Srijeda u dvorištu

Srijeda u kvartu

Na klupi kod trećeg ulaza ležala je plastična vrećica, čvrsto zavezana, a preko nje komad papira zalijepljen selotejpom: Uzmite. Nina Jurković zastala je s vrećicom iz dućana kao da ju je netko zazvao. Vrećica je djelovala preuredno za smeće i predosjećajno strano za kvart u kojem se svaka tuđa stvar odmah izmigolji.

Popela se stepenicu bliže da bolje vidi, bez da dira. Kroz plastiku su se nazirale okrugle piroške, još uvijek tople plastika se orosila. Ulazna vrata zalupila su, iz petog stana izašla je Vjera, mlada, sa slušalicama, i isto tako zgranutnula.

Šta je ovo, mamac? upita Vjera, vadeći jednu slušalicu.

Što ja znam slegnula je ramenima Nina Jurković. Možda je netko pobrkao stanove.

Vjera zakolutala očima, kratko bacila pogled prema prozorima. Na prvom katu zastrte zavjese, na drugom je netko napola otvorio prozorčić. Kvart je živio po svojim pravilima opreza, svi sve čuju, nitko ništa ne pita.

Prilazi Pavao, dostavljač s iznajmljenom sobicom kod bake na četvrtom. On uvijek žuri, priča preko ramena.

O, super! kaže on, već pruža ruku.

Pusti to odbrusi Vjera. Nikad ne znaš.

Pavao povuče ruku kao da se opekao.

Ma ajde, pa ima i poruka.

I poruka može biti zamka promrmlja Nina Jurković, i sama se iznenadi kako joj lako izleti to može biti. Nije voljela sumnjati u ljude, ali kvart ju je naučio ponekad je bolje ostati po strani.

Stajali su još minutu, svaki pronašao razlog da ode. Vjera je krenula prema kontejnerima kao da ima hitnu misiju, Pavao odmahnuo pa nestao kroz prolaz. Nina Jurković krenula doma, povremeno bacala pogled kroz stubišno okno dolje na klupu. Vrećica je i dalje ležala, kao upitnik.

Navečer, kad je iznijela smeće, vrećice više nije bilo. Na klupi je ostao samo trag selotejpa, i Nina Jurković osjeti čudno razočaranje kao da je nešto važno izostalo.

Sljedeće srijede vrećica se opet pojavila. Ovog puta ne na klupi, nego na prozorskoj dasci između prvog i drugog kata, baš gdje obično ostavljaju prazne teglice ili reklamne letke. Poruka ista: Uzmite. Nina Jurković vraćala se iz ambulante, umorna, s uputnicom u džepu i tupi bol u glavi od čekanja. Stane i vidi da je unutra pita, rezana na osam komada, svaki omotan salvetom.

Na stubištu već stoji susjeda iz šestog stana, Svetlana knjigovođakinja vječito s torbom preko ramena.

Jeste vidjeli ovo? šapće Svetlana kao u crkvi. Opet netko ostavlja.

Vidim, odgovori Nina Jurković.

Možda je neka sekta, umiješa se Svetlana, ali oči ozbiljne.

Nina Jurković pokuša smisliti nešto smirujuće, ali nema riječi. Samo gleda u pitu i skapira nekako: netko je proveo večer zamijeseći tijesto, ubacio nadjev, pažljivo rezao, svaki komad zamotao. Prevruća za podlost.

Svetlana zgrabi komad, brzo, kao da je sram, i utrpa u torbu.

Za djecu, kaže i odmah nestane na katu.

Nina Jurković ostane sama. Mogla je i ona uzeti, ali proradi onaj stari osjećaj: ne uzimaj ništa ako ne znaš kome reći hvala. Nekako se činilo da je zahvalnost bez osobnog primatelja kao prazna riječ.

Sat vremena kasnije, kad je opet sišla, ostala su još dva komada. Kod prozora stoji barba Nikola iz drugog ulaza, onaj što svima popravlja parlafone i žali se na upravitelja.

