Muž za vikend
Pletenica Kobasica stajala je točno na sredini tanjura. Ivan ju je gledao i osjetio kako mu želudac potiho kruli.
Marina, mogu li uzeti sendvič? Gladam sam.
Ivane, večera je za dvadeset minuta. Glavno jelo će se ohladiti.
Samo jedan zalogaj…
Možeš li tih dvadeset minuta izdržati? Sve sam planirala, krumpir je gotov u sedam i petnaest, piletina u sedam i dvadeset. Ako pojedeš sada nešto, kasnije nećeš dobro večerati.
Ivan je tiho uzdahnuo i sjeo za stol. Marina je stajala kod hladnjaka, pažljivo premještajući namirnice koje je donijela iz trgovine. Svaka stvar imala je svoje mjesto. Mlijeko na drugoj polici desno, sir u donji odjeljak za sireve, jogurti po datumima, bliže rubu oni koje treba brže potrošiti.
Mogu li barem natočiti čaj?
Možeš. Samo jednu žličicu šećera.
Marina, odrasli sam čovjek.
Ti si u riziku od dijabetesa. Otac ti je bio dijabetičar, djed ti je bio dijabetičar. Samo jednu žličicu.
Ivan je posegnuo za kuhalom za vodu, ali Marina je već došla, uzela mu šalicu, natočila čaj, pažljivo dodala točnu žlicu šećera i gurnula mu šalicu.
Evo. Pij.
Pogledao je u šalicu. Zatim u njezina leđa, opet okrenuta hladnjaku. Zatim je uzeo šalicu i otpio. Čaj je bio slab i gotovo bez šećera. Ništa nije rekao.
Van je već padao mrak. Listopad u Zagrebu rano pada mrak, a u njihovom kvartu između blokova gdje su neboderi stisnuti kao kutije šibica, tama dolazi još ranije. Rasvjeta na parkiralištu gorjela je ravnomjerno, automobili su stajali na poznatim mjestima. Sve je bilo kao uvijek.
Njima je bilo pedeset sedam i pedeset pet godina. Zajedno su bili trideset godina. Stan čist kao operacijska sala, miran kao knjižnica.
***
Subota u njihovom domu počela bi uvijek u osam ujutro. Ne zato što se nije moglo dulje spavati, nego zato što tada počinje popis obaveza. Marina ga je sastavljala petkom navečer, urednim rukopisom u kockastoj bilježnici.
Osam nula nula: doručak.
Osam i trideset: mokro čišćenje.
Deset nula nula: dućan. Prehrambena na Trešnjevci, odvojeno kućne potrepštine.
Dvanaest nula nula: ručak.
Trinaest nula nula: odmor, sat vremena.
Četrnaest nula nula: posjet teti Ruži.
Sedamnaest nula nula: povratak kući.
Sedamnaest i trideset: večera.
Osamnaest i trideset: televizija ili knjiga.
Dvadeset i dva nula nula: spavanje.
Ivan je znao taj popis napamet. Ne jer ga je čitao iz bilježnice, nego jer se nije mijenjao petnaest godina. Samo se termin za posjet rodbini mijenjao i ponekad ime trgovine.
Mio je podove u hodniku, gurao krpu od zida do zida i mislio o pecanju. Samo je tako mislio. Koliko je dugo prošlo otkad nije išao na pecanje? Osam godina možda. Zadnji put s prijateljem Antom iz tvornice, na Jarun. Upecali su tri mala šarana i jednog karasa. Sjedili su na obali do mraka, kuhali fiš-paprikaš u loncu na vatri. Ante je pričao viceve, smijali su se toliko glasno da su sve patke prepali i otjerali sa jezera.
Vratio se tada kasno, već po noći. Marina je čekala budna.
Znaš koja je ura?
Znam, Marina. Malo smo se zadržali.
Malo! Zvala sam te osam puta. Večera ti je u frižideru. Sad više nije to što je bila.
Oprosti.
Znaš li koliko sam se brinula?
Oprosti, Marina.
Nakon toga nije išao na pecanje. Ne zato što mu je zabranila. Samo se stvari posložile: uvijek je bilo nešto važno, popravci, posjeti, i onda je prestao i predlagati. Bilo je jednostavnije ne predlagati.
Ivane, ispireš li krpu kako treba? Nemoj je previše ocijediti, inače će ostati mrlje.
Isprao je krpu baš onako kako mu je rekla, iako on nije vidio razliku. Pod je sjajio. Marina je bila ponosna na svoj stan. Jednom se pohvalila prijateljici na telefon: “Da kod mene jedeš s poda, ništa ti ne bi bilo”. Ivan je to čuo kroz zid i pomislio da ne bi nikad poželio jesti s poda, pa bio i sterilno čist.
