Pričuvni aerodrom
– Čuješ li me? – njegov je glas bio tih, gotovo posramljen. Skoro. – Ivana, pitam, čuješ li me uopće?
Čula sam ga. Uvijek sam ga čula. Čak i onda kad je šutio, čak i kad nije zvao tjednima, neki trag njegove prisutnosti ostajao je u zraku mog stana. Kao da bi za sobom ostavio nešto nevidljivo: miris svoje kave, otisak šalice na prozorskoj dasci, malo pomaknutu stolicu uz kuhinjski stol.
– Čujem te, Dario.
– Onda zašto šutiš?
– Razmišljam.
Uzdisao je, taj uzdah bio mi je poznat do najsitnijih nijansi. Težak, s laganim zviždukom, kao da mu zrak teško prolazi kroz nešto što se stisnulo iznutra. Tako je Dario uvijek uzdisao kad je želio da ga se žali, a nije znao kako to tražiti.
– Nemam više kamo otići, razumiš li? Nigdje.
Stajala sam uz prozor i gledala prema ulici. Ožujak. Prljavi snijeg uz rubnike, mokri golubovi na simsu nasuprot, žena s kolicima koja nije mogla zaobići baru. Tipičan gradski ožujak, ni po čemu poseban. A u meni se nešto polako, neizbježno okreće. Kao stranica. Kao brava na vratima.
– Uđi, rekla sam.
I to je bilo to. Tri sloga. I sve je opet krenulo od početka.
Dariju su bile pedeset i tri, meni pedeset i jedna. Znali smo se još otkad je on nosio kariranu košulju i mislio da je to hit, a ja sam plela debelu pletenicu i smatrala da je neprimjetnost najbolja osobina. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja, u nečijoj kuhinji, gdje se pila jeftina graševina i raspravljalo o knjigama koje nitko nije pročitao do kraja. Dario je tada bio glasan, smijao se na cijeli hodnik, gestikulirao toliko da je jednom srušio nečiji tanjur. Ja sam skupljala komadiće i mislila: evo čovjeka koji svojim prisustvom ispunjava prostor. Pitam se kakav bi to osjećaj bio.
A ja sam bila drugačija. Tiha. Od onih koje se ne primijeti odmah, ali onda ih ljudi ne zaborave. Voljela sam tako misliti.
On se tada nije zaljubio u mene. Zaljubio se u Vesnu. To je bilo predvidivo, neumoljivo, kao ljetna nevrijeme. Vesna je bila sjajna, pričala brzo, smijala se glasnije nego on, ulazila u prostoriju tako da su se svi okretali. Uz nju sam se uvijek osjećala kao akvarel uz ulje. Ne lošije, samo drugačije.
Zbližili su se naglo i jednako naglo počeli se svađati. Gledala sam to godinama sa strane. Raskidali, pa opet zajedno, opet raskidali. Vesna bi radila scene, Dario treskao vratima, pa se vraćao, pa opet odlazio. To je bilo kao ljuljačka kojoj ne smeta zima.
A između tih ljuljački – ja. Točnije, ja.
Prvi put je došao do mene nakon njihovog prvog velikog raskida. Imao je trideset i pet, ja trideset i tri. Nazvao je kasno navečer, promuklog glasa, pitao može li doći. Rekla sam: naravno. Skuhala sam čaj od majčine dušice, stavila nešto za pojesti i sjedili smo do dva ujutro. On je pričao, ja slušala. To mi je išlo lako.
Zaspao je na mom kauču. Ujutro popio kavu, zahvalio i otišao. Dva tjedna poslije bio je opet s Vesnom.
Nisam se ljutila. Samo sam maknula njegovu dekicu s kauča, oprala, složila. I nastavila dalje.
Tako je išlo. Prvi, drugi, treći, deseti put. Izgubila sam broj. Dolazio bi nakon svađa, nekad navečer, ponekad na nekoliko dana. Pili smo čaj s majčinom dušicom, pričali, polako se opuštao, dolazio sebi, odlazio. Opet Vesni, opet njoj, uvijek njoj.
Nikad to nisam zvala ljubavlju. Bojala sam se. Ali kad bi pozvonio na vrata, u prsima bi mi nešto stislo i odmah pustilo. Tu je. Opet je tu. Živ, stvaran, moj. Na kratko, ali moj.
Katkad sam o sebi mislila: kontrolni toranj. Avioni dolete, slete, natoče gorivo i odlete. A toranj stoji. Uvijek na istom mjestu, uvijek spreman primiti.
Ovog puta došao je krajem ožujka s velikom sportskom torbom preko ramena. Torba je bila tamnoplava, pohabana, bijeli natpis skoro izbrisan. Pogledala sam ju i sve mi je bilo jasno. Ne na dan. Ne na dva.
– Ostaješ duže? – upitala sam dok je skidao jaknu u hodniku.
– Ne znam, iskreno je rekao. To sam mu uvijek cijenila: nije me lagao. Možda tjedan. Vidjet ćemo.
– Dobro. Stavim vodu za čaj.
