Lucija, zašto nisi u školi? upitala je Matea, spustivši teške vrećice pred pragom i zamorno se naslonila na zid.
Kakav čudan dan! Na poslu potpuni haos, šef opet prigovara, a sad izgleda da je i najmlađa kći, eto, opet donijela novi problem. Kakva je to, više, sudbina?!
Mama, boli me trbuh. Lucija je stajala ukošena kod vrata dječje sobe, s rukama pored tijela.
Matea se namrštila. Ta poza koju je Lucija u zadnje vrijeme znala često pokazivati išla joj je na živce. Zar je tako teško držati leđa ravno?! Anamarija i Matija, starija djeca, to mogu. Istina, Anamarija ide na gimnastiku i držanje tijela joj uvijek paze, a Matija uz plivanje i karate nema problema s kralježnicom. Lucija je, međutim, nekako uvijek mlitava. Sve joj je nekako sporo, čudno. I uvijek nešto boli glava, trbuh, ili sve zajedno. Ali od kad je Matea jednom glasno prigovorila, Lucija više nije tražila ispričnicu iz škole. Zašto je danas došla ranije nije jasno. I ne da joj se sada baviti s tim. Danas je Sanjin rođendan, treba hitno krenuti s kuhanjem. Do navečer dolazi obitelj i sve mora biti spremno.
Otkopčala je čizme i otišla u kuhinju, odmah zaboravljajući na Luciju. A Lucija je još malo stajala u hodniku pa se vratila k sebi. Uvukla se s nogama na krevet i pritisnula uz sebe starog, izlizana Medeka i umirila se.
Znala je dobro da mama sada nema vremena za nju i nije ju htjela gnjaviti. Zašto bi? Tabletu je već popila čim je stigla iz škole, i bol više nije razdirala u komade nego se pretvorila u malenu dosadnu životinju koja se uvija unutra, okreće, tu i tamo ogrebe ili zagrize, ali ne jako, tek toliko da ne zaboraviš tko komandira.
Medek, kao uvijek, gledao je svojim gumbom-okom koji mu je Lucija prišila umjesto izgubljenog i radio je što je uvijek radio. Kako, Lucija nije znala, ali bol je popuštala pa je poljubila starog plišanog medvjeda u njuškicu, sjela za radni stol što ga dijeli sa sestrom. Trebala je požuriti. Uskoro će Anamarija doći s treninga i treba joj osloboditi mjesto. Ne samo osloboditi, nego i pospremiti, inače će sestra napraviti takvu buku da će mama opet stisnuti sljepoočnice i reći:
Vi mene želite otjerati u grob? Ajde, smirite se već jednom i dogovorite se same!
Naravno, nitko i nije htio ništa raspraviti. Anamarija joj samo, potiho, dobro zaboli kožu na podlaktici tako da roditelji ne vide, i zareži kao razdraženi labud kraj jezera gdje ih je ljeti vodila baka:
Gotova si!
To je značilo da Lucija mora ugristi jastuk i čekati… A kad navečer mama ugasi svjetlo u dječjoj sobi, mora se truditi ne jauknuti kad starija sestra krene s “odgojnim razgovorom”, nakon čega će Lucija nekoliko dana sjediti na klupi u školskoj dvorani dok svi vježbaju, zacrvenjena do ušiju dok je razred zafrkava:
Jurić, opet ti oni dani? Baš često to tebe hvata! Trebaš se pregledati…
U njenom su razredu tjelesni voljeli, a izostajalo se samo ako imaš liječnika ili… Druga stvar se nije javno spominjala, ali cijeli deveti razred znao je dobro, zahvaljujući dodatnim satima iz biologije, o čemu je riječ.
Sakrivenih modrica, Lucija će sjediti zarivene glave u knjigu, sigurna da je jedino što roditelje može razveseliti njezine ocjene. I to, po mogućnosti, samo one najbolje. Zapravo, uvijek je voljela učiti. Samo joj je zdravlje smetalo. O tomu je šutjela. Govorila bi tek na izravno pitanje ili kad je riječ o izostancima. Naučila je davno nema koristi od žaljenja. Ionako nitko ništa ne bi napravio. Mama joj je sve pritužbe odbacivala kao izmišljotine, a tata bi samo šutio. Najčešće bi na sve njezine riječi čula:
Koje si ti godište? Šta ti može boljeti? Zašto to ne boli Anamariju ili Matiju? Uvijek samo ti!
