– Nemoj plakati!
– Ne mogu… Petra jeca gotovo glasno, glavu zagnjurila u dječju maramu.
– Ne plači, kažem ti! Što ti je još rekla? Marija pretražuje ormarić s lijekovima, tiho psuje i traži valerijanu.
– Rekla je da moram otići od Marka. Petra trzne, uzme čašu vode iz ruku svekrve pa strese s ogrtača prolivena kapljice, zubima zagrize rub čaše. Uzeti Lenu i živjeti s njom. Da će me ionako ostaviti i kad me napusti, nemam se kamo vratiti. Nikada me neće primiti.
– Zbog toga plačeš? Petre, mislila sam da si pametnija.
– I ja sam tako mislila… Ali ne znam, nije to razlog suza. Kako može biti? To joj je valjda u krvi! Godinama je nisam vidjela, a sad ovo!
– Ma što te briga zašto? Ima tu važnijih pitanja.
– Kao koje?
– Zašto… Ma, ajde, smiri se! Nemoj se sama mučiti. Riješit ćemo.
– Kako?!
– Petra! Zašto si tako nervozna, a? Marija prilazi kauču, spušta se do snahe i dlanom joj maze obraz. Nisi sama! Imaš Marka, imaš mene, imaš djeda. Ima tko stati iza tebe!
– Rekla je da sam vam strana. Da nisam vaša krv…
– Jesam li ti ja rod samo zato što smo ista krv? Malena, pa toliko si s nama, zar još nisi shvatila?
Petra jecne i zatvori oči. Kome vjerovati?
Marija se pridigne, osluškuje.
– Lena se probudila. Sjedi, donijet ću je. Pij vode i smiri se. Osjeća ona tvoje nemire. Vidjet ćeš, i ona će plakati. Hoćeš li da ti i dijete plače kao ti sada?
– Ne!
– Onda budi mirna! Nije to još neka velika briga.
Marija u sebi zna da je situacija puno ozbiljnija. Što će dalje, pojma nema. Sin na brodu, nema se kome požaliti osim djedu. Prijateljice s posla nisu prave za ovakve stvari; znat će cijelo selo za dva dana.
Poznaje dobro marijevke seoske jezike, nema što. Na poslu, kad nije žurba, samo kava i ogovaranja. Posebno kad nema puno posla, tada se odvijaju pravi festivali čaršijskih priča, sve do večeri.
Marija se radije drži po strani, pa je stekla nadimak i prolazi kroz selo kao Snježna kraljica. Eh neka ih, samo da njezinu obitelj puste na miru. Svi već znaju da je Petra iz doma, nakon što se netko izlanio, i otad svi nju, Mariju, gledaju ispod oka kako si, ženo draga, mogla takvu dovesti u kuću?
A kakvu? Dijete kao dijete!
Ma, iskreno, ogovaračice su i u pravu za ponešto. Nije odmah Petra postala njezina. Kad joj je sin došao i rekao s kime će se ženiti, Marija se osjetila izdano.
– Sinko, jesi li siguran? Marko, pa ti je praktički ni ne poznaješ! Koliko ste zajedno? Mjesec?
– Četiri mjeseca. Nisam ti prije smeo reći.
– Zašto? Marija je tada od iznenađenja zagnjura čaj. Što se to događa? Nikada mi ništa nisi tajio.
– Baš zato. Marko briše kapljice sa stola kuhinjskom krpom. Mama, strah me bilo kako ćeš reagirati. Ali dobra je, mama. Stvarno dobra. Samo je još ne poznaješ.
Šuti Marija tada. Što da mu kaže? Da je ne zanima što sve piše u toj djevojci, s velikom šiškicom, crnim očima, na fotografiji što joj je pokazao? Izraz lica tvrd, kao da joj je života dosta. Je li slika loša ili ona sama takva? K vragu, teško reći.
A Marko sretan, prvi puta od smrti oca već godinu dana je prošlo.
Teške godine su bile, Marko ih je slabo upoznao kako treba. I tek što se naviknuo na oca, on ode. I sve to zbog jedne osobe. Markova baka, Marijina svekrva.
