Ujutro, Marko se sjetio da je sutra rođendan njegove supruge. Dugo je razmišljao što bi joj mogao pokloniti, jer je iskreno vjerovao da ima najbolju suprugu i najbolju majku za njihovu djecu. Kuća je uvijek bila čista, ručak spreman, a djeca brižno njegovana. Supruga nije zaboravljala na njega, uvijek pokušavajući pogoditi njegove želje.
Ana i Marko imaju četvero djece, od šest do sedamnaest godina. Treba istaknuti da je Ana zaista divna majka. Ima poseban, povjerljiv odnos sa svakim od svoje djece, voli organizirati obiteljske izlete, izrađuje rukotvorine za vrtić, aktivna je u nekoliko roditeljskih odbora, pomaže oko zadaće, s poštovanjem dočekuje prijatelje djece i sa svakim razgovara iskreno, od srca, uspijevajući pritom očistiti kuću nekoliko puta više nego drugi. Svi vole njezinu hranu uvijek ukusno i obilno.
Činilo se da je Ana prilično zadovoljna, i sama je o tome često govorila, jer nije navikla žaliti se. Kad su djeca bila mala, Marko je jednom upitao Anu što bi željela dobiti za svoj rođendan. “Ne znam,” rekla je, “ali mislim da znam: jedan slobodan dan! Dan samo za mene! Želim biti sama od jutra do večeri… Želim spavati, odmoriti se, ležati u kupki…” Ali istina je nitko nije shvatio njezinu želju ozbiljno. Svi su se nasmijali i zaboravili.
Bilo je gotovo nemoguće djeca su bila mala, tko bi ostao s njima cijeli dan? Četvero djece šala ili nešto slično. Ana je bila sigurna da je to izgovorila bez razmišljanja. Marko joj je tada poklonio set lonaca, i ta je želja nestala iz razgovora. Danas su Anina djeca veća, nema više mališana za kojima treba trčati. Počela je sve češće spominjati kako jedva čeka da svi odrastu i počnu živjeti svojim životima. No za sada, i dalje brine za sve oko sebe.
Za ovaj rođendan Marko je Ani poklonio predivne zlatne naušnice. Naravno, bila je presretna i stavila ih odmah.
Postavila je lijep stol, okupila najbliže i cijela obitelj je slavila. Oko jedan ujutro Marko se probudio i shvatio da Ana još nije otišla spavati. Prvo je uspavala djecu, a zatim je otišla u kuhinju oprati posuđe. Izgledala je umorno i iscrpljeno.
Kad se Ana ujutro probudila, nije bilo nikoga kod kuće. Osjećaj je bio neobičan, jer nije navikla na toliku tišinu. Otišla je u kuhinju i vidjela poruku na stolu. “Otišli smo u selo kod mame”, napisao je Marko, “Nismo te htjeli buditi. Vratit ćemo se sutra, pa ne zaboravi dobro se odmoriti.” U tom trenutku pozvonio je dostavljač donio joj je veliki buket cvijeća.
Ana je napokon imala svoj slobodan dan. Tad je shvatila koliko je važno ponekad stati i posvetiti pažnju sebi. Sretan je onaj tko ima podršku svojih najdražih i tko zna ponekad uzeti odmor, jer tada može još jače voleti i brinuti za druge.