Mala Lucija plakala bi, veća Lucija više nije. Samo bi uzela tabletu koju joj je baka jednom pokazala, kad su bile kod liječnika, i nastavila živjeti. S jedanaest već je znala što piti za glavobolju, što kad boli želudac. S petnaest je već znala sve o svojim problemima i nije pitala majku što i kako.
Trebala je učiti, ali glava joj je bila teška i Lucija je sjedila, mehanički prebirala bilježnice. Obožavanu biologiju ostavila je za kraj, sad je otvorila geometriju.
Bubala je novu teoremu kad su se vrata naglo otvorila i jetki sestrin uzvik gotovo je zbacio Luciju sa stolca:
Još si tu?! Makni mi se sa stola, moram se spremati za maturu!
Jednim zamahom Lucija je pomećkala sve svoje knjige sa stola da Anamarija ne bi napravila “red”. Red često znači da njezine knjige i bilježnice lete po podu, a za njima i olovke.
Gotova sam!
Odlično! Izgubi se da te ne nađem! Meni stiže Stipe i stvarno mi ovdje nisi potrebna!
Onda idem mami pomoći.
Idi gdje hoćeš, koga briga? Anamarija je zaplesala pred ogledalom i dohvatila kozmetičku torbicu.
Lijepa crvena torbica nekoć je bila predmet žudnje cijele ekipe iz gimnastike. Matea, kad je kozmetika u pitanju, nije štedjela na kćeri. Ako se djevojka već šminka, torbicu treba napuniti najboljim proizvodima.
Lucija o tome nije mogla ni sanjati.
Što bi ti imala šminkati, Bože? Matea je čvrsto primila Luciju za bradu, okretala joj glavu lijevo-desno kod prozora. Svjetlo je padalo tako da se odmah vidjelo djevojci treba kozmetičarka ili bar osnovni tretman za lice. Matea je, mršteći se, pustila kćer. Anamarija nikad nije imala toliko prištića. Mene pogledaj koža čista k’o suza, ni njege ne trebam. A ti, ne znam na koga si. I tvoj otac bolji je od tebe. Hajde, peri lice češće. Šminka ti je zabranjena. I nemaš što misliti o dečkima!
Lucija o dečkima uopće nije razmišljala. Čak je imala strah o tome i razmišljati. Kome bi se, takva “ljepotica”, mogla svidjeti?! Iako ju je baka tješila da će sve proći, Lucija nije željela slušati. Dovoljno je pogledati u mamu ili Anamariju pa znati ona je ružna. Nije znala kako je u obitelji u kojoj su dvije žene toliko lijepe, nastala ona… Mršava, prištava, s naočalama i nikad nema prilike čuti: Kako vam je lijepa kći, Matea! Ta je rečenica bila rezervirana samo za Anamariju.
Vidjela je kako se svi dive njezinoj sestri, od obitelji do susjeda. Vitka, mala, lijepa kao porculanska lutkica, Anamarija je sramežljivo spuštala pogled i usvajala pravilno ponašanje, ali samo Lucija znala je kakva je zapravo njena sestra.
Gledajući kako Anamarija viče i razbacuje joj po sobi knjige, Lucija se nije ljutila. Žalila ju je. Nikada joj to ne bi smjela reći, znajući do čega to može dovesti. Samo je skupljala svoje nesretne stvari i sjetila se bakinih riječi:
Grehota je ismijavati ili biti ljut na one koji su prazni iznutra, Lucija. To je tužno, ne za druge, nego za njih same. Takav čovjek neće nikad shvatiti, život će mu proći pored njega. Tamo gdje se u duši ništa dobro ne probudi, ostaje samo pepeo i ogorčenje. I jednom kad ga dotakne malo topline doći će spoznaja što je sve izgubio u bijesu. To je strašno. A još strašnije je što se tad teško mijenjaš, jer imaš “ugled”. Ali ta misao, kad jednom dođe, grize cijeli život. Najgore je kad shvatiš sam tko si. Nije strašno što te drugi ocijene nego što vidiš sam sebe. Nitko nije dovoljno jak popraviti se nakon toga.
