Pravo na sretan život
Nikada više nemoj ni pomisliti tražiti od mene da pazim na tu djevojčicu! zagrmila je Milena u slušalicu, sva gnjevna. To nije dijete, to je đavolje mladunče! napravila je kratku pauzu, osluškujući umoran glas svoje kćeri. Što si rekla? Poslušna i dobra? Ne znaš ti pravu istinu! Samo se pravi da je mila jer se boji doma za nezbrinutu djecu! A ti joj još vjeruješ!
Na drugom kraju sobe, dovoljno daleko da ju ne zovu, stajala je malena Dunja. Imala je tek sedam godina, a već je itekako dobro znala raspoznati raspoloženje odraslih. Svaka gruba riječ što bi joj doletjela, u njoj bi zvonila poput alarma. Minuta teške tišine za nju je bila prava mora. U glavi su joj se rojile strašne misli: što ako mama povjeruje ovoj zloj ženi i istjera me iz kuće? Ili, još gore, vrati me tamo gdje sam prije živjela onoj koju sam nekad zvala mamom?
Dunja je bila nevjerojatno pronicljiva i ozbiljna za svoje godine. To je valjda došlo sa životnim okolnostima u kojima je odrasla. Razlikovala je pojam rođene i prave majke. Njena biološka majka nije marila ni za što, niti je imala osjećaj odgovornosti. Nije nikud radila, stan je uvijek bio krcat praznim pivskim limenkama, a normalne hrane gotovo nikad. Povrh svega, stalno su joj kroz stan prolazili nepoznati muškarci, obično pijani ili sumnjivog ponašanja.
Dunja se sjećala svog ranog djetinjstva kao niza svađa, urlanja i dolazaka policajca iz stanice Stari grad. Ta su sjećanja još uvijek živjela u njoj, zbog čega je bila jako oprezna. Sada, dok se skrivala u kutu i slušala razgovor na telefon, silno se trudila ne zaplakati. Željela je, nadala se, da mama ipak neće poslušati Milenu i odustati od nje.
Povratak u taj pakao bio bi najgore što ju može zadesiti! Iskreno ju je to užasavalo.
Davno je otkrila da je uski prostor ispod kreveta njezino najsigurnije skrovište. Kad god bi niz stan krenuo novi val svađe, uskočila bi tamo, povlačeći za sobom ofucani pokrivač i malu jastučnicu. Tamo, u polumraku, među prašinom i paučinom, osjećala se sigurnije. To je bio njezin tajni otok mira, usred mora kaosa gdje se mogla nakratko sakriti od ružnih riječi i vike odraslih.
Još jednom, čim je začula teška ulazna vrata i hrapav glas Lidije, Dunja je iz vještine skliznula pod krevet. Trudila se disati tiho, skvrčila se i zamotala u pokrivač.
Gdje si ti, neposlušna derište? vikala je Lidija jedva priješavši prag. Bila je vrlo ljuta i bila je spremna kazniti dijete za, po njezinom mišljenju, tko zna koji prijestup. Što si sada lagala susjedima? Želiš jesti? Nemaš toplih cipela? Jesi li to zaslužila?
Dunja je ostala posve mirna. Najvažnije je bilo da je mama sada ne pronađe! Inače, loše joj se piše. Bila je zahvalna što je mršava i niska, tako da može stati pod krevet, a Lidija nije ni slutila kako njezina kćerka pronalazi takva skrovišta.
Lidija je ljutito obilazila sobu, zastala pokraj kreveta, ali nije niti pomislila pogledati ispod. Gunđajući je krenula na kuhinju, nastavljajući nervozno mrmljati sama sebi.
Dunja se oprezno osmjehnula što je ostala neprimijećena. Čime je sad ona kriva? Možda zato što je izišla u dvorište u gumenim papučama? Da, noge su joj bile pothlađene, ali što da radi kad nema drugih cipela! Sjećala se čudnih pogleda vršnjaka kad bi u papučama izašla na hladnu ulicu.