Stavila sam kuhalo. Izvukla majčinu dušicu. Otišao je u kuhinju, sjeo na svoje mjesto, uz prozor, leđima prema frižideru. Stavljala sam mu šalicu ispred i opet, i opet. I nisam više osjećala ni sreću ni gorčinu, nego nešto između. Toplo i pomalo žalosno.
– Baš loše? pitala sam.
– Gore ne može, obje ruke je ogrnuo oko šalice. Ruke su mu uvijek bile hladne. Rekla je da je umorna. Da ovako ne možemo. Da si samo štetimo.
– Što si ti rekao?
– Ništa. Uzeo ovo, kimnuo na torbu u hodniku, i otišao.
Šutjela sam. S vanjske strane su kapale kapljice. Ravnomjerno, gotovo kao metronom.
– Ivana, po prvi put te večeri pogledao me u oči. Nisi sretna što sam tu?
– Jesam, rekla sam. Bila je to istina. Gorka, malo sramna, ali istina.
Prvi dani su bili čudni. Ne loši, samo drukčiji. Naviknula sam biti sama, u svom ritmu, u miru. Ustajala bih u sedam, kuhala kavu, čitala pola sata uz prozor, zatim išla na posao. Vraćala se u šest, kuhala nešto jednostavno, gledala nešto na televiziji ili zvala prijateljicu Tamaru. Ležala bih u jedanaest.
Dario je rušio ritam. Ne iz zloće, nego jer je bio drukčiji. Ustajao bi kasnije, volio razgovarati dok jedem doručak, kad sam već mislima bila na poslu. Ostavljao stvari gdje ne treba. Pojačavao televizor više nego mi je odgovaralo. Zauzimao kupaonu dulje nego sam računala.
Ali, bilo je i nešto drugo. Navečer smo sjedili za stolom. I bilo je dobro. Jednostavno, toplo, domaće. Pričao bi neku svoju anegdotu, ja bih se smijala. Pravila sam lazanje po receptu iz stare kuharice i on bi pojeo dvije porcije, rekao da je to najbolje što je jeo u zadnjih par godina. Gledali smo stare filmove, svađali se o krajevima. Nedjeljom smo išli na plac, on nosio tešku torbu i to mi je bilo tako prirodno da mi se stezalo u grlu.
Prošao je tjedan. Još jedan. Mjesec.
Jedne noći sam se probudila, ležala u mraku, slušala mu ravno disanje iza zida i pitala se: možda je to to? Možda je ovo pravo? Nismo više mladi. Oboje znamo što je samoća. Oboje znamo jedno drugo toliko dugo da više nema iznenađenja. Možda je to sreća. Ne blještava, ne glasna, ne kao on s Vesnom nego ovakva. Tiha, stabilna, kao stara kamenita kuća u kojoj se živi.
To sam rekla Tamari. Sjele smo u kafić, ona pijuckala svoj latte, slušala me bez upadica. Potom je malo šutjela.
– Ivana, oprezno je rekla.
– Znam što ćeš reći.
– Jesi sigurna?
– Da nije za stalno. Da će otići. Da je tako uvijek bilo.
Okrenula je žličicu u prstima.
– Htjela sam te nešto drugo pitati. Jesi li sretna sada? Ne kasnije, ne u budućnosti, baš sada?
Zastala sam. Stvarno zastala, bez želje da odgovorim ispravno.
– Jesam, rekla sam napokon. Da, baš sada.
– Onda živi to sada, rekla je Tamara i otpila kavu. I prestani brinuti unaprijed.
Trudila sam se, zaista.
Zajedno smo proveli četiri mjeseca. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj. Četiri mjeseca kojih se i danas sjećam gotovo po danima. Kad je cvjetala jorgovan u dvorištu i Dario donio granu. Kad smo se posvađali oko nečega glupog, ne sjećam se više ni što, pa dugo šutjeli, a onda je došao u kuhinju i rekao: kriv sam. Kad smo jedne subote cijeli dan ostali u stanu, ja čitala, on nešto popravljao na balkonu. U toj tihoj blizini bila je tolika mirnoća, da sam je se skoro bojala.
Počela sam razmišljati u mi. Ne idem, nego idemo. Ne trebam, nego trebamo. Događalo se to neprimjetno i nisam zaustavljala. Neka raste.
I on se mijenjao. Manje se ljutio. Sve rjeđe pričao o Vesni. Ponekad bi me pogledao drugačije, s nekom toplinom koja nije bila ni žaljenje, ni zahvalnost, nego nešto treće, koje nisam odmah znala imenovati. Možda baš ta riječ koju sam čekala svih tih godina.
Tražio je rezervne ključeve stana. Dala sam ih bez premišljanja. Otišla kod bravara, napravila kopiju, stavila na stol. Mala hladna stvar, a meni je bilo toplo iznutra.
To je bilo početkom srpnja.
Sredinom srpnja zazvonio je telefon.
Bila sam u kuhinji, on u dnevnom, nešto gledao na laptopu. Njegov mobitel je zvonio glasno i naglo, kao uvijek. Nisam slušala, ali nakon nekog vremena postalo je pretiho u sobi. Toliko tiho da se nešto promijenilo, a ti još ne znaš što.