Lucija je dobro upamtila te riječi jer je samo baka Goga bila ona koja joj je davala osjećaj da nije višak.
Čak je i Matija, s kojim je imala nekakav neutralan odnos, radije nije primjećivao. Istini za volju, ni s Anamarijom nije bio nježan dok se nije okružila ljepuškastim curama.
Suvišna… Tu riječ prvi put je čula za sebe sa svojih pet godina. Mama i tata su se svađali, a ona se probudila u noći, stisnuvši novog Medeka.
Rekao sam ti da ne treba treće dijete! Ali ti si odlučila, iako ti je moja majka predlagala rješenja. Čak ti je nudila pomoć.
Pomoć? Sebe gleda, ne mene! Da mi se što dogodi, gdje bi djeca? Moja mama je stara i ne može, a tvojoj ne bih povjerila ni mačku. Umrla bi u tri dana! Što tek o djeci!
Ne diraj! Moja mama mene je othranila! Nije htjela još jedno dijete. Zašto, kad imamo jedno muško i jedno žensko? Kako da, ni dvije nisu dovoljne?
Ja bih mogla i bez trećeg. Ali ti si htio na izlet u kamp. I sad imamo suvišno dijete. Kamo s njom kad je već tu?
Nigdje… otac je teško prošetao po sobi, a Lucija sakrila nos u pokrivač. Još su tada živjeli u malom stanu bakinom, Lucijin krevetac bio je u roditeljskoj sobi jer u dječjoj nije bilo mjesta. U pravu si… Glupo je sve to.
Što? Dijete?
Ne, svađati se oko nečeg što već imamo.
Dugo su kasnije šaptali prije nego je mama ugasila lampu prekrivenu svilom, a Lucija je razmišljala.
Ako je tako nepoželjna, možda da ode pa ne smeta? Onda će mama i tata biti zadovoljni, a baka Irena će se smiriti i prestati prigovarati.
Kamo otići nije joj bio problem. Samo je jedna osoba zaista voljela. Baka Goga, mamina mama.
Živjela je daleko, ali Lucija je zapamtila putovanje vlakom do nje, znači trebala je smisliti kako doći do kolodvora.
Dočekavši nedjelju kad nema vrtića, tiho je rano ustala, izišla na prstima u hodnik gdje ju je čekala mala torbica knjiga i nove čarapice s kićankama. Medek ju je gledao s ormarića kako navlači gumene čizme i kabanicu.
Ne gledaj me tako! Vani je blato, a kod bake na selu još gore, jesen je! Znam što radim. Samo da nitko ništa ne skuži, dobro? Neka se ne brinu…
Stigla je gotovo do tramvajske stanice kad ju je presrela susjeda teta Dubravka.
Lucija, kamo si krenula? Gdje ti je mama?
Doma.
S tatom si?
Nisam. Sama sam.
Sama? A kamo ideš?
K baki!
Sama? Zašto?
Zato jer sam višak. Kod bake neću biti. Doviđenja.
Lucija se kulturno naklonila kao što ju je mama učila i nastavila, ali teta Dubravka, šokirana njenim riječima, brzo ju je sustigla.
Lucija, kako si mislila ići k baki?
Vlakom!
Dijete, neće te pustiti u vlak.
Lucija je stala, ozbiljno ju pogledala.
Zašto?
Trebaju ti dokumenti. Mamin ili tatin osobni i tvoj rodni list. To moraš pokazati za kartu.
Kao u autobusu?
Da, samo u autobusu možeš bez papira, za vlak moraš imati. Jesi ponijela?
Lucija slegla ramenima.
Nisam…
Onda, idemo tebi doma pa uzmi sve što treba. Može?
Lucija je u povjerenju uhvatila njenu ruku i šapnula Medeku:
Samo se kratko vraćamo, a onda idemo dalje. Izdrži! Brzo će to biti.