Dućan je prošao po planu. Ručak po planu. Teta Ruža ih je ponudila pitom s krumpirom, malo zagorenom odozdo, i Marina je nenametljivo, ali dovoljno glasno prokomentirala: “Ružice, peć ti vjerojatno ne grije ravnomjerno”. Ivan je pojeo tri pite i pomislio da su baš fine zbog te zagorene korice.
Kući su došli u sedamnaest i dvadeset. Deset minuta ranije nego je trebalo.
Marina je unijela vrećice, stavila kuhati vodu i izvadila iz hladnjaka osvježavajuću savijaču od sira napravljenu ujutro. Savijača je bila savršeno izrezana, točno na šest jednakih komada.
Ivan je sjeo za stol, pogledao savijaču i iznenada ga obuzeo neki tihi nemir. Ne zbog savijače. Zbog svega. Zbog toga što je znao što će biti sutra. I prekosutra. I za tjedan dana. I sljedeće godine.
Sve je pojeo, sve popio i otišao gledati televiziju.
***
Usisavač se pokvario u srijedu navečer. Jednostavno je prestao usisavati. Ivan ga je raspremio na kuhinjskom stolu i odmah vidio gdje je problem: filter je bio pun, a nešto nije štimalo ni na četki, očito je pukla neka spojka. Nije bilo ništa posebno. RADIO je u Tvornici alatnih strojeva dvadeset i dvije godine kao inženjer, ovakve kvarove rješavao u dvadeset minuta.
Marina je ušla u kuhinju.
Što radiš?
Popravljam. Filter je pun, a ovdje je i spojka pukla.
Ivane, zovi majstora. Pusti to na miru.
Marina, ja ovo znam popraviti, jednostavan je kvar.
Dvaput si već popravljala glačalo “sam”. Jednom poslije nije više radilo, drugi put si nešto prelemio pa je grijalo samo na jednoj strani.
Ovo je drugačije. Ovdje znam što treba.
Ivane.
Marina, inženjer sam.
Inženjer u tvornici, a ne kućni serviser. Nemoj da napraviš gore, onda će biti skuplje.
Nešto se u njemu pomaknulo. Tiho, kao kamen koji je dugo ležao, pa se odjednom zakotrlja. Pogledao je usisavač, svoje ruke, njezino nepokolebljivo lice.
Popravit ću ga, Marina.
Ivane…
Ja. Ću. Popraviti.
Gledala ga je s čuđenjem. Malo i s nervozom. Otišla je i nije se vratila.
Radio je više od sata. Usisavač je proradio, jače nego prije jer je filter bio čist. Ivan je vratio sve dijelove, pospremio alat i uključio usisavač, samo da ga čuje kako radi.
Marina je prošla, pogledala, klimnula glavom i ništa nije rekla.
Čekao je barem: “Bravo”.
***
Na stupu kod tramvajske stanice ugledao je oglas: “Popravak stare tehnike, aparata, štafelaja i ostalog. Obratiti se na adresu”. Tu je bio upisan broj i adresa. Njegov gramofon, još Jugotonov, stajao je već tri godine na polici, neispravan. Marina je predlagala da ga bace. Ivan je svaki put rekao “kasnije” i spremao ga natrag.
Gramofon je kupio prije braka. Otac mu je pomogao s novcem. Tada je slušao Olivera i Arsenov vinile, ploče su stajale u nizu na prozorskoj dasci u studentskom domu. Kad su se on i Marina uselili skupa, ona je spremila ploče u kutiju i stavila ih u špajzu: “Skupljaju prašinu, što će ti napolju?” Ponekad bi otvorio špajzu i samo pregledao jesu li sve na mjestu.
Telefon s oglasa nije odgovarao. Ivan odluči otići na adresu. Bila je kod Vlaške, u staroj zgradi s oronulim pročeljem i masivnim vratima.
Našao je stan na trećem katu. Pozvonio. Dugo nitko nije otvarao. Konačno se začuše koraci, nešto pade, zazvecka, vrata se otvoriše.
Na vratima žena njegovih godina, u lanenoj pregači s mrljama od plave i žute boje. Kosa povezana, nekoliko pramenova izvjereno u stranu. Na obrazu joj zeleni trag od boje.
Dobar dan. Vi ste radi oglasa?
Da, rekli su mi ovdje popravljate
Uđite, slobodno. Ja sam Jasmina. Samo pazite, štafelaj je na hodniku.