E Nina, veli opet imamo humanitarnu srijedu.

Možda netko samo peče za gušt, ona mu uzvrati.

Peče i šuti, odmahne glavom Nikola. Čudno ti je to. Ali kažu, fino je.

Uzme komad, bez skrivanja, zagrize odmah na stubištu. Žvače dugo, kao znalac.

Jabuka i cimet. Nije kupovno.

Nina Jurković se osmjehne, više olakšano nego veselo.

Treća srijeda donese male štrudlice s kravljim sirom. Stajale su u kutiji od cipela, uredno podloženoj papirom za pečenje. Poruka više nije na bijelom papiru nego na otrgnutom komadu iz bilježnice: uzmite, molim vas. To molim vas dotaklo je Ninu Jurković više nego sva peciva.

Sišla je ujutro po mlijeko i ugledala kod kutije klinca iz devetog stana, Damira, mršavog, u školskoj uniformi s ruksakom. Samo gleda, ne usudi se.

Uzmi, rekla je Nina Jurković.

A ako ako ne smijem?

Piše da smiješ.

Damir zgrabi štrudlicu, odmah je sakrije u džep jakne radoznali džep se napuhao.

Hvala, promuca, ali ne njoj, nego u zrak, i potrči niz stepenice.

Nina Jurković ipak uzme jednu, prvi put. Prsti osjetiše toplinu kroz papir. Popne se doma, stavi vodu za čaj, izvadi tanjur. Štrudlica mekana, sir sladak, s grožđicama. Jede i ne misli o okusu nego o tome kako je hodnik sad nekako drugačiji: kao da je netko nevidljiv u zgradi kome su drugi na pameti.

Istu večer sretne u liftu Stjepanu iz osmog stana. Drži vrećicu s lijekovima.

Jeste li uzeli? kimne glavom prema dolje.

Jesam, iskreno odgovori Nina Jurković.

I ja sam, Stjepana uzdahne. Sram, a šta možeš. Penzić, znaš kako je.

Nina Jurković kimne. Ona je znala. A to priznanje kao da je zbližilo lift ne neugodno, već domaće.

Četvrta srijeda već je bila očekivana. Nina Jurković se uhvatila kako, dok silazi po kruh, gleda prema prozoru. Tamo lim za pečenje, pokriven ručnikom, poruka uzmite. Ispod ručnika male makovnjače.

Kraj lima stoji Vjera, ona ista koja je s početka pričala o zamkama. Sad drži makovnjaču i smiješi se.

I? Nije sekta? upita Vjera.

Ne izgleda tako, odgovori Nina Jurković.

Ja sam mislila da ste vi, Vjera pogleda pažljivo. Vi sve znate

Šta sam što?

Nekako uvijek znate što se događa, Vjera se zacrveni. Pa sam mislila da vi pečete.

Nina Jurković se tiho nasmije.

Ja znam samo čaj skuhat.

Pa tko je onda?

Nina samo slegne ramenima. I shvati da joj paše ne znati. Bilo je u tome nešto sigurno: možeš primiti dobro, bez duga.

Ali pete srijede prozorska daska bila je prazna. Nina Jurković izađe iz stana, zaključa na dva puta, siđe na prvi kat, gleda na mjesto na koje se navikla. Ništa. Nema ni vrećice, ni kutije, ni papira. Samo reklama za dostavu pizze i tuđa zaboravljena rukavica.

Stane, sluša stubište. Gore se netko svađa preko mobitela, dolje tresnu vrata. Nina Jurković izađe u dvorište. Klupa prazna. Osjeti navalu brige ne za peciva, već za osobu koja ih pekla. Ako je prestalo, nešto se dogodilo.

Kraj ulaza stoji barba Nikola, puši, iako znak zabranjeno pušenje stoji iznad glave.

Danas ništa, kaže on, i ne moraš ga pitati.

