Tajna šefa
Ma netko naš Stjepan sigurno ima, vidjelo se po njemu! šapnula je tiho Dorotea svojoj kolegici. Sigurno se posvađao s tim nekim! Inače ne bi stalno pucao po nama. Zadaje nam takve zadatke da ni Petar Grašo ne bi uspio završiti!
Kolegica je samo frknula nosom i okrenula se, jasno stavljajući do znanja da ne želi sudjelovati u trač partiju. Dorotei, naravno, to nije bila prepreka.
Aj, molim te, zar tebe to ni malo ne zanima? nastavila je uporno, ovaj put za nijansu glasnije. Što ako ima problema doma pa se na nama iskaljuje? Možda mu je nešto pošlo po zlu, a mi pojma nemamo…
U tom trenu njen šaptavi obračun nije prošao nezamijećeno. Stjepan Ivanović, koji je vodio sastanak, naglo je prekinuo svoje izlaganje i hladno prikovao pogled na Doroteu. Riječi su mu zveckale kao kuna pronađene u praonici:
Dorotea, dosadno vam je? isticao je svaku riječ kao da daje ostavku u prime-timeu. Ili vam ovo što pričam nije dovoljno važno? Možda biste vi mogli stati pred nas sa svojim idejama?
Doroteu je žmarci spustio niz kralježnicu. Trepnula je nekoliko puta, pokušavajući skupiti misli. Pa odakle njemu svaka sitnica promakne? Proletjele su joj misli.
Oprostite, šefe, upravo sam pričala kolegici o novim idejama, zamuckala je, nastojeći zvučati što je moguće ozbiljnije. Nešto sam u vezi projekta… Ništa značajno, tek glasna razmišljanja.
Stjepan je podignuo obrvu, a iz pogleda mu se mogla iščitati ona tipična hrvatska podsmjehulja. Očito je bio svjestan da se ne radi o poslu, ali odlučio je dovršiti predstavu.
Podijelite s nama tu dilemu, dodao je s poluosmijehom koji nije obećavao ništa dobro. Svi čekamo.
Dorotei je hladan znoj pokrio leđa. Nasmijala se trzavo, pokušavajući smisliti barem traljavi odgovor.
Ma, bolje da preskočim, odmahnula je, trudeći se zadržati glas stabilnim. Moram doraditi, treba to još izglancati, neću vam svima krasti vrijeme…
Stjepan je samo slegnuo ramenima i lagano namignuo.
Onda do kraja tjedna očekujem te tvoje izglancane ideje, naglasio je izglancane kao da govori o detaljnom ribanju kamenica pred goste iz Njemačke. Ako išta valjaju, bit će korisne za firmu. Idemo dalje.
Dorotea više nije niti zucnula. Sjedila je kao kip sv. Vlaha, a crvenilo joj se prošetalo licem. Pogled joj je bježao prema šefu, a iznutra kipila je od muke što je uhvaćena na traču, i to još dobila dodatni zadatak.
Paula, koja je sjedila odmah pokraj, jedva se suzdržavala da ne prasne u smijeh. Izgledalo joj je sve to kao neka dobra epizoda Bitange i princeze. Zamišljeni Doroteini pogledi prema šefu bili su joj urnebesni. Pokušavala se smiriti i vratiti bilješkama, ali joj to baš i nije polazilo za rukom.
Kad je sastanak završio, Dorotea je skočila i izletjela iz dvorane brže nego što je kava može ohladiti. Paula je hodala iza nje, grizući usnicu da ne plane od smijeha. Kad su stigle u zajednički ured, Dorotea se srčano spustila na stolicu i glasno tresnula laptopom.
A ti si mi baš pomogla! frknula je, prekriživši ruke. Sad moram nešto smisliti do kraja tjedna, a to su samo tri dana! Stvarno, hvala na podršci…
Koliko sam ti puta rekla: kad je sastanak šuti i piši, kima Paula, lijevajući si čaj i izvlačeći Zvečevo iz ladice. Evo ti i čokolada za hrabrost. Ajde, smiri se i baci se na posao.
Dorotea je bacila pogled na čaj i čokoladicu, lice joj je malo omekšalo, ali odmah ponovno nabaci ozbiljnu facu.
