Dobar ti dan, Šime, prava si beštija!
Lidija pomakne s lica rep toga čudovišta, mačka, koji bi, da ga ne znaš, mogao proći i za nestašnog rakuna, i kihne tako glasno da se njezin cimerov hrčak povuče u kut svojeg kaveza.
Fuj! Gdje si ti švrljao? Rep ti pun paučine! Nisam ja neka zapuštena gazdarica pa da dopuštam da se vučeš po tavanima?! I daj, siđi više sa mene!
Šime, debeli garfieldovski mačak, nije ni trepnuo. Sjedio je ponosno nasred Lidijina jastuka, promatrao ju poluzatvorenih očiju, a crveni rep mu je ležerno ošinuo Lidiju po nosu. Djevojka zacvili i skoči s kreveta, skoro glavom o strop.
Dobro jutro, ha?! Ili bolje da svi nestanete dok ne poludim!
Hrčak, kojeg je Lidija pazila, jer je njezina susjeda Tamara bila na praznicima kod rodbine u Splitu, brzo se sakrio. Pa ni Šimi nije trebalo zahvaljivati na prisustvu taj je ionako bio razmaženi tiranin. Prije dvije godine ga je Lidija našla iznemoglog kraj kontejnera, a sad je to bio debeli kralj stana koji revno budi gazdaricu kad nije uopće potrebno.
Ovaj put je Šime imao i razloga Lidija baci pogled na mobitel i sve joj protrne:
Zašto mi ni jedan alarm nije upalio? Imala sam dva! Bože, totalno kasnim!
Poleti prema kupaonici, otvara tuš, kad ono…
Vriskom digne svu zgradu na noge. Hrčak i hrana nema šanse, pomisli, a mačak samo zaviri u kupaonicu, širom očiju promatra Lidiju kako zgrčena skače po jednom stopalu.
Opet nema tople vode! procijedi kroz suze.
Držeći se za glavu, opsuje sve vodoinstalatere i toplanu u Zagrebu. Šime je pogleda filozofski, pa skoči na wc školjku (kojom je Lidija odavno naučila poklopac uvijek držati spuštenim), tamo sjedne i bezobrazno bulji u nju.
Okreni se, sram te bilo! Bar malo obzira, gleda me kao da je na tržnici!
Tek nakon serije uzdaha i komentara, koje je Šime ignorirao (navikao je on na Lidijino uzrujano brbljanje), Lidija se prisjeti njegovih dana ponosa.
Nekad davno, Šime nije bio bilo tko. Izložbeni mačak, više puta nagrađivan, s rodovnicom dužom nego registar tvrtke. Za vrijeme one izložbe, zadesila ga je neka bolest, pa su veterinari samo slijegali ramenima, a bivši gazda izgubio interes kad je čuo da od malih Šimeta vjerojatno više neće biti ništa.
Kad više nije bilo koristi, bivši ga je gazda prodao. Odatle, iz skupog stana u centru, Šime završi kod studentice s roza kratkom kosom, koja je cijepila glasove kad je pričala i cjenkala se bolje nego na Dolcu. I nije prošlo dugo, Šime opet završi ovaj put doslovno na ulici, u transporteri pored kontejnera, bez komadića hrane ili podloška.
Lidija ga je našla izjutra, jer je izvodila Kleu, zbrkanu maltezricu, dok je njezina gazdarica bila na pretragama u bolnici. Klea je shvatila da je nešto živo u kutu, a Lidija je u prvi tren pomislila da je unutra mrtva životinja. Ali kad je zamahnula transporterom, crveni rep se trznuo.
Živ je! viknula je veseleći se više od psa. Odmah ga je očistila u lavoru, iščešljala što je mogla, zamotala u svoje ručnike i ponudila mu pseću hranu. Novaca nije imala više niti za paštetu, čekala stipendiju, ali rekla mu je veselo:
Dobro, nije bog zna što, ali… Ako Klea jede, možeš i ti. Proživjet ćemo do nedjelje, a onda stiže mama i pun frižider!
Šime je prihvatio sudbinu. Pogotovo kad je shvatio da Lidija nije od onih što lažu. Njezina mama joj je uvijek govorila Lijepa si, pametna i možeš sama! Pa i kad se ispostavilo da joj otac nije bio ni pilot ni heroj (nego lokalni šarmer kojeg je mama nekad voljela). Lidija je to primila stoički Ma dobro, mama, bitno da tebe imam, ionako imamo slobode na pretek kad smo samo nas dvije!
Mama, Cvijeta, bila je cvjećarka, kroz borbu je podigla zanat i dijete, podučila ju: Hoćeš? Probaj! Sve što vrijedi, moraš sam izboriti!
Lidija je kroz osnovnu svirala gitaru, ali životinjski svijet joj je bio slabost odmalena. Prije nego je išla u srednju, liječila je ptice, mačke i čak guštericu koja joj je dvaput ostavila rep u ruci jednom od dečki, drugi put Lidija sama, slučajno.
Nakon svega, odlučila je: Bit ću veterinar.
Studirala je naporno, sama se gurala kroz faks, a sada, s dvadeset i kusur, radila u dobroj zagrebačkoj ambulanti, iako je kasnila toliko često da su kolege u šali već prijetili crvenom kartom.
Šime je uz nju preživio sve infuzije, injekcije, depilacije i šale. Znao je da ga Lidija obožava. Malo izdrži, zlato! Nitko te više neće ostaviti, moj si! šaptala mu je svaku večer u krilu.
Kad mu je dlaka ponovno izrasla, Lidija je shvatila fali mu ime. Sjela navečer s mamom, očuhom Milanom i usvojenim hrčkom.
Moramo mu dati pravo ime! bila je odlučna.
Što fali Klempo, Maca ili Princ? Cvijeta se smijala, a Milan ju je omekšao.
Pa on je pravi gospodin, sve shvaća! složio se Milan i pogladio Šimu po uhu, što je mačak nagradio mjaukom i tapšanjem njemu po ruci.
Bit će Šime! odlučila je Lidija.
Šime je reagirao kako zna, ponekad se odazivao, ponekad ne, ali Lidiji ionako nije bio važan odaziv, već ljubav.
S vremenom su ostali sami, mama se preselila kod Milana, a Lidija uživala prividnu slobodu u malom stanu u Trnju. Navečer bi slušala muziku, obilazila stan, pa sjedila uz Šimu, grlila ga i šaptala:
Vrijeme je, dragi, da i ja nađem nekoga tko će s nama dijeliti krevet i život. Kako to da mene nitko ne vidi?
Šime nije imao odgovora. Ljudi iz ambulante su je gledali potajno, stari klijenti iz Remize navraćali već i bez životinja. Njezin šeširić sa smiješnim psićima bio je hit među osobljem, a za ideju uniforme ravnatelj joj je isplatio pola minimalca kao nagradu. Novac je odmah potrošila na pletenu košaru za Šimu, a ovaj je i dalje najradije spavao na njezinim koljenima.
Stvari su išle svojim tokom. Hrčak bez imena bio je sretan kad ga mačak ignorira, Šime je kopao po Lidijinoj duši svaki put kad bi ona šaptom priznala da joj treba netko svoj. Toliko se uživio u ulozi empatičnog mačka da je na kraju i sam počeo glumiti bolest da malo usisa pažnje. Lidija se naravno prepala, vodila ga na pretrage, a oboma im je dan krenuo užasno jer ni tuš, ni frizura, ni raspoloženje nisu surađivali, a kasnili su, naravno, na posao.
Navlači Lidija Šimu u transporter, s mukom i psovkama:
E, nemoj se praviti bolestan! Tri posjeta kod veterinara i mogla sam si već pola auta kupiti! Možda sam i pretjerala, ali taman za felge bi bilo!
U ambulanti gužva, Lidija i Šime dočekuju kolege, kad odjednom: ženki mačke pacijentice prikaže svoje pravo lice: napada sve živo čim vidi Šimu. Šime, koji je već bio sav nervozan, refleksno je prizemlji, ostavi je na leđima usred ordinacije.
Vlasnik ženke, mladi, nisko podšišani dečko, klikne kroz smijeh:
E, kakav je to zahvat! Možete mi posuditi mačka da mi pokaže još koji trik?
Lidija, već na rubu živaca, okrene se i zašuti, ali kad je dečko uhvatio njezin pogled, šapne zasanjano:
Recite mi samo jedno, jeste li slobodni? Molim vas!
Godinama kasnije, u njihovoj maloj, svijetloj kućici na zapadnoj strani grada, ponovno se prolomi jutarnji uzdah:
Šime! Opet ti?!
Nešto toplo i malo prisloni se uz Lidijin obraz. Muž Dominik, zatvorenih očiju, zagrli je i upita:
Hrčak?
Da, ne mogu više! Kad će već jednom ta tvoja banda prestati uvlačiti hrčka u moj krevet?
Malena crna mačka već u trku hvata bijeli hrčkov repić i, podsmjehujući se, odnosi ga iz sobe, dok Šime, na vratima, samo promatra cijelu situaciju.
To ti je tvoja mačka! zasmije se Lidija.
A to je tvoj hrčak. Šime ništa nije kriv, a ti ga uvijek kriviš…
Lidija se ispruži, ugnijezdi uz muža.
Ovo nije normalno.
Što, ljubavi?
Pa svaki dan morate mi donijeti hrčka u krevet?!
Makar nećemo imati miševa…
Ajde, dosta mi je i ove zoološke po kući! E, nego reci, kako ta mačka svaki put otvori kavez?
Da si sinoć gledala sa mnom, znala bi.
Ma, nisam mogla, okupala sam blizance.
A dok si to radila, ja sam doživio male podvale od Šime…
Molim?
Dominik joj pruži mobitel, a Lidija se smije do suza gledajući snimku Šime otvara šapom bravu kaveza, gura vrata, a onda sa smiješkom čeka da počne lov na hrčka.
Lidija pogleda starog mačka na vratima, pa se nasmije:
Pa, dobro jutro, ekipo!
Šime važnim korakom ulazi u dječju sobu, gura vratima, a dvoje glasova pjesnički viču za njim:
Dobro jutro!
I u tom trenutku shvatim dom nije stvar bez briga ili kašnjenja, nego te sitnice, pogledi, zagrljaji i sve one male životinje koje ti izmame osmijeh. To je naveći dar koji čovjek može imati, i toga se treba svaki dan sjetiti.