Zakoračio je u stan i zastao.
To nije izgledalo ni nalik ičemu što je poznavao. Zapravo, izgledalo mu je kao neka davna studentska radionica kada je još zalazio kod kolega sa FER-a. Svuda platna: neka nova, neka s nedovršenim motivima, druga prebojavana. Na prozoru tegle s kistovima, oko njih razbacane tube boja. Na podu novine, obojane korakom. Na kauču sjedio crveni mačak i gledao Ivana s kraljevskim prezirom.
Mirisalo je na boje, ulje, kavu i još na nešto možda na sam život.
Oprostite na neredu, reče Jasmina od jutra slikam, nisam stigla pospremiti.
Nema veze, začudi se Ivan vlastitom iskrenošću.
I? Što treba popraviti?
Gramofon. Stari Jugotonov. Ne vrti. Probao sam sam ali očito je motor.
Aha, Jugoton! Znam te modele. Niste možda ispraznili bateriju u daljinskom? Nekad oksidiraju kontakti.
Gledao sam. Ne, dublje je nešto.
Jasmina klimne.
Donosili ste ga?
Ne, prvo sam htio pitati. Niste odgovarali na telefon.
Uh, izgubljen jedno pedeset puta na dan. Prije par dana ga našla ispod kauča. Donosite, pogledat ćemo. Ali mogli biste i pomoći? Bit će popravak za manje!
***
Štafelaj je bio naslonjen kod prozora. Stoljećima star, s drvenim nogama koje su klecale. Sedlo za platno nije držalo kut, stalno je klizilo.
Evo, pokazala Jasmina, tu je ispao vijak, pokušala sam s vijcima, ali premali je.
Ivan se sagne, pogleda. Zatraži odvijač. Jasmina mu donese tri različita, očito nije bila sigurna. On uzme pravi, izvadi klimavi vijak, zatraži izolirku, omota malo, vrati natrag. Štafelaj stoji čvrsto.
To je privremeno, reče treba vam vijak M6, ima u svakoj željezari. Najbolje s maticom.
M6, ozbiljno će Jasmina. Ako zapišem?
Uzme kist, namoči u crnu boju i upiše na novinu na podu: “M6 vijak s maticom!!”
Ivan se nasmije. Samo tako, iznenada.
Bacit ćete novinu, pa ćete zaboraviti.
Ne, zaljepit ću je na frižider. Dođite na čaj, spasili ste me. Imam jučer pečene pogačice sa zeljem.
Htio je reći da mora kući. Da ga čekaju obveze. Da Marina
Volio bih.
***
Na Jasmininoj kuhinji bilo je tijesno, s pogledom na dvorište gdje su u teglama rasli neki čudni zeleni izbojci. Pogačice su bile naslagane na tanjuru, bez ubrusa, jedna se nagnula preko druge.
Ivan je uzeo jednu. Bile su iako jučerašnje, na površini pomalo vlažne, ali tako ukusne. Kupus je bio s jajima i lukom, baš kako je njegova mama radila.
Odlično, rekao je.
Stvarno? Nisam baš pečenje znala prije. Kći me naučila prije nego je otišla. Studira povijest umjetnosti u Rijeci. Dvadeset dvije, odrasla, ozbiljna, ne kao ja.
Davno ste ovdje?
Više od dvadeset godina. Prije sam bila s mužem, razveli smo se prošle godine. Sada sama s mačkom. Mačak je Marko.
Marko, začuvši ime, podigne glavu sa kauča, pogleda kuhinju i opet legne.
Boli li vas to?
Razvod? U početku naravno. Onda znate kako je kad izujete neudobne cipele i odjednom skužite da ste godinama krvarili.
Ivan pogleda kroz prozor. Na dvorištu je staro stablo, već skoro sasvim golo, ali još je listova žutih.
Inženjer ste? pita Jasmina.
Da, u Tvornici alatnih strojeva.
Zanimljiv posao?
Posao kao posao. Ali nekad sam volio mehaniku, ne samo u tvornici. Popravljati, slagati… Volio sam i pecanje.
Pecanje? Pričajte.
Iznenadio se. Obično kad bi spomenuo pecanje, sugovornik bi brzo promijenio temu. Marina bi rekla: “Što tu ima, sjediš i čekaš.” A Jasmina je iskreno znatiželjno gledala.
Kao mlad, svako ljeto s ocem. Krenuli bi zorom, još mrak, do mjesta dođeš kad sviće. Voda tada ima poseban miris. I mir, taj mir čuješ samo ribu kako šušne uz trsku.
