29. travanja
Zovem se Ivan Novak i danas bih volio zapisati priču koja mi često zaokupi misli. Moja kći Natalija odrasla je u izobilju. S obzirom na to da sam uspješan poduzetnik u Zagrebu, mogao sam joj pružiti gotovo sve što je poželjela. Međutim, priznajem da sam rijetko imao vremena za nju. Posao me vukao na sve strane, a ako bih došao kući, to je uglavnom bilo samo usput, a ne kako bih sjeo i razgovarao s njom. U gradu su kružile priče i o mojoj romansi sa ženom nekoliko godina starijom od Natalije, što nije bila moja najpametnija odluka.
Kad je došlo vrijeme za upis na fakultet, želio sam za Nataliju karijeru zubarke, ali ona je bila tvrdoglava i upisala pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Nije željela moj novac, živjela je od stipendije, a ljeta je provodila volontirajući u dječjim kampovima, iako sam joj nudio luksuzno ljetovanje na Jadranu ili putovanje u inozemstvo. Nije htjela ni čuti: jednostavno je obožavala raditi s djecom.
Jedne večeri, stigao je autobus iz doma za nezbrinutu djecu iz Osijeka. Djeca su odmah zauzela svoje krevete, ali posljednja je polako, gotovo neprimjetno, ušla sitna, povučena djevojčica. Oči su joj bile tamne i ozbiljne, daleko od dječje zaigranosti.
Nakon nekog vremena, djeca su se požalila na neugodan miris u sobi. Natalija je to istražila i ubrzo otkrila razlog: ispod jastuka te djevojčice skriveno je nekoliko komada pohanih pilećih odrezaka. Pokvarili su se.
Djevojčica je sramežljivo pogledala Nataliju, a zatim tiho rekla:
To sam spremila za svog brata.
Gdje ti je brat?” upitala je Natalija.
U drugom domu, odgovori djevojčica.
Te riječi slomile su srce mojoj Nataliji. Odmah me nazvala, zamolila da joj posudim novac.
Meni je kroz glavu prošlo: Napokon moja kći traži moju pomoć. Možda sam joj ipak važan, skoro sam se ponadao.
Pitam: Natalija, zašto ti treba toliko kuna? Želiš li auto?
Ne, tata, želim kupiti hranu za djecu iz doma.
Zastao sam, iznenađen do srži.
Tako si dobra duša, Natalija, rekao sam i nasmiješio se, osjećajući da sam možda, unatoč svemu, odgojio dijete s istinskom dobrotom u srcu.
Shvatio sam tada pravu vrijednost onoga što gradimo u vlastitoj djeci. Naučio sam da je ljubav, vrijeme i suosjećanje ono što im ostaje, dok imovina i prestiž ostaju daleko iza.
