Kad sam otišla u mirovinu, živjela sam sama u velikom dvosobnom stanu u Zagrebu. Mnogi umirovljenici iz naše zgrade također žive u stanovima mnogo većima nego što im stvarno treba. Kad su djeca mala i obitelj je na okupu, veliki stan je nužan, ali kada svi odu svojim putem, prazan prostor počinje donositi osjećaj praznine i usamljenosti. To nije dobro ni s praktične strane stan traži i popravke, a snage i novaca za potrebna ulaganja, iskreno, nemam.
Gotovo pola mirovine dajem na režije, a pola kvadrata uopće ne koristim. Čišćenje mi je postalo prevelik teret pomisao na pranje prozora, podova i općenito održavanje tri prostorije već me sada umori.
Shvatila sam da se moram preseliti, ali sam to dugo odgađala. Godinama sam se navikla na stan i kvart, pa sam bila puna dvojbi. Svi moji prijatelji i cijeli moj život su tu, a ja bih trebala otići. Presudni trenutak bio je kada sam shvatila da više neću moći ni fizički ni financijski održavati tako veliki stan godine su napravile svoje.
Moji su mi pomogli oko selidbe, sama to ne bih uspjela. Kći i zet su pronašli manji stan i organizirali nužne popravke. Površina novog stana je znatno manja, ali odluku nisam nikad požalila.
Za samca-umirovljenika jednosoban stan je sasvim dovoljan. Zadovoljna sam što režije više nisu toliki trošak, a cijeli stan mogu temeljito očistiti za sat vremena, dok mi je za održavanje čistoće potrebno desetak minuta dnevno.
Ne osjećam se tijesno, sve što mi treba, i namještaj i aparati, stane bez problema, a imam čak i viška prostora.
Prijašnji vlasnici ostavili su veliki kutni ormar, on mi je zamijenio špajzu, a zimi skladištim stvari i na balkonu. I u sobi je samo osnovni namještaj kauč, regal, stolić.
Starog namještaja, posuđa i stvari kojima se nikad nisam služila, a skupljale su se godinama po većem stanu, riješila sam se u novom mi za to nema mjesta, a realno, nisu mi ni trebale.
Mnogi misle da je jednosoban stan premalen za udoban život. Naravno, ako ostanu gosti, nemate ih gdje smjestiti. No, meni nitko ne ostaje preko noći, niti bih to voljela, i da imam mjesta. Stvorila sam svoj mir i rutinu, još mi samo treba netko treći u stanu. Kako nema kreveta viška, nitko me ni ne pita.
Moja kći sa svojom obitelji živi blizu, dođu u posjetu i nakon par sati idu kući. I prijateljice navraćaju, ali svaka na kraju dana ode svojoj kući. Možda bi i voljele prespavati, ali meni ne odgovara dijeliti prostor noću.
Svatko ima svoj pogled gdje će dočekati starost netko ne želi napustiti stari, prevelik stan, dok drugima nije problem zamijeniti ga za nešto skromnije. Meni prostran stan više nije potreban, a mogu li si priuštiti trošak i zdravlje dozvoljava, možda bih i ostala u većem prostoru.
Smatram da kad umirovljenici odlučuju o preseljenju, ne bi trebali gledati samo kvadrate, već i na veliko važne stvari:
Lokacija blizu trgovine, ljekarne i ambulante; blizina djece kako bi se lakše posjećivali; park ili tržnica u blizini za šetnje.