Jasmina je naslonila obraz na dlan i slušala.
Kasnije sam išao s Antom. Jednom smo na Jarunu uhvatili linja, ogroman. Mislili da je panj!
Pričao je i priča išla, sve dok nije pogledao na sat i shvatio da ovdje sjedi već dva i pol sata. Bilo je skoro devet navečer.
Ajme, moram šibati.
Naravno. Hvala na štafelaju. I na pričama o pecanju.
O pecanju?
Hvala što ste podijelili. Skoro vidim tu vodu.
Put do doma razmišljao je: kad ga je posljednji put netko tako slušao? Samo slušao.
***
Marina je sjedila u kuhinji kada je došao. Hladna večera bila je pokrivena tanjurom. Lice joj je bilo poznato, ono prije velikih razgovora.
Gdje si bio?
Otišao sam radi oglasa za gramofon. Jedna gospođa, slikarica, zamolila da pomognem sa štafelajem. Zadržao se.
Nisi javio.
Nisam mislio da će trajati.
Čekala sam te do sedam. Pripremila sam kobasice. Sad su ohladile. Dvaput sam ih grijala, sad su suhe.
Ivan pogleda tanjur, pa nju.
Oprosti zbog kobasica.
Nije stvar u kobasicama! Imamo dogovor. Kad ideš, javiš. To je poštovanje.
Znam. Nisam mislio.
Nikad ne misliš. Nikad ne misliš na ovaj naš dom i mene. Prošli utorak si opet donio krivi sir, napisala sam “pet posto”, ti kupio “devet posto”. Morala baciti.
Skida kaput mirno, ali u njemu sve napetije pulsira, kao opruga.
Pojeo sam kod nje. Imala je pogačice.
Pogačice.
Da.
Ivane, otišao si zbog Jugotona a vratio se u devet navečer s pogačicama. Znaš li kako to zvuči?
Pomogao sam ženi sa štafelajem i popio čaj. Živi sama, razvedena. Samo je trebala pomoć.
Kakva žena?
Jasmina. Pedeset četiri godine, predaje u radionici, razvedena prije godinu dana.
Već znaš sve o njoj.
Razgovarali smo uz čaj, Marina. Samo razgovarali.
Marina posprema tanjur s kobasicom u hladnjak, pokretima odlučnim i preciznim.
Sam si ugrij ako poželiš. Idem spavati.
Izlazi. Ivan sjeda za stol, u tišini. Vani kiši. Gleda kapljice i pomisli: ni kiša ne pada po rasporedu.
***
Bilo je još nekoliko puta. Dovezao je Jugotonov gramofon, Jasmina pregledala, zamolila za dva dana. Vratio se nakon toga. Gramofon popravljen, nešto na motoru, pronašla je majstora preko poznanika. Opet su popili zajedno čaj. Ovog puta on je donio višnjevu pitu, kupio je u slastičarnici.
Zatim je došao bez povoda. Sebi je objasnio da mora provjeriti ima li ona pravi M6 vijak. Nije, kupila je M4, pobrkala. On se smijao, i ona. Pričvrstio je onaj što je ponio iz željezarije, oba veličine, za svaki slučaj.
Nije Marini sve detalje govorio. Ponekad, “idem do radionice”, bez detalja. Marina pitala jednom, drugi put, on kratko odgovorio. Možda nije ni htjela znati više. Možda joj je bilo dovoljno da će se vratiti na večeru.
Jednom opet kasnio. Gledali Sizanove albume, Jasmina objašnjavala svjetlo na slikama, i vrijeme nestalo. Ivan, slušajući o svjetlu, osjetio je kako je fasciniran, nikad nije pomislio koliko je to zapravo zanimljivo.
Marina ga dočekala.
Kobasice…
Marina, slušaj…
Ovaj put njezin pogled bio je drugačiji. Ne ljutnja, nego tjeskoba. Prava, živa.
Ivane, što se događa?
Ništa se ne događa. Idem do prijateljice, razgovaramo, pomažem joj sitno. Zanima me.
Znaš li što govoriš?
Znam. Nema među nama… zašutio je. Nema ničega što misliš. Samo razgovor.
Samo razgovor.
Da.
Ivane, trideset godina smo zajedno. Ja vodim ovaj dom, kuham, pazim na tvoje zdravlje, budžet. Radim kao glavna računovođa u građevinskoj tvrtki, ozbiljan posao. Sve stignem. Razmišljam o nama.
Znam, Marina.
Zašto onda ideš k nekoj slikarici, a ne sjediš doma?
