Nisam odmah shvatio zašto je moja kći bila toliko nestrpljiva udati se za svog dečka kojeg je poznavala doslovno samo mjesec dana. Pomislio sam čak da je trudna. Koji bi drugi razlog mogao biti? Ali kći je uvjeravala da ne očekuju bebu. Samo se, kako kaže, previše vole i ne mogu živjeti bez te ljubavi. Iskreno, tada mi je bilo drago. Nije svakome suđeno pronaći ovakvu ljubav. Odmah su odlučili organizirati svadbu roditelji mladoženje dali su novac, a dali smo i mi s naše strane.
Vjenčanje je bilo pravo slavlje, svi gosti su bili veseli i nasmijani. Primijetio sam ipak kako je mladoženjina majka bila potresena i tužna. Isprva sam pomislio da joj se ne sviđa sinov izbor i nisam se ni usudio prići joj. Ipak, nešto me kopkalo pa sam naposljetku otišao do nje. Kad sam je upitao što nije u redu, šutjela je, a onda podigla glavu i kroz suze mi ispričala sljedeće:
Ovaj brak nije smio biti sklopljen. Moj sin će učiniti tvoju kćer nesretnom. Ne voli je, uopće je ne voli. Ženi se iz osvete. Bivša cura ga je ostavila jer ga je prevarila s njegovim najboljim prijateljem. Zato se odlučio oženiti da joj vrati milo za drago. Rekla sam mu da to ne smije napraviti, ali mladi ljudi ne slušaju starije.
Slušao sam to i pomislio kakve su to gluposti. Više puta sam pitao kćer je li u vezi sve u redu, a ona mi je rekla da je sve savršeno. Nisam pridavao pažnju suzama svoje buduće svakinje, misleći da ona jednostavno ne želi svadbu.
Ali, dva mjeseca kasnije kći mi se vratila kući uplakana i s koferima za sobom. Ispostavilo se da ju je njezin muž ostavio i predao zahtjev za razvod. Još uvijek jako voli bivšu, kći mu nije draga nimalo, a i oženio se samo zbog osvete. Sada me izjeda grižnja savjesti zašto nisam zaustavio tu svadbu? Pa osjećao sam da nešto ne štima.
Pouka svega ovoga je da roditeljski osjećaj nikada ne treba zanemariti, posebno kad je riječ o sreći vlastitog djeteta. Srce ponekad bolje zna nego što bismo htjeli priznati.
