Ante je odrastao uz svog djeda, za majku je znao tek iz maglovitih priča, a otac mu je nestao poput magle u daljini, prateći san o neostvarenoj glazbenoj karijeri negdje izvan Hrvatske. Sve češće, Ante je kroz san oblačio jakne od splitske djece iz njegovog vrtića, diveći se šarenim tenisicama i mirisu fritula koje su im njihovi roditelji donosili u ukrašenim kutijama. Iako je djed, miran kao jutro nad Jadranom, radio na dvije posla prvo kao vozač tramvaja po zagrebačkim brdima, potom kao čuvar u Muzeju iluzija Ante nije imao mnogo igračaka ni novih odjeća, već je nosio stare pulovere i igrao se s autićima koji su nekad bili plavi.
Na rođendan, Ante je sanjao vatrogasni kamion, ogroman i crven kao lobenica, ili barem konzolu za igranje koju je vidio na reklami u trgovini u Rijeci. Ipak, u snu je uzdahnuo pred razglednicom s likom čarobnjaka iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić, pišući mu pismo s molbom za malo čarolije. Kad je jutro maglovito stiglo, ravno iz sna, zavukao je ruku pod jastuk i našao samo staru djedovu čarapu sivu, izlizanu, s jednom bajaderom unutra.
Razočaran, suze su mu klizile niz obraze, slijevajući se kao oblačići kiše u slavonskoj zimi. Djed je kleknuo kraj njega i šapnuo: “Nemoj tugovati, Ančiću moj. Ta čarapa ti je čarobna, vidiš li? Svakog jutra iz nje izađe nova bajadera. Tako je odlučio čarobnjak; zalutao je u moj ormar, pronašao čarapu i očarao je! Sad imaš dar koji nitko drugi nema.”
Ante je obrisao suze dlanom punim nade, gledajući čarapu kao tajanstveni portal pun slatkiša. Od toga jutra, svaki dan bi u rano jutro našao bajaderu unutra ponekad malu, ponekad pola napolitanke, sve čudesno i slatko. Ponosno je o tome pričao djeci iz vrtića, a oni su ga gledali sa zavišću, pitajući se imaju li i njihove čarape takvu moć.
Godine su curile poput kišnih kapi na krovu stare kuće u Samoboru. Jednog dana, nakon što se odvezao biciklom preko brda i diplomirao na fakultetu u Zagrebu, Ante je pronašao posao, no nikada nije zaboravio ljubav djeda. Zajedno su ostali pod istim krovom s obitelji, dijeleći kruh, priče i večernje pjesme.
Na svoj zadnji rođendan, Ante je djedu poklonio novu čarapu, izvezenu jabukom zelenom poput slavonskih polja. Djed je veselije od poskoka skočio, povikavši: “Sada će svaki dan u mojoj čarapi biti jedna čarobna jabuka!” Magična nit između njih ostala je snažna, prožeta zagrljajem, zahvalnošću i pripovijestima o bajkama koje ne završavaju nikad.