Pusti sada posao! otresla je, smotavši čokoladu. Imamo važnije teme naš novi šef!
Paula je samo zakolutala očima. Naviknula je već na Doroteine tračerske eksplozije.
Koliko je već kod nas? Dva mjeseca, tek tolko je novi, nastavi Paula, bez da prekine tipkanje.
Ma je, ali odmah je uveo svoja pravila! Par ljudi potjerao…
Potjerao je one što nijedna budilica ne može probuditi, slegnula je ramenima Paula. Nama je povisio plaću u kunama…
Zastala je, pogledala Doroteu i ozbiljno dodala:
I sastanci traju upola kraće. Ti si uvijek prigovarala na dvosatna nabrajanja, sad bude u pet minuta milina.
Dorotea je na sekundu stala, ali odmah imala novi argument:
Sve to stoji, ali sad nas svaki tjedan davimo s novim izveštajima! I roka nas s rokovima…
Paula je razvukla osmijeh do ušiju:
Zato nam i posao ide brže, a projekte završavamo prije roka. Sama vidiš.
Na to je Dorotea uzdahnula, odlomila komad čokolade, ali se nije dala potpuno pokolebati.
Hm, možda imaš pravo… promrmljala je. Ali, znaš, dugo sam mislila da je solo, da nema curu… Ali sigurno ima! Možda da se prošetamo do kadrovske, pa diskretno ispitamo?
Paula je samo uzdahnula i spustila kemijsku. Bila joj je već puna kapa tih tračeva.
Pa čemu to? pokušala je reći mirno. Što tebi život šefa mijenja budućnost?
No Dorotei više ništa nije moglo stati na put. Glavom je već složila plan pravac kadrovska, diskretna istraživanja i puhanje prašine.
Stalno je nadrkan, stalno nešto prigovara… gnjevno je ponavljala. Sigurno mu doma slabo cvjeta ljubav, pa se na nama iskaljuje. Htjela bih znati što ga muči!
Paula je samo odmahnula glavom, uvjerena da ništa od toga neće završiti dobro.
Dorotea, raditi, molit ću lijepo. Inače ti i tebe potjera, bez beda.
Ali Dorotea je već bila u novoj misiji. Prilazila je kolegama s različitim izlikama, suptilno, onako usput zagovarajući šefa. Pitala ih jesu li ga ikad vidjeli s nekim van posla, je li tko čuo išta o njegovim ljubavima i odnosima. Prošla je cijeli ured i ispitala svakog za koga je procijenila da bi mogao nešto ćirnuti.
Rezultati? Jad i bijeda. Nitko nije znao ništa, ili nije htio reći. Neki su se šalili, neki pravili da nisu razumjeli, neki jednostavno rekli da su previše zauzeti za tračeve.
U kadrovskoj je dočekana s posebnom proizvodnom hladnoćom. Prvo su je ljubazno poslušale, a onda je jedna samo uzdignula obrvu i rekla:
Dorotea, možda bi bolje bilo da se držiš svog posla, a naš mir ostaviš na miru.
Kad je nastavila piliti, otvoreno su joj rekle da se vrati u ured i da će o njenoj inicijativi morati izvijestiti voditelja.
Vratila se posramljena, kao dijete s popravnog iz matematike. Sjela je bez riječi pred ekran, ali vidjelo se da joj misli lete negdje između Sabora i Bašćanske ploče. Paula ju je pogledala, slegnula ramenima i nastavila raditi. Zamišljala je kako cijela stvar može loše završiti šef bi mogao sve saznati, a Doroteu ispratiti kući brže nego što je kava do Zagreba.
No Dorotea nije stala! Iako nikome oko nje nije bilo jasno čemu to, nije prestajala s ispitivanjima. Nek etiketa, nek diskrecija nekad treba znati što kolege muči. Neki su je ispitivali: Ček, zaljubila si se pa te briga? a ona na to ni sama nije imala dobar odgovor. Kao da joj je netko upalio lampicu znatiželje koja više ne gasi.
Jednog dana odlučila je pokušati kod Vesne iz računovodstva. Znalo se Vesna zna sve o svima još prije nego što i znaju za sebe. Prišla je njenom stolu, nastojeći djelovati sasvim ležerno.