Nije našao odgovor. Ili ga nije mogao reći bez da zvuči okrutno.
***
Otišao je te petak navečer. Spakovao torbu: nekoliko košulja, brijač, knjiga što dugo čeka. Marina je stajala na vratima sobe i gledala ga.
Kamo ideš?
Moram biti sam. Razmisliti.
Ivane, to je glupost.
Možda jest. Ali idem.
Ideš njoj.
Idem razmisliti.
Ivane!
Zakopčao je torbu. Okrenuo joj se. Marina je stajala prekriženih ruku, u čistom kućnom ogrtaču, zavezana pojasa, lice joj je bilo zbunjeno. Ne zlobno, ne hladno. Zbunjeno, kao da je netko isključio sve alate kojima upravlja.
Javim se, rekao je.
I otišao.
***
Jasmina nije pitala ništa. Kad je nazvao i pitao može li ostati na par dana, rekla je: “Naravno, kauč je slobodan. Dođi.” I to je bilo to.
Spavao je na kauču među platnima. Marko je noću dolazio do nogu. Ujutro Jasmina skuha tursku kavu s kardamomom, sjedili su na kuhinji i slušali radio. O ničem važnom nisu pričali. Samo o vremenu, o kiši, kavi, o Marku koji je opet pojeo cvijet na prozoru.
Marina je zvala. U početku svaki sat, zatim rjeđe. Ivan se nije često javljao, a kad bi se javio, čuo bi njezin hladan, staložen glas:
Ivane, uzimaš li tablete za tlak? Imaš ih?
Imam, Marina.
Imaš li toplu jaknu? Najavili su zahladnjenje.
Imam.
Zakazala sam ti kod doktora za par dana, u četiri popodne. Ne zaboravi.
Dobro.
Ivane, možeš li se jednostavno vratiti? Što ti fali?
Šutio je trenutak.
Marina, nazvat ću te.
Kasnije je dobio i poruku od njezine prijateljice Tanje: “Ivane, jeste vi normalni? Marina je slomljena!” Pa ga je zvao njezin šef Danko: “Ivane, sve u redu? Marina je rekla da si nestao.” Pa još poruka njezinog bratića.
Čitao je te poruke i mislio kako je Marina, kao uvijek, mobilizirala sve oko sebe. Čim nešto ispadne iz ruke, ona grabi konce i vodi prema cilju. Sad je cilj bio on.
Kako si? upitala ga Jasmina jednog jutra.
Čudno, iskreno je rekao. Malo me strah. Neobično je.
Razumijem.
Uhvatim se kako ujutro ne znam što obući. Samo uzmem onu košulju koju želim. Ne bijelu, ne sivu, nego ovu plavu. I pomislim: Bože, desetljećima sam nosio što mi netko složi.
Ona birala?
Ostavila bi izvečer na stolicu. Inače, ne bih pratio vremensku prognozu, kaže da biram neprikladno. Navikao sam tako.
Jasmina je bila tiha.
Ona me voli, rekao je. Kužim. Ona voli kako zna.
Vjerujem ti.
Ali kraj nje sam nestao. Razumiješ? Negdje putem prestao sam biti osoba. Postao sam dio njezina rasporeda.
***
Marina je došla nedjeljom. Pronašla je adresu po ispisu poziva, uvijek je bila snalažljiva. Ivan otvori vrata, na trenutak su se samo pogledali.
Mogu li ući? upita ona.
Maknuo se u stranu.
Marina je prošla kroz hodnik i pogledala oko sebe. Kroz lice joj je prešao izraz neugode, ako ne gađenja, onda nešto blizu. Na podu Jasminine cipele, jedna pala na bok. Na vješalici šareni šal, pored toga stara jakna s mrljama od boje. Iz sobe se nazirao kraj slike.
Jasmina izađe iz kuhinje. Pogledale su se.
Dobar dan, reče Marina.
Dobar dan, tiho će Jasmina.
Marina se okrene Ivanu.
Jesi li dobro?
Dobro sam.
Uzimaš li tablete?
Marina…
Samo pitam.
Iz vrata kuhinje izviri Ivan. Upravo je rezao salatu, krastavac nasjecka na krive komade, svaki u svom smjeru. Marini zastane dah videći to. Krastavac uvijek mora biti ravno rezan.
Marina, reče Ivan, nisi trebala dolaziti.
Ivane, ja sam ti dala cijeli život, u glasu drhtaj. Trideset godina sam brinula o tebi. Sve što sam radila, radila sam za tebe.
Razumijem.
Zašto onda?