Marija se udala kao naivna cura. Kći jedinica, maza, miljenica tate i mame. Imala sedamnaest kad je upoznala Božu. Godinu su hodali, živeći za te kratke susrete, a onda su odlučili žele brak.
Mama Marije tada je već bila bolesna, nije prigovarala, a za oca nisu ni znali što misli.
Roditelji joj ubrzo umru, jedan za drugim. Za to vrijeme Marija postaje supruga i saznaje da je trudna. Otac joj barem dočeka unuka, majka tek čuje da će dobiti unuče. Nikad nije znala što će biti.
Marko se rodio slab; Marija je sve brige sama nosila, nije htjela primati pomoć. Otac joj je pomoću do kraja, a pomogao bi i Božo, da nije njegove majke.
– To nije tvoj problem, Božo! Oni su ti tuđi ljudi, imaju kćer, mogu platiti. Zašto bi ti išta radio za njih? Zar si od željeza?
– Mama, Marija nije metalna.
– Moj sin si ti, a ne Marija. O tebi mora biti prva briga.
Sve je Marija slušala. Svekrva je bila žena sasvim određena karaktera: fakultet, dobra pozicija i ogroman ego. Uvijek je mislila da će svijet po njezinu.
– Mira neću dati, zapamti! Moj sin zaslužuje više.
– Što vam ne odgovara kod mene?
– Tko si ti uopće? Ništa, nemaš ništa. Sjediš u kući i šutiš. A njemu treba netko tko će ga povesti, pametna, sposobna.
– Kakva?
– Takva da može pomoći njegovoj karijeri. Da zna s pravim ljudima.
– Kakvim ljudima?
– Pametna, treba mu pametna žena!
– Mi imamo dijete.
– Djecu kao i ženu možeš imati više. Majka je jedna, sve drugo manje bitno. Dobit ćeš alimentaciju i gotovo.
– Pa nećemo se mi razvoditi.
– Za sada. Vidićeš, curice, ništa ne budi sigurna. Ne iritiraj me. Skupo ćeš to platiti.
Kasnije je Marija razmišljala, gdje pogriješi? Je li bila u krivu?
S Božom se razvela kad je Marko imao tri godine.
Banalan razlog. Rođendan svekrve, bivša Božina prijateljica iz razreda, s kojom ga je nešto spajalo, i mračna kuhinja svekrva šalje Mariju po sitnicu, baš kad treba. Ništa nije vidjela, samo uplakanu ženu i nekog tko je tješi a to je bio Božo. Pogled bolesne žene bio je čudan, Marija sve sama domisli. I godine, i neiskustvo, i nedostatak pametnog savjeta učinili su svoje.
U roditeljski stan vratila se iste večeri. Ispremetila stvari s djetetom, raspremila, plakala. Ujutro odvedla sina u poštu, poslala brzojav djedu, jedinom živom srodniku.
Djed nije odmah stigao. Veliko imanje morao prodati, ali stigao je.
Za to vrijeme, Marija je papire svela, pronašla posao i sina upisala u vrtić. Čistila je stubišta u susjednoj zgradi, misleći što dalje.
Onda dođe Stjepan, njezin djed.
– Ići ćeš učiti.
– Djede, od čega ćemo živjeti?
– Moja penzija, prvo. Naći ću si neki posao, drugo. Imam nešto ušteđevine. Proći ćemo.
– Tko će te staroga zaposliti?
– Uvijek treba čuvara, domara. Nisam ja lijen, Marija! Ti mi samo reci što želiš biti.
– Na tečaj iz računovodstva. Matematiku volim, nije to loše zanimanje.
– Tečaj je dobar, ali ni fakultet ne bi bio loš. Razmisli.
I završi Marija faks, doduše izvanredno, ali diplomu je dobila i stavila je pred djeda, grleći ga jako.
– Ma, da ti sad pobjegnem, kao siroče? Da ti više ne trebam? Zadavit ću te!
– Dosta, Marija! Što bih ja bez tebe, ha?