Vesna, ajde, ti znaš sve! Kaži jel naš Stjepan ima nekoga? Cura, žena?
Vesna je digla pogled, suzila oči i polako se nasmiješila:
Dorotea, znaš da ja nisam za tračeve, rekla je neodređeno. I stvarno, treba li ti to?
Dorotea se smeteno nasmijala. Nije htjela reći da je zapravo posve fascinirana šefom iz neke šašave motivacije.
Ma, čuj… tko ne bi bio radoznao… Neće mu pasti kruna s glave, pokušala se izvući. Tak je ozbiljan, možda je slobodan…
Vesna je blago odmahnula glavom, srdačno:
Eh, i ako je, ne trebaš mu upadati u život. Daj, radi nešto, plan ti gori.
Dani su prolazili, a Dorotea je tom temom bila opsjednuta. Prebirala je u mislima svaku rečenicu, bilježila u male sveske moguće fraze koje bi Stjepana mogle osvojiti, zamišljala njihove idealne razgovore. Navečer bi pred ogledalom vježbala sada ozbiljna, sad tajanstvena, sad veselo zaljubljena. U njezinoj glavi bilo je jasno: Stjepan ostavlja ženu (ako je uopće ima!), njoj iskazuje ljubav, vode zajedno firmu, bave se inovacijama, voze na team buildinge u Split, svake godine morem do Brača Nema da nema.
Paula je to pratila s malo blage tuge. Vidjela je da je Dorotea zaljubljena više u ideju nego u pravog čovjeka. Stjepan je za nju bio trofej, simbol uspjeha, nešto što treba uhvatiti. Paula ga je znala kao običnog tipa s plikom od sastanaka i škripom u križima. No dok je Dorotei san bio vlastiti hrvatski happy end, život je išao drugim tokom.
U četvrtak je Dorotea došla s ogromnom torbom. Za ručak je izvadila novo haljinu strogu, ali s dozom neodoljivosti. Otišla je u WC presvući se i pred ogledalom vrtjela da vidim je li sve na svome mjestu. Kad je napokon bila zadovoljna, dojurila je pokazati haljinu Pauli.
Kak ti se čini? pitala je, vrteći se kao na izboru za Miss Hrvatske.
Paula ju je odmjerila haljina stvarno nije bila loša, no pitala se zadovoljava li dress code za firmu.
Lijepo ti stoji, diplomatski je rekla. Ali misliš da je to baš pametno za firmu?
Naravno! sjekla je Dorotea. Moram izgledati 200 posto! On neće moći odoljeti!
Opet je stala pred ogledalo, divila se vlastitom odrazu. Paula ju je gledala s blagom zebnjom. Znala je da život piše scenarije bez garancije.
Napokon je stigao i petak. Ured je bio prepun lampica, balona, sendviča, Voćko soka, a zrak gust od iščekivanja i pršuta. Svi su šetali, smijali se, komentirali outfite.
Dorotea je upala među prvima, zablistala u haljini, kosa kao iz LOreal reklame, šminka točno toliko da se primijeti. Svakih pola minute pogledavala vrata i izvlačila se u ogledalu.
Paula je stigla kasnije. Za nju, mala crna haljina sveprisutni joker za praznično-uredske prigode.
Stjepan Ivanović došao je pred početak. U odijelu, ozbiljan, ali s osmijehom jesam, ja sam vaš šef. Krug po sali, par riječi svakom, zatim na binu (tj. ispred printera). Par rečenica o uspjesima, smijeh, obećanja o bonusima u eurima. Ljudi se razišli između sendviča i cola.
Dorotea nije skidala pogled s njega. Pozorno je čekala kraj govora, popravila kosu, stegnula remen, sve spremno.
A onda napad na Paulu:
Ajde! Sad je vrijeme! šapnula joj, gledajući šefa ko dijete Ferrero Rocher bombon. Priđi, pitaj ga, zašto je stigao sam! Diskretno!
Pauli je lice dobilo boju Pantone 485C. Nije ni sanjala ovakvu scenu za sebe.
Dorotea, ne… počela je.
Ma zašto ne? Pa prijateljice smo! Učini to za mene!