Izašla sam iz kuhinje. On je stajao na sred sobe, mobitel u ruci spuštenoj do bedra, gledao u prazan zid.
– Dario? upitala sam.
Podigao je pogled. I sve mi je bilo jasno. Ne razumom. Nečim dubljim.
– Vesna, rekao je. Ima problema. Puno problema. Sama je i treba pomoć.
Tako. Bez objašnjenja. Samo jedno ime: Vesna.
– Jasno, rekla sam.
– Ivana…
– Idi.
– Samo da objasnim…
– Nema potrebe, tiho sam prekinula. Sve je jasno. Idi.
Još minutu je stajao. Gledao me. Ja njega. Onda je otišao u hodnik, uzeo onu tamnoplavu torbu. Torba je cijelo vrijeme stajala u kutu, kao da je znala da će opet doći njezin red.
– Javim ti se, rekao je na vratima.
– Dobro, odgovorila sam.
Vrata su se zatvorila. Škljocanje brave. Stajala sam posred sobe u istoj tišini, samo što sada nije bilo ničega osim odsutnosti.
Prva tri dana nisam plakala. To je bilo čudno, očekivala sam suze, bila spremna, ali njih nije bilo. Postojalo je nešto drugo. Kao da iz sobe izvadite veliki komad namještaja nakon godina, pa ostane svijetla mrlja na podu i praznina u zraku. Ne bol. Dok još ne.
Na poslu sam funkcionirala dobro. Radila sam kao računovotkinja u manjoj građevinskoj firmi, posao zahtjevan, ali točno. Brojevi ne pitaju kakav ti je dan. I samo traže da se poklopi.
Četvrtog dana ispekla sam one lazanje. Ne znam ni zašto. Isti recept, iste namirnice, isti lim. Isjekla komad, pojela. Bilo je fino. I neizrecivo teško.
Tad su došle suze. Za stolom, u samoći, za istim onim kuhinjskim stolom. Plakala sam dugo, nespretno, kao dijete. Onda oprala lice, ispila čaj i otišla spavati.
Tamara je došla idući dan, bez najave. Samo nazvala: Otvori, tu sam. Donijela je vrećicu, virio je kruh i još nešto. Ostavila kuhinji, zagrlila me. Dugo smo šutjele. Nisam više ni mogla plakati, sve sam isplakala na lazanje.
– Pričaj sad, rekla je Tamara.
– Nema ti što puno pričati, vidiš i sama.
– Znam. Ali reci sve, naglas.
Ispričala sam cijeli srpanj, poziv, torbu, ja ću nazvati. Nije zvao. Prošla tjedan i pol.
– Oćeš li čekati? pitala je Tamara otvoreno.
– Ne, rekla sam. Sama se iznenadila kako mi je to lako došlo.
– Zaista?
– Ne. Dosta mi je čekanja. Zapravo ne znam kad sam prestala čekati i samo nastavila tako živjeti. On nije birao. Samo se vraćao kad više nije imao kamo. Znaš kako se to zove?
– Kako?
– Pričuvni aerodrom. Uvijek na mjestu, uvijek spreman, pista slobodna, svjetla gore. A on leti tamo-amo. Jer zna, ima gdje sletjeti kad zatreba.
Gledala me.
– Znaš to odavno, ha?
– Znam godinama. Sad je prvi put jasno.
Razlika je ogromna između znati i razumjeti. Možeš nešto znati cijeli život i praviti se da ne znaš. Razumjeti – to je kad više ne možeš drukčije.
Kolovoz je prošao u nekom čudnom polusnu. Nije bilo mračno, nego tiho. Na posao, s posla, spremanje, čitanje. Nekad bih šetala navečer šetnicom, sve dok noge same nisu išle doma. Gledala sam vodu, odraze svjetiljki, ljude u parovima i same. Razmišljala o svemu i ničemu.
Jednom sam stala pred izlogom trgovine i ugledala vlastiti odraz. Samo ugledala: žena u svijetlom baloneru, pokupljena kosa, gleda u staklo. Ne mlada, ne stara. Umorna, ali ne slomljena. Gledala sam dugo – što ti želiš? Ne on, ne Dario, ni to sve ti.
Nisam našla odgovor. Ali pitanje mi je značilo puno.
U rujnu sam presložila namještaj. Krenulo od kauča, shvatila da nije dobro postavljen, zaklanja svjetlo, smanjuje prostor. Pomaknula sam ga. Onda police. Na kraju sve. Dnevna je dobila novu širinu i svjetlost. Stajala sam nasred i pomislila: ovako je bolje. Zašto nisam prije?
Možda sam se bojala promijeniti. Možda da se ne bi vratio pa pitao: što si ovo radila?
Više nije bilo straha.
Kupila sam nove zavjese. Lanene, krem, s sitnim uzorkom. Stare su bile tamnoplave, teške, krale svjetlo. Sada je soba ujutro zlatna. Prije to nisam vidjela. Pedeset i jedna godina, a tek sam sada primijetila zlatno jutro u dnevnoj.