Da Lucije nema, roditelji su saznali tek kad je Dubravka, držeći je za ruku, pozvonila na vrata Jurićevih. Matea je pržila palačinke i mršteći se ugasila plin.
Tko nas tako rano gnjavi?
Kad je ugledala Dubravku s Lucijom, Matea je pozvala muža:
Sanjine, dođi ovamo!
Razgovor je bio kratak i nedorečen. Pred ocem je Lucija skrušeno prigrlila Medeka i odšuljala se u sobu, gdje ju je dočekala pospana Anamarija.
Što si sad napravila?
Te je nedjelje Lucija stajala u kutu. Otac joj je strogo zabranio da izađe dok ju ne pusti. Anamarija je, zadirkujući je, ipak na kraju donijela Medeka.
Evo ti! Nemoj cviliti! Tata će se malo ljutiti pa prestati. Trebala si razmisliti!
Tu rečenicu Lucija je slušala cijeli život. Bila je ljuta na svoju glavu koja baš nikad nije razmišljala kako treba.
Baka bi se na to samo nasmijala i rekla:
Lucija, nitko ne živi samo glavom. Neki žive srcem. Nije uvijek to dobro, ali šta ćeš, Bog ti tako dao?
Zašto nije dobro? pitala je Lucija.
Jer je srce ili mekano i dobro, ili ljuto i zavidno. Da bi ga se obuzdalo služi glava.
A ja kakvo imam?
Ti, zlato, zlatno i baš se bojim za tebe.
Zašto?
Ne želim da ti netko naudi.
Taj je razgovor Lucija dobro upamtila. Kad bi nešto pošlo po zlu, prisjetila bi ga se pa bi joj bilo lakše. Nije možda tako loša ako baka Goga kaže da ima dobro srce.
Nakon neuspjelog “bijega” Lucija više nije pokušavala ništa mijenjati. Anamarija i Matija jasno su joj dali do znanja djeca su svojina roditelja i neće ništa promijeniti dok ne odraste. Zato je čekala 18. rođendan i spremala se temeljito. Odabrala je što želi biti i odlučila se boriti. Drugačije nije išlo.
Veterinarka? Ti? Lucija! Kakva je to ludost?!
Zašto ludost, mama?
Pa to nije posao, hajde uzmi primjer od sestre! Ona će biti ekonomistica. To je novac, budućnost. A ti?
Mama, samo te molim, pusti mi da izaberem svoje.
Oh, radi što hoćeš! Kazna, a ne dijete! Nikad ne slušaš!
Lucija je šutke izdržala monolog o osobinama razne djece, ali je u sebi slavila. Njezin plan je tekao. Sama se pripremala za faks, jer roditelji nisu htjeli platiti instrukcije.
Da si razmišljala kao Anamarija i Matija, pomogli bismo. Ovako ne. Snađi se sama, Lucija. Tvoj je izbor.
Zvono iz predsoblja prekinulo joj je učenje i uzdahnula je. Gosti… Morala je izići i odraditi svojih protokolarnih pola sata za stolom.
Lucija! Isuse, kako si mršava! Ne hrane te? A modrice pod očima! Matea! Djevojka ti mora kod doktora! Nije mi baš…
Irena, bakina mama, uvijek elegantna, skinula je rukavice i srdito “držala prodiku” snahi:
A Anamarija? Nije li kod kuće? Računala sam na nju! Prošli tjedan sam joj tri puta zvala, ni jednom nije odgovorila! Kamo to vodi! Dobro, Matija je otišao, dečko je. Ali na koga mogu računati?
Bako, mogu ti doći pomoći u utorak. Lucija uskoči, videći kako se mama zatvara.
Nema potrebe! Želim da dođe Anamarija!
Ja nemam vremena. Anamarija, nasmijana, odjevena, ulijeće, poljubi baku i, šapnu Luciji Makni se!
Anamarija, ali…
Bako, ti misliš samo na sebe! Imam ispite! I svoj život! Ne mogu stalno sjediti kod tebe! Kada uhvatim vremena navratit ću.
Dobro.
Irenino nezadovoljstvo nestalo je kad je Anamarija otvorila vrata na novo zvono i zagrlila Stipu.