Ništa, klimne Nina Jurković. Znate li vi tko je to bio?

Tko bi znao, zgasi cigaretu o rub kante. Možda mu dosadilo. Možda se razbolio.

Ili ne dovrši.

Ili, složi se Nikola.

Stoje šutke. Nina Jurković se sjeti Stjepane i njezinih lijekova, Damira s štrudlicom u džepu, Svetlane što je uzela za djecu. Nekome je ta srijeda bila i više od običnog iznenađenja.

Otići ću do Stjepane, kaže Nina Jurković. Provjereno, da je dobro.

Dobro zboriš, kimne Nikola. Ja ću navratiti kod Mije iz petnaestog. Jučer je bučio pa tišina naglo.

Nina Jurković popne na osmi kat pješice lift se opet zaglavio, kao i uvijek. Pokuca kod Stjepane. Vrata se ne otvore odmah.

Nina? Stjepana izviri blijeda, u kućnoj haljini, kosa razbarušena. Jel sve u redu?

Ja samo sam htjela vidjeti kako ste.

Stjepana obori pogled.

Pritisak. Jučer Hitna dolazila. Sin na brodu, susjeda s kata otišla kod mame. Sama sam.

Nina Jurković uđe, skine čizme, spusti vrećicu na stolicu. U stanu miriši na lijekove i malo kiselo polupijeni jogurt na stolu. Na prozoru prazan čaša.

Treba vam nešto pojest, reče Nina.

Neda mi se Stjepana odmahuje. Nisam ni kuhala.

Nina otvori frižider ima jaja, komad maslaca, teglicu pekmeza. Izvadi jaja, stavi tavu, upali štednjak. Radi sve kao kod kuće, pa Stjepana izgleda manje bespomoćno.

A peciva kaže Stjepana, sjedeći za stolom. Ja sam ih pekla.

Nina Jurković se okrene.

Vi?

Da, tiho prizna Stjepana. Lakše mi kad su mi ruke zauzete. I mislila sam, ako ostavim, nitko ništa ne pita. Ne volim kad mi se pomaže. Ovako kao da i ja nešto mogu.

Nina osjeti knedlu u grlu. Ne iz sažaljenja, nego iz prepoznavanja. Ni ona nije voljela tražiti pomoć.

A danas niste mogli, reče ona.

Nisam, prizna Stjepana. Vrtjelo mi se, nisam ni do dućana.

Nina joj stavi tanjur s jajima i šnitom kruha.

Jedite malo, rekla je. Za srijedu ćemo se već snaći.

Kad je izašla, već je bio sumrak. Na stubištu je stajao barba Nikola.

I?

Stjepana je pekla, kaže Nina. Nije joj dobro. Sama je.

Barba Nikola zazviždi.

Vidi vraga. Mislio sam da se neka mlada zabavlja.

Nina Jurković ode u stan, izvadi mobitel koji koristi samo za pozive sinu i za plaćanje računa. U zajednički chat zgrade, koji uvijek samo čita, ali nikad ne piše, pronađe gumb upiši poruku.

Ruke su joj drhtale, ne od straha, nego jer sad izlazi iz svoje sjene.

Susjedi, napiše, Srijedom s pecivima počastila nas je Stjepana iz stana 8. Sada je loše, treba pomoć. Bez dodatnih pitanja. Sutra ću joj donijeti stvari iz dućana. Tko može, napišite što ste vi voljni kupiti ili donijeti.

Pročita još jednom. Riječi jednostavne, bez dramatike i izdavanja naredbi. Pošalje.

Odgovori su krenuli u roku sekundi. Vjera napiše: Mogu po lijekove nakon posla. Svetlana: Šaljem na račun, samo reci koliko. Pavao, dostavljač: Bit ću slobodan ujutro, mogu donijeti vrećice. Netko predlaže skuhati juhu. Netko pita treba li tlakomjer.

Nina Jurković gleda mobitel i osjeća kako joj nešto popušta u prsima, ali i boji se: što ako sve postane galama, prazna znatiželja?