U listopadu sam se upisala na tečaj talijanskog. Htjela sam godinama. Stalno odgađala. Sad sam otišla. Grupa šarena, predavač mlad, šaljiv, tjerao nas da pjevamo talijanske pjesme naglas, bez stida. Ja sam pjevala, punim glasom. Torna a Surriento iako nikad nisam bila u Sorrentu.
Tamara se začudila.
– Talijanski? – pitala je telefonom.
– Talijanski.
– Zašto?
– Želim u Barcelonu, rekla sam.
– Ivana, u Barceloni pričaju španjolski.
Nasmijala sam se.
– Znam. Ali počet ću s talijanskim. Slični su dosta.
Nije bila skroz istina, ali veselilo me da radim nešto što nije predvidljivo. Nešto samo moje.
Barcelona mi je pala na pamet odjednom. Gledala sam slike na internetu – ne turističke, obične: ulica ujutro, tržnica, starac na klupi s novinama, žuta mačka na prozoru. Nešto je kliknulo. Tamo. Želim tamo. Ne na tjedan, ne samo obići. Živjeti malo, uhvatiti njihov ritam, svjetlo, miris mora i naranči.
Uzela sam list papira: Barcelona. Proljeće. Dvije riječi. Zalijepila na frižider. Gledala svako jutro.
Studeni je donio hladnoću i kratke dane. Kupila sam mjesečnu za bazen. Plivala ujutro, prije posla, pola sata u vodi, i to je bio najbolji početak dana. U vodi mozak miruje, misli samo kako dalje.
Ponekad sam, rijetko, pomislila na Darija. Kako je, je li još s Vesnom, je li sve u redu. Nisam mu željela zlo. Iskreno, nisam. Samo bih se sjetila, to je bilo kao gledanje stare fotografije: prepoznaš, sjetiš se, ali osjećaj je drugačiji.
U prosincu me Tamara pozvala na doček Nove s prijateljima. Gotovo sam odbila, onda ipak otišla. Upoznala neke nove ljude, smijali se, nazdravljali. U ponoć, kad su se svi grlili, osjetila sam nešto neočekivano. Ne samoću. Nešto što liči na lakoću. Kao da sam zaboravila skinuti nešto teško s ramena, pa odjednom osjetila: lakša sam.
Siječanj, veljača. I dalje bazen, talijanski, čitanje knjiga koje sam uvijek željela a uvijek odgađala. Pročistila ormare, izbacila stvari koje nisam više trebala. U jednoj vreći našla staru deku, onu s kojom je Dario prvi put prespavao na mom kauču. Oprala je, složila, pospremila. Sad sam je izvadila, pregledala, obična deka, ni po čemu posebna. Stavila je u donaciju. Nekome će dobro doći.
Ožujak opet. Godina dana otkako je pozvonio s plavom torbom na vratima.
Stojim za svojim prozorom, pijem kavu. Gledam ulicu. Prljavi snijeg uz rub, mokri golubovi na simsu nasuprot. Sve isto, a ja druga.
Nazvao je u subotu, oko podneva. Ime na ekranu, u grudima nešto preskoči, ali ne bol, ne radost. Samo eho stare navike.
Javila sam se.
– Ivana, rekao je. Glas poznat i istovremeno stran. To sam ja.
– Vidim.
– Kako si?
– Dobro. A ti?
Pauza.
– Nije bajno. Možemo li se vidjeti?
Promislila sam sekundu.
– Može. Gdje?
– Kod tebe?
– Ne, mirno sam rekla. Nađimo se ispred zgrade. Silazim za dvadeset minuta.
Opet pauza.
– Dobro, napokon je izrekao. Ispred zgrade.
Ostavila sam mobitel. Dovršila kavu. Obukla baloner, šal, čizme. Pogledala se u zrcalu u hodniku. Žena u svijetlo sivom kaputu. Mirna. Spremna.
Čekao je ispred, djelovao starije, ili ja vidim drukčije. Mršavije, pomalo zapušten, u očima nada pomiješana s nelagodom.
– Bok, rekao je.
– Bok, odvratila sam.
Krenuli smo sporo uz cestu, bez ikakve žurbe ili cilja.
– Ivana, želim ti nešto reći. Važno.
– Reci.
– Teško mi je bilo ovu godinu. S Vesnom nije išlo. Ona je otišla. Ne ja, ona. I poslom loše. Partneri se razišli, sve propalo. Ostao sam… znaš, s ničim.
Slušala sam. Nisam prekidala.
– Razmišljao sam o tebi, nastavio je. Shvatio sam da sam bio budala. Imao sam nešto pravo, a nisam znao cijeniti. Ti si bila… ti si sad ono najstvarnije što sam imao.
– Dario, prekidala sam.
– Ne, slušaj me! Pokušajmo ponovno, stvarno ovog puta. Ja sam se promijenio, mnoge stvari shvatio. Daj mi šansu.
Prošli smo pokraj starog kestena. Pupovi su već pucali, svjetlozeleni, jedva vidljivi. Izaći će listovi.
Zaustavila sam se.
I on je. Gledao me.
– Lijepa si, rekao je iznenada. Još si ljepša nego prije. Kako to?
