Znaš, meni ti je situacija stvarno čudna ispala… Udala sam se drugi put, imam curicu iz prvog braka, ali njezin otac nikad nije ni pomogao s odgojem niti je dao lipu za alimentaciju. Nisam mu zamjerila, nisam ga ni smatrala pravim muškarcem, pa sam se naučila oslanjati samo na sebe. Imala sam super posao, dobra plaća, nisam bila u gabuli.
Sad, u drugom braku, opet problemi. Svekrva me nikako nije prihvatila, niti mene, niti moju malu. Osjećam uvijek tu neku distancu, dok moj muž totalno ravnodušan prema Lani, kao da mu nije ništa, a kamoli da bi s nama gradio obitelj. Nije uopće žurio s djecom, uvijek bi rekao “ma još je rano, nisam spreman na takvu odgovornost”.
Nisam ni ja forsirala jer sam taman tad radila na ozbiljnom projektu na poslu, dani su mi bili prebukirani. Imala sam važan sastanak s partnerima iz firme i nisam znala kome ću ostaviti Lanu, a mislila sam da možda moj muž može malo uskočiti i pričuvati je.
Ujutro ustanem rano, ponavljam prezentaciju, planiram odvest Lanu u vrtić i pokupit ju kasnije, ali ona mi zakuhala temperature! Zamolim muža da pazi na nju pošto ne mogu izostati s tog važnog sastanka, a on meni “To je tvoje dijete, razmišljaj sama kako ćeš to riješiti.” I još da je samo moje dijete moj problem i da se snađem sama.
Iskreno, ostala sam paf. Zovem svekrvu, pitam je je l’ je doma, i odem do nje s Lanom. Ona hladna “Neću čuvati, nije to moje dijete.” Oči mi se napunile suzama, zahvalim joj i kažem da ću je onda voditi na posao, kad ona napokon malo popusti, pa pristane biti s njom par sati.
Sve na poslu prošlo je ok, dođem po Lanu, a svekrva se naravno žali na nju nestašna je, ne sluša, sve joj smeta. Kažem joj da je više neću opterećivati, pokupim Lanu, vratim se doma, skupim stvari i nas dvije u auto ravno kod mame. Ne mogu više živjeti s čovjekom koji mi ne prihvaća dijete niti mu je išta stalo do nas. Zaslužujemo bolje, a pogotovo moja Lana.