Idući dan ode u dućan s popisom. Uzme heljdu, mlijeko, kruh, banane, kutiju čaja. Na blagajni doda i kekse, da bude za uz kavu. Vreće su teške. Na izlazu ju sustiže Pavao.

Dajte, ja ću ponijet, kaže, već hvata vreću.

Nina mu preda vrećicu. Nosi je pažljivo, ne zamahuje, kao da shvaća: nisu to samo stvari.

Kod vrata Stjepane dočekuje ih Vjera s vrećicom iz ljekarne. Postidi se kad naiđe na Ninu.

Ja evo, tablete, kako ste napisali.

Hvala, kimne Nina.

Stjepana otvori vrata, vidi ih, i već se sprema odbiti vidi se po ruci.

Nema potrebe

Vi ste već učinili svoje, mirno kaže Nina. Sad je red na nama. Bez rasprave.

Stjepana spusti ruku i zaplače, tiho, kao da iz nje odlazi napetost tjedana.

Tjedan dana kasnije, opet srijeda, Nina Jurković iznese na stubište protvan, prekriven ručnikom. Pekla je navečer, dugo, prisjećajući se kako ju je mama učila uštinuti rubove. Nisu ispali savršeni, ali su bili iskreni. Na papirić napiše: uzmite. Razmisli, pa doda: Ako želite, ostavite poruku što treba za čaj iduće srijede.

Stavi protvan na prozorsku dasku i napravi korak unatrag. Srce joj lupa kao kod mature. Nije htjela da sve postane obveza, ali nije htjela ni ponovno onaj nijemi, šutljivi suživot.

Pol sata kasnije izađe opet, ko da slučajno. Par komada još ima. Pored protvana, papir zamotan u osam: Hvala. Može bez šećera? Mama ima šećernu.

Nježno složi poruku u džep od kućne haljine. Tad se po stepenicama penjao Damir. Ugleda je, zastane:

Sad ste vi? pita.

Ne samo ja, uzvrati Nina. Dogovorit ćemo se tko kad radi.

Damir kimne, uzme komadić, i prije nego što ode kaže:

Ja mogu sakupljati poruke. Ionako trčim stalno ovuda.

Dogovoreno, kaže Nina.

Kasnije proviri kod Stjepane. Sada sjedi uz prozor, s maramom na glavi, djeluje vedrije.

Mislila sam da ćete prestati, kaže Stjepana kad Nina spusti vrećicu s jabukama.

Mi ćemo napraviti drugačije odgovori Nina. Neka ne ovisi samo o jednoj osobi.

Stjepana se nasmiješi i pruži joj malu bilježnicu.

Tu sam zapisivala recepte, kaže. Odnesite, možda zatreba.

Nina uzme bilježnicu. Papir je još topao od ruke.

Trebat će, kaže ona.

Kad je izašla na stubište, na prozoru se već šepure nova poruka, pritisnuta magnetom od starog portafona: Iduću srijedu ja donosim šarlotu, velikim slovima.

Nina Jurković nije znala tko je to napisao, i opet je to bilo ispravno. Sada anonimnost više nije sakrivala ljude jedne od drugih, već im je ostavljala pravo na mir. A kad je nekome bilo loše, vrata se nisu činila teškom za pokucati.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