I jučer je dobra susjeda, teta Mara, primijetila na što je oslonjena djevojčica. Donijela je stare čizmice svoje unuke, još uvijek lijepe, i uz osmijeh ih pružila Dunji:
Evo, dušo, obuj ove, smrzla si se već, prošaptala je zaplakana bijesom: Što si skrivila da te ovako nebo kazni? Kakvu si majku dobila
Od susjede je još dobila okrugle pite s krumpirom i lukom. Bile su toliko ukusne da ih je Dunja danima pamtila. Kod kuće je rijetko kada jela išta slično. Hladnjak je najčešće bio prazan, a što bi se i pojavilo, brzo bi nestalo.
Dunja je, iako još slabašna i dječja, dobro znala kakav je život pod tim krovom. Jednom je susjeda, ljuta, pozvala policajca i pitala ga da reagira. Dunja je samo potiho uzdahnula: znala je da joj to ne može pomoći. Čak štoviše situacija bi samo postala još gora.
Lidija nije podnosila da joj se netko miješa u život niti da joj dijeli savjete. Svako miješanje je shvaćala kao uvredu. Osim toga, policajac je bio njezin školski kolega, i to je značilo više nego sto prijava. Koliko god prigovora ili poziva došlo, Lidiji nikad ništa nije bilo.
Ali, toga dana dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. U njihov stan je ušao gospodin u tamnom odijelu, ozbiljan i smiren. Prvo je potražio Dunju. Ostala je šutjeti pod njegovim pogledom, ali nije ju prepao. Kratko je kimnuo, kao da je nešto odlučio, i jednostavno rekao neka izađe na ulicu. S njom je išla neka nepoznata žena koja je čekala u hodniku.
Nije znala o čemu muškarac razgovara s Lidijom. Slušala je iz hodnika samo povremene urlike, zvukove razbijenih boca i povremeno nešto nerazumljivo, ali jako zlobno. Još svaki novi vrisak učinio bi da joj srce preskoči. Nije razumjela što se zbivalo, ali osjećala je da će joj se život tog dana promijeniti.
Prišla je nepoznata žena. Nježno je zagrlila Dunju, pogladila po kosi i šaptom rekla:
Nemoj se bojati, više nećeš morati ovo trpjeti. Ona ti više ne može nauditi, shvaćaš? Odvest ćemo te pred tobom je novi, bolji život.
Ženin je glas bio miran i uvjerljiv, a osmijeh srdačan. Dunja ju je promatrala velikim, čudom rastvorenim očima, bojažljivo nadajući se da govori istinu.
Čeka te velika, ružičasta soba nastavi žena kroz smijeh. Krevet s baldahinom, igračke i ormar pun lijepe odjeće. Ići ćeš u dobru školu, steći prijatelje. Sve će biti drugačije, obećajem.
Dunja je nijemo pitala samu sebe: je li moguće da je sve ovo istina? Hoće li zaista sve postati bolje? Pogledala je prema vratima iza kojih još bjesni Lidija, pa opet prema ženi. Još uvijek se smiješila, ali sada je u tome bilo nečeg toplijeg, nečeg što dugo nije osjetila. Možda je to bio prvi tračak nade.
Ali, Dunja je također znala da ništa ne dolazi besplatno. Zašto baš nju žele odvesti? Zašto joj obećavaju toliko lijepih stvari? Da nije to neka nova zamka?
Zašto to radite? upitala je, trudeći se da joj glas zvuči čvrsto, iako je u sebi drhtala.
Žena je zastala i nakratko se zamislila. Osmijeh joj je bio miran, ali sada i malo nesiguran.
Znaš, tiho je rekla Ivan, onaj čovjek koji razgovara s tvojom majkom on je tvoj otac.
Dunja je zanijemila. Riječ otac odzvonila joj je kao stran pojam, kao iz neke tuđe priče. U njezinom svijetu toga čovjeka nikad nije bilo. Nikad nije zamišljala kako bi izgledao ili što bi joj rekao. To je bila apstraktna ideja.
Otac? ponovila je tiho, isprobavajući novu riječ Nemam ja oca
Imaš, nježno je rekla žena. Samo nije znao za tebe. Srećom, našli su se ljudi koji su mu sve ispričali i evo nas sada ovdje.