Upoznajte mog zaručnika, Stipe.
Lucija se tiho povukla u kuhinju, znajući da je sad sigurno više nitko neće trebati. U tišini je pomagala mami, slušala razgovore, sve potištenija.
Ah, Anamarija je genijalna! Lijepa, pametna, sve odlično! Sad se i udaje! A Luciji, kako to vama ide?! Veterinarka! To nije ozbiljan posao, zašto ne doktorica za ljude?
Lucija, navikla biti tema tuđeg razgovora kao neki predmet, šutjela je. Njezin glas ovdje ionako ničem nije služio.
Anamarija je, uzimajući riblje jelo iz ruke Luciji, izvalila oči i prebacila temu:
Vidjeli bi vi prstenje! Zar ne, Stipe? San snova!
Lucija joj je zahvalno kimnula, pogledom prešla po stolu. Sve je spremno. Sada se mogla lagano povući u kuhinju i nitko ne bi primijetio da je nema. Nije imala apetit. Bol se vraćala, popila je još jednu tabletu i povukla se k sebi. Zaspala je, nije ni čula kad su gosti otišli ili kad je Anamarija krenula s pospremanjem.
Spavala je.
A iduće jutro je saznala, bljesnulo je poput kišnog snoviđenja: soba koju je dijelila s Anamarijom potpuno je samo njezina, jer se sestra seli kod zaručnika. To ju je obradovalo.
Tvoje stvari neću dirati. Lucija pomaže sestri oko pakiranja.
Budeš li! Anamarija, kopajući po kozmetici, izvadi novu ruž, maskaru i neke bočice. Uzmi! Nauči bar nešto s tim! Ne možeš se gledati. Postala si odrasla, pa, budi!
Lucija je htjela reći da je odrasla već odavno, ali ostala je tiha. Dodirnuvši te šarene bočice i tugaljivo nove ženske rituale, samo je nježno šapnula:
Hvala!
Sljedećih par godina prošlo je točno kako je zamišljala. U njezinom životu bilo je samo učenje.
Anamarija je rodila dvoje djece i uzela svu pažnju roditelja. Luciji je to odgovaralo. Mogla se mirno posvetiti sebi, nitko nije smetao.
Kada je najavila da je završila fakultet i da time završava svoj zagrebački život, roditelji su, kao kroz maglu snova, prihvatili njezina nova pravila.
Na selo? Lucija, uvijek si bila posebna! Idi! Ali kad pobjegneš nazad, morat ćeš se debelo dokazati da ti povjerujemo.
To Luciji više nije bilo važno. Spakirala je stvari, oprostila se s malim nećacima, koji su obožavali svoju blijedu, krhku tetu, i otišla k baki Gogi.
Tamo je netko čeka i više nije suvišna…
Baka Goga ju je dočekala raširenih ruku, ali nije izdržala a da ne uzdahne nad tom promjenom:
Lucija, hoćeš li biti dobro? Ti si gradsko dijete. Ovdje je sve drugačije.
Bako, ne tjeraš me, zar ne?
Ma kakvi!
Onda, pusti me da sama odlučim gdje mi je mjesto. Lucija bi pridigla bakinu ruku i sakrila lice među starim dlanovima. Tako mi je mirno ovdje… Dobro mi je. Zar to nije dovoljno da znam gdje pripadam?
Brzo se snašla. Mjesta je bilo puno, posla još više i ubrzo je bila tražena. Voljela je životinje, a s ljudima je imala takta, na čuđenje cijele okolice.
Pametna ti je unuka, Gogo. Dobra cura! Udaje li se?
To je Luciju zabavljalo, ali samo dok nije srela Viktora. Bio je deset godina stariji, imao veliko gospodarstvo i sina iz prvog braka. Žena mu je umrla nakon poroda, ostao je sam sa sinčićem i starom tetom. Majke mu davno nema, a žena mu je bila siroče.
Udat se? Lucija, razmislila si dobro? Matea je razmijenila zabrinuti pogled sa suprugom. On ti nije par! Udovac s djetetom… Tu treba snage, ne pameti! Zašto nisi kao tvoja braća i sestre? Njima ide sve! A ti… Oh, Lucija!