19 − one =

Srijeda u dvorištu
A plecat și bine a făcut — Cum adică „abonatul nu este disponibil”? Tocmai acum cinci minute vorbea cu cineva! — Natalia stătea în hol, cu telefonul lipit de ureche. Privirea ei a căzut pe comoda de lângă perete. Cutiuța cu bijuterii era la locul ei, dar ceva părea în neregulă — capacul nu era bine închis. — Romică! — a strigat ea spre interiorul apartamentului. — Ești în baie? Natalia s-a apropiat încet de comodă. Când a atins lemnul lăcuit, un fior rece i-a trecut pe șira spinării — înăuntrul cutiei nu era nimic. Gol. Complet. Nici măcar chitanța din magazin, pe care o folosea drept semn de carte, nu mai era acolo. Odată cu bijuteriile, dispăruseră și banii. Doar că, de fapt, ea i-i înmânase… — Doamne… — a răsuflat ea, lăsându-se direct pe podea. — Cum e posibil? Tocmai ieri ne certam pe tema tapetului… Tu ai promis că mergem la mare în august… Totul începea, de fapt, banal. În iunie anul trecut, la „buburuza” Nataliei i s-a blocat un piston. La service i-au cerut un preț imposibil, așa că, nervoasă, a intrat în grupul „Auto-Ajutor Moldova”. „Băieți, cine știe dacă se poate debloca pistonul de frână singură, dacă s-a gripat? — a scris ea și a atașat o poză cu roata murdară.” Comentariile au apărut imediat: unii sfătuiau să „nu te bagi unde nu știi”, alții îi recomandau să cumpere piesă nouă. Și atunci a venit mesajul de la utilizatorul cu nickname Roman85: „Domnișoară, nu-i asculta. Ia un spray WD-40 și un kit de reparare de 150 de lei. Dă jos roata, apasă încet pedala să iasă pistonul, dar nu de tot. Curăță tot cu lichid de frână, unge bine. Dacă cilindrul e lucios, frâna va merge ca nouă.” Natalia a reținut sfatul. Era simplu, fără aroganță. „Și dacă cilindrul e ruginit?” — a întrebat ea. „Atunci numai înlocuire. Dar dacă e îngrijit, după poză nu pare grav. Dacă ai întrebări, scrie-mi în privat, te ajut cât pot.” Așa au început să vorbească. Roman era foarte priceput la tehnică. Într-o săptămână a „consultat-o” despre schimbul de ulei, alegerea bujiilor și chiar ce antigel să nu folosească. Natalia și-a dat seama că aștepta mesajele lui. „Auzi, Romi, ești salvatorul meu, serios. Mă întrebam… N-ai vrea să ne vedem? Dau eu cafeaua. Sau ceva mai tare, cu banii economisiți.” Răspunsul a venit după trei ore. „Natalia, tare aș vrea, pe bune. Dar sunt… în delegație. Departe de țară, să zic așa.” „Serios? Așa de departe?” „Mai departe nu se poate. N-o să te mint: îmi ești foarte dragă, ca om. Dar nu-s în delegație. Sunt la pușcărie. Penitenciarul 12, dacă îți spune ceva.” Natalia a scăpat telefonul pe canapea și a simțit o gheară în piept. Un deținut? Ea, femeie serioasă, contabilă la o firmă mare, de două săptămâni vorbește cu un pușcăriaș?! „Pentru ce?” — a tastat cu degetele tremurânde. „Articolul 215. Înșelăciune. O prostie… m-au încurcat alții, m-am încurcat și eu. Mai am un an de stat. Dacă nu mai vrei să vorbești cu mine, du-te liniștită.” Natalia n-a răspuns. L-a blocat și a umblat ca pe ace trei zile. Colegele s-au îngrijorat, credeau că e bolnavă. Ea tot gândea: „Dar cum? Cum un bărbat atât de inteligent, priceput, ajunge să stea după gratii?” După o săptămână, a primit mail de la el — îi ceruse adresa cândva. N-a șters contactul, doar a închis chat-ul. „Natalia, nu mă supăr, pe cuvânt. Știam că așa va fi. Ești prea bună pentru unul ca mine. Najul e pentru tine, nu pentru