Pitate me kako sam dospjela do ove točke u životu i kako sam prihvatila takvu situaciju, a ja ću vam reći da su sve žene koje vole slijepih očiju. I ja sam bila slijepa. Cijeli život sam pokušavala, učila. Mama mi je još kao djevojčici govorila da ako želim imati dobar život, moram naporno raditi. Rekla mi je i da žena treba biti snažna i samostalna, kako bi se, ako se nešto dogodi, mogla osloniti sama na sebe.
Čini se da me upravo taj savjet doveo do čudnog ishoda. Kad bih se družila s dečkima, bila sam previše samostalna i malo tko je želio biti sa mnom. U to vrijeme većina muškaraca je tražila blagu ženu kojoj će pokazati svoju snagu i muževnost, a ja sam svoje brige rješavala sama.
Zatim sam se posvetila isključivo poslu. Bila sam cura koja ostari sama do trideset i pete, kad sam upoznala Davora. On je iste dobi kao i ja. Iznenadilo me što je prihvatio moju neovisnost. Nikada nije inzistirao da nešto učini umjesto mene, ni da mi pomaže ako sam rekla da mogu sama. Nije mi poklanjao cvijeće, niti mi šaputao slatke riječi u uho, koje sam ionako prezirala. S njim sam bila ravnopravna partnerica. Trebala sam znati što će me koštati ta tzv. ravnopravnost, koja u stvarnosti nije bila ravnopravnost.
Udala sam se, a on se preselio kod mene. Davor nije imao svoj stan, živio je s mamom. Nisam htjela živjeti sa svekrvom slušala sam razne priče i nije mi bilo privlačno. Prvi mjesec, Davor nije dao ni jednu kunu od svoje plaće, govoreći da mora podmiriti mali kredit koji je uzeo za operaciju svoje majke.
Nisam mu zamjerala, bila sam strpljiva. Mi smo obitelj neka plati kredit, pa ćemo poslije zajedno rješavati sve ostalo. Ali, prošlo je sedam mjeseci, a on još uvijek nije otplatio kredit. Stalno je pričao da dobiva premalo, da su mu smanjili radne sate ili nešto drugo. Sve to vrijeme, ja sam plaćala hranu, izlaske i režije. Zatim je počeo govoriti da štedi za kuću na selu, za godišnji odmor, na primjer.
Ali pet godina nisam vidjela ni jedan izvod iz računa. Mi smo obitelj. Tada sam se posvađala s njim. Kako je moguće da ga izdržavam pet godina? Nije normalno. Spakirao je stvari i otišao kod svoje mame. Tako, bez puno riječi. Tri dana kasnije, nisam izdržala, vratila sam ga natrag. I opet ista priča. Ne želi dati ni kunu za ništa. Već sam umorna do krajnjih granica. Voljela bih trošiti na ženske hirove, ali jednostavno nemam ništa viška sve ide na obitelj. Što da učinim? Da se razvedem? Hoće li se ikad promijeniti?
