Ja i moja supruga imamo četrdeset četiri godine. Prije mjesec i pol dana postali smo roditelji po šesti put, i to konačno djevojčici! Imamo već pet sinova, a sad nam je stigla mala Sanja, kojoj se svi radujemo kao neobičnom iznenađenju što je upalo u naš život poput bure iz Jadranskog mora.
Naša veza započela je davno, još u gimnaziji. Sjećam se da je Ružica rodila našeg prvog sina Filipa kad je imala šesnaest godina, ali ljubav među nama nije se smanjila, štoviše, postala je još snažnija i ubrzo smo se vjenčali u staroj crkvi kraj Zrinjevca. Sve je bilo obavijeno maglom, a roditelji su nas nosili kroz taj san kao kroz šumu punu djeteline. I tata i mama su nam uvijek pružali podršku; kad smo saznali da Ružica ponovo nosi dijete, tad s dvadeset godina, cijela obitelj je slavila uz baklavu i šljivovicu.
Jednom mi je mama, dok smo šetali uz Savu, rekla kako je oduvijek htjela imati barem dvoje djece, ali život joj je pustio samo jedno, pa sada uživa što se može brinuti o unucima. To mi je zvučalo kao šapat s vjetrom koji prolazi kroz vinograd.
Biti otac nije lagan posaoima trenutaka kad djeca obole, kad cijela kuća odiše brigom, ima trenutaka kad se smijemo do suza nakon nesporazuma i svađa oko gumbova i stare kune. Ponekad se sve odvija kao u snu gdje pas Bero pleše balet na stolici, a ja nosim Ružicu na leđima kroz snijeg u lipnju. Bez obzira na sve, ljubav prema djeci i Ružici ostaje nepomućena; osjećam da dok god možemo donositi djecu na svijet, treba to i činiti. Sretni smo, ne planiramo stati, već želimo još djece, još sanja.
Je li ovo razmišljanje ispravno? Izgleda kao da sanjam, ali možda je baš san ono što život čini stvarnim.