mine. Ți-am mulțumit pentru discuții. Au fost cele mai bune două săptămâni din ultimii trei ani. Să fii fericită. Adio.” A citit asta în bucătărie și a început să plângă cu amar. Dăduse vina pe lume, pe el, pe ea. — Cum de toată lumea are noroc, iar eu — ba bărbați însurați, ba băieți de mămică, și când dau de un om adevărat, și acela e la închisoare? — se întreba. Și nu i-a mai răspuns… *** Natalia a continuat să iasă la întâlniri, dar totul părea forțat. Unul vorbea tot timpul despre timbrele lui, altul a venit cu unghii murdare și a vrut să împartă nota la restaurant. În martie, de ziua ei de 35 de ani, Natalia s-a simțit deosebit de singură. Dimineața a primit un mesaj. „La mulți ani, Natalia! — i-a scris Roman. — Știu că n-am dreptul să te deranjez, dar nu m-am putut abține. Să ai parte doar de bine. Meriți să fii dusă pe brațe. Eu am făcut aici din firimituri și sârmă ceva frumos… Dacă aș putea, ți l-aș da. Să știi că undeva, la marginea Moldovei, cineva bea în cinstea ta o cană de ceai prost.” „Mulțumesc, Roman, mi-ai făcut ziua mai frumoasă”, i-a scris, cedând. „Ai răspuns! — s-a arătat în culmea fericirii. — Cum mai ești? Cum merge ‘buburuza’? N-a cedat la frig?” Și au reînceput conversațiile zilnice. Roman suna când putea. Vocea lui era profundă, puțin răgușită, plăcută. Îi povestea despre copilărie, cum crescuse cu fratele său, cum vărul lor era bolnav acum, cum visa la un nou început. — În Chișinău nu mă mai întorc, Natalia, — îi spunea la telefon, în timp ce ea încălzea cina. — Prietenii vechi mă bagă iar în belea. Aș vrea undeva unde nu mă știe nimeni. Mă descurc cu mâinile, găsesc de lucru la construcții sau la service. — Și unde-ai vrea să mergi? — îl întreba ea reținută. — La tine m-aș muta. Chiar și o cameră mică sau o garsonieră. Să știu doar că ești în același oraș cu mine, că respirăm același aer. Dar nu te deranjez, nu vreau să par obsedat… Până în mai, Natalia era îndrăgostită de-a binelea. Știa când are inspecții, când e „la baie”, când e la muncă la atelier. Îi trimitea pachete: ceai, dulciuri, șosete groase, piese pentru mici reparații. — Romi, te rog, stai cuminte până ieși, — îl ruga. — Nu te băga în probleme. — Pentru tine, scumpa mea, stau liniștit, — râdea el. — În aprilie ies la libertate. — Te aștept. *** În aprilie, Natalia a mers la poarta penitenciarului. I-a cumpărat geacă, blugi și adidași noi. Inima îi bătea de parcă-i sărea din piept. Când a ieșit, scund, solid, cu părul scurt și cărunt, mai întâi a încremenit. În poze arăta altfel. Dar când a zâmbit și a spus: — Ei, salut, gospodina mea, — s-a aruncat la gâtul lui. — Doamne, ești viu, — șoptea ea lipindu-se de obrazul lui aspru. — Unde crezi că plec? — a strâns-o tare. — Mirosi frumos, a parfum… floral. Au mers la ea acasă. Prima săptămână a fost ca în poveste. Roman s-a apucat de treabă: a reparat robinetul, a schimbat yala care bloca de luni bune. Seara se uitau la televizor, beau vin demisec și el îi povestea anecdote din trecut, evitând subiectele delicate. — Ascultă, Roman, — i-a spus ea în a zecea zi. — Ai zis că vrei să închiriezi un apartament. Dar nu trebuie. E destul loc la mine, e mai vesel în doi. Și economisești să-ți iei unelte, să te pui pe picioare. — Natalia, nu-i corect așa… — a spus el, amestecând zahărul în ceai. — Eu ca bărbat ar trebui să asigur o casă. Și tot pe banii tăi stau, mănânc pe spatele