Od toga dana život Dunje je zaista krenuo nabolje. Napokon je imala pravu obitelj. No, jedan je čovjek sve kvario Milena
Ta mala nije vrijedna pažnje! urlala je Milena, svaka joj je riječ parala uši. Što li će biti od nje s takvom majkom? Genetika čini svoje! Rađaj mi pravu unuku, a ne odgajaj tuđu djecu i zanemaruj svoju žensku dužnost. Vrati tu djevojku odakle si ju našla, čuješ me? Upropastit će ti obitelj, zapamti!
Dunja se stisnula uz zid, srce joj je divljački tuklo, a u grlu knedla. Povratak? U onaj hladni stan bez topline, dobre hrane ili sigurnosti? Sama pomisao na to izazvala joj je drhtavicu. Ne, nikada!
Stisnula je šake, pokušavajući se sabrati. Mora nešto poduzeti. Mora uvjeriti mamu da može biti drugačija poslušna, tiha i idealna. Samo da je ne vrate natrag. Samo da ostane tu, gdje je napokon prestala strahovati od svakog glasa i pokreta.
Dunja je željela nazvati mamu, ali nije mogla Milena, koju nije mogla niti pomisliti zvati bakom, oduzela joj je mobitel. Djetetu nije potreban, odrezala je i poslala je Dunju u sobu.
Dunja je smišljala kako doći do mame. Zna da je na poslu i da neće doći do večeri. Dotle Milena može svašta ružno reći mami! Dunja je zamišljala kako mama sluša ružne riječi, kako se mršti, kako sumnja Ta je misao još više plašila.
Zašto je Milena toliko ne voli, to nije mogla dokučiti. Trudila se: nije odgovarala, slušala je, ponašala se tiho i skromno. Sve kako ne bi izazvala ženu. No, izgleda uzalud Mama nikad nije objasnila, tek je tužno uzdahnula, pomilovala po kosi i šapnula: Milena je teška žena, nemoguće joj je udovoljiti. Ne uzimaj srcu.
Izvan sobe opet se prolomio Milenin reski glas. Opet je zahtijevala da se riješe neželjene djevojčice. Gorke su riječi udarale kao bičem, ali Dunja se prisilila sabrati. Neće samo sjediti i čekati! Morala je nešto smisliti.
Iznenada joj je sinulo rješenje otići će na posao mami. Tako će joj moći sve reći, objasniti da nikako ne želi natrag onamo gdje joj je bilo jako loše. Obećat će biti najbolja i najposlušnija. Samo neka se ne vraća. Samo dok Milena ne uspije ništa podlo reći.
Poznavala je put, bar donekle. Nekoliko je puta s mamom tuda prolazila i zapamtila glavne orijentire. A uvijek može pitati prolaznike. Pomisao da može sama nešto promijeniti dala joj je hrabrosti.
Požurila je odjenuti najbolju jaknicu koju joj je mama nedavno kupila. Stala još jednom kod vrata i oslušnula razgovor se nastavljao, ali zbog zatvorenih vrata nije mogla razumjeti što. Oprezno je okrenula ključ, prošla hodnikom i tiho zatvorila vrata.
Pred njom je bio dug put. Dunja je duboko udahnula, namjestila kapuljaču i krenula. Mora uspjeti!
************************
Snježana je utrčala u stan tako naglo da su se vrata tresnula o zid. Bila je blijeđa nego ikada, oči širom otvorene od straha. Jedva da je uspjela skinuti cipele već je vikala:
Gdje je ona!?
Milena je sjedila u dnevnoj sobi, lijeno listajući časopis. Nije se pomakla, tek je digla pogled i nezainteresirano rekla:
Otkud ja znam! Za nju nisam odgovorna.
Ton joj je bio hladan, kao da ju upit smeta. Stvarno, Mileni je bilo svejedno gdje je djevojčica nestala. Oduvijek je zamjerala kćeri što vodi računa o tuđem djetetu.
Nestala je dok sam s tobom pričala, dodala je i ponovno zabijena u časopis.