Paula duboko udahne, pogleda Doroteu i zna da nema vremena za manevriranje.
Zato što… pauza, zatim izravno: …zato što je Stjepan moj muž.
Dorotea zine. Kao da joj je netko zalijepio naljepnicu Gospodin iznenađenja na čelo. U nevjerici pita:
Molim?! Vi… koliko dugo?
Paula se poigrava s kosom, lagano izbjegava pogled.
Šest mjeseci, prizna. Nismo rekli nikome, baš zbog toga što ovakve spike ne volimo. Znali smo da će biti pitanja, tračeva, ružnih pogleda… a privilegija kod njega jedino što još nisam dobila.
Dorotea je odmaknula stolicu od Pauli. Pogledala je šeficu. Sad je sva ona njihova poslovna kemija dobila drugi smisao. Pa naravno da ga brani, žena mu je!
A ono na sastancima? Kada sam te nešto pitala o njemu. Znala si!
Znala sam. Al dogovorili smo se: na poslu profesionalci.
U tom trenu dolazi šef. Primjećuje tenziju, oboje su mu sumnjivo ozbiljne.
Sve ok? upita nježno, s dodirom na Paulinom ramenu.
Ona kimne, no Dorotea je sad krvno pogođena.
Nije ok! Cijelo vrijeme ste ovo skrivali!
Šef mirno, glasno:
Kolege, znam da ste znatiželjni o mom privatnom životu. Nismo htjeli miješati privatno i poslovno ali evo, Paula i ja smo u braku već pola godine. Molim vas da sad nastavite uživati, sve se mijenja osim količine sendviča.
U prostoriji prođe šapat i val čestitki. Vesna iz računovodstva zaplješće, drugi znatiželjno kolutaju očima, programeri šapuću a znao sam ja da nešto ima!
Stjepan ode, sve se vraća u normalu.
Dorotea pak slegne ramenima.
E, pa sad samo još fali da si tražim novi posao.
Nemoj dramiti. Nitko ti nije zamjerio, Paula iskreno.
Lako tebi reći. Pol ureda sam pitala o njegovom privatnom životu! Iskopala sam plan B, C i D! Sad me može okačiti na oglasnu tablu najveća tračerica godine.
Ma, bit će to za par dana zaboravljeno. Samo si znatiželjna, kao pola Hrvatske.
Je, pogotovo kad te branim stalno, a ti mi to zaboraviš reći, nasmije se Dorotea.
Gledale su šefa kako mirno razgovara sa svima, opušten i dobre volje.
A stvarno je s tobom sretan?
Je, Paula odgovara uz osmijeh sigurnosti. Svaki dan.
Onda dobro, kaže Dorotea s olakšanjem. Tu smo, ne zamjeram, mir?
Mir! kliknuše rukama.
U ured je vratilo veselje, šef i žena mu su se primili posla, a Dorotea? Ona je napokon mogla odahnuti i smijati se svojoj radoznalosti. Jer, kako bi rekli stari Zagorci: Bez trača, nema ni bureka!Par dana kasnije, dok je Dorotea šalila kolegama na pauzi, u ured je stigao e-mail: Hvala vam svima na podršci i iskrenosti. Veselimo se budućim projektima zajedno. Ps: tko sutra dođe u pidžami ima duplu porciju kolača. Srdačno, Paula i Stjepan.
Uslijedili su smijeh, šuškanje, pa čak i mali val konfeta koji je netko tajno sakrio u ladici. Tog petka ured je bio ispunjen pidžamama svih mogućih dezena, a atmosfera opuštenija nego ikad.
Dorotea je sjedila na prozoru s kavom u ruci i pogledom preko Zagreba, slušala veselu graju svojih kolega i pomislila: Možda nikad neću odgonetnuti sve tajne, ali barem sam dio ove šarene ekipe, gdje su iznenađenja uvijek iza sljedećeg ćoška.
Zagrizla je kolač, nasmiješila se Pauli preko stola i znala: radoznalost je ponekad pravi začin i životu i poslu. I dok su baloni šuškali iznad njihovih glava, Dorotea je poželjela da uredi nikada ne prestane mirisati na sendviče, zafrkanciju i pokoju malu, sočnu tajnu.
