlio. Bez riječi, samo dugo.
– To je dobro, Jeco. Stvarno dobro.
Sakrila se na njegovo rame i po prvi put pravo zaplakala. On nije bio zbunjen, nije govorio nemoj plakati, samo ju je držao i tiho šaptao: Dobro je, sve će biti dobro.
***
Proljeće je opet stiglo, opet su tu bila kavanica na uglu i šetnje uz Savu, samo je sad Jelena hodala polako, malo okruglija. Ivan ju je držao pod ruku, ponekad kad je trebalo priskočiti.
Šest je mjeseci trudnoće. Na poslu svi već znaju. Antun Bašić joj je rekao: Čestitam, gđo. Jelena. Ovdje vas čeka posao kad se vratite, ne morate brinuti. Iva sada gleda u nju s posebnim poštovanjem, onim kakvo mlade žene imaju za one koje znaju živjeti.
Stan koji su sada zvali njihov nakrcan je stvarčicama. Malo od malo: krevetić u kutiji, noćna lampica u obliku mjeseca, niz malenih stvari u ladici. Jelena bi ponekad otvorila ladicu i gledala te stvari, prolazila rukom po njima. To je bilo stvarno, opipljivo, pravo.
Jutrom bi pila čaj uz prozor, gledala dvorište gdje već izbija prva trava. Mirisalo je na mokru zemlju, jabuke iz susjedovog vrta što su već cvale. Bilo je dobro i mirno.
No ponekad, pogotovo navečer dok Ivan zaspi, a ona još leži i osluškuje nježno komešanje iznutra, misli na prošlost. Bez bola, više kao na staru sliku: bila je takva jedna faza života, u kojoj su bili određeni ljudi. Žao joj je nečeg ne može reći čega točno. Možda tih petnaest godina koje joj nisu dale ono što su mogle. Možda mlade sebe koja je kuhala juhu i postavljala bijeli stolnjak.
Nije znala ništa o Tomislavu. Marija je jednom rekla da ga je srela u dućanu, da izgleda starije. Jelena je kimnula. Nije mu željela loše. On je sada bio samo druga priča, ne njezina.
***
Tomislav je sjedio u kuhinji kod majke.
Vanjski je travanj, ali u stanu kao da je vječna zima: tamne zavjese, uvijek iste stvari, miris lijekova, guste juhe, nešto staro, netaknuto.
Marija kuha kraj štednjaka. Stalno govori kad nešto radi.
– Opet loše izgledaš, Tomo. Trebaš kod pravog liječnika, ne kod tih iz Doma zdravlja. Saznala sam za dobrog kardiologa u Poliklinici Dubrava, naručit ću te.
– Mama, dobro sam.
– Ne možeš to sam procijeniti rekla je onim sigurnim glasom koji zna sve. Muški nikad ne osjete dok nije kasno. I tvoj otac je isto govorio dobro sam, a vidi na što je završilo.
Tomislav gleda u stol.
Na stolu plavi karirani stolnjak. Praktičan. Mama je u pravu, ne mrka se.
Ona mu stavi juhu.
– Jedi dok je toplo. Danas kaša s govedinom. Znam da voliš.
– Volim rekao je Tomislav.
Uzeo je žlicu. Juha je bila dobra. Mama zna skuhati.
– Tomo sjela je nasuprot s čajem jesi razmislio što sam ti rekla? O Ljiljani?
Podignuo je pogled.
– Nisam.
– A trebao bi. Udovica je, njezin stan, pita za tebe.
– Mama…
– Što mama? Imaš četrdeset i pet, Tomo. Nije dobro biti bez žene, to nije ljudski.
– Imam ženu izletjelo mu je prije no što je shvatio.
Majka ga je pogledala.
– Gdje?
– Nema je… samo kažem, ne treba mi Ljiljana. Znam sam.
– Kako ćeš kad stalno tu sjediš i gledaš u prazno? Ja ti vidim, još si zalijepljen na Jelenu. Ali što imaš od toga? Ona te izbacila. A o takvima…
– Mama presjekao ju je, a u glasu je bilo nečeg što ju je ušutkalo.
Uslijedila je tišina. Sat je kucao, kroz prozor se javljao cvrkut, konkretan, proljetni.
– Jedi prije nego se ohladi rekla je ona najzad. Tko će te nahranit ako ne mama?
Tomislav je gledao juhu.
Juha je stvarno bila dobra. To mu nitko ne može uzeti.
Uzeo je žlicu i jeo. Jeo i mislio. Mislio na one dane, na ulazak u kuću, umoran i nervozan, na stolnjak, na juhu, na to moja mama zna kako treba.
Nije tad shvaćao da nije riječ o stolnjaku. O čemu je riječ, to je do njega dolazilo tek sad. Prekasno, nespretno, kako to ljudi spoznaju kad ne pitaju na vrijeme.
Bio je u kavezu. Ta mu je riječ sama došla; jedva da nije ispustio žlicu kad ju je prepoznao. Kavez. Prije je mislio da ga je Jelena stvorila, da je njezina večera nesavršena, njezin karakter. A sad je skupljao kavez cijelog života prvo mamina kuća, pa obiteljska, pa nazad ovdje.
– Dobro? pitala je majka.
– Dobro, mama rekao je.
– Eto vidiš. Bez mene bi propao.
Nije ništa odgovorio.
Za prozorom još jače se čuo ptičji pjev. Proljeće pokušava probiti kroz zavjese, tanak tračak svjetlosti šarao je na stolu.
Tomislav se pogrbio i pojeo juhu do kraja.
***
Jelena je te večeri na balkonu njihovog stana gledala zalazak. Trbuh joj je bio velik, u devetom mjesecu, i stajanje joj nije išlo olako, ali htjela je malo zraka. Odozdo je mirisalo na vlažnu zemlju i nešto mlado, nešto što nema ime, ali znaš da je proljeće.
U stanu iza nje Ivan je pričao na telefon s nekim s posla, smireno i ozbiljno. Na stolu dvije šalice, njegovo i njezino, i gorio je topli narančasti abažur.
Položila je ruku na trbuh. Dijete se pomaknulo, nježno, uspavano.
– Zdravo rekla je tiho.
Bilo ju je pomalo strah. Istodobno i lijepo. Osjećala je mirnu radost, onu bez sjaja i drama, samo ovo: zalazak u travnju, miris zemlje, toplo svjetlo u stanu i mala živa duša koja iznutra kuca i čeka svoj trenutak.
Jelena je kratko još stajala.
A onda je ušla unutra.
***
Život Jelene možda nije bio onakav kakav je zamišljala i ne zna se je li mogao biti bolji. U jednom trenutku, svatko od nas odluči dići bijeli stolnjak, urediti stol, upaliti svijeće i to nije znak slabosti, već hrabrosti i vjere u novo.
Nema sreće bez vlastite odluke. Tek kad pustimo ono što nas Bolje, daje prostor Da napokon dođe Dobro.