Snježana je prišla par koraka, zapaljenih očiju. Glas joj je drhtao od suzdržanog bijesa:
Pričala? Izderavala se, više! Dunja je vjerojatno sve čula i prestravila se! Samo jednom ti povjerim dijete, a ti odmah napraviš glupost!
Milena je konačno spustila časopis, ispravila se i pogledala kćer osorno:
Nisam ja dadilja! ispravi ona Poludjela si za tom malom! Samo te ona zanima: Dunja ovo, Dunja ono A što je s tvojom djecom? Vrijeme ti curi! Ja bih htjela jednog dana unuke!
Snježana je kroz stisnute zube jedva uspjela govoriti. Malo je falilo da plane na majku, koja, nažalost, jest njezina.
Nije sad vrijeme za tvoje unuke, mama! prosiktala je. Sad se radi o djetetu koje možda hoda samo po Vukovaru! Razumiješ li ti koliko je to opasno?
Milena je samo uzdahnula i vratila se svom časopisu:
Sama si kriva, nisi je morala dovlačiti.
Ako ikad budem imala djecu, znaj nakon ovoga ih tebi neću dati! ispalila je na rubu suza. Divna je, mirna djevojčica, nikad problema s njom! Nisam nikad vidjela bolje dijete!
Milena samo slegne ramenima i okrene se prozoru. Nije željela raspravljati, bila je uvjerena u svoje.
U tom je trenu naglo utrčao Ivan. Pogledao je Milenu kratko, oštro, pa odmah oslovio suprugu:
Nije se vratila? pitao je napeto. Zovemo li policiju? Sedmogodišnje dijete samo na ulicama! Može joj se što god dogoditi!
Snježana je kimnula, previše prestravljena da išta odgovori. Drhtavim rukama zove 192 i javlja nestanak. Službenica pažljivo sluša, obećava akciju i traži da ostanu doma.
Za dvadeset minuta pred zgradu su stale dvije policijske Škode. Djelatnici su uletjeli, pokazali značke i odmah krenuli raditi. Bez ikakve dosade tipa ma vratit će se sama. Djelovali su brzo i profesionalno.
Najprije su pitali sve susjede. Obišli su nekoliko stanova na katu, pokazali Dunjinu sliku, ispitivali je li netko vidio djevojčicu. Starija susjeda prisjetila se da je ujutro vidjela malu djevojčicu u crvenoj jaknici na autobusnoj stanici.
Idući trag bio je vozač gradskog autobusa koji vozi prema Borovu naselju. On je spomenuo djevojčicu sjela je na stanici nedaleko stana, sišla za petnaestak minuta vožnje.
Prošli su i nekoliko dućana iz okolice stanice. Prodavačice su također zapazile djevojčicu kako promatra izloge, kao da nekoga traži. Jedna gospođa ju je pitala je li se izgubila, ali Dunja je odmahivala glavom i brzo otišla dalje.
Policija je izdala obavijest svim patrolama da pretraže parkove, šoping centre i igrališta. Upućeno su nastavili ispitivati svaku sitnicu.
Snježana je stiskala mobitel. Prije par minuta zvala ju je šefica iz ureda. Koliko god je bila užasnuta događanjima, morala je javiti gdje je malena.
Halo, javila se, nastojeći zadržati miran ton, ali glas joj je ipak zadrhtao od brige.
Snježana, prije pet minuta kod nas u ured došla je jedna curica. Predstavila se kao Dunja. Traži mamu. Trenutno je u čekaonici, s direktorom pije čaj. Crvena jaknica, svijetle traperice, plava kosa Je li vaša?
Snježana je na sekundu ostala bez riječi. Ona je uspjela sama doći? Stigla je?
Što? Gdje je sad? izustila je kroz suze olakšanja.
Policajac pored nje odmah je postao pažljiv. Pogledao je u nju i koraknuo bliže:
Imate li kakav trag?
Snježana ga pogleda sretna, oči joj zacijelile od olakšanja. Glas joj je sad bio čvršći:
Odmah idem tamo! uzviknula je, skačući s mjesta. Dunja je uspjela doći do mog posla! Sada je ondje, pije čaj s direktorom.