Jasmina tiho reče s vrata:
Marina, mogu li nešto reći, ne kao neprijatelj, nego sa strane?
Recite, Marina ne okreće se.
Briga je kad je čovjeku dobro. Kad mu je uz tebe lako disati. Ako se pored tebe guši, to nije više briga. Niste mu dali disati, Marina.
Marina dugo šuti.
Ne znate naš život, napokon izgovori.
Ne znam, složi se Jasmina.
Ivan primakne ruku Marini. Ona ne odmiče.
Marina, podnijet ću zahtjev za razvod. Odlučio sam. Ne zato što te ne volim, ili nisam volio. Samo tako više ne mogu.
Marina gleda njihove ruke. Otpusti ih nježno. Uzme torbicu iz predsoblja, leđa joj su i dalje ravna, držanje savršeno, korak odmjeren.
Ne zaboravi tablete, kaže na vratima. Zaliha je u gornjoj desnoj ladici, u plavoj kutiji.
Vrata se zatvore.
***
Razvod je trajao pola godine. Stan ostavio njoj, bez spora. Iznajmio je sobu kod Vlaške, u istoj ulici, zgrada pokraj Jasminine. Bilo smiješno i nezgodno, ali tako je ispalo.
Novi život namještao se polako, kao stara kuća kad je ne srušiš, već obnavljaš, zid po zid.
Prvih mjeseci radio je čudne stvari. Na primjer, iz dućana bi donio kruh koji bi mu se svidio na pogled, a ne onaj “pravi”. Ponekad je jeo stojeći pred hladnjakom iz posude. Lezao je kad želi, a ne u deset navečer. Jednom ostao pred TV-om do jedan, gledajuć stari film, osjećaj bio kao dijete koje je nešto zgriješilo, pa sretan.
S Jasminom je išlo polako. Oboje su znali da su si dragi, ali nije bilo žurbe. Kao da su shvaćali da je važno ne žuriti.
Na proljeće su otišli na pecanje.
Ivan je iznajmio štapove, Jasmina je vozila svoju staru crvenu Zastavu, koja je drmala uzbrdo i kašljala pri naglom gasu, do malenog jezera kraj Zaprešića. Jasmina nikad nije držala štap.
Sjedeći uz obalu, u hladnom jutru, trava mokra, Ivan skuži da je zaboravio termosicu. Pretraži ruksak.
Zaboravio sam termosicu. Eh!
Nema veze, Jasmina se smije, al’ vidi maglu nad vodom.
Pogledao je. Magla bijela i lagana, ležala nad jezerom kao dah. Sunce se dizalo, svjetlo rozo i nisko.
Prelijepo, šapnula je Jasmina.
Jest. Baš jest.
Ulovi grgeča. Malog, ali živahnog. Jasmina se smije.
Pusti ga, pusti! Premalen je!
Oslobodi ga.
Vratili su se doma bez ijedne ribe, blatnjavi: Ivan se poskliznuo na obali, povukao Jasminu za rukav, oboje završili u blatu i toliko se nasmijali da su sve patke otjerali iz skrivene uvale.
Jakna mu se nije dala spasiti.
Šta sad, rekla je Jasmina, ali kakvo jutro!
Ivan pogleda nju. Zmazani rukav, nasmijano lice, kosa izviruje ispod kape. Pomisli: to je život. Život, a ne raspored. Blatna jakna i ružičasta magla.
***
Vjenčali su se na jesen, godinu i pol nakon razvoda. Svadba mala, par prijatelja, Ante iz tvornice, Jasminina prijateljica Iva kao fotografkinja, i Marko, koji je sjedio na prozoru i pravio se da nije briga.
Život s Jasminom bio je živ i malo lud. Znala je potrošiti pola budžeta na boje, pa zaboraviti kruh. On je mogao tri sata rastavljati stari radio na kuhinjskom stolu i napraviti nered od spojeva. Gubila je ključeve svaki drugi dan. On bi zaboravio zatvoriti vodu.
Svađali su se. Nekad oko novca, nekad zbog njezinih kistova što su se sušili posvuda, nekad jer je alat slagao “privremeno” iza tanjura. Jednom je našla ključ za matice u hladnjaku. Nije znao objasniti kako je došao tamo.
Ali kad bi se posvađali, nitko nije brojao tuđe greške. Nije bilo dugih popisa u tišini. Netko bi prvi pristao na mir: došao u kuhinju i stavio vodu za čaj. To je značilo: pusti. I drugi bi došao. Zajedno bi pili kavu.