Smješkala sam se. – Tako to bude.
– Ivana, uhvatio me za ruku. Reci nešto.
Gledala sam njegovu ruku na svojoj, toplu, poznatu, ruku koju sam toliko željela.
Lagano sam izvukla svoju.
– Dario, polako sam artikulirala. Želim da me shvatiš. Ne da se uvrijediš, nego da razumiješ. Dobro?
– Slušam.
– Kažeš da si se promijenio. Vjerujem ti. Možda i jesi. Godina je duga. Zašutjela sam kratko. Ali stvar nije u tebi. Stvar je u meni.
– Što to?
– I ja sam se promijenila. Samo drukčije. Ti si izgubio nešto pa bi vratio. Ja sam pronašla. I ne želim izgubiti.
Gledao me oštrim, tjeskobnim pogledom.
– Što si pronašla?
– Sebe. Koliko god banalno zvučalo. Sebe.
– Ivana…
– Stani. Zaustavila sam ga nježno. Ne ljutim se. Predugo se znamo za ljutnju. Ali hoću da znaš: ja sam bila tvoj pričuvni aerodrom.
Otvorio je usta, ali nastavila sam:
– Dolazio si kad je bilo loše. Sletio, odmorio, natočio gorivo. Ja bih čekala, primila, bila sretna. Pa bi otletio natrag. Uvijek tamo. Vesna je velika zračna luka s reflektorima. Ja sam mala pista s strane, pouzdana, ali ne glavna.
– Nije to istina, tiho je rekao.
– Jest. I sam znaš. Pogledala sam ga u oči. Ali znaš što je sad drukčije? Taj aerodrom je zatvoren. Zatvorila sam ga. Ne iz inata, nego jer više ne želim biti zamjena. Ni za koga. Ni za tebe, koji si dobar čovjek.
Šutio je dugo.
– I što sad? upitao je napokon.
– Sad imam planove. U travnju idem u Barcelonu. Učim talijanski, iako tamo pričaju španjolski. Svakog jutra plivam. Živim u stanu s novim zavjesama, premještenim kaučem. Čitam knjige koje sam odgađala. Moj život. Možda nije raskošan, ali je moj. Nema mjesta za nekog tko dođe jer nema gdje drugdje.
– A ako sam došao k tebi ne jer nemam kamo, nego baš k tebi?
Gledala sam ga dugo. U pogledu mu nešto iskreno, možda stvarno istina.
– Možda je tako, rekla sam. Ali ne mogu to provjeriti. Nisam više ona Ivana koja čeka, vjeruje i ostavlja uvijek mjesto sa strane. Sada sam drugačija.
Zakoračio je k meni.
– Daj mi još jednu priliku.
– Ne, tiho, bez drame. Jednostavno ne. Ne jer sam hladna, ne zbog kazne. Zato što znam kako je, predugo znam.
Stali smo ispred zgrade. Isto mjesto, ali druga godina. Druga ja.
– Ni na čaj nećeš pustiti?
– Ne.
– Zašto?
– Jer čaj s majčinom dušicom više nije isto. To je početak. A početka neće biti.
Oborio je pogled. Pa ga opet podigao.
– Jesi sretna? pitao je. Bez trunke zamjerke, samo pitanje.
Opet sam promislila. Kao s Tamarom tada u kafiću.
– Jesam, rekla sam. Sad, ovdje, jesam.
– Dobro je to, Ivana, prava stvar.
Pošutjeli smo.
– Javi se ponekad, rekao je tiho. Onako, da popričamo.
Odmahnula sam glavom.
– Nema potrebe. Svakome neka bude svoje.
Klimnuo je, polako, kao da prima nešto teško.
– Barcelona, kažeš?
– Da, Barcelona.
– Lijep grad.
– Znam, rekla sam, iako nikad nisam bila. Znam.
Okrenuo se i otišao. Nije se okrenuo. Gledala sam ga kako odlazi. Muškarac kojeg znam trideset godina. Muškarac kojeg sam voljela duže nego sebe samu. Muškarac kojeg sada puštam ne sa žalošću, nego s nekim mirom.
Kao pticu za koju znaš da ju treba pustiti.
Ušla sam u zgradu. Popela se na kat. Otključala svojim ključem. Ušla u stan koji miriši na kavu i lanene zavjese, gdje jutarnje ožujsko sunce pada popreko na okrenuti kauč.
Otišla sam u kuhinju. Stavlja vodu za čaj. Ne majčina dušica, danas menta. Nova navika, samo moja.
S frižidera skinula listić: Barcelona. Proljeće.
Pogledala ga. Dodala kemijsku: Travanj.
Travanj je brzo.
Aerodrom zatvoren. Toranj gasi svjetla. A ja se prvi put spremam sama sjesti u avion.
***
Ali sve to nije došlo u trenu. Prije nego sam stigla do ovog portuna i ovog razgovora, prošla je cijela godina. Godina koja me mijenjala ne u jedan potez, nego sitno, svaki mjesec po nešto. Ona godina koju želim zapamtiti, polako prepričati. Jer svaki mjesec je donio sitne promjene.