Sigurna si? pitao je Ivan.
Sigurna sam! Sve što je opisala, odgovara Dunji!
Policajac je spremno izvadio blok:
Odlično. Idemo zajedno. Treba ispuniti obrazac o pronalasku i razgovarati s djevojčicom, da znamo kako je stigla. To je važno za njezinu sigurnost.
Snježana je kimnula. Jedva je čekala ponovno zagrliti Dunju, vidjeti je živu i zdravu. Nije ju bilo briga koliko je umorna ili preplašena. Samo neka se vratila.
Navukla je jaknu, zgrabila ključeve i još jednom pogledala majku. Milena je stajala daleko, bez ikakva izraza lica. Nije bilo ni traga radosti ni žaljenja samo navika.
Idemo, rekla je Snježana Ivanu i policajcu. Moramo brzo po nju
********************
Kad je Snježana ušla kod direktora, Dunja joj je odmah potrčala. Skočila je sa stolca toliko naglo da je šalica s čajem skoro pala. Bez riječi je potrčala i obgrlila mamu kao da ju drži na svijetu.
Dunja se čvrsto stisnula uz mamu, licem u jaknu, tiho jecajući. Nešto je šaptala, ali se nije moglo razabrati od suza. Snježana ju je nježno zagrlila, gladila joj kosu i ponavljala:
Sve je u redu, draga. Sad je gotovo, tu si na sigurnom, smirivala ju je i sama preplavljena olakšanjem.
Dunja se, nakon nekog vremena, malo umirila, ali nije puštala maminu ruku. Pogledala ju je suznim očima, u kojima se i dalje vidio strah.
Mama, molim te, nemoj me vratiti Lidiji! promucala je. Bit ću dobra, obećajem! Učit ću, pomagati, neću ništa tražiti Samo me nemoj vratiti tamo!
Hayala je i cvilila, kao da se bojala da će, ako prestane, mama odmah odustati. Snježana je stegnula usne, boreći se protiv vlastitih suza, pa je gladila Dunju po glavi, klimajući i grleći.
Smiri se, ljubavi, šapnula je. Nitko te neće više nigdje slati. Ostat ćeš kod nas, obećavam.
Direktor je diskretno otišao prema prozoru, dajući prostor majci i djevojčici.
Uspjela ju je umiriti, posjela je Dunju, natočila još čaja i pružila tanjur keksa koji je direktor spremio. Dah Dunje bio je mirniji, suze nisu više blistale u očima, ali i dalje se držala za mamu, kao da ispituje je li stvarnost.
Kad je strah polako prošao, iscrpljenost je preuzela. Dunja se naslonila na mamu, kapci su joj padali, a ona se isprva pokušavala boriti protiv sna, ali ubrzo je odustala, spustila glavu i tiho zaspala.
Snježana joj je nježno popravila kosu, pokrila je mekanim dekom i tiho zahvalila direktoru. On je samo kimnuo, shvaćajući da riječi nisu potrebne.
Ubrzo je stigao i Ivan, koji je sređivao izjave s policijom. Kad je ugledao uspavanu Dunju, na trenutak je zastao i tiho je pogladio po obrazu, kao da ne vjeruje što se događa.
Idemo kući? šapnuo je Snježani.
Klimnula je. Ivan je nježno podigao Dunju. Ona se nije ni probudila tako je duboko spavala nakon svega. Prigrlila ga je kao da joj je najviše na svijetu, a roditeljima je srce zastalo.
Prema kući su putovali u tišini. Ivan je nosio Dunju u naručju, a Snježana je sjedila uz njih, stalno je dodirujući po ruci i provjeravajući je li sve dobro.
Kod kuće su je pospremili u njezin krevet, pažljivo pokrili, a ona se niti tad nije probudila samo se blago promeškoljila i nastavila sanjati mirno i dugo.
Milena se više nikad nije vratila u njihov stan. Niti te večeri, niti poslije. Njezine grube riječi, nezadovoljstvo i pokušaji miješanja ostale su dio prošlosti. U stanu je napokon zavladao mir, toplina i sigurnost. I to je bilo najvažnije.