– Nisam ja peta rupa na svirali, a ni ti! Eh, Marija, da mi je još koju godinu poživit’ da vidim kako ti i Marko živite, onda mogu spokojno na onaj svijet.
– Prekini, djedice! Da nije Marko čuo!
– No, dobro… A ja više nisam ništa, ha?
Stjepan skine naočale, protrlja nos pa ih vrati na nos, mrmljajući:
– Da manje slušaš bedaste ljude ne bi imala ovakve brige. Znam ja otkud puše. Glupost je to! Čovjek ne može biti ništa. Od rođenja vrijedi. Je li tvoj sin ništa? Da ti ozbiljno kažem i tako ga nazovem, što bi rekla? Eto vidiš! I ti si uvijek bila dobra. Možda nisi stigla studirati na vrijeme, ali zato si postala majka, i to odlična. Imamo fantastičnog mladića! Sav si ti bila kao mala živahna, a dobro srca. I Marko je takav, svaki dan nešto veselje od njega. Što on znači u našim životima, znaš i sama. I nemoj nikad slušati one koji te guraju. Svaki svoga drži. Tko zlo radi, zlo mu se vraća. Kod nas u selu za takve kažu nema mozga, k’o invalid. Tako se i ponašaj, pusti ih. Ti imaš svoj put! Živi, Marija, i nikoga ne slušaj! Možda mene malo, ali druge ne. Jesi čula?
– Jesam, djede! Što bih bez tebe!
Marko ide u šesti razred, a Stjepan se sprema otići.
– Idem! Kuća prazna, ne može to biti. Ovdje ćete se snaći, nisu više djeca. Samo… Marija…
– Što?
– Ako ti padne na pamet opet se udati, triput razmisli, dobro? Marko sad u godinama, možda ne shvati dobro. Donesi ga, pričat ćemo.
– Djede, neću ništa mijenjati.
– To zasad. Život je ćudljiv.
Kad je djed otišao, Marija sjedne i promisli. Božo se oko Marka nije trudio javljao se za praznike, alimentaciju u kunama uredno plaćao, što je Mariju razljutilo još više.
– Ima on sad obitelj, dvoje djece.
– Troje.
– Marija! Nikad nisi bila pametna žena!
– Ma, vi ste dovoljni. Doviđenja!
Tek kasnije nauči odgovarati tako. Isprva nije shvaćala ljude i svađe i prepucavanja koje svi oko nje vode.
– Marija, ti si čudna! smije se Stjepan. Imaš ljudi kojima je svađa kruh! Ti si too dobra, zato i patiš.
– Neću takva biti!
– Nemaš što. Koji nosa palicu, a koji nosi kruh. To ti je cijela škola života. Uči, dok sam živ.
I uči Marija, na svojim greškama, tuđim zlima i dobrima. Uspjela je postaviti život po pameti, kako je djed rekao.
Onda je došao udarac. Na vrata seojskog stana dođe mala, zdepasta kao buhtlica, žena s dvije djevojčice nalik Boži.
– Bok, Marija. Ja sam Iva, Božina žena. Mogu li malo razgovarati?
Razgovarale su dugo i teško. Ali od tada Marko ima opet oca i dobio je dvije sestre.
– Nemamo što dijeliti, Marija. Djeca su nam zajednička. Ja sam bila glupa slušala staru svekrvu, sve protiv tebe i tvoga sina. Onda shvatim ako ne udovoljiš, i mojim će curama zamjeriti. Neću da mi djeca nemaju nikoga u životu. Neka imaju brata. Što misliš?
Što je Marija mogla reći? Razgovarala je s Markom, odlučili su neka bude tako.
Godinu poslije Božina majka umre i sve postane mirnije. Iva ju je njegovala do kraja, ali kad je žena otišla, odahnula.
– Marija, ne bih htjela da netko uzdahne kad mene nestane. Ne suzu, ne lijepe riječi nego uzdah od olakšanja… Kako se živi da se to ne dogodi?
– Iva, već ti tako živiš! Ja ću za tobom plakati, garantiram!
– Pričalica! Iva obriše suzu. A svejedno mi je žao. Plačem cijeli dan i pokušavam nešto lijepo naći u uspomenama.