Kad je Dario otišao onog srpanjskog dana s torbom, nisam odmah shvatila što se točno dogodilo. Točnije, glavom jesam. Ali negdje duboko, srce još nije vjerovalo. Nije vjerovalo da je opet to nova tuga, opet ja ostajem.
Prvi dani isti kao prije. Ustajala, radila, vraćala se. Kuhala za sebe, čudno, navikla sam četiri mjeseca kuhati za dvoje. Pravila manje, opet ostajalo viška. Maknula sam njegovu šalicu. Veliku, plavu, s okrznutim rubom. Zaboravio je. Ili ostavio?
Stavila sam je u ormarić. Ne bacila. Samo maknula iz vidokruga.
Petog dana zvala me mama. Živi u Rijeci, čujemo se nedjeljom, sad, izvan reda u srijedu.
– Imaš li sve dobro, Ivana? odmah, bez okolišanja. Mama uvijek osjeti da nešto ne štima.
– Dobro sam.
– Glas ti nije baš najbolji.
– Samo umorna.
– Posao?
– Posao.
Pauza.
– Otišao je?
Zamalo da se nisam nasmijala. No, majčin radar…
– Kako znaš?
– Pa, mama sam ti. Kako si, stvarno?
– Dobro, mama. Nije idealno, ali dobro.
– Hoćeš doći k meni?
– Ne. Hvala. Trebam biti ovdje.
– Nemoj šutjeti predugo. Ako bude loše, zovi.
– Hoću.
Nisam zvala. Nije bilo one vrste lošeg koje je ona mislila. Samo praznina, umor, to posebno samoćasto kad znaš da si sama birala, ali i dalje boli pomalo. Ali nije bilo očaja. Ne želje da ga vratim.
Možda jer sam duboko mislila da će jednom ovako biti. Znala sam, Vesna nije epizoda, ni prošlost. Ona je drugi krug, a on ostaje na tom krugu. Samo sam se pravila da ne znam.
Krajem srpnja sam otišla frizerki. Kod iste, Marija se zvala, deset godina. Pogledala me i ništa nije pitala. Samo: Kako budemo rezali?
– Kratko, skroz kratko.
Podigla je obrve.
– Koliko?
– Do ramena. I druga boja. Nježnija.
Izašla sam drugog lakša. Ne drastično druga, ali nešto je bilo manje, kao da sam s kosom skinula i višak briga.
Srela sam susjedu Nadu, uvijek sve zna, uvijek kaže što misli.
– Ivana, baš si druga osoba!
– Ošišala sam se, Nada.
– Super ti stoji, kao da si mlađa pet godina!
– Ma…
– Vjeruj mi! Kad žena nešto u sebi mijenja, znači ili dobro ili loše, ali mijenja.
– I jedno i drugo.
– Ovako je najbolje. Samo ne staj na jednom mjestu.
Mudra žena, ta Nada.
Kolovoz je bio vruć. Uzela sam godišnji, pravo prvi put nakon tri godine. Nisam išla nigdje, samo bila doma. Čitala, hodala gradom. Otkriće u Zagrebu nisam nikad bila u Botaničkom vrtu. Toliko puta prošla kraj, nikad ušla. Otišla sam jednog poslijepodneva. Mirno, zeleno, s mirisom zemlje i biljaka koje ne znam imenovat. Sjela sam na klupu, čitala ili samo gledala sunce kroz lišće.
E, ovo je život, shvatila sam. Ne dosada, ne praznina. Život.
Tamo mi je prišla žena, možda malo starija od mene, pitala smije li sjesti jer su klupe sve pune. Da, slobodno. Sjela je, vadila knjigu. Nismo pričale, a bilo je sasvim ugodno.
Onda je zatvorila knjigu:
– Lijepo mjesto, zar ne?
– Baš, žao mi što nisam prije dolazila.
– Ja sam svaki dan tu, već mi je navika nasmijala se. – Ja sam Gabrijela.
– Ivana.
Malo smo razmijenile riječi. Gabrijela je bila umirovljena profesorica povijesti, živi sama, djeca odrasla. Razgovarala je lako, bez žaljenja ili teatra. Samo osoba koja zna živjeti.
Mislila sam primjer kakav treba biti.
Opet smo se srele nekoliko puta u vrtu. Nije preraslo u prijateljstvo, ali onako, znaš da postoji netko s kim tišina paše.
Rujan početak škole, mirisi lišća, proljetnog voća. Volim rujan jer nosi osjećaj novoga. Iako ništa formalno ne počinjem, u zraku je nešto sad je vrijeme.
Upravo tad sam premjestila namještaj. Došla kod kuće jedne večeri, pogledala i postalo mi jasno: kauč nije na pravom mjestu, polica guši prostor, fotelja u kutu bez svjetla. Dogurala sve sama. Znoj, malo panike zbog police, ali gotova.
Stala nasred sobe, pogledala.
Bolje. Stvarno bolje. Soba diše.
Došla do prozora. Pomislila na Darija. Ne s tugom, nego onako gdje si sad? Je li ti dobro s Vesnom? Nek mu bude dobro, ne iz plemenitosti, nego jer ljutit se iscrpljuje, a ja energiju trebam za sebe.
