Običaji iz obitelji moga muža oduvijek su mi stvarali nelagodu, toliko da mi je ponekad došlo zlo, samo pri pomisli da odem k njima.
Nisam mogla posjetiti roditelje svoga muža bez osjećaja gađenja zbog nekih njihovih navika. To jednostavno nisam uspijevala izbjeći, svaki put kad bih sjela za njihov stol, osjećala bih se užasno. Mogla sam razgovarati s njima, voljela bih s njima popričati, ali zajednički obroci bili su mi nepremostiva prepreka. Moj muž nije primjećivao ništa posebno, dok je svekrva o meni mislila kako sam razmažena i umišljena cura s nepotrebnim problemima.
Na svu sreću, muž i ja smo živjeli odvojeno od njegovih roditelja. No, nisu bili dovoljno daleko da bi sve završavalo telefonskim razgovorima; morala sam ih povremeno posjećivati. Svaki put kad je trebao doći naš posjet, tražila sam izgovor da ostanem doma. Njegova obitelj je naizgled bila sasvim obična otac i majka, oboje zaposleni, s diplomama, stan uređena i čista, ali čim bismo sjeli za stol, osjećaj nelagode preplavio bi me cijelu. Oduvijek sam bila izbirljiva, to nije tajna nikad ne bih okusila jelo iz iste žlice iz koje je moj muž već probao hranu. Pozlilo bi mi od same pomisli.
S mužem sam ipak s vremenom smanjivala te barijere, ali s njegovim roditeljima nisam pronašla mir. Njihove navike su mi bile neshvatljive. Svekrva bi znala miješati salatu u zdjeli, kušati je tako što bi oblizala žlicu, pa je vratila u zdjelu! Ne mogu to zamisliti fuuj, kako bih rekla.
Još jedna situacija dok oni piju rakiju, ja pijem vino koje si uvijek sama donesem. Svekrva bi jednostavno uzela moj čašu, otpila gutljaj da proba. Zar je to potrebno? To mi je ne samo nepristojno, nego i nehigijenski. Pokušala sam diskretno mijenjati čašu, ali nije uvijek uspijevalo. Svekar bi cijelu večer provodio zadirkivajući me, ponekad pomalo uvredljivo. Moj muž bi pokušao smiriti situaciju, no to nije puno mijenjalo.
Posebno je bio čudan običaj moje svekrve da nerijetko hranu koja ostane vraća u lonac ili hladnjak. Možda je skuhala juhu, nije ju pojela do kraja, ode tanjur nazad u lonac i sve u frižider, a često ni ne vodi računa ima li u tanjuru kiselog vrhnja ili majoneze. To isto vrijedi i za salate koje ostanu na tanjurima gostiju nakon fešte. Zato kod njih ne jedem nikad ništa što nije upravo skuhano. Znam da bi se lako moglo dogoditi da jedem tuđe ostatke.
Uz sve to, njena navika da pljucne u tavu prije nego počne peći hranu kako bi provjerila je li tava vruća uvijek me šokirala. Postoje sto drugih načina za to, pa mi stvarno nije jasno zašto mora tako. Ona bi rekla: Eh, nema tu bakterija na toj vrućini, sve izgori!, ali meni je slika toga stalno ostala u glavi.
Na kraju me najviše pogodilo kad sam vidjela da nakon fešta, zdjelu s ostacima krumpira i gulaša stave psu na pod, da on poliže sve, pa je samo prebace u sudoper s ostalim suđem, kao da ništa nije bilo. Tada više nisam mogla šutjeti i rekla sam da mi je previše jesti iz posuda nakon psa. Svi su me gledali kao da sam luda i govorili: Suđe se opere! Što ti smeta? Ali ja ne mislim da se pas može hraniti iz tanjura iz kojeg ljudi kasnije jedu. Čak sam svekrvi predložila, kad već ne vidi problem, neka opere pseću zdjelicu pa iz nje jede ručak. Strahovito se uvrijedila. Što sam rekla? Po njenoj logici, nije razlika ako se sve opere. Muž mi je kasnije predbacio da sam bila preoštra, ali ne mislim da griješim.
Iskreno, nisam željela više dolaziti njima u goste. Ili bih eventualno donijela svoje posuđe i svoju hranu, ali tada bi sve propalo, a svekrvu bih duboko povrijedila. Ne znam što da radim. Nisam htjela stavljati muža u neugodnu situaciju, jer ako ne dođem, bit će mu teško, ali ni sama više nisam imala volje ići tamo.
Sanjala sam o tome da se preselimo u drugi grad, negdje, recimo, u Rijeku ili Osijek, samo da uživam u miru i da izbjegnem obiteljske ručkove kod svekrve. S njom bih mogla razgovarati telefonom, ali posjete to bih najradije izbjegavala zauvijek.
