Kad sam se oprostila od brata na kolodvoru, moja majka je bila vrlo dirnuta, bojala se da bi to mogao biti posljednji put da se vide u ovom svijetu, s obzirom na njezine godine. Željela je još jednom vidjeti brata i sestru, pa sam krenula na put. Prvo sam posjetila ujaka, a zatim smo se uputili prema kući gdje živi moja teta. Ujak se šalio na račun mog nadolazećeg vjenčanja koje će biti za šest mjeseci, a ja sam ga u šali pozvala. Upozorio me da pazim jer ima madež na ruci… Vrijeme je bilo prekrasno.
Kad smo stigli, dočekali su nas teta Ivana i njezin suprug s toplim osmijehom. Sljedećeg jutra, ja i moja mlađa sestrična Marica odlučile smo uživati na plaži. Nakon što smo se dobro isplivale, vratile smo se kući na ručak. Marica, premda su je stigli umor i potreba za odmorom, imala je druge planove. Uvjerila me da ponovno idemo na more, a zatim i u kino. Kad smo izlazile iz vode, prišla su nam dva mladića i pitala kako da dođu do određene ulice. Marica im je dala upute, dok me drugi mladić znatiželjno promatrao i upitao: “Oprostite, zovete li se Lucija?”
Iznenađena pitanjem, lagano sam podigla obrve, a on se brzo nadovezao: “Živite u Zagrebu i imate prijateljicu Ivu. Ona je moja sestra. Vidio sam vas na njezinim fotografijama i zanimalo me tko ste.” Tada sam primijetila madež na njegovoj ruci. Dogovorili smo se da svi zajedno odemo u kino, a nakon toga prošetamo uz more. Kad smo se rastajali, mladić je rekao da se on i prijatelj vraćaju s poslovnog puta i sutra odlaze. Zamolio me za broj mobitela i dopuštenje da me nazove, na što sam pristala. Deset dana kasnije ponovno smo se sreli, ovoga puta na aerodromu, zajedno s mojom majkom. Šest mjeseci kasnije, vjenčali smo se.