Listopad, talijanski. Smiješna i super stvar. Nas osam u grupi, šarolikih: dečko od 25 što želi u Rim, gospođa Tamara godina, moja vršnjakinja Sanja koja jednostavno traži zanimaciju i odabrala talijanski. Sprijateljila sam se sa Sanjom. Vesela, glasa zvonkg, zarazan smijeh, uvijek brza na jeziku.
Jednom nakon sata u kafiću pita:
– Ivana, zašto talijanski?
– U Barcelonu želim.
– U Barcelonu? Pa Španjolska!
– Znam, ali talijanski mi ljepši. Slični su dosta.
– Tvoja logika, cijenim to!
Smijale smo se, pile kavu, pričale o svemu. Pričala mi je o rastavi, kako je prvo bilo teško, a sad nije.
Pronašla sam sebe. Ne znam bolje reći., kaže. Razumijem. Dobro.
Počele smo i izlaziti u kino i na izložbe. Život donosi nove ljude ako se ne zatvoriš.
Studeni, prosinac, siječanj. Bazen, talijanski, knjige. Dodam još jedno naletila sam na stari notes iz mladosti. Ne dnevnik, ništa pretjerano ali ostavila sam sebi poruke. Čitam večerima, prepoznajem se i ne prepoznajem.
Ta djevojka puno je željela, nečega se bojala. Zanimljivo, što bi napisala da zna ovaj rasplet.
Napokon napišem na zadnju stranicu: Sve je dobro. Uspjela si.
Stavljam notes natrag.
U veljači odmeklo, snijeg curi niz ulicu, u zraku je već proljeće. Šetam puno, otkrivam ulice koje sam preskakala.
Jednom naletim na malu knjižaru. Miris knjiga i drva, police niske, gazda u naočalama drijema za blagajnom. Biram knjige, kupim tri vodič o Barceloni sa slikama, jednu o umjetnosti, roman.
Gazda se budi kad platim.
– Dobar izbor, pogotovo ova pokazuje roman.
– Čitali ste?
– Davno. O promjenama.
– Pravo vrijeme za takvu knjigu.
– Uvijek je pravo vrijeme zaključuje i zamotava knjige.
Vodič pada odmah, fotke gledam pažljivo: ulice, tržnice, lavica, mačka na prozoru. Shvatim: to ili nije realno, ili ja samo trebam otići tamo.
Počnem stvarno planirati put biram travanj, rezerviram mali stan u centru, ne preskup, ali lijep, s pogledom na dvorište. Kupim kartu. Odem platit kad potvrda stigne, uhvati me onaj čisti, iskreni ushit kakvog dugo nije bilo.
Ovo će biti moj put. Prvi put idem negdje jer želim. Sama, ne jer tako treba. Jer ja biram.
Tamara me, kad je čula, zagrlila.
– Tako se to radi.
– Ideš sa mnom?
– Htjela bih, ali idi sama. Ovo mora biti tvoje.
Stvarno mudra žena.
Početkom ožujka nazovem mamu, ispričam o Barceloni. Prvo se zabrinula sama? Tako daleko?
– Mama, pedeset i jedna godina mi je.
– Znam ja koliko imaš, rodila sam te.
– Znaš i da ću se snaći.
Pauza.
– Snaći ćeš se, uvijek se snađeš. Samo fotkaj puno i javi se kad sletiš.
– Obećajem, mama.
To je prava životna priča: kupi karte, javi mami, ponesi fotoaparat. U najjednostavnijem ima najviše.
Ljubav nakon pedesete nije da od nekog moraš ili da “stigneš”. To je kad po prvi put svjesno biraš sebe. Može se voljeti i druge, ali ne dok ne gradiš svoj dom u sebi.
Godinama sam čekala. Kad će on. Kad će doći, ostati, izabrati. A život je prolazio a ja čekala dozvolu da zaista počnem živjeti.
Dozvolu nitko ne piše. Uzmeš ju sam.
To je došlo postupno, kao toplina na pragu proljeća. Prvo malo, pa više, pa onda ne primijetiš, a već je toplo.
Psihologija odnosa uvijek tražimo po knjigama, a zapravo jednostavna: ne možeš mijenjati druge, samo ono što primaš ili ne primaš u svoj svijet.
Zatvorila sam vrata, ne s ljutnjom, bez trzaja, samo zatvorila. Ono što se dogodilo s Darijem kod portuna, bio je zaključak puno davnije odluke.
Kad je nazvao tu subotu, slagala sam ormarić. Njegov broj, ja mirna. Što sad? Idem.
Pješačili smo, pričala sam mu o svom pričuvnom aerodromu. Nisam rekla koliko ga žalim. Jer dobar je čovjek, ali slab pred onim što je uvijek tražio. To nije krivnja, to je karakter. Sam zna.
Najteže je reći ne bez žaljenja. Jer ne znači kamen. Nego snaga da osjećaš, ali ostaneš svoja.
Nekada je žalost automatski značila: otvori vrata, stavi kuhalo. Sad ne. Sad stojim i mogu imati sućut za bol nekog drugog, a ne nestati u tome.