– Uspijevaš?
– Voljela je moju djecu, kako je znala voljela je. Nije bila skroz izgubljena.
Taj razgovor Marija pamti.
Kad joj sin, pričajući o Petri, zavaljen u stolici s osmijehom na licu kao da reflektori pale dodatnu lampu u mali kuhinji, Marija shvati da je sve što je naučila sada na ispitu. Kako se postavi prema toj, sada nepoznatoj djevojci, puno će odlučiti o svemu. Najvažnije, vidjet će kakva je ona sama, što je Marko izrastao.
Sve je postalo lakše kad su se Marija i Petra malo zbližile.
Petra, mršava i zamišljena kao malo zvrkasto vrapče, pojavila se na vratima, skrivajući se iza Marka, i Mariji je odmah bilo jasno da neće ostati hladna.
– Uđi, Petra, ne boj se, ne grizem.
– Nisam ni mislila!
Glas joj zadrhti, Marija se osmjehne. Ah, kaki pričas! Ruke ti drhte kao da si na minus deset, a šal ne možeš skinuti.
– Sama plela?
– Sama. Teta Kata naučila Katica iz doma, bila je teta tamo. Učila nas je i plesti i šivati ako smo htjeli.
– Znači, iz doma si?
– Da. Pa što?
Vrčak Petra se uskomeša, ali Marija je smirila.
– Svatko ima drugačiji put. Ne zamjeri što pitam. Sve mi zanima, kad si buduća kćer. Marko nešto ispričao, ali bolje da ti pričaš što želiš i kad želiš. U redu?
– U redu…
Petra je gledala oprezno ispod šiške, Marija je jedva suzdržala uzdah kakva li je sreća, i što sad s njom?
Tu večer nije puno saznala. Djevojka je uglavnom šutjela, odgovarala tek kad mora. Marija je gledala tu sramežljivost i divila se kako tako profinjeno dijete može biti iz doma?
Kako je Petra odrasla, saznat će kasnije. Do tada su djeca bila vjenčana, Petra doma kao nova članica obitelji. Djed je odmah odobrio izbor i Mariji savjetovao ne zanovijetaj djevojci sitnicama.
– Pokazat će se ona, daj joj vremena. Nemoj je opterećivati.
Vrijeme dođe prije nego što je Marija očekivala.
Na povratku s posla, sklizne na stepenici iz autobusa, slomi nogu i završi u bolnici. Lomi živce na sebe što je nespretna, odbija pomoć.
– Što vi ima tu raditi, djeco! Dobro me hrane, čisti su
– Znam ja kakva je njega u bolnici.
– Otkud ti znaš?
– Dosta sam ležala kao mala. Dopustite da vas nahranim i moram juriti. Danas imam samo dva sata, brzo ću se vratiti. Može?
Tada odnos Marije i Petre prelomi se na nešto sasvim drugo. Dan po dan, Marija je sve više saznala koliko snage, dobrote i topline ima u toj mladoj ženi.
– Mama mi je završila u zatvoru kad sam imala godinu i pol.
– Zašto?
– Krađa i još nešto. Šest godina.
– A tata?
– Njega nisam nikad upoznala. Bila je još baka, ali nije me htjela uzeti.
– Stara ili bolesna?
– Ni jedno ni drugo. Samo se nije slagala s mamom. Možda zato nije htjela. Mene su uzeli, isprva nisam shvaćala ništa. Nisam znala gdje je mama ni zašto su svi oko mene stranci. Teta Kata kaže, mjesecima sam samo plakala i nisam htjela jesti ni igrati se. Tek kad sam se naviknula.
– Je li joj se javljala mama?
– Da. Pisala mi je. Nisam znala čitati, ali pričali su mi. Čekala sam svaki dan kad će doći po mene. Obećavala je u svakom pismu. Satima bih sjedila na prozoru i čekala…
– Je li došla?
– Nije. I kad sam imala sedam, i osam, pa i šesnaest. Nije se pojavila. Samo pisma da joj nedostajem…
– Ne shvaćam! Zašto te nije odvela?
