Adam je bio potišten kad je na poklon dobio staru djedovu čarapu. No kad mu je djed otkrio da je čarapa čarobna, nije mogao sakriti svoju sreću. Svako jutro ga je u čarapi čekalo novo iznenađenje.

Ante je odrastao uz svog djeda, za majku je znao tek iz maglovitih priča, a otac mu je nestao poput magle u daljini, prateći san o neostvarenoj glazbenoj karijeri negdje izvan Hrvatske. Sve češće, Ante je kroz san oblačio jakne od splitske djece iz njegovog vrtića, diveći se šarenim tenisicama i mirisu fritula koje su im njihovi roditelji donosili u ukrašenim kutijama. Iako je djed, miran kao jutro nad Jadranom, radio na dvije posla prvo kao vozač tramvaja po zagrebačkim brdima, potom kao čuvar u Muzeju iluzija Ante nije imao mnogo igračaka ni novih odjeća, već je nosio stare pulovere i igrao se s autićima koji su nekad bili plavi.

Na rođendan, Ante je sanjao vatrogasni kamion, ogroman i crven kao lobenica, ili barem konzolu za igranje koju je vidio na reklami u trgovini u Rijeci. Ipak, u snu je uzdahnuo pred razglednicom s likom čarobnjaka iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić, pišući mu pismo s molbom za malo čarolije. Kad je jutro maglovito stiglo, ravno iz sna, zavukao je ruku pod jastuk i našao samo staru djedovu čarapu sivu, izlizanu, s jednom bajaderom unutra.

Razočaran, suze su mu klizile niz obraze, slijevajući se kao oblačići kiše u slavonskoj zimi. Djed je kleknuo kraj njega i šapnuo: “Nemoj tugovati, Ančiću moj. Ta čarapa ti je čarobna, vidiš li? Svakog jutra iz nje izađe nova bajadera. Tako je odlučio čarobnjak; zalutao je u moj ormar, pronašao čarapu i očarao je! Sad imaš dar koji nitko drugi nema.”

Ante je obrisao suze dlanom punim nade, gledajući čarapu kao tajanstveni portal pun slatkiša. Od toga jutra, svaki dan bi u rano jutro našao bajaderu unutra ponekad malu, ponekad pola napolitanke, sve čudesno i slatko. Ponosno je o tome pričao djeci iz vrtića, a oni su ga gledali sa zavišću, pitajući se imaju li i njihove čarape takvu moć.

Godine su curile poput kišnih kapi na krovu stare kuće u Samoboru. Jednog dana, nakon što se odvezao biciklom preko brda i diplomirao na fakultetu u Zagrebu, Ante je pronašao posao, no nikada nije zaboravio ljubav djeda. Zajedno su ostali pod istim krovom s obitelji, dijeleći kruh, priče i večernje pjesme.

Na svoj zadnji rođendan, Ante je djedu poklonio novu čarapu, izvezenu jabukom zelenom poput slavonskih polja. Djed je veselije od poskoka skočio, povikavši: “Sada će svaki dan u mojoj čarapi biti jedna čarobna jabuka!” Magična nit između njih ostala je snažna, prožeta zagrljajem, zahvalnošću i pripovijestima o bajkama koje ne završavaju nikad.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twelve + eighteen =