***
Marina je za vjenčanje saznala od Tanje. Tanja je znala sve o svima i nije mogla šutjeti.
Prvih mjeseci nakon razvoda Marina je živjela po navici. Stan čist do sjaja. Večera točna. Radila je u građevinskoj tvrtki, završavala tromjesečne izvještaje, odgovarala na pozive.
Ali navečer, stan je bio previše tih, prevelik. Sjedila je za kuhinjskim stolom s čajem i shvatila bi da je stavila dvije šalice iz navike. Povukla bi jednu i to je boljelo.
Na poslu ju je šefica Sanja, žena oko pedeset, zaustavila nakon sastanka.
Marina, što ti je?
Sve u redu.
Nisi u redu. Već dva mjeseca.
Obiteljski problemi.
Muž otišao?
Marina ju pogleda.
Kako to znaš?
Ne znam, samo vidim. I meni se to dogodilo prije deset godina. Poslušaj nemoj početi čišćenje sa stana. Počni s osjećajima. Idi kod nekog, porazgovaraj. Ne kod prijateljice, kod stručnjaka.
Htjela je reći da joj ne treba, ali nije.
***
Psihologa je našla preko interneta. Žena oko četrdeset i pet, radila je u malom uredu na Medveščaku. Prva tri termina Marina je uglavnom šutjela, odgovarala šturo i osjećala se kao da mora skidati slojeve ispred nepoznate osobe.
Četvrtog puta psihologinja je upitala:
Marina, kad vas je bilo najviše strah? Ne za muža. Za sebe.
Dugo je razmišljala.
Kad je pakirao kofer. Kad sam shvatila da odlazi i da ga ne mogu zaustaviti. Da nemam kontrolu.
Zašto vam je kontrola toliko važna?
Opet je utihnula. Van je sipao sitan snijeg.
Zato što se sve raspada ako ne držim. Uvijek je tako bilo. Majka mi je govorila: “Marina, sve drži čvrsto, inače će muškarac otići.” I ona je tako živjela. Njezin muž, moj otac, svejedno je otišao. Ali ona je ostala takva.
Tišina u uredu bila je mekša nego kod kuće.
Dakle, cijeli ste se život bojali da ako popustite, gubite?
Da.
I što se dogodilo?
Kad previše držiš, opet izgubiš.
Bilo je teško to reći, ali lakše kad je izrekla.
***
U Domu kulture bila je izložba akvarela, prijateljica Tanja savjetovala je da ode: “Predivno, ljudi dobri.” Otišla je jer ju je nedjelja gušila, trebala je izaći iz stana.
Izložba je bila stvarno lijepa. Dosad nije razmišljala o slikarstvu, ali akvareli su joj bili privlačni prozračnošću, kako kroz boju probija bijeli papir.
Stajala je ispred pejzaža s rijekom, kad je pored nje stao muškarac. Nešto stariji, toplog lica, blago zamišljenih očiju. Gledao je u isti motiv.
Vidiš ovdje, reče poluglasno, više sebi, autor je ostavio ovu mrlju bijelu. Ovdje. Čisti papir. I to čini cijelu sliku.
Marina pogleda kut.
Nisam ni primijetila.
Većina ne. Ja sam Andrej.
Marina.
Bio je nespretan. Na izlazu zapne jaknom za kvaku, jakna se otvori, minuta borbe s patentom ne ide.
Ne misleći, Marina pruži ruku.
Daj.
Pronašla gdje zubići zapeli, povukla, patent ide. On joj se zahvalio kao da je popravila nešto veliko.
Hvala, mjesec dana se borim s tim.
Treba vam nova jakna.
Znam, ali ne volim po trgovinama.
Još su malo pričali pred zgradom. Predavao je djeci gitaru u Domu kulture, govorio kako dolazi na izložbe svake nedjelje.
Bit će mi drago da opet dođeš, reče. Ja sam i iduću nedjelju tu.
Nije mu ništa obećala. Ali došla je iduću nedjelju.
***
S Andrejem je bilo čudno. Bio je udovac, žena mu je umrla prije tri godine. Živio sam, pio puno čaja, svirao gitaru, često nije znao dan u tjednu, mogao satima pričati sitnice recimo, zašto raste baš ona divlja trešnja u najneočekivanijem kutu dvorišta.
Marina ga je pokušala organizirati. Savjetovala mu kupnju blokića, kritizirala njegov hladnjak, jednom složila staklenke.
On ju je nježno uhvatio za ruku.
Marina, meni paše tako. Ozbiljno.
