Autobus klizi kroz maglovite ulice Zagreba, dok vani sipi kiša što u snovima nikad ne prestaje. Svi putnici sjede nepomično, zagledani kroz prozore, ne primjećujući jedni druge, stopljeni sa sivilom gradskog jutra.
Na stanici Dubrava, u autobus se penje beskućnik, njegov kaput zabočen kapima kišnice, lice naborano poput stare karte Dalmacije. Iako nije imao više od pedeset godina, nosio je na sebi težinu mnogo dužeg života. S njim uđe i težak miris, sladunjav i zaboravljen, što se poput magle širi kabinom.
Ljudi dragi, molim vas, pomozite, dajte koju kunu za kruh… Gladujem već tri dana izusti tiho, glasom što odzvanja u snu.
Većina putnika ne podiže pogled, sjedinjeni u svojoj obamrlosti; tek pokoja ruka posegne u džep, kao u transu.
Odjednom, iza prozirnih stakala autobusa, začuje se povik:
Nemaš novca za hranu? Radi, brate! Koliko dugo misliš preživjeti na tuđi račun? Danas sam dobio otkaz i imam još ratu za stan, a vidi me ne prosim! reče neki Marko, čovjek uredne brade i umornih očiju.
Beskućnik spusti pogled, posramljen pred snolikim licima. Rukama grubim od nepoznatih poslova pretraži džepove punih rupa, izvuče sitniš stare kovanice kuna i par lišća djeteline i pruži ih Marku.
Uzmi, tebi sad treba više nego meni. Dobri ljudi zauvijek nalaze pomoć izusti s blagim osmijehom, što lebdi iznad sviju, kao dim što nikad ne iščezava.
Dok je pokušavao sići na idućoj stanici, Marko otrči za njim, pokušavajući vratiti novac. Svi putnici, od Biserke do Zvjezdane, umireli su poput kipića u muzeju, motreći neobičan prizor.
Kad su izašli iz autobusa, Marko je žurno objašnjavao, ali beskućnik se tiho smijao, odbijajući kovanice što su mu vraćene kao da su vjetar:
Život, prijatelju, nije loš. Ima još dobrih ljudi, more njih. Treba znati uživati i u jednoj kapljici kiše reče mudro, kao da govori svima i nikome.
Marko je ostao stajati nasred praznog trga, suze su mu tekle niz obraze. U rukama je stezao sitniš, kovanice i lišće, kao da je držao cijeli svijet. Bio je siguran: ono što je doživio, neće nikad zaspati u njemu.
Za autobusom je ostala prugasta staza na vlažnom asfaltu, a u zraku čudan osjećaj da je život ponekad sličan snu koji se ne može protumačiti.