U kuhinji se osjetio miris matičnjaka, ali Lucija je znala to je sve prazno. Kao što zna da ni Anamarija, koja je zadnje vrijeme više s njom, nije tako sretna u braku. Ni Matiji, koji nikako da se snađe, ne bi bilo mudro uzimati ga kao uzor.
Ali bilo je besmisleno to objašnjavati roditeljima. Koji smisao ima dokazivati ono što je sama Lucija već odavno shvatila? Život vodi srce, a njezino srce sada nije ovdje.
Stari autobus, trom i klimav, škripao je, ali ju je dovezao točno doma.
Lucija Anić, sretno!
Hvala vam, Valentiću! Skroz do kapije ste me dovezli, čudo!
Tako i treba dobre ljude treba poštovat. Priča se da se udaješ za Viktora?
Istina.
Pametna odluka! On je čovjek pravi, i malac mu je dobar. Bit će vas prava obitelj!
Prava? Što to znači, Valentiću? Lucija je zastala na pragu, gledajući brkatog vozača.
To ti je, draga, ona u kojoj se poštuju. Gdje si potreban i gdje te čekaju. Gdje ti je dobro i mirno.
Tamo gdje se vole?
Tako nekako. Nekad smo rekli: gdje se žale. Ne onom žalošću na koju smo navikli, već onom drugom velikom. Gdje svi brinu za sve. Nisi nikad sam s bolima. Ako nešto boli pomogneš, poljubiš. Nekad je to dovoljno. Ako je tko sretan veseliš se s njim, tako da zna da mu je sreća važnija od tvoje. To je sva tajna.
Jednostavna… i komplicirana… zamišljeno je rekla Lucija, duboko se naklonila. Hvala vam!
Za što?
Za lekciju! Uče nas svemu mogućem u školi i faksu, ali najvažnije ne kažu. A vi ste to rekli u dvije rečenice. Hvala!
Nema na čemu! Pozovi nas na svadbu!
Hoću! Dođite sa ženom!
Naravno! Trebala bi s njom o svemu pričat. Ona je mudra. Ja to ne znam tako.
Morat ćemo! mahne Lucija baki što je izišla u dvorište i skoči sa zadnje stepenice. O svemu moram puno pričati…
I dvije godine kasnije, Matea će nezadovoljno stisnuti usne lutajući prostranom Lucijinom kućom.
Pogledat će sobu gdje Lucija sada čuva baku Gogu, preselit će je nakon moždanog udara, zanjihat će malo kolijevku s novorođenom unučicom i s nevjericom procijediti:
Lucija! Taj tvoj stari Medek više ni na što ne sliči! Što će njemu kod bebe?
Lucija popravi Medeka, ponosno ga postavi kraj bebe i nasmije se:
Stari, ali najbolji. Ne bi vjerovala, mama, mala zaspi samo kad je Medek blizu!
Čudno. Ali me uopće ne čudi. Oduvijek si bila čudna. I kakva majka si…
Mama…
Što?
Bila sam, takva, kao što kažeš. Čudna, nezgrapna, nesigurna. Višak…
Lucija će značajno pogledati mamu, koja će se zarumeniti i odvratiti pogled.
Sad sam potpuno drukčija. Razumiješ?
Matea će tiho kimnuti, gledajući kako Lucija prigrli bebu.
Mali živahni Petar, petogodišnjak, izjurit će iz kuhinje s vrućom pitom, sakriti se kraj Lucije i zatražiti:
Mama! Mogu još bombon?
Uzmi zdjelicu u kuhinji i ponudi djecu. I sebe, naravno. Pitaj tetu Anamariju smije li prije ručka. Jesi shvatio?
Matea će odmahnuti glavom gledajući unuku, a Lucija će joj ponosno uzvratiti osmijeh.
Tako je to, bila je baka u pravu, treba žaliti i imati strpljenja sa svojom obitelji. Nitko ih ne može promijeniti ali mogu se oni sami promijeniti. Malo, polako, teško, ali kad voliš svaka sitnica raduje više nego itko drugi.
Mama, možeš malo držati bebu? Idem izvaditi gusku iz pećnice…