Adam je bio potišten kad je na poklon dobio staru djedovu čarapu. No kad mu je djed otkrio da je čarapa čarobna, nije mogao sakriti svoju sreću. Svako jutro ga je u čarapi čekalo novo iznenađenje.
– Mamă, am împlinit deja zece ani, nu-i așa? – a întrebat brusc Mihăiță, întorcându-se de la școală. – Și ce dacă? – Mama l-a privit surprinsă pe fiul ei. – Cum adică „și ce dacă”? Ai uitat, oare, ce mi-ați promis tu și tata când voi face zece ani? – Să-ți permitem ceva? Ce anume am promis să-ți permitem? – Să mă lăsați să am un câine. – Nu! – s-a speriat mama. – Orice altceva, dar nu câine! Vrei, mai bine îți cumpărăm o trotinetă electrică? Cea mai scumpă. Dar să nu mai aduci vorba niciodată despre câine. – Deci așa sunteți voi?.. – a spus Mihăiță, țuguindu-și buzele cu supărare. – Și tot voi mă învățați să-mi țin promisiunile, dar voi uitați de ale voastre… Bine, bine… S-a închis în camera lui și nu a ieșit până a venit tata de la serviciu. – Tată, îți amintești ce mi-ați promis tu și mama… – a început el, dar tata l-a întrerupt. – Știu, mama mi-a spus deja! Dar nu înțeleg de ce-ți trebuie asta? – Eu visez la un câine de mult timp! Știți și voi… – Știm, știm… Ai citit prea multe povești cu Păcală și, acum, te porți ca un copil mic! Știi câți bani costă un câine de rasă? – Nu vreau de rasă, – a izbucnit Mihăiță. – Mie-mi ajunge și unul obișnuit, chiar și unul părăsit. Am citit pe net despre câinii abandonați, sunt atât de nefericiți… – Nu! – l-a întrerupt tata. – Ce-i aia câine fără rasă? De ce să aducem așa ceva acasă? Nu e frumos! Deci, Mihăiță, decidem așa: sunt de acord să luăm un câine abandonat, dar numai dacă e de rasă și tânăr. – Numai așa? – Mihăiță a făcut o grimasă. – Da! – Tata s-a uitat complice la mama și i-a făcut cu ochiul. – Tu te vei ocupa de el, îl vei dresa, îl vei duce la expoziții, corect? Un câine bătrân nu-l poți dreșa. Așa că, dacă găsești în oraș un câine părăsit, frumos, de rasă și tânăr, poate ne îndurăm să ți-l lăsăm. – Bine… – a oftat trist băiatul. Pentru că nu întâlnise niciodată câini de rasă abandonați pe stradă. Dar speranța moare ultima, așa că a hotărât să încerce. Duminică, Mihăiță l-a sunat pe prietenul său Vova și, după-amiază, au pornit la căutare. Până seara au bătut jumătate de oraș pe jos, dar nici urmă de câine de rasă abandonat. Deși în oraș erau mulți câini frumoși, toți aveau stăpâni și erau ținuți în lesă. – Gata, – a zis Mihăiță obosit. – Ajunge… Știam eu că n-o să găsim nimic… – Hai să mergem duminica viitoare la adăpostul de câini, – a propus Vova. – Am citit că și acolo mai sunt de rasă. Trebuie doar să aflăm adresa adăpostului. Dar, acum, vreau să stau puțin să mă odihnesc. Au găsit o bancă goală, s-au așezat și au început să viseze cum ar lua un câine frumos din adăpost și l-ar dresa împreună. După un timp, s-au ridicat și au pornit spre blocul lor. Dintr-o dată, Vova l-a tras pe Mihăiță de mânecă și a arătat într-o direcție: – Uite, Mihăiță! Mihăiță s-a uitat și a văzut un cățeluș mic, murdar alb-murdar, lăbuțele îi tremurau și mergea șchiopătând pe trotuar. – Maidanez, – a constatat Vova și a fluierat. Căţelul s-a uitat la ei și a alergat bucuroș spre copii, dar s-a oprit la câțiva pași. – Nu are încredere în oameni, – a spus Vova iar. – Cred că cineva l-a speriat rău. Mihăiță a fluierat încet și și-a întins mâna spre cățel. Căţelușul s-a apropiat cu botul de Mihăiță, dar când a ajuns foarte aproape, nu a fugit, ci doar a dat din coada prăfuită cu teamă. – Hai, Mihăiță, – i-a zis Vova îngrijorat. – Ce să faci cu un câine așa? Tu căutai unul de rasă. Unui câine de rasă îi dai un nume frumos. Ăstuia doar „Codiță” i s-ar potrivi. – Vova s-a întors și a plecat rapid. Mihăiță a mai mângâiat puțin cățelul, apoi, trist, l-a urmat pe prieten. Dacă stătea să se gândească, ar fi luat cu drag acasă și câinele acela. Deodată, puiul de câine a scâncit. Mihăiță s-a oprit, cățelul a schelălăit. Vova s-a uitat și a șoptit: – Mihăiță, hai repede după mine! Fără să te uiți înapoi! Cățelușul te privește… – Cum? – Ca și cum tu ești stăpânul care-l părăsește. Hai, fugi! Vova a rupt-o la fugă, dar Mihăiță nu-și putea mișca picioarele. Stătea fără să poată să se întoarcă. Dar, când a vrut să o ia la fugă, a simțit cum cineva îl trage ușor de pantaloni, lângă bocanc. S-a uitat: ochii negri, atenți, ai unui cățel. Și atunci Mihăiță, uitând tot, a luat cățelușul în brațe și l-a strâns la piept. Luase deja decizia: dacă mama și tata nu-l lăsau, fugea de acasă cu câinele. Dar, se pare, și părinții aveau inimă bună… Așa că, a doua zi, când a ajuns de la școală, Mihăiță a fost întâmpinat nu doar de mama și tata, ci și de Codiță, curată și veselă, albă ca zăpada.