– Imala je drugu obitelj. Petra reže jabuku, spušta pogled. Imam sestru.
– Petra… ne znam što bih rekla…
– Ne treba. Dugo sam bila ljuta na nju. Nije mi bilo jasno zašto me napustila. Tko sam ja? Nitko?
Marija na ove riječi trzne, kao da opet sjedi u kuhinji svoje bivše svekrve i čuje njezin podmukli glas.
– Nemoj tako pričati! toliko je oštro rekla da se Petra preplašila i ispustila nož. Oprosti, uplašila sam te. I meni su to ponavljali, znam koliko boli.
– Tko vam je to govorio?
– Kasnije ću pričati. Nastavi…
– Na kraju je ipak došla. Tada sam bila već na faksu, živjela u studentskom domu. Bila sam presretna, mislila da će sad biti sve drugačije. Ali nije bilo. Rekla mi je da ne mogu živjeti s njima, bilo bi nezgodno. Dugo sam razmišljala što znači, ali nisam smjela pitati. Nije mi bilo jasno, sramila sam se. Kako dijete da se ne sjeća mame?
– Imala si godinu i pol, kakvog sjećanja?
– Ona kaže da moram pamtiti i kako je krala radi mene, ne smijem to zaboraviti…
– Je li to zaista činila radi tebe? Marija više ne skriva ljutnju.
– Tko zna. Ali mama je, druga nema.
Te riječi je Marija prešutjela. Siromah dijete… Kako to sve podnijeti, a ostati tako dobra?
Što je snaga Petre, Marija je zapravo shvatila kad se ta Galija, Petrina majka, pojavila godinu poslije svadbe, njezinim životima napravila nered.
Prvi dolazak je bio kratak, Marija nije shvatila što Galija želi.
– Moramo se upoznati. Sada smo rod. Ajde, Marija, nazdravimo susretu!
Marija kuša gutljaj vina i odloži čašu. Ne sviđa joj se ništa od toga. Nešto je muči.
– Kako život prođe brzo, ha? Tek rodila curicu, a sad već udana, pa još će biti majka! Bit će shvatila kako je teško imati dijete i podizati ga. Zahvale nema, djeca ne znaju cijeniti što majke rade misle da je to lako!
Marija šuti, a Petra, koja se s kuhinje na stol i natrag muva, sve očajnije izgleda.
Srećom, Galija nije dugo ostala, ali prije odlaska tiho pričala s Petrom, a Olega neugodno gledala.
Petra je nakon maminog odlaska jedva izašla iz sobe, oči kao prorezi, lice natečeno.
– Petre, što ti je?!
– Ništa! Sve je u redu, Marija. Ne obazirite se.
– Da, sve vidim! Hajde, pojedi nešto! Dan si ništa! Pasti ćeš na ispitu, pa će biti veselja!
– Mogu… Petra slabašno vrti vilicu. Ne mogu jesti.
– Moraš! I tebe vjetar nosi! Jedi, kažem ti, i ne prepiri se! Čaj?
– Hoću…
Vrijeme prolazi.
Prije rođenja unuke, Marija predloži prodati stan i doći u selo kod djeda Stjepana.
– Kuća od djeda velika, ja ću biti s njim. Vama ćemo drugi uzeti. Njega ni pčele ni polje ne zanimaju, ali ne može gospodarstva pustiti. Tamo imate i dobar vrtić, i školu, a posao će se već naći. Što kažete?
Nakon razgovora, Marko i Petra pristanu.
– Tako i treba! Kad je obitelj na okupu, sve je lakše.
Ipak, djed ih nagovori da žive u njegovoj kući, a on će u novu pomoćnu zgradu.
– Ionako sam više na pčelinjaku nego u kući. Vi ostanite u kući. Trebate li, kupite plac pored, moj je. Gradite sebi. Zašto tuđe?
Tako i ostane.
Galijin drugi posjet traje dulje, svi se doma posvađaju. Petra s mužem, Marko s punicom, Marija bi izbacila Galiju kad je vidjela da daje komadić slanine šestotjednoj Leni.
– Galija! Što radiš?!
