Bila je rođendanska proslava moje prijateljice, i dok su ona i njezin muž ulazili u stan, ugledali su ispred naše zgrade dječja kolica s bebom unutra. Malena je bila tek rođena. Svi smo ostali zbunjeni, posebno jer nam je dobro poznato koliko se prijateljica već dugo bori s neplodnošću kao da joj je sama sudbina poslala dijete na kućni prag.
Bilo je hladno kao u prosincu na Sljemenu, pa smo odmah uzeli bebu u auto da se ne smrzne i nazvali policiju. Dok je patrola stigla, pronašli smo papirić sa imenom djevojčice Lucija te njezinim datumom rođenja.
U vrlo kratkom roku svi smo se vezali za Luciju, kao za vlastitu. Nakon što su je policajci odvezli u dom za nezbrinutu djecu, prijateljica i suprug brzo donose odluku žele ju posvojiti. Proces papira traje cijelu vječnost (to jest, mjesec dana, što je kod nas prava ekspres procedura), a na kraju dobivaju zeleno svjetlo. A onda, baš kad su trebali doći po Luciju, stižu neki nepoznati ljudi u svojim Škodama i Golfovima, tvrdeći da je mala njihova unuka.
Ispada da je djevojka iz druge zemlje ostala trudna s dečkom iz naših krajeva, a kako kod njih nema puno razgovora o privatnim stvarima, sakrila je trudnoću i ostavila bebu pred našom zgradom. Kad je jednom ozbiljno oboljela, otac je otkrio tajnu, pa su se, shodno zapletu iz domaćih serija, rodbina pojavila odlučna da preuzme djevojčicu.
Naravno, test očinstva potvrđuje da je Lucija njihova, pa su je bez puno komplikacija i papirologije odveli kući. Mi smo bili slomljeni, kao kad Hajduk izgubi od Dragovoljca, ali evo ti čuda nakon svih tih pokušaja, prijateljica je napokon ostala trudna! Da, ali naravno osam mjeseci na ležaljci u bolnici, kao da se priprema za najduži godišnji ikad.
Nedugo zatim, rodila se njihova curica, Milena, i svi smo slavili kao da je osvojeno europsko zlato. Ipak, u našem srcu, Lucija je zauvijek ostala posebno mjesto, jer smo je u tih nekoliko tjedana stvarno zavoljeli kao da je naša.