Nije se okrenuo. Ja sam promatrala dalje. Neka pronađe svoje, ima vremena.
Penjala se stepenicama četvrti kat, nije strašno. Otvorila vrata.
U stanu sunce, zlatno kroz lanene zavjese. Kauč na novom mjestu. Listić na frižideru sad piše “Travanj”.
Odlazim u kuhinju, stavljam čaj od mente. Javljam Tamari: “Bio je, sve u redu.”
“Znala sam. Ponosna sam.” Odgovara iz prve.
Sanjin sms: Kino, sutra?
Jedva čekam, kad i što gledamo?
Smijeh mi izviri iz usta. Ulijem si čaj, uzmem vodič za Barcelonu. Travanj je blizu.
Aerodrom: zatvoren. Svjetla pogašena, toranj upalio drugu frekvenciju.
Avion što polijeće u travnju moj je. Do Barcelone.
I na kraju, putuje samo jedna putnica. Ona koja predugo čeka, stoi na rubu, pušta druge ispred. Sad više nema čekanja.
Zove se Ivana. Ima pedeset i jednu. Pred njom je putovanje.
***
Kuhalo javlja da je gotovo, stavljam mentu u šalicu, čekam par minuta. Ulijem u svoju bijelu, tanku i dragu sebi kupljenu u prosincu.
Sjedam do prozora. Vanjski ožujak, kao prošle godine, samo više sunca, manje blata, golubovi mirni i sretni. Žena s drugim kolicima smije se, govori u mobitel.
Stojim i pijem čaj.
Ovo je priča o ljubavi. Ne o velikoj, nego o onome što dolazi poslije. O tome kako ponekad dugo voliš krivo, a onda još dulje tražiš sebe, i u tom tražiti sebe ima nešto neočekivano dobro.
Kako preboljeti rastanak? Pitaju često. Moj odgovor: promijeni raspored, kupi svjetlije zavjese, upiši talijanski, plivaj, uđi prvi put u malu knjižaru, dopusti da prestaneš čekati.
Nemoj čekati.
Najvažnije i najjednostavnije. Prestani živjeti u pripremi. Počni sad.
Oprostiti ili zaboraviti? Ne treba zaboravljati, jer to su tvoje stranice. Oprostiš, ne radi pravila, nego jer je lakše kad ne nosiš težinu.
Pojela sam zadnje gutljaje, operem šalicu, sjednem za laptop. Na ekranu potvrda za Barcelonu, travanj.
Smiješim se sama sebi. Za mjesec dana sjedam. Tamo sunce ima drugu boju, ulice mirišu na naranču, mačke su na prozoru, svi idu svojim putem.
Obiteljske vrijednosti za svaku su drugačije. Meni je: graditi prvo temelje u sebi. Dok to ne stoji, ni vani neće. Dok ne naučiš biti dovoljna sama sebi, uvijek ćeš iščekivati tuđe odobrenje.
Iščekivala sam dugo. Sad više ne.
Poruka Sanja šalje naslov i sat filma. Odgovaram: Super, vidimo se.
Pogled u ogledalo: žena doma, kosa malo razbarušena, u očima nešto mirno. Nije teatralno sretna samo mirna. Čvrsta.
Klimam odobravajuće.
Večeras kino sa Sanjom. Sutra talijanski. Prekosutra bazen. Travanj Barcelona.
Život ide. Moj život. Ne ničiji tuđi, ne u pauzi između tuđih dolazaka i odlazaka. Samo moj.
Aerodrom: zatvoren.
Negdje visoko, iznad krovova, iznad ožujskog neba što već više nije zimsko, nego skoro travanjsko, nosi moj avion…
Letim.
Navečer, nakon kina, razgovora u kafiću, smijeha na kraju filma, vratim se kući. Skinem čizme, objesim kaput.
Sjetim se plava šalica, ona s okrznutim rubom je još uvijek u ormaru. Otvorim, uzmem je. Obična šalica, ništa posebno.
Stavim je pokraj svoje bijele na polici. Nek stoji. Ne kao podsjetnik, nego kao običan predmet.
Utonem u krevet. Čitam malo, roman o promjenama. Razmišljam: jest, tako i nastaje. Ne odmah, ne isprva. Stranicu po stranicu, dan po dan.
Spustim knjigu, ugasim svjetlo.
Vani tiha ožujska kiša. Ravnomjerno, mirno. Samo kiša.
Ležim u mraku i slušam. I mirna sam u sebi. Ne prazna. Ne usamljena. Samo mirna.
Sutra talijanski, pjevat ću glasno, bez brige.
Prekosutra bazen. Voda, pokret, sve drugo nestaje.
Za mjesec dana Barcelona.
A sad, ova kiša. I mrak, u kojem je dobro.
Zatvorim oči.
I jasno, prije sna, zamišljam: tiho dvorište, jutro, travanjsko sunce, riđa mačka na prozoru. Ja pijem kavu, gledam mačku. Ona mene. I obje zadovoljne.
Pričuvni aerodrom zatvoren.
Pista je otvorena.