– Pa davala sam i svojoj djeci, ništa im nije bilo!
Uzme Marija unuku, odnese je Petri, pa opet na kuhinju.
– Prvo se treba pitati majke prije nego što radiš s tuđim djetetom!
– Kao da ti pitaš svoje!
– Itekako!
– Ajde, Marija, nemoj lagati! Nikad ne bih vjerovala da pitaš mladu curu što da radiš! Ona ionako živi kod tebe, ništa ne daješ, a ona razvlači!
– Ne razvlači.
– Možda i treba. Je li upisana u kuću? Nemoj da je istjerate, pa da ja poslije rješavam!
– Galija, ne shvaćam kuda ti ovo vodiš? Zašto si došla?
– Želim da mi Petra počne davati alimentaciju.
– Koju alimentaciju? Marija od čuda jedva sjedi na stolici.
– Što mi kao roditeljima pripada. Rodila sam Petru i sad je red na njoj da pazi na mene. Muž je bolestan, ja još bolesnija, a mala ima posebnih potreba.
– I ti misliš da će vas Petra izdržavati?
– Mora! Zakon je sa mnom! Nisam li oduzeta prava, a ona mi duguje!
– A što ti njoj duguješ? Marija viče, pa odmah šuti. Ne treba Lena čuti. Galija, spakiraj se i idi. Petro ti ništa neće dati!
– Vidjet ćemo! prijeteći se zakreće Galija. Glumiš majku? Nikad te neće zvati mama! Jedna je majka, to sam ja, a ti si samo svekrva. Jasno?
– To ćemo još vidjeti! Marija zveckajući posudom, čisti stol. Idi spavati, sve sam ti pripremila.
– Pametna! Galija stresne mrvice, ustane i izlazi.
Marija opere posuđe, popije vode i odluči: više neće dopustiti Petri da pati zbog majke.
Ujutro, Galija Petru odvede na hodnik, nešto dugo razgovaraju, a kad se Marija probudi, Galije nema, samo suze i kaos.
Marija nakon razgovora s Petrom izađe van s mobitelom.
– Djede, kako si?
– Još vučem.
– Dabogda još dugo.
– Radim, što treba?
– Moram pričati!
– Što je?
– Djede! Koliko imamo u štednji?
Tjedan dana poslije, Marija ide nekud, vraća se nakon dva dana i zove Petru za stol.
– Otkupila sam te.
– Što? Petro široke oči šire se kao dva plava jezera.
– Tvoja mama ovamo više neće dolaziti.
– Ne shvaćam! Je li to istina?
Nada u Petri je toliko jaka da Marija zabacuje sve i po prvi put zagrli Petru kao što grli Marka.
– Istina, Petro. Sada ima svega dovoljno. A mi ćemo prikupiti papire i s odvjetnikom vidjeti što dalje. Bila sam u tvom domu. Saznala sam…
– Što? Petra, tiho, oslonjena na Mariju, ne zna smije li joj se to svidjeti.
– Nije ti plaćala ni lipu svih ovih godina. Imamo šansu, osloboditi te obveza prema toj ženi.
– Zašto ste joj sad dali novac? Petra odmiče, gleda Mariju.
– Nema kod mene mjesta za neslogu i bol u ovoj kući! Ona bi nastavljala, dosađivala, uzrujavala sve. Dosta je bilo! Umorna sam od toga!
Petra čuje samo dvije riječi, zastaje, pa promrmlja:
– Vaša djeca?
– Oh, Petro, kako si još uvijek naivna. A što si ti, nego moje dijete, kao i Marko! Jesam li te uspjela ugrijati, pa da se ne osjećaš više kao strankinja? Inače ne vrijedim ni kune…
– Nije istina! Najbolja ste mi mama! Petra zavrti glavom, Marija se nasmije i zaplače istovremeno.
– Onda me zovi tako, ako ti nije teško. Dosta je gospođo Marija. Samo me mama zovi, kao što oduvijek želiš.
– Hvala ti… Petra zatvori oči, suze šarene boje naviru, pa otvori oči i prvi put jasno i čvrsto kaže ono što cijeli život želi Mama…