Marina pogleda police, pa njegovu ruku. Nije bio ljut ni tiho iscrpljen kao Ivan na kraju. Samo ju je držao i gledao mirno.
Oprosti, glupa navika.
Nije glupa. Samo moja kuhinja.
Tvoja kuhinja, složila se.
I ostavila staklenke.
Zapamtila je to. Kasnije je još puta ulovila kako joj ruke žele ispraviti, preurediti, popraviti. Zaustavljala bi se. Ne uvijek, ali često.
Psihologinja bi joj jednom rekla:
Ne možete kontrolirati druge. Samo sebe. I to je pravi izazov.
Dugo je razmišljala.
Počela je i peći. Oduvijek je kuhala strogo po receptu, ali jednom joj je Tanja dala recept za štrudlu od jabuka: “Cimet staviš po ukusu.” Po ukusu. Marina stane s vrećicom nad tijestom i ne zna koliko znači “po ukusu” kad u receptu stoji nula.
Stavi cimeta dosta. Previše. Kolač ispadne lagano gorak, ali miris bio tako dobar da ga je pola pojela vrućeg, stojeći pokraj štednjaka.
Naučila si peći? začudi se Tanja.
Učim, nasmije se Marina Ne ispadne uvijek. Ali volim.
Tanja ju pogleda.
Marina, promijenila si se.
Valjda jesam.
Nije ništa rekla, ali kad izađe, primijeti da se smije bez razloga, samo jesenjoj ulici.
***
Sreli su se nakon dvije godine, sasvim slučajno u Maksimiru. Ivan i Jasmina išli su prema ribnjaku, Marina je sjedila na klupi s knjigom, čekala Andreja koji je otišao po kavu.
Prvo ga je ona uočila. Ona tamo, u istoj modroj košulji iz vremena prije razvoda. Pored njega Jasmina u dugačkom kaputu, nešto mu šapuće i smije se, i on se smije.
Marina zatvori knjigu.
Ivan je ugleda, zastane i priđe.
Marina, bok.
Bok, Ivane.
Jasmina odstupi polako. Daje prostora, Marina to zamijeti.
Dobro izgledaš, rekao je iskreno, ne iz pristojnosti. I stvarno je izgledala drugačije: mekše.
I ti.
Zašutjeli. Listopad je tiho šuštao, žuto lišće svuda.
Kako si? upita ona.
Dobro. S Jasminom idući mjesec idemo na jug, bez plana i itinerara, kroz male gradiće. Gledat što god naiđe.
Točno kamo?
Ne znamo. nasmije se To je i poanta.
Pogleda Jasminu koja pregledava deblo obližnjeg drveta.
A ti?
Dobro. Učim peći kolače. Zvuči smiješno.
Ne.
Ne ispadne uvijek. Zadnji put previše sam sode stavila, torta se nadula i pukla. Ali pojelo se.
To je to.
Andrej… on je… moj poznanik. Predaje gitaru. Jako zaboravljiv. zastane. Učim ne popravljati sve oko sebe.
Ivan pogleda.
Nije ti lako.
Nije. Ali… zastane ali zanimljivo je.
Od kioska došetao Andrej s kavama i papirnatom vrećicom, iz koje je virio kutak nečeg slatkog.
Marina! mahne. Bili su rafaelo kolači, uzeo sam i s makom i s cimetom, ne znam koji voliš!
Marina se nasmije. Pravo, lagano.
Ivan ju je gledao.
Smiješ se, rekao je.
Smijem, i ona je iznenađena.
Jasmina se približi.
Idemo mi, reče tiho ne želim smetati.
Nema problema, odgovori Marina. I to je bila istina.
Rastali su se bez zamjerki, bez podtekstova. Lagan naklon glavom, blagi osmijeh. Jasmina mahne, toplo, bez nadmoći.
Marina ih je gledala kako odlaze, zajedno po stazi. Ivan nešto reče, Jasmina se nasmije i primi ga pod ruku.
Andrej sjedne kraj nje i doda obje kocke kolača.
Uzmi, biraj.
Uzela je s cimetom. Gricnula. Bilo je toplo, mrvilo se.
Park je šuštao lišćem, u daljini su se čuli dječji glasovi. Nebo prekriveno oblacima, polako putovalo bez žurbe.
Marina je sjedila na klupi, jela kolač i pomislila: Mogla sam nikad ne saznati kako je to voljeti, a ne zapovijedati. Ne bih znala da nije tada otišao.
Andrej je prekopao po vrećici i našao sebi s makom, kojeg ne voli.
Hoćeš? pružio joj veselo.
Ona je uzela.
Naravno.