tău. — Hai, lasă! — i-a cuprins mâna cu palma ei. — Nu suntem străini. O să-ți revii, găsești de lucru, totul se rezolvă. — Fratele meu a sunat ieri, — a spus brusc, evitând să o privească. — Nepoțelul s-a îmbolnăvit grav, are nevoie de operație scumpă. Mă roagă să-l ajut, dar nu am nimic… Tu vezi, am buzunarele goale. Mi-e rușine, Natalia. De familia mea mi-e rușine. — Mult e? — a întrebat ea atentă. — Eh… cam 10.000 de euro. Dar zice că o parte a strâns deja. Mă gândesc să încerc să lucrez pe șantier la București, acolo se plătește bine. Natalia a tăcut. Chiar avea acei bani în cutiuță, strânși de trei ani cu mari sacrificii. Îi păstra să renoveze baia, să pună gresie nouă, să monteze o cabină de duș cu hidromasaj… — Eu am banii aceștia, — a spus încet. Roman s-a uitat brusc la ea. — Nici să nu te gândești! Sunt ai tăi. Eu nu iau. — Roman, e vorba de familie. Îi dai, îi pui la loc după. Suntem împreună acum. Mult s-a mai codit. Două zile a fost abătut, a început iar să fumeze la balcon, deși promisese că renunță. Până la urmă, Natalia a scos banii și i-a pus pe masă. — Ia-i. Dă-i fratelui tău, ori du-te cu ei acolo. — Îi duc eu personal, — a spus el, îmbrățișând-o. — Poate găsesc și vreo slujbă pe acolo, să fie mai bine. Stau două zile, vin repede… *** Natalia stătea pe podea de o oră. Nu-i mai simțea picioarele. Își amintea seara trecută. Se uitaseră la o comedie proastă, el râdea, o ținea în brațe, iar ea se simțea cea mai fericită femeie din lume. — Poate plec mai devreme mâine sau poimâine, — zise el înainte de culcare. Dar plecase mai devreme. Ea dormea, nici nu l-a simțit când s-a îmbrăcat. Numai noaptea auzise ca prin vis că s-a trântit ușa, dar credea că-s vecinii. Pe la două după-amiaza a sunat la fratele lui, la numărul pe care-l avea de „siguranță”. — Alo? — răspunse o voce groasă. — Cine e? — Bună ziua, sunt… Natalia, prietena lui Roman. El a venit la dumneavoastră azi? Liniște. Pe urmă un oftat greu. — Domnișoară, ce Roman? Fratele meu are alt nume și încă mai e la pușcărie încă jumătate de an, până în octombrie. Natalia a simțit că o lasă puterile. — Cum… în octombrie? Dar a ieșit! Eu personal l-am luat, în aprilie, de la poarta Penitenciarului 12! — Ascultați, — vocea a devenit iritată. — Fratele meu, Alexei, e la Penitenciarul 8. Iar Romică… Romică e fostul meu coleg de celulă, a ieșit acum două luni. Mi-a furat telefonul iar acolo a găsit toate contactele. Dumneavoastră sunteți, probabil, încă o „corespondentă” pe care a păcălit-o. Se pricepe de minune. Facultate tehnică, gură de aur. Natalia a lăsat telefonul pe jos. Și-a amintit cum o învăța el să schimbe bujiile. — Să nu strângi prea tare, — îi spunea. — Că strici filetul și la revedere. — L-am stricat… — a șoptit Natalia. — Am stricat totul cu mâna mea. Și-au dat seama că nu știa nimic despre fostul ei „ales”. Nici buletinul nu-l văzuse, nici acte de eliberare nu a adus. Poate nici măcar nu-l cheamă Roman?! *** Natalia a mers, desigur, la poliție și a depus plângere. A arătat fotografia și a aflat multe despre „casa cu strigoi”. De fapt, îl chema chiar Roman — singura informație adevărată despre el. Condamnat pentru infracțiuni grave, jumătate din viață a petrecut-o la pușcărie — pe Natalia a pescuit-o când ispășea a treia condamnare. Natalia s-a închinat, a schimbat yale și s-a considerat norocoasă. În comparație cu „fostele” lui…