Iskreno, mislim da se moj brat nije baš najbolje oženio. Na početku sam pokušavala održati pristojan odnos sa snahom. Brat i njegova supruga su jedno vrijeme živjeli kod mame i mene. Nakon toga sam se preselila u manju sobu, mama u dnevni boravak, a bratu i njegovoj ženi smo dali spavaću sobu. No Ana je odmah svojim ponašanjem pokazala da nas ne smatra ravnopravnima. Bila je kći profesora. Bratova žena nije smatrala potrebnim čistiti ili kuhati, objasnivši kako ona nije nikakva sluškinja.
Kad je Ana ostala trudna, rekla je da joj treba mir. Moja mama nije osoba koja voli sukobe, pa je sve to promatrala u tišini. Čak nisam mogla dovoditi prijatelje kod kuće jer, eto, Ana tu živi.
Zahtijevala je posebna jela i tišinu. Sad je mama morala kuhati posebno za nju, a posebno za nas. Više puta sam pokušala razgovarati s mamom i nagovoriti je da ne pokušava udovoljiti snahi, koja je svakim danom postajala sve bezobraznija. Pred sam porođaj, bratova žena je inzistirala da njihova beba mora imati svoju sobu tražila je da se ja preselim u mamina dnevni boravak. Tada mi je prekipjelo. Ana je briznula u plač i optužila nas da zbog mene može roditi prije vremena. Brat je stao na njezinu stranu i nazvao me nezrelom. Na kraju je mama zamolila brata da konačno riješi stambeno pitanje. Konačno su se odselili. Nisam ni znala kad im se rodio sin, ni kad je bilo krštenje.
Snaha nam je samo poručila neka ne nosimo poklone, nego da je bolje pokloniti novac djetetu. Čak je i iznos navela tražila je 500 eura.
Mama je bila šokirana i rekla da nema toliko. Zbog toga nam je zabranila da viđamo dijete. Mama je isprva bila tužna, ali nakon nekog vremena počeli su nam i sami dovoditi dječaka. Ana bi tu i tamo ostavila sina kod nas, posebno kad bi išla na kavu ili manikuru s prijateljicama. Ali uvijek je imala neku zamjerku kad bi ga preuzela odjeven je krivo, hranjen pogrešno. Kad je dječak napunio godinu dana, brat i snaha su nam došli i rekli da moraju nekako riješiti pitanje stana. Pošto nisu mogli dobiti kredit, snaha je odlučila zaposliti se, a dijete ostaviti kod mene.
Ti ionako studiraš na učiteljskom fakultetu, bit će ti kao praksa. Nama je teško živjeti samo od bratove plaće. A ne možemo ti platiti. Studij? Možeš prijeći na izvanredni, moramo si pomoći, rekla je Ana.
Naravno, odbila sam ih.
Nisam uspjela bratu objasniti da njihovi stambeni problemi nisu moja briga i da ne želim žrtvovati svoje obrazovanje zbog nekog drugog. A onda sam morala slušati snahine prigovore što ne čuvam njezino dijete.
Ana nas je proglasila sebičnima i rekla da neće više ni kročiti u naš stan. I stvarno ih pola godine nije bilo. Jednog dana brat je došao kući. Ispostavilo se da se njegova supruga zaposlila i tamo upoznala drugog muškarca. Razvela se od njega i tražila alimentaciju.
Sada moga brata ucjenjuje djetetom. Ako plaća alimentaciju, moći će viđati sina. Ako ne, Ana prijeti da ga više neće nikad vidjeti. Samo, drugi muškarac s kojim je Ana završila nije se baš žurio oženiti njome imao je već zakonitu ženu. Tako da bivša bratova supruga još živi u unajmljenom stanu koji, usput, još uvijek plaća moj brat. Brat nam se svima ispričao i obećao da će sljedeći put pažljivije birati svoju ženu